Shoshana Felman
Ne postoji ništa tako razarajuće kao što su to njegovi sljedbenici i ništa tako sumorno kao što su to njegovi neprijatelji. Nijedno ime ne bi u većoj mjeri moglo biti počašćeno šutnjom.
Walter Benjamin, "Jednosmjerna ulica" (1)
Ne očekujte od mene ni jedne jedine riječi. Niti da ću biti u stanju reći išta novo; u sobi u kojoj netko piše buka je golema. Ako netko ima nešto reći, neka istupi naprijed i šuti!
Karl Kraus, citirano prema Walteru Benjaminu (2)
Razgovor naginje šutnji, a slušatelj je zapravo tihi partner. Od njega govornik prima značenje; onaj šutljivi je neprisvojeni izvor značenja.
Walter Benjamin, "Metafizika mladosti" (3)
U ovom tekstu želim dotaknuti (i čuti) upravo taj element u Benjaminovu jeziku i pisanju koji izričito i odlučujuće ostaje s one strane komunikacije. "U svim jezičnim i lingvističkim tvorevinama", kaže Benjamin, "uz ono što se može izraziti, postoji i ono što nije u stanju komunicirati... Zadaća prevoditelja je da svojim vlastitim jezikom oslobodi onaj čisti jezik koji je prognan među tuđinske jezike, da oslobodi jezik koji je zatočen u djelu". U Benjaminovu vlastitu djelu, njegovom sažetom i kriptičnom stilu i u suštinski eliptičnoj artikulaciji njegove misli, postoji suvišak značenja koji je doslovno zatočen šutnjom. Zadaća prevoditelja Benjaminova djela sastoji se u osluškivanju takve šutnje čije su implikacije, kao što ću pokušati pokazati, istovremeno stilske, filozofske, povijesne i autobiografske. Smještene "između poezije i teorije", moje će se kritičke opaske i interpretacije takve šutnje (moj vlastiti prijevod jezika koji je još uvijek "zatočen" u Benjaminovu djelu) stoga usredotočiti na ono što je Benjamin sâm naznačio i podcrtao, ali je ostalo nečujno i prešućeno u kritički repetitivnoj mehaničkoj reprodukciji njegova djela: "onaj element prevođenja koji prijenos njegova sadržaja." (4)
1
Ratovi i revolucije
Uobičajilo se Benjamina promatrati uglavnom kao apstraktnog filozofa, kritičara i mislioca moderne (i/ili postmoderne) u kulturi i umjetnosti. Suprotno takvom uvriježenom stavu, predlažem da Benjamina shvatimo na mnogo specifičniji i konkretniji način kao mislioca, filozofa i pripovjedača ratova i revolucija u dvadesetom stoljeću. Kako kaže Hannah Arendt, "ratovi i revolucije dosad su obilježile fizionomiju dvadesetog stoljeća. Za razliku od ideologijâ devetnaestog stoljeća (poput nacionalizma i internacionalizma, kapitalizma i imperijalizma, socijalizma i komunizma, koji su – iako su potaknuti mnogim valjanim razlozima – izgubili kontakt sa stvarnošću našega svijeta), ratovi i revolucije nadživjeli su sva njihova ideološka opravdanja." (5)
Zametak totalnog rata razvio se već u Prvom svjetskom ratu kada više nije poštovana razlika između civila i vojnika jer se nije poklapala s novim tipovima oružja koja su se počela koristiti... Razmjer nasilja koje je obilježilo Prvi svjetski rat mogao je uistinu biti dovoljan da se potaknu revolucije nakon njegova svršetka, čak i ukoliko nije postojala nikakva revolucionarna tradicija i čak ako dotad nije bilo nikakve revolucije.
Sigurno je da ni ratove, a ni revolucije nikad u cijelosti ne odlikuje nasije. Ondje gdje nasilje neprikosnoveno vlada, sve i svatko mora ušutjeti. (OR, str. 14, 18)
Smatram da Benjaminovo životno djelo svjedoči o načinima na koji su događaji nadživjeli vlastite ideologije i u potpunosti raskrstili s utemeljujućim diskursom o njihovim historijskim i utopijskim značenjima u devetnaestom stoljeću. Stoga Benjaminovi tekstovi jedan protiv drugog i jedan kroz drugog podjednako govore o "konstelaciji koja postavlja pitanje o prijetnji totalnog uništenja ratom nasuprot nade u emancipaciju svekolikog čovječanstva putem revolucije" (OR, str. 11), kao i o smrtonosnom slijedu povijesnih grčeva zbog koje kultura (posredstvom Benjaminova glasa koji o tome svjedoči na najdublji mogući način) mora ušutjeti.
Teorija i autobiografija
Šutnja može biti smještena izvan jezika ili u njemu samom, kao stanje u kojem nema glasa niti govora. Međutim, ušutkivanje nije neko stanje nego događaj. Ono označava događaj kojeg ću u ovom eseju pokušati shvatiti i promisliti. Što to zapravo znači da kultura (glasom njenog najdubljeg svjedoka) mora zašutjeti? Što to znači za kulturu? Što to znači za Benjamina? Kako to da Benjamin predstavlja, posve osobno i konkretno utjelovljuje fizionomiju dvadesetog stoljeća? I obratno, kako se ta fiziognomija odražava i konkretizira na Benjaminovom liku?
Da bih pronašao odgovore na ova pitanja, potrebno je posegnuti podjednako za teorijskim i autobiografskim tekstovima i suprotstaviti ih. U Benjaminovom djelu nalazi se zapis o jednom autobiografskom događaju kojeg smatram iznimno značajnim za autorovu teoriju kao i za njegovu životnu sudbinu (iako njegovi kritičari to najčešće zanemaruju). Benjamin o tom događaju pripovijeda u jednom od rijetkih trenutaka kad pokazuje svoju intimnu stranu, a to je u lirskom, autobiografskom tekstu pod nazivom "Berlinska kronika". Taj događaj interpretirat ću zajedno s dva ključna teorijska eseja koji sačinjavaju temelj njegova kasnog opusa: "Pripovjedač" i "Teze o filozofiji povijesti". Analizirajući najintimnije, u najvećoj mjeri idiosinkrazijske autobiografske zabilješke s pomoću najdubljih i najinovativnijih teorijskih konstrukcija, pokušat ću Benjaminovoj teoriji dodati lice. (6) Konceptualno pitanje kojim ću se rukovoditi i koje će biti ključno u analizi glasi: na čemu se temelji odnos teorije i događaja (i kakva je općenito veza događajâ i teorijâ)? Kako teorija nastaje iz konkretne dramatike događaja? Kako konkretna dramatičnost događaja postaje teorijom? I kako se događaj i teorija odnose prema šutnji i Benjaminovom utjelovljenju šutnje?
2
Teorije šutnje
S obzirom da smatram kako je kod Benjamina (paradoksalno) teorija mnogo jasnija nego što su to njegovi autobiografski tekstovi, počet ću s osvrtom na dva teorijska eseja – vjerojatno dva njegova najpoznatija apstraktna teksta – koji mogu poslužiti da bi se ocrtalo zajedničko teorijsko stanovište. Smatram da se i "Pripovjedača" i "Teze o filozofiji povijesti" može čitati kao dvije teorije šutnje proizašle iz dva svjetska rata: "Pripovjedač", tekst napisan 1936 godine retrospektivno je i eksplicitno povezan s Prvim svjetskim ratom, a "Teze o filozofiji povijesti" koje je Benjamin napisao malo prije svoje smrti 1940 godine, predstavljaju njegovo najdublje promišljanje naravi povijesnih događaja i zadaće historiografije u kontekstu razvoja događanja na početku Drugog svjetskog rata.
Držim da su ta dva teksta zapravo međusobno povezana i prožeta. Predlažem da ih čitamo jedan nasuprot drugog i jedan kroz drugog kao dvije postaje na jednom širem filozofskom i egzistencijalnom putu, kao dvije varijacije općenite Benjaminove teorije o ratovima i šutnji. Stoga smatram da se i "Pripovjedača", kao i "Teze" može čitati kao dvije teorijske varijacije jednog te istog teksta koji im se nalazi u podlozi. Na moju je metodologiju ovdje utjecao način na koji sâm Benjamin u mladim danima raspravlja o "Dvije pjesme Friedricha Hölderlina", ne analizirajući u ta dva teksta (kako kaže) "njihovu sličnost koja ne postoji", već njihovu "usporedivost", smatrajući ih (unatoč njihovim razlikama) dvjema "verzijama" (ili transformacijama) jednog te istog temeljnog teksta. (7)
Kraj pripovijedanja
"Pripovjedač" je, sadržajno gledano, književna studija o ruskom piscu iz devetnaestog stoljeća Nikolaju Leskovu te o njegovom zapanjujućem umijeću pripovijedanja. Međutim, glavna zadaća ovog eseja nalazi se i u prikazu pripovijedanja kao izgubljenog umijeća: dostignuća iz devetnaestog stoljeća služe kao temelj za komparativnu dijagnozu načina na koje je pripovijedanje u dvadesetom stoljeću iščezlo. Nešto se desilo, kaže Benjamin, što je uzrokovalo smrt ili agoniju pripovijedanja, podjednako kao književnog žanra i kao diskurzivnog oblika u svakidašnjem životu. Benjamin stoga proglašava povijesnu dramu "kraja pripovijedanja" (ili inovativne kulturne teorije propasti naracije) kao kritičku i teorijsku procjenu (na primjeru Leskova) općenitog povijesnog stanja stvari.
Teorija je stoga ovdje način na koji Benjamin dohvaća nesvjesno i dovodi ga u stanje svjesnosti, nesvjesni kulturni fenomen i neprimjetan historijski proces koji se desio s onu stranu svijesti, pa ga se zato može protumačiti, razumjeti i uočiti jedino na retrospektivan način putem njegovih učinaka, odnosno njegovih simptoma. Učinci se sastoje u tome, kaže Benjamin, što je danas, gotovo simptomatski, postalo nemoguće ispričati priču. Umijeće pripovijedanja nestalo je zajedno sa sposobnošću razmjenjivanja iskustva.
Sve rjeđe i rjeđe nailazimo na ljude koji su u stanju pravilno ispripovijedati neku priču. Čini se kao da nam je oduzeto nešto što nam se činilo neotuđivim: sposobnost razmjene iskustava. (8)
Među razlozima koje Benjamin navodi kao uzroke tog gubitka – uspon kapitalizma, sterilizacija života promoviranjem buržoaskih vrednota, nestajanje zanatskih umijeća, rastući utjecaj medija i štampe – nalazi se i glavni, najdramatičniji razlog: ljudi su postali nijemi nakon Prvog svjetskog rata. Oni su se iz ruševina i bojnih polja vratili nijemi u iščašeni svijet u kojem osim neba više ništa nije ostalo isto. Ovo živopisno i dramatično objašnjenje nalazi se na samom početku teksta, kao neka vrsta početnog snažnog argumenta, inicijalnog šoka ili sablasti bačene pred čitatelja s kojom se on u šoku mora boriti u nastavku teksta i s kojom se mora suočiti. Početak je doista snažan koliko i neuhvatljiv. Tekst ga nije u stanju razmotriti niti u cijelosti integrirati s argumentima koji će uslijediti. Takva neuhvatljivost i nemogućnost integracije na samom početku nije tek puka slučajnost; ona ponavlja i ilustrira poantu teksta koja glasi da je rat ostavio takav neizbrisiv trag da su oni koji su u njemu preživjeli zanijemjeli, s efektom prekidanja kontinuiteta pripovijedanja i razumijevanja. Ovakav postupak ponavlja glavnu tezu, sadržaj izjave: on mora na izvjestan način ostati neasimiliran.
Međutim, kod Benjamina plodno tlo predstavlja upravo zadržavanje onog što se ne može asimilirati. Čini mi se da je ovdje od ključnog značaja da se ono što se ne može asimilirati tvori vremenskim lociranjem. Prije nego što ga možemo shvatiti, gubitak narativa je već unaprijed datiran. Njegov proces pratimo unatrag do kolektivne, masovne traume Prvog svjetskog rata.
S [Prvim] svjetskim ratom postao je vidljiv proces koji se otad nije smirio. Nije li na kraju rata postalo vidljivo da su se ljudi s bojišta vraćali šutljivi – ne bogatiji, već siromašniji za komunikacijsko iskustvo? Ono što se deset godina kasnije pojavilo u poplavi knjiga o ratu sve je samo ne iskustvo koje se širi pripovijedanjem, i u tome nije bilo ničeg neobičnog. Nikad iskustvo nije bilo toliko duboko proturječno kao strateško iskustvo u odnosu na taktično ratovanje, ekonomsko iskustvo u odnosu na inflaciju, tjelesno iskustvo u odnosu na ratne strojeve, moralno iskustvo u odnosu na vlastodršce. Generacija koja je u školu odlazila konjskim tramvajem sada je stajala pod otvorenim nebom na selu u kojem ništa nije ostalo nepromijenjeno osim oblaka, a ispod njih, u polju kojim su bjesnjele bitke, eksplozije i destruktivne sile, nalazilo se maleno i krhko ljudsko tijelo. ["Pripovjedač", str. 84]
Prvi svjetski rat je pripovijedanje sveo na šutnju. Iz destruktivnih sila, iz buke eksplozija, izronila je jedino nijemost tijela u njenoj apsolutnoj bespomoćnosti, ranjivosti koja nije mogla naći zaklon. Takvoj nijemosti tijela prispodobiva je nijemost pripovjedača.
No takav pad u tišinu naracije suprotstavljen je i prikriven novom vrstom buke, pojavom nove vrste informacija – "novinarstvo je posve jasno izraz promijenjene funkcije jezika u svijetu kasnog kapitalizma". (9)
U svijetu u kojem je javni diskurs uzurpiran u komercijalne svrhe bučnim informacijama, vojnici koji se vraćaju iz rata ne mogu naći društveni ili kolektivni prostor u kojeg bi mogli integrirati iskustvo smrti koje su doživjeli. Njihova trauma mora ostati njihova osobna stvar koja ne može biti kolektivno simbolizirana. Ona ne može biti predmet razmjene, nego mora ušutjeti.
Nezaboravno
Davno su prošli dani kad je umiranje bilo "javni događaj u životu pojedinca a ujedno i tipičan primjer" ("Pripovjedač", str. 93). Nezavisno od iskustva na bojištu, smrtnost se počela poricati u sterilnom buržoaskom životu koji nastoji smrt držati što dalje od sebe u simboličkom i doslovnom smislu. (10)
Međutim, pripovijedanje je nastalo iz patosa krajnje razmjene između umirućih i živih. Srednjovjekovne slike prikazuju porijeklo pripovijedanja, one kao arhetipsko ili inauguralno mjesto pripovijedanja pokazuju samrtnu postelju u kojoj se umirući (ili izvorni pripovjedač) osvrće na svoj život (priziva svoja sjećanja) i stoga se vraćajući događajima i poukama iz svoje prošlosti obraća onima koji ga okružuju; on svoj autoritet posuđuje od smrti. (11)
Danas se, pak, umire u privatnosti i bez autoriteta. Slušatelja nema. Umirući ne kazuju priče. I ne postoje autoriteti (niti mudrost) koja su preživjeli rat. "Ne možemo dati nikakav savjet ni nama samima niti drugima. Naposljetku, savjet je u manjoj mjeri pitanje na koje treba odgovoriti negoli odgovor koji se tiče nastavka priče koja se upravo odvija" ("Pripovjedač", str. 86).
Ne radi se jednostavno o tome da više nema prijedloga kako nastaviti povijest ili narativ. Prvi svjetski rat je prvi rat o kojem se više ne može pripovijedati. Njegovi svjedoci i sudionici su izgubili svije priče. Značenje koje je u "Pripovjedaču" artikulirano odsad će govoriti o dvostrukom gubitku čovječanstva: gubitak sposobnosti simbolizacije i gubitak sposobnosti moraliziranja. (12)
Filozofija povijesti
Početak Drugog svjetskog rata 1939 godine (tri godine nakon objavljivanja "Pripovjedača") potaknut će Benjamina na pisanje (1940 godine, u mjesecima koji će biti posljednji mjeseci njegova života) onog što sam nazvala njegovom drugom teorijom šutnje pod nazivom "Teze o filozofiji povijesti". Na prvi se pogled ovaj tekst dosta razlikuje od "Pripovjedača". Njegova tema nije književnost nego povijest, o kojoj esej ne donosi dijagnozu nego teoriju. Teorija je programatska: njen ton nije deskriptivan nego preskriptivan. "Teze" su na odvažan način skraćene i provokativno dogmatski iznesene. One eksplicitno ne govorio o šutnji. Esej se ponajprije usredotočuje na (znanstvene i akademske) diskurse o historiji. Riječ šutnja ne spominje se u tekstu.
No ipak, u samom središtu ove refleksije i autorove pozicije nalazi se izostanak govora. Poput pripovjedača koji zapada u šutnju ili se s ratišta vraća nijem, tako je i povjesničar ili teoretičar povijesti suočen s ratnim vihorom Drugog svjetskog rata u istoj mjeri sveden na biće lišeno govora: nema unaprijed danog konceptualnog ili diskurzivnog aparata, nijedan diskurs o povijesti nije dovoljan kako bi se objasnila narav ovog rata; nema raspoloživog konceptualnog okvira u sklopu kojeg se povijest obično doživljava koji bi bio u dovoljnoj mjeri adekvatan ili zadovoljavajući da bi se shvatio ili objasnio sadašnji povijesni razvoj. Licem u lice s tim događajem, postavlja se zahtjev za onim što Benjamin naziva radikalnim premještanjem naših referentnih okvira, radikalnim trans-vrednovanjem naših metoda i naših filozofija povijesti.
Današnja zaprepaštenost nad činjenicom da su stvari koje doživljavamo "još uvijek" moguće u dvadesetom stoljeću nije filozofska. Takva zaprepaštenost nije zametak znanja – osim ukoliko to nije znanje o tome da je neodrživo shvaćanje povijesti na kojem se temelji. (13)
Povijest je sada u vlasništvu nacista, onih koji je mogu nadzirati i manipulirati njenim diskursom. Hitler zagovara odanost povijesti kao vrlinu kojom bi se Njemačka osvetila zbog vlastita poraza i poniženja u Prvom svjetskom ratu. Svi postojeći diskursi o povijesti pokazali su se neučinkoviti kad je riječ o predviđanju ili pak pružanju otpora Hitlerovu režimu i njegovoj pojavi. (14)
U nacističkoj Njemačkoj povijest je fašistička. Fašizam se legitimizira u ime nacionalnog identiteta na temelju jedinstva i kontinuiteta povijesti. Filozofska načela takvog shvaćanja naslijeđena su iz historicizma devetnaestog stoljeća koji je izjednačavao temporalnost s napretkom, pretpostavljajući vrijeme kao entitet prirodnoga razvoja, koji progresivno sazrijeva i napreduje prema boljitku kako vrijeme (i povijest) prolaze. Benjamin odbacuje ovakav svjetonazor koji je u kontekstu trauma dvadesetog stoljeća postao neodrživ.
Pobjednik je onaj koji trajno predstavlja sadašnje postignuće ili sadašnju pobjedu kao napredak u odnosu na prošlost. No stvarnost povijesti je stvarnost onih traumatiziranih poviješću, materijalnom stvarnošću onih prema kojima se novi pobjednik ponaša represivno. Historicizam je utemeljen na nesvjesnoj identifikaciji s diskursom pobjednika, dakle na nekritičkom podržavanju pobjednikove pripovjedačke perspektive. "Postavimo li pitanje uz koga to pristalice historicizma zapravo pristaju", piše Benjamin, odgovor je neizbježan: s pobjednikom...
Priklanjanje pobjedniku neizbježno donosi dobit onima koji vladaju. Historijski materijalisti znaju što to znači. Svatko tko je proizašao kao pobjednik do danas uzima udjela u toj trijumfalnoj procesiji u kojoj sadašnji vladaoci prelaze preko onih koji leže poraženi i iznureni. Prema ustaljenoj praksi, ratni plijen se nosi u procesiji. On se naziva kulturnim blagom, a na njega povijesni materijalist gleda s oprezom: kulturno blago koje je namrijeto bez iznimke ima porijeklo o kojem ne može razmišljati bez osjećaja jeze. Ono svoje postojanje ne duguje samo naporima velikih umova i talenata koji su ga stvorili, nego i anonimnoj muci njihovih suvremenika. Ne postoji dokument civilizacije koji ujedno ne bi bio i dokument barbarstva; s obzirom da kao takav nije lišen barbarstva, ono je također okaljalo i način na koji se ono prenosi od jednog do drugog vlasnika. ["Teze", str. 256]
Historicizam se stoga temelji na shvaćanju historije kao pobjede. Međutim, on ostaje slijep na takvu pretpostavku, u tolikoj mjeri da ne vidi ironiju kojom je taj aksiom posudio (i doveo do ekstrema) fašistički diskurs. Fašizam je doista, posve doslovno, filozofija povijesti kao pobjede. Za razliku od historicizma, on je svjestan ove predrasude; temelji se na ciničnom i svjesnom prisvajanju takve filozofije povijesti. (15)
Historicizam je stoga utemeljen na zbrci, zamjeni istine i moći. Posve suprotno, prava povijest je neizbježna diskrepancija između njih dvoje. (16) Povijest je vječni prostor sukoba u kojem se kolektivno pamćenje imenuje kao konstitutivan rascjep između istine i moći.
Kakav je dakle odnos između povijesti i šutnje? U svjesnoj ili pak nesvjesnoj povijesnoj filozofiji moći, oni nemoćni (progonjeni) u bitnom su smislu lišeni glasa.
S obzirom da je službena povijest utemeljena na perspektivi pobjednika, glas kojim ona autoritativno progovara sve više zaglušuje; prestajemo biti svjesni činjenice da u povijesti i dalje ostaje zahtjev ili diskurs kojeg više ne čujemo. U odnosu spram takvog gubitka sluha trenutni se vladari pojavljuju kao nasljednici vladara iz prošlosti. Povijest na ironičan način prenosi to naslijeđe gluhoće koje nevoljko dijele svi historicisti. Ono što se naziva napretkom i što Benjamin shvaća jedino kao nadolazak jedne katastrofe nakon druge, stoga je prijenos historijskog diskursa od jednog vladara do drugog, od jedne povijesne instance moći do druge. Takav prijenos je konstitutivan za ono što se (na pogrešan način) doživljava kao povijesni kontinuitet. "Kontinuitet u povijesti je kontinuitet represije". "Povijest potlačenih je povijest diskontinuiteta". (17)
Dakle, ako je povijest, unatoč njenom spektakularnom trijumfalnom trenutku, stoga barbarska, a u njoj vladaju sukobi, povjesničar nema "objektivni" prostor iz kojeg bi se mogao premjestiti, iz kojeg bi se izdvojio; filozof povijesti ne može u sukobu imati ulogu autsajdera. Kad je riječ o gluhom fašističkom prisvajanju historijske filozofije i nacističkom korištenju najviše civiliziranih tehnoloških oruđa i zakona za najviše barbarske i rasističke progone, "objektivnost" ne postoji. Povijesna artikulacija ne proizlazi iz epistemološkog "odvajanja" nego, posve suprotno, iz povjesničarevog osjećaja hitnosti i izvanrednog stanja. (18)
Povijest potlačenih nas poučava kako "izvanredno stanje" u kojem živimo nije iznimka nego pravilo. Moramo se držati modela povijesti koji je u skladu s ovim uvidom. Tek tada će nam biti jasno da nam je zadaća iznijeti na vidjelo stvarno izvanredno stanje, što će nam pomoći da poboljšamo naš položaj u borbi protiv fašizma. ["Teze", str. 257]
Teorija povijesti je stoga neka vrsta intervencije u sukob; ona je samo po sebi povijesna. U samom središtu kataklizmičkog svjetskog rata koji nam izmiče tlo pod nogama nalazi se opasnost, kaže Benjamin, koja pobuđuje pažnju najlucidnije i najočitije razumijevanje povijesti. Povijesni uvid pogađa nenadano i neočekivano u "trenucima iznenadnog prosvjetljenja" u kojem "se nalazimo izvan sebe". (19) Opasnost i izvanredno stanje iskazuju se podjednako kao uvjeti povijesti (života) i njezine teorije (tj. njezine spoznaje). Nove, inovativne teorije povijesti, one koje omogućavaju premještanje službene historije, pojavljuju se jedino pod prisilom.
Povijesno artikulirati prošlost ne znači priznati je "onakvom kakva je doista bila" (Ranke). To znači zadržati sjećanje kad se ono pojavljuje u trenucima opasnosti. Historijski materijalizam teži zadržati takvu sliku prošlosti koja se neočekivano pojavljuje osobi onda kojega je povijest izdvojila u trenutku opasnosti ["Teze", str. 255]
Prema Benjaminu, povijest (kao niz katastrofa) nije kretanje prema napretku nego kretanje prema onome što Benjamin zagonetno naziva iskupljenjem. Iskupljenje (ono na čemu se zasnivaju povijesne borbe i političke revolucije) trebalo bi shvatiti podjednako kao materijalističko (marksističko, političko, međuhistorijsko) kao i teološko (nadpovijesno, transcendentno). Iskupljenje je diskontinuitet, prekid. Ono imenuje neprestanu potrebu da se drži korak sa skrivenom povijesnom stvarnošću koja je uvijek dužna potlačenima, dužna prema mrtvima povijesti, predstavljajući zahtjev koji prošlost postavlja sadašnjosti.
Iskupljenje je alegorija budućeg stanja slobode, pravednosti, sreće i oporavka značenja. Povijesti se treba pristupiti samo u odnosu spram takvog stanja i njegovih ciljeva. Povijesna zbivanja se trebaju odvijati jedino ukoliko taj cilj nije utopijski nego pragmatičan. Međutim, smrtnik nikad ne može odlučiti može li iskupljenje u krajnjoj liniji biti imanentno povijesti ili je ono pak osuđeno da zauvijek ostane transcendentalno, s onu stranu povijesti. Kako kaže Benjamin na jednom drugom mjestu, "ovaj svijet i dalje je nijemi svijet u kojem se nikad neće pojaviti glazba. Čemu je onda on posvećen ako ne iskupljenju?" (20)
Posvećenost iskupljenju
Kad će doći do iskupljenja? Hoće li ga biti nakon Drugog svjetskog rata? Hoće li ikad doći do iskupljenja od Drugog svjetskog rata? Benjamin predviđa zadatak povjesničara budućnosti.
On će biti tužan, a njegova povijest bit će proizvod njegove tuge.
Flaubert kojem je bio poznat ["uzrok tuge"], zapisao je: "Peu de gens devineront combien il a fallu ętre triste pour ressusciter Carthage" ["Malobrojni će biti u stanju pretpostaviti koliko je tuge potrebno da bi se uskrsnula Kartaga"]. ["Teze", str. 256]
Prije nego što se uistinu desio, Benjamin proriče kako će povijest upoznati holokaust. Nakon rata, zadaća povjesničara neće biti samo "uskrsnuti Kartagu" ili pripovijedati o istrebljivanju, nego i, paradoksalno, spasiti mrtve:
Ništa što se ikad desilo ne treba smatrati povijesnim gubitkom ["Teze", str. 254]
Samo onaj povjesničar koji je istinski uvjeren da čak ni mrtvi neće biti sigurni od ruke neprijatelja ukoliko pobijedi, bit će u stanju zapaliti tračak nade u prošlosti. ["TPH", str. 255.]
Stoga će povjesničar Drugog svjetskog rata biti tužan. Pored tuge, on će morati biti i oprezan. Konceptualno pitanje o identifikaciji povjesničara s pobjednikom (pogotovo u ovom ratu) nehotice se razvija u teže i šire, mnogo ozbiljnije pitanje o političkom suučesništvu.
Zadaća povjesničara danas se sastoji u tome da izbjegne suradnju s kriminalnim režimom i fašističkim diskursom. Na sličan način, povjesničar budućnosti trebat će biti oprezan da izbjegne suučesništvo s povijesnim barbarizmom i prikrivenim (a sada otvorenim) zločinima kulture. Smatram da je Benjaminov tekst zametak kritičke svijesti o pitanjima izdajništva i kolaboracije koje nas u tolikoj mjeri zaokupljaju sve do danas. Rat je tek počeo, a Benjamin već intuitivno osjeća važnost ovog pitanja koje će se pojaviti kasnije kao posljedica Drugog svjetskog rata. Povjesničar, smatra Benjamin, mora biti revolucionaran kako ne bi bio nehotični suučesnik. A suučesništvo je, sugerira Benjamin, mnogo veća opasnost, mnogo gora kazna od smrti.
Historijski materijalizam želi zadržati sliku prošlosti koja se neočekivano pojavljuje osobi izoliranom od povijesti u trenutku opasnosti. Ova opasnost podjednako zahvaća sadržaj tradicije i njegove primatelje. Nad njima se nadvila ista prijetnja: strah da će oboje postati oruđe vladajuće klase. U svakom razdoblju mora se iznova pokušati odvratiti tradiciju od konformizma koji prijeti da će je nadvladati ["Teze", str. 255]
Ukoliko ne želi postati sudionik u zločinu, povjesničar na paradoksalan način nema drugog izbora nego biti revolucionar. (21)
Povijest i nijemost
Benjamin stoga zagovara teoriju povijesti kao traumu, te u skladu s tim srodnu teoriju povijesne preobrazbe traume koja postaje uvid. Povijest se sastoji od niza traumatskih prekida, a ne od slijeda racionalnih uzročnosti. Međutim, subjekti traume (subjekti povijesti) lišeni su jezika kojim bi progovorili o svojoj žrtvi. Odnos između povijesti i traume je odnos nijemosti. Uobičajene povijesne teorije uglavnom zanemaruju ovu nijemost traume: nijemost je prema definiciji ono što ne može biti zabilježeno. No upravo je ta nijema veza između historije i traume ono čemu Benjaminova vlastita historijska teorija želi dati glas.
On to čini pokazujući kako se sama disciplina, navlastiti "koncept povijesti" konstituira onime što isključuje (i što ne uspijeva shvatiti). (22) U konačnici, povijest stoga nastanjuje ono povijesno nesvjesno koje je povezeno s dvostrukom šutnjom i na njoj utemeljeno: prvo, to je šutnja "tradicije potlačenih" koji su po definiciji lišeni glasa i čija se priča (ili pripovjedna perspektiva) uvijek sustavno svodi na šutnju; drugo, to je šutnja službene, pobjedničke historiografije u odnosu na tradiciju potlačenih. Prema Benjaminu, skriveno teorijsko uporište ove dvostruke šutnje definira historiografiju kao takvu. To je općenito način na koji je historija ispripovijedana, ili, preciznije rečeno, to je općenito način na koji je povijest ušutkana. Trijumf fašizma i početak Drugog svjetskog rata predstavljaju tek klimaks, najizopačeniju materijalizaciju ili realizaciju takve historiografije.
Dok je zadaća filozofa povijesti dekonstruirati "koncept historije" ukazujući na njegov varljivi kontinuitet koji je zapravo proces ušutkavanja, zadaća povjesničara je rekonstruirati ono što je povijest ušutkala, dati glas onom mrtvom i pobijeđenom, uskrsnuti ono nezapisano, utišano, skrivenu pripovijest potlačenih.
3
Događaj
Sada bih se željela vratiti od teorije k autobiografiji i pokušati doći do korijena Benjaminova konceptualnih uvida u jedan naročit događaj čije teoretsko i autobiografsko značenje ostaje u potpunosti nedohvaćeno u čitavoj obimnoj kritičkoj literaturi o Benjaminu. Taj događaj zbio se na samom početku Prvog svjetskog rata i sastoji se u podudaranju njemačke invazije na Belgiju 4. kolovoza 1914. godine sa zajedničkim samoubojstvom Benjaminova najboljeg prijatelja Fritza Heinlea i njegove djevojke, koje se desilo četiri dana kasnije. U oproštajnom pismu prijatelj Benjamina obavještava gdje će naći njegovo tijelo. Ovu spremnost za smrt i ovaj čin nasilja usmjeren prema samome sebi Benjamin i njegovi prijatelji interpretiraju kao simboličku gestu protesta protiv rata. Za Benjamina taj događaj označava gubitak, šok, raspad iluzija i rađanje svijesti o stvarnosti jedne neumoljive i tragične povijesne veze između mladosti i smrti. Za ostatak svijeta to je bio samo početak Prvog svjetskog rata.
Učinak ovog događaja predstavlja dramatičnu točku preokreta u Benjaminovu životu i njegovoj misli. Prije njega Benjamin je bio uključen u politički aktivizam u pokretima mladih, želeći revolucionarizirati njemačko društvo i kulturu kroz radikalnu reformu obrazovanja. Među tim grupama mladih koje su podržavale ovu reformu on je bio snažni vođa, predsjednik berlinskog Unije slobodnih studenata. Nakon tog događaja, odrekao se pozicije predsjednika i okrenuo leđa političkim aktivnostima. Odrekao se bilo kakve javne uloge kao i uvjerenja da jezik može izravno preći u djela. Raskinuo je veze sa svojim učiteljem Wynekenom kojem se divio i s idejama koje je prije toga slijedio i gorljivo zastupao. S obzirom da je njegov nekadašnji učitelj sada mladež vodio u rat, Benjamin je uvidio neuspjeh filozofije i shvatio da se više ne može oslanjati na autoritet: "theoria u vama postala je slijepa", napisao je Wynekenu, prekidajući sve veze s njim. (23)
U dvoličnosti vladavine, u dvoličnosti učitelja i u samotnim riječima zapisanim u pismu mrtvog prijatelja koji Benjaminu (prijatelju, vođi i suradniku) kazuje gdje će naći njegovo tijelo, jezik iznevjeruje. Međutim, ova izdaja se sastoji upravo u događaju; izdaja je sâma povijest. "Na sredini svoga puta", zapisat će kasnije Benjamin, "priroda shvaća da ju je izdao jezik te da se snažno suzbijanje osjećaja pretvara u patnju. Stoga, zbog proturječnosti ove riječi, njene označiteljske moći, jezik nas izdaje... Povijest se izjednačava s procesom označavanja u ljudsko jeziku; taj jezik je zamrznut u označavanju" (24)
Benjamin odbija sudjelovati u izdaji jezika i ratnom ludilu; napušta Njemačku i odlazi u Švicarsku gdje pribjegava šutnji koja će trajati punih šest godina, do 1920. (25) Tijekom tih godina ništa ne objavljuje. Piše tekst koji kruži među bliskim prijateljima, tekst o Hölderlinu u kojem meditira o prirodi lirskog pjesništva i njegovoj vezi s pjesnikovom smrti. Pjesnikova je smrt povezana s Heinleovom smrti. Heinle je također ostavio pjesme koje Benjamin neprekidno i ponovno čita pokušavajući produbiti svoju vezu sa smrti, kao da je pjesnik kojeg sada upoznaje zapravo njegov prijatelj. No Benjamin želi mrtvom pjesniku priskrbiti besmrtnost: sačuvati Heinlea od zaborava, sačuvati samoubojstvo od njegovog besmisla objavljivanjem pjesničkog opusa mrtvog prijatelja. Ta nada nikad ga neće napustiti. U godinama šutnje koje su uslijedile nakon samoubojstva, on uređuje Heinleove rukopise. I Benjaminov vlastiti tekst o Hölderlinu i naravi pjesništva također predstavlja implicitni dijalog s Heinleovim djelom, dijalog s njegovim pisanjem kao i njegovim životom i smrti. Odatle dolazi Benjaminov posebni interes za dvije Hölderlinove pjesme, "Pjesnikovu hrabrost" i "Plahost" koje označavaju razliku između Heinleove hrabrosti (samoubojstvo) i plahosti Benjaminova vlastitog preživljavanja na kojeg je osuđen: samoubojstvo ili preživljavanje – dva egzistencijalna polazišta između kojih je Benjamin nedvojbeno oscilirao, ali koje on, začuđujuće i paradoksalno, proglašava dvjema "verzijama" jednog te istog dubokoumnog teksta koje je moguće usporediti zbog njihove sličnosti, unatoč svim njihovim razlikama. (26)
Zakašnjelo razumijevanje
Ova drama i samoubojstvo opisani su (zajedno s drugim događajima) u Benjaminovoj najintimnijoj autobiografiji, "Berlinskoj kronici". Smatram da je za Benjamina ova autobiografska pripovijest postala alegorija nedohvatljivog utjecaja kojeg je izvršio Prvi svjetski rat.
"Berlinska kronika" je pak napisana osamnaest godina kasnije, točnije 1932 godine. Izravna posljedica ratnih zbivanja i njihove neuhvatljive pojavnosti je posve doslovna Benjaminova šutnja, i napose posve doslovna šutnja o ratnoj tematici: kao da je riječ o zakletvi odanosti danoj mrtvom prijatelju, kao da je njegov vlastiti govor ili jezik mladosti kojeg su dijelili, počinio samoubojstvo. Nešto je u njemu također umrlo. Traumatski (sa zakašnjenjem i teorijski) značaj ove šutnje ostao je podjednako neshvatljiv kritičarima koji i dalje nastavljaju iskazivati svoje politički korektne kritike i svoje čuđenje nad Benjaminovom ekscentričnošću. Nitko nije uhvatio ni dubinsku vezu između ove rane šutnje i kasnijih, veoma cijenjenih klasičnih eseja "Pripovjedač" i "Teza o filozofiji povijesti". Stoga je Benjaminovo rano iskustvo, posve suprotno, bilo odvojeno od njegove kasnije teorije i smjesta odbačeno i trivijalizirano: "Šutnja kao izraz unutrašnjeg protesta protiv trenutnih zbivanja: tada nije bilo sumnje o legitimnosti takvog stava", kazuje najnoviji Benjaminov biograf Momme Brodersen. (27) Urednici njegovih sabranih izdanja s Harvarda koji su pokazali malo više razumijevanja, osjećali su se podjednako na kušnji kad je trebalo izreći dužnu rezervu: "Neobično je da se Benjaminova pisma usredotočuju isključivo na osobne probleme... U njima se rijetko spominje rat i nema izravnih referenci na njega niti se vidi njegov stav prema ratu. Čini se kao da je Benjaminova odluka protiv političke aktivnosti tijekom tog razdoblja također nije dopuštala uvid u najmučnije događaje toga doba" (28) Kritičari ne uspijevaju shvatiti kako je Benjaminovo vlastito pripovijedanje o svom ratnom iskustvu u "Berlinskoj kronici" uistinu u najdubljem smislu autobiografsko (i teorijsko) objašnjenje značenja njegove šutnje.
4
Subjekt kojeg predstavlja "Ja"
Na jedanaestoj stranici "Berlinskog djetinjstva" Benjamin započinje pripovijedati o svom iskustvu rata ustrajući u nevoljkom spominjanju zamjenice "ja":
Ukoliko pišem na boljem njemačkom nego većina pisaca moje generacije, to je uglavnom zahvaljujući tome što već dvadeset godina poštujem jedno pravilo: nikad ne koristi riječ "ja", osim u pismima. ["BK", str. 15]
Međutim, Benjamin ironično dodaje kako u ovom djelu nije samo pristao koristiti riječ "ja" nego i biti plaćen za to; ukoliko su stoga ovi subjektivni zapisi ispali dulji nego što je namjeravao, to nije samo zato što subjekt "koji je navikao godinama čekati u prikrajku ne može odjednom i na lak način doprijeti u centar pažnje" nego i stoga što je (metaforički i doslovno) "obazrivost subjekta kojeg predstavlja njegovo "Ja"...ne postoji zato da bi se jeftino prodala" ("BK", str. 15-16)
Autobiografski poticaj stoga se nalazi u sukobu s bezglasnošću šutljivošću, nijemošću ovoga "Ja" koje neprestance podriva i pobjeđuje pripovijedanje iznutra. Pa ipak, tekst nastaje iz imperativa da se stvari iskažu, iz simboličkog duga koji nadilazi osobnost te stoga pripovijedanje čini neizbježnim i neophodnim. Ovdje je na stvari, kaže Benjamin, "duboko i ranjivo iskustvo" od kojeg se sastoje "najvažnija sjećanja u nečijem životu" ("BK", str. 16). Svi ostali svjedoci tih iskustava su sada mrtvi: "Jedino sam ja preostao" ("BD", str. 17). Etički poriv naracije proizlazi iz te samoće i takve nužde: s obzirom da je pripovjedač posljednji preživjeli svjedok, povijest treba ispričati unatoč tome što je pripovjedač nijem. Pripovjedač je okružen mrtvim dvojnicima, mlađima od njega ili pak njegovih godina, mrtvim svjedocima koji bi mu, da su živi, mogli pomoći da prekorači mučan prag sjećanja, ali mu se njihova mrtva lica sada javljaju "jedino kao odgovor na pitanje nije li dob od četrdeset godina [koliko je Benjamin imao dok je pisao ovo djelo] prerana dob za oživljavanje najvažnijih sjećanja u svojem životu" ("BK", str. 16). Stoga "Berlinska kronika" implicitno nagovještava autorov četrdeseti rođendan s kojim se poklapa pisanje djela. Autobiograf slavi svoj rođendan oplakujući smrt svojih suvremenika. Od samog početka smrt i rođenje su suprotstavljeni. "Berlin" je ime za tu suprotstavljenost.
Prozopopeja
Žudeći za upotpunjujućim pripovijedanjem o svojim mrtvim dvojnicima i identificirajući se s njihovom vječnom šutnjom, govornik zapravo u većoj mjeri ispisuje epitaf a ne biografiju. "Berlinska kronika" je autobiografija koja je u suštini i svojoj najdubljoj biti epitafska, i stoga nije u potrazi za izrazom nego "bezizražajnošću": trenutkom u kojem je život "zamrznut i kao da je u određenom trenutku začaran" ("GEA", str. 340). Na tragu Benjaminove analize "bezizražajnosti", pisanje je neka vrsta "kritičkog nasilja" koje prekida iskaz, s kojim "svaki izraz simultano dolazi u stanje mirovanja" s iznenadnošću "moralnog naloga" ("GEA", str. 340, 341, 340). "Jedino bezizražajnost dovršava djelo cijepajući ga u komadiće, fragmente istinskog svijeta, u torzo simbola" ("GEA", str. 340). Iskazano terminima Paula de Mana, mogli bismo reći kako u "Berlinskoj kronici" "autobiografija skriva razobličenje uma kojemu je ona sama uzrok". (29) De Manova retorička analiza je ovdje od posebnog značaja: "dominantna figura epitafskog ili autobiografskog diskursa je prozopopeja", "izmišljeno obraćanje odsutnom, preminulom ili bezglasnom entitetu koja omogućuje ovom potonjem da odgovori i dodjeljuje mu moć govora" (30)
Stoga bih rekao da implicitna figura prozopopeja ne strukturira samo Benjaminu autobiografiju, nego i čitav njegov opus; prizivanje mrtvih koje se nalazi se u temelju svega svugdje je prisutno i posvuda ga se može naći. Čitav Benjaminov opus može se čitati kao djelo oplakivanja koje strukturira nijemo obraćanje mrtvom licu i izgubljenom glasu mladog prijatelja koji si je u očajničkom protestu na samom početku Prvog svjetskog rata oduzeo život.
U svakom oplakivanju postoji neka duboka sklonost nijemosti koja u konačnici znači mnogo više od puke nemogućnosti ili nevoljkosti komuniciranja. (31)
Sve teme koje se pojavljuju kod Benjamina implicitno su određene konceptualnim implikacijama autobiografske prozopopeje koja im se nalazi u podlozi, ili pak nijemim obraćanjem mrtvom prijatelju: lirika ("Heinle je bio pjesnik" ["BK", str. 17]), jezik ("Priroda oplakuje zato jer je nijema"), Trauerspiel (leš je jedini nositelj značenja) i naposljetku, sâma povijest:
U alegoriji promatrač je suočen s facies hippocratica [licem patnika] povijesti kao okamenjenom, primordijalnom krajoliku. Sve o povijesti što je od samog početka bilo krivovremeno, tugaljivo i neuspješno, izraženo je licem – ili mrtvačkom glavom. [OG, str. 166]
Predavanje o naravi lirike ili Lice povijesti (izvorni prizor)
Benjamin opisuje predavanje o Hölderlinu i o "naravi lirike" koje je nakon Heinleova samoubojstva pokušavao artikulirati u sjećanju na svog preminulog prijatelja, upravo kao metaforu čitavog svog opusa kao neartikulirane prozopopeje.
Znakovito je da pripovijedanje o ratnim zbivanjima i mučnim iskustvima na koje nailazimo u "Berlinskoj kronici" počinju (dezorijentirano i hermetično) opisom ovog predavanja, promišljanjem traume u djelu, prevođenjem proživljenog događaja u razmišljanja o književnosti. "Berlinska kronika" se ne može izravno upustiti u izricanje imena mrtvog prijatelja niti u stvarnu priču o njegovoj smrti. Priča se i vremenski i prostorno kreće u krugovima kao da je smještena uokrug nekog praznog i nijemog središta. Riječ samoubojstvo ne spominje se u tekstu. Heinleovo se ime pojavljuje tek usput, u prolazu i nestaje tek što je spomenuto, kao i sam događaj. U cijelom tekstu i ime i događaj iščezavaju.
Bilo je to u Heidelbergu za vrijeme nesebičnog rada, kad sam meditacijom o naravi lirike pokušao prizvati u sjećanje lik mog prijatelja Fritza Heinlea oko kojeg su se odigravali svi događaji u Domu susreta i s čijom su smrću oni nestali. Fritz Heinle bio je pjesnik i jedini od svih kojeg nisam upoznao u "stvarnom životu" nego u njegovu djelu. Umro je u dobi od devetnaest godina i za njega se ne bi moglo znati ni na koji drugi način. Prvi pokušaj prizivanja u sjećanje sfere njegova života kao pjesništva bio je neuspješan, a neposrednost iskustva koje mi je dalo zamah za predavanje neizbježno se sukobilo s nerazumijevanjem i snobizmom publike ["BK", str. 17] (32)
Ono što Benjamin okolišajući pokušava evocirati nije Hölderlin nego povijest: izvorni povijesni događaj koji je u cijelosti ostao neprevodiv. Povijest je "original", zapisi i njihovi prijevodi. Zadaća prevoditelja je zadaća svjedoka. Benjamin je predavanjem pokušao prevesti posljedice tog događaja, ali nije u tome uspio. Međutim, predavanje ostavlja dojam udaljenosti, nemogućnosti pristupanja povijesnom događaju. U pozadini ovog neuspješnog prevođenja predavanja o Hölderlinu i naravi lirike, neprevodivi povijesni original (doživljeno iskustvo izbijanja rata) za Benjamina konstituira istinski intelektualni i egzistencijalni izvorni prizor.
Dom za sastanke (Das Heim)
Što se dakle nalazi u središtu povijesnog događaja čemu se ne može pristupiti nego mora ostati na distanci čak i u samom činu njegova svjedočenja? Koji je smisao priče u koji tekst ne može prodrijeti, koju ne može dohvatiti, koju ne može započeti osim putem onog što slijedi, predavanja koje ju je pokušalo prevesti, i to neuspješno?
To je pripovijest o smrti bez značenja, iako ispunjenoj smislom, životom i emocijama. To je pripovijest o Domu za sastanke koja na ironičan način biva kuća susreta s lešom, posmrtnim simbolom izgubljenog zajedništva i gubitka jezika kao zajedništva, kao i praznog centra prostora sjećanja na mnogobrojne neuspjele susrete: neuspjele susrete s publikom predavanja, s ratom, s prijateljem koji, s obzirom da umire mlad, umire prije nego što ga se može istinski upoznati. "Fritz Heinle je bio pjesnik i jedini od svih kojeg nisam susreo u "stvarnom životu" nego u njegovu djelu. Umro je u dobi od devetnaest godina i za njega se ne bi moglo znati ni na koji drugi način". To je pripovijest o ratu i o njegovim žrtvama o kojima povijest ne kazuje niti ih broji. To je pripovijest o pismu kojeg predstavlja leš koji je postao nositelj značenja koje ne može prenijeti:
Bez obzira koliko sjećanje shodno tome može izblijedjeti, ili kako nejasno sada mogu predočiti sobe u Domu, bez obzira na to danas mi se čini u većoj mjeri opravdanim pokušati opisati izvanjski prostor kojeg je nastanjivao mrtav čovjek, zapravo sobu u kojoj je bio "najavljen" negoli unutarnji prostor u kojem je stvarao. No to je vjerojatno jedino stoga što je u svojoj posljednjoj i presudnoj godini života prekoračio prostor u kojem sam ja rođen. Heinleov Berlin bio je Berlin Doma susreta... Jednom sam ga posjetio nakon duge razdvojenosti koje je bilo rezultat ozbiljnog neslaganja između nas. No čak se i danas sjećam osmjeha koji je prekinuo svu onu težinu višetjedne razdvojenosti, koji je izokrenuo jednu beznačajnu frazu u magičnu formulu koja je uspjela zacijeliti ranu. Kasnije, nakon jutra u kojem me probudio brzojav s riječima "Naći ćeš nas kako ležimo mrtvi u domu" – gdje su Heinle i njegova djevojka već bili mrtvi – ova je četvrt nakon toga još dugo vremena bila središnje mjesto susreta za sve nas koji smo bili živi. ["BK", str. 17-18]
Pismo i leš
Neimenovano samoubojstvo zbilo se u praznini, u intervalu između budućnosti ("naći ćeš nas" i prošlosti "bili mrtvi". Truplo je ostavilo brzojav budeći Benjamina koji je u šoku. No brzojav ne govori, on ne pripovijeda priču. On ne objašnjava motive samoubojstva niti njegov temelj; on ne pripovijeda ni o čem drugom doli o krajnjoj nijemosti tijela, odnosno leša: "Naći ćeš nas kako ležimo u Domu susreta". Ono što sada ostaje od Heinlea samo su riječi. Riječi poezije koje Benjamin čuva i koje se nada objaviti. Riječi nečitkog pisma. "Baš kao neki znakoviti san", zapisuje Benjamin, "preživljava buđenje u obliku riječi kad je ostatak sna iščeznuo, tu su izdvojene riječi ostale na svom mjestu kao znaci katastrofalnog susreta" ("BK", str. 14).
Heinle u devetnaestoj, a Benjamin u dvadeset i drugoj, iscrpili su do kraja iskustvo koje omogućuje pripovijedanje i naraciju čini mogućom. 1936 godine, u "Pripovjedaču" Benjamin je zapisao kako su se ljudi s ratišta Prvog svjetskog rata vratili nijemi. I Benjamin zapada u šutnju, ali ne nakon već prije početka rata, na njegovom samom početku, jer prije svih ostalih shvaća njegov povijesni značaj i njegovo bezdušno nasilje, s obzirom da ispred svog vremena vidi ratne posljedice. Smisao rata mu se otkriva u jednom mahu u obliku maglovitog osvjetljenja ili šoka pred epifanijom tame, u prizoru samoubojstva i viziji spajanja osobne i kolektivne traume.
Upravo u ovoj smo kavani sjedili zajedno tih prvih dana kolovoza, birajući barake koje su bile prepune dobrovoljaca. Odlučili smo se za konjicu na Belle-Alliance Strasse gdje sam se propisno pojavio tijekom jednog od idućih dana, bez tračka vojničkog zanosa ili žestine u grudima; a opet, kako god sam bio dosta rezerviran u mislima koje su se ticale samo toga da si osiguran mjesto među prijateljima u neizbježnom novačenju, jedno od tijela koje je zaglavilo pred ulazom u baraku bilo je moje. Da budem iskren, samo na dva dana: osmog kolovoza zbio se događaj koji je iz moje glave za dosta dugi period izbrisao i grad i rat. ["BK", str. 21]
"Autobiografija", kaže de Man, "skriva izobličenje uma kojemu je sama uzrok". "Mjesto među prijateljima" koje Benjamin želi "osigurati" zbog "neizbježnog novačenja" postaje mjesto među leševima. "Berlinska kronika" je autobiografija traume. Događaj se sastoji od brisanja: brisanja Berlina i rata iz mape onog svjesnog; brisanje sebstva i njegova transformacija u mehanizam ili napola truplo, tijelo lišeno svijesti. "Jedno od tijela koje je zaglavilo pred ulazom u baraku bilo je moje", kaže Benjamin. Rat i šok zbog gomile tijela ponovio se dva dana kasnije kao šok zbog otkrića dva mrtva tijela koji sebstvo lišava onoga "ja": "Upravo tom žrtvovanju našeg najdubljeg sebstva u šoku, naše sjećanje duguje one slike koje su neizbrisive i neuništive." ("BK", str. 57)
Mladost o kojoj se ne može govoriti, ili Život izvan iskustva
Benjamin stoga žali za svojom vlastitom izgubljenom mladošću kojoj je Fritz Heinle postao metaforom: on istovremeno sažalijeva i Heinleovu i svoju vlastitu mladost. "Medij u kojem bi nepatvorena melodija njegove mladosti mogla cvjetati uništena je... On se u očaju stoga prisjeća svojeg djetinjstva. U tim je danima postojalo vrijeme bez bijega i "ja" bez smrti... Naposljetku, on nalazi iskupljenje gubeći svoju sposobnost razumijevanja. Usred takvog zaborava on započinje dnevnik koji je neshvatljiv dokument života koji nikad nije proživljen" ("MY", str. 11).
Međutim, samoubojstvo ne predstavlja puku smrt nego odbijanje kompromisa sa životom. Benjamin istinski voli Heinleovu apsolutnu posvećenost mladosti koju, za razliku od Benjamina, odbija proživjeti. "Nikad ni u jednom drugom djelu", Benjamin će reći za Goethea, "mladosti nije dao ono čime ju je nagradio u Ottilie: puninom života na taj način da u svojem trajanju crpi i svoju vlastitu smrt" ("GEA", str. 353). Ovaj se opis u jednakoj mjeri odnosi i na Heinlea. Paradoksalno, Heinleovo samoubojstvo ne predstavlja smrt, nego posve suprotno, vitalnost i život: "Najčišća riječ za život u njegovoj besmrtnosti je "mladost"", zapisao je Benjamin analizirajući mladenačke traume u Dostojevskijevom Idiotu: "Ova mlada generacija pati zbog uništenog djetinjstva". (33)
Na neočekivan način trauma dohvaća mladost upravo u njenom odsustvu iskustva i njegovom brisanju: "Mi još uvijek ništa nismo iskusili", kaže Benjamin u dobi od dvadeset i jedne godine, govoreći o mladosti. (34) U dvadeset i drugoj trauma brisanja – "događaj koji je iz moje glave za dosta dugi period izbrisao i grad i rat" – u istoj mjeri ostaje izvan iskustva. (35)
Unatoč tome (ili baš zbog toga)... grad Berlin nikad više nije u presudnoj mjeri i toliko snažno utjecao na moju egzistenciju kao što je to bilo u razdoblju kad smo vjerovali da ga možemo ostaviti netaknutog, samo poboljšavajući njegove škole, samo prekidajući nehumanost roditelja njegovih stanara i samo stvarajući mjesto u njemu za Hölderlinove ili Georgeove riječi. Bio je to konačni, herojski pokušaj da se promijene stavovi ljudi bez mijenjanja njihovih životnih okolnosti. Nismo znali da je taj pokušaj osuđen na propast, ali među nama gotovo da i nije bilo takvih čiju bi odlučnost ta spoznaja promijenila. Danas jasno kao i onda, čak iako to činim na temelju posve drukčijeg rasuđivanja, uviđam da se "jezik mladosti" morao nalaziti u središtu naših asocijacija. ["BK", str. 18]
Benjamin se zaklinje na vjernost "jeziku mladosti" kojeg je rat izbrisao i zbog kojeg je njegovo kasnije djelo postalo nijemo i svedeno na šutnju. Međutim, "Berlinska kronika" pripovijeda o načinu na koji je ono što je izbrisano (rat, tijelo) ostalo upravo u samom središtu. Središte će stoga biti šutnja. Ono što je izbrisano, ono što se prepušta šutnji na samom početku rata, upravo je mladost. No mladost može imati neočekivani život nakon smrti. Heinleova mladost nastavlja živjeti u Benjaminu. A njegova vlastita ušutkana mladost i dalje progovara u prekidanim lirskim intervalima koji su zbog Benjaminove vlastite šutnje postali bezizražajnima. "Vjernost će biti očuvana, iako to nitko još nije učinio", zapisao je Benjamin u dvadeset i prvoj potpisujući se kao "Žar". (36) Odrastao u nijemosti, pisac u zrelim godinama i dalje ponavlja: "Danas jasno kao i onda, čak i s obzirom da to činim na temelju posve drukčijeg rasuđivanja, uviđam da se "jezik mladosti" morao nalaziti u središtu naših nastojanja."
"Smrt ima moć ogoljavanja, baš kao i ljubav", kaže Benjamin. "Ljudsko nam se tijelo pojavljuje kao leš... Ljudsko tijelo se i sâmo ogoljuje" ("GEA", str. 353). U šokantnoj epifaniji tame o kojoj se ne može pripovijedati, rat ogoljuje tijelo, iznenada razotkrivajući mladost kao leš.
Pokop
No ovo najtraumatičnije sjećanje koje Benjamin nosi iz rata nije tek spomenuta epifanija o kojoj se ne može govoriti – ono iznenadno otkrivanje mladosti kao leša – nego pridodana uvreda i pripadajući sram zbog nemogućnosti pružanja prikladnog pogreba voljenom tijelu, sramota zbog nemogućnosti opraštanja od mrtvih tijela i odavanja počasti njihovim smještanjem u prikladnu grobnicu. Zbog toga što je tijela nemoguće pokopati na doličan način, leš mladost postaje duh koji se nikad ne može smiriti. Na simbolički način, grob ne može biti zatvoren. Događaj se ne može dovesti u stanje mirovanja, sahrane.
Napokon, poslije osmoga kolovoza 1914 godine, nakon što su došli dani kad se oni među nama koji su bili najbliži mrtvom paru nisu od njih željeli oprostiti sve dok ih se ne pokopa, osjetili smo granice srama nemoćni da nađemo neko druge utočiste od zapuštenog željezničarskog hotela na trgu Stuttgart. Čak je i groblje označavalo granicu koje je postavio grad svemu onome što je ispunjavalo naša srca: bilo je nemoguće za par koji je umro zajedno osigurati grobnice na istom groblju. Bili su to dani kad je sazrela spoznaja koja će nastupiti kasnije, i ona me uvjerila da ni Berlin neće biti pošteđen ožiljaka u borbi za bolji poredak. Kad danas prolazim ulicama te četvrti, na njih stupam s istom onom nelagodom koju osjeća onaj koji se penje na tavan na kojem nitko nije bio godinama. Uokolo se možda mogu naći vrijedne stvari, ali se više nitko ne sjeća gdje se one nalaze. ["BC", str. 20]
Groblje označava prostor u kulturi i povijesti: grob simbolizira preživljavanje imena dok je tijelo izgubljeno u prostoru. Međutim, na simbolički način, ove žrtve rata ostaju izvan područja povijesti. Leš mladosti mora ostati neimenovan. "Uokolo se možda mogu naći vrijedne stvari, ali se više nitko ne sjeća gdje se one nalaze".
Trauma se stoga ne nalazi samo u tome da su kapitalističko društvo i kapitalistički rat ubili mladost i oduzeli im život. Istinska trauma je u tome što su oduzeli smrt te lišili mladost čak i mogućnosti oplakivanja. U svijetu koji je mladost osudio da pogine u ratu ili od njegovih posljedica, i u kojem se čak ni pogreb ne može priuštiti; u društvu u kojem je čak i grob roba koju treba kupiti i koju si, shodno tome, mogu priuštiti samo sretnici, mladost koja nema sredstava, postaje doslovni i metaforički subjekt žalosti koja prelazi njihove mogućnosti: "bilo je nemoguće za par koji je umro zajedno osigurati grobnice na istom groblju". (37)
Pouka rata
Žalovanje će stoga biti pretvoreno u sram. Pouka koju pruža taj sram, moralnost tog srama, omogućit će autobiografu da izgovori "ja" unatoč njegovom oklijevanju, sve dok je za to dovoljno plaćen (38), što će mu, s druge strane, pružiti uvid u historijski odnos između rata i revolucije: " Bili su to dani kad je sazrela spoznaja koja će nastupiti kasnije, i ona me uvjerila da ni Berlin neće biti pošteđen ožiljaka u borbi za bolji poredak." Pouka rata je revolucionarna, kao što je povijest pokazala, i sastoji se u sve većem značaju ruske revolucije početkom Prvog svjetskog rata koja će postati njegova najvažnija posljedica. Benjamin će kasnije podržati ovu revolucionarnu logiku koja od rata dovodi do revolucije. Ako je povijest jednom već pretvorila mladost u leš, te ako mladost u povijesnom smislu znači "početak koji je odvojen od svega što slijedi kao neka vrsta nepremostivog jaza" (OR, str. 20), samo nov potres kojeg izaziva revolucija, samo nov i radikalan povijesni početak, jednog bi dana možda mogao iskupiti leš mladosti ili označiti mogući povratak mladosti u povijest. Odanost mladosti stoga je revolucionarna: ona ne gleda u prošlost nego u budućnost. "Vjernost će se sačuvati." "Danas jasno kao i onda, čak i s obzirom da to činim na temelju posve drukčijeg rasuđivanja, uviđam da se "jezik mladosti" morao nalaziti u središtu naših asocijacija."
Upućeno djetetu
Kome se to ova revolucionarna pouka o lešu prenosi? Kome se to Benjamin obraća porukom koja sadrži "Ja", tu pripovijest o rascjepu između riječi, djela, motivacije i razumijevanja kojeg nazivamo poviješću? Zbog koga Benjamin prevladava "oprez onoga "ja" koje nije takvo da se može jeftino prodati"? Posveta u "Berlinskoj kronici" glasi: "Za mog dragog Stefana". Stefan je Benjaminov jedini sin, tada četrnaestogodišnjak. Ova pripovijest o ratu koju se ne može ispripovijedati, ova strašna i zbunjujuća priča o samoubojstvu i odsustvu groba na paradoksalan je i posve iznenađujući način upućena upravo djetetu. (39)
Drugim riječima, Benjamin pokušava prenijeti priču koja ne može biti ispričana i postati pripovjedač koji ne može biti drukčiji on onog što jest, a to je posljednji pripovjedač ili post-pripovjedač. Trauma, odnosno slamanje pripovijesti i sjećanja, fragmentacije pamćenja i prekida niza ili pak mreže pričâ, prenesena je na iduću generaciju kao neka vrsta testamenta, posljednjeg dara.
Sjećanje stvara lanac tradicije koji se niže iz generacije u generaciju... Ono započinje mrežu u kojoj se sve priče na samom kraju povežu. Jedna se nadovezuje na drugu, kao što su to oduvijek činili veliki pripovjedači. ["S", str. 98]
"Berlinska kronika" poput "Pripovjedača" govori o prijenosu i prekidu prijenosa. No ovaj se prekid sada materijalizira u drami, slici tijela koje je počinilo samoubojstvo. Ono što truplo ne može kazati postat će torzo simbola.
Slike, lišene svih prethodnih veza stoje – poput vrijednih fragmenata ili torza u galeriji nekog kolekcionara – u posve običnim sobama našeg naknadnog razumijevanja. ["BK", str. 26]
Uspomene se ne mogu uvijek svesti na autobiografiju. A ove pogotovo, stoga što se autobiografija bavi vremenom i njegovim protokom, onim što tvori neprekidni životni tijek. Ovdje govorim o prostoru, trenucima i diskontinuitetima. ["BC", str. 28]
Benjamin zna kako "poplava knjiga o ratu" koja se desila nakon Prvog svjetskog rata ne može premostiti taj procijep u iskustvu. Poput Freuda, i Benjamin je shvatio da će učinak rascjepa doći tek naknadno te da će prave probleme s traumama zadesiti tek naredne generacije. Zato posljednji pripovjedač želi ponovno uspostaviti i omogućiti prijenos svog iskustva i prenijeti svom sinu zbivanja koja se ne mogu priopćiti (rat, leš, samoubojstvo).
Objekt priče nije prikazati događaj per se, kao što je to slučaj s informacijom; umjesto toga, on ga utjelovljuje u pripovjedačevu životu da bi ga prenio u obliku iskustva onima koji ga slušaju. ["B", str. 159]
Tamo gdje postoji iskustvo u pravom smislu te riječi, neki sadržaji individualne prošlosti spajaju se s materijalom koji se nalazi u kolektivnoj prošlosti. ["B", str. 108] (40)
5
Anđeo povijesti
U "Berlinskoj kronici" (1932) Benjamin govori o Prvom svjetskom ratu i Hitleru koji se uspinje na vlast. U "Pripovjedaču" (1936) govori o Prvom svjetskom ratu zbog toga što već tada uviđa neizbježnost Drugog svjetskog rata. "Na vrata nam kuca ekonomska kriza, a sjena novog rata sve je bliža", zapisuje on 1933. "Čovječanstvo se građevinama, slikama i pripovijestima onih koji su navijestili nešto radikalno novo priprema da preživi kulturu, ukoliko ne bude drugog izbora." (41)
Traumatsko ponavljanje rata po drugi put će Benjamina natjerati na šutnju, a ovaj put to će biti zauvijek.
Međutim, prije te konačne šutnje, tijekom druge zime ratovanja Benjamin će napisati "Teze o filozofiji povijesti" (1940) u kojem je priča o tišini pripovijedanja (pripovijest o Prvom svjetskom ratu) ponovno ispričana, ali je ovaj put interpretirana kao teorija povijesti. Benjamin još jednom vidi posljedice rata mnogo dalje ispred svog vremena. Teorija povijesti opisuje stanje dva svjetska rata (prošlog i sadašnjeg) razmatrajući ih jedan protiv drugog i jedan putem drugog. "Potrebno je progovoriti o događajima koji do nas dolaze poput jeke koju je probudio poziv", zapisao je Benjamin u "Berlinskoj kronici" ("BK", str. 59). Povjesničar će tumačiti povijest, a teoretičar teoretizirati o njoj kroz ponavljanje njene traume; upravo pomoću nje Benjamin dolazi do ključnih uvida u "filozofiju" povijesti kao konstitutivni proces ušutkavanja, diskurs koji skriva nijemost žrtava, utapajući u svojoj vlastitoj buci stvarni događaj zbivanja njihova opetovanog ušutkavanja.
Anđeo povijesti je nijem: njegova su usta otvorena ali bez glasa, i nemoćno je gurnut natrag prema budućnosti, natrag od Drugog svjetskog rata prema nijemom iskustvu Prvog svjetskog rata. (42) Napad na Francusku u svibnju 1940 godine ponavlja napad na Belgiju dvadeset i šest godina ranije, četvrtog kolovoza 1914, invaziju nakon koje će se četiri dana kasnije desiti dvostruko samoubojstvo.
Benjamin je ostao zatočen u okupiranoj Francuskoj. Planira bijeg preko francusko-španjolske granice s nadom da će uspjeti doći do Amerike, ne stoga što želi spasiti svoj život nego zato jer želi prenijeti rukopis u slobodan svijet, odnosno zato jer ga želi prenijeti (s onu stranu šutnje i ušutkivanja) idućoj generaciji. On taj rukopis nosi privijen uz tijelo. Ironija je u tome što se do danas ne zna o kojem je rukopisu riječ. Rukopis nije sačuvan u materijalnom smislu. Pretpostavlja se da to bio esej o povijesti čije su kopije sačuvane negdje drugdje, ali o tome nema sigurnih podataka. Naslov rukopisa kojeg je Benjamin prenio na svom tijelu zauvijek će ostati prekriven šutnjom.
"Vrijeme smrti naše je vlastito"
Nakon što je uhićen na granici i obaviješten da će ga idući dan izručiti Gestapu, Benjamin odlučuje ovu pripovijest završiti konačnim samoubojstvom. Njegovo vlastito samoubojstvo je stoga ponovilo i na neki način odrazilo samoubojstvo njegovog prijatelja, alter ega iz mladosti početkom Prvog svjetskog rata.
U svemu tome je veoma ironična činjenica da povijest također ponavlja pripovijest o odsustvu groba zbog manjka sredstava. Novac koji je pronađen u Benjaminovim džepovima nakon samoubojstva bio je dovoljan samo za "iznajmljivanje" groba. Nakon nekog vremena, tijelo je izneseno i posmrtni ostaci prenijeti u bezimenu zajedničku grobnicu onih koji iza sebe nisu ostavili nikakav imetak. Povijest se još jednom ponavlja namjerno (samoubojstvo) i nenamjerno (izostanak pogreba). Benjamin kaže: "Jezik nenamjerne istine posjeduje autoritet. Taj autoritet je u suprotnosti s tradicionalnim konceptom objektivnosti stoga što je njegova valjanost, odnosno valjanost nenamjerne istine povijesna". (43) Nakon tog čina, "Berlinska kronika" se doima poput
proročanstva: "Uokolo se možda mogu naći vrijedne stvari, ali se više nitko ne sjeća gdje se one nalaze." Kako kaže Demetz, Benjamin je "pokopan u Port Bouu, ali se nitko ne sjeća gdje; kad dođu posjetitelji, čuvar groblja ih odvodi na mjesto gdje se tobože nalazi njegov grob, očekujući napojnicu" (44) Vrlo dugo u tom španjolskom groblju nije postojao "ni spomenik niti cvijeće". 1992 godine sagrađen je spomenik. (45) Međutim, Benjaminovo tijelo se ne nalazi u grobu gdje sada stoji spomenik.
"Pripovijedanje je uvijek bilo umijeće ponavljanja priča", zapisao je Benjamin u "Pripovjedaču" ("P", str. 91). Njegovo samoubojstvo stoga je na tragičan i ironičan način ponovilo samoubojstvo iz njegove mladosti i sramotnu priču o izostanku pokopa. Odabirući način na koji će umrijeti i oduzimajući vlastiti život, i sâm Benjamin ponavlja Heinleovu priču o poruci koju nosi leš: posthumnoj, nijemoj poruci samoubojstva kao simboličke geste protesta protiv rata i autonomnog potvrđivanja slobodne volje koju se ne može prisiliti u kontekstu pretjeranog rasta svjetskog nasilja.
Ponavljajući čin samoubojstva koje se desilo na početku rata i ponovno otvarajući njegovu simboličku poruku otpora prema ratu, Benjaminovo vlastito samoubojstvo na početku Drugog svjetskog rata stoga će se u cijelosti sjediniti s prijateljem kojeg je izgubio.
Bilo je to nakon duge razdvojenosti... Čak i danas sjećam se osmijeha koji je otopio težinu svih onih tjedana odvojenosti.
S obzirom na traumu Prvog svjetskog rata i samoubojstvo prijatelja, Benjamin je oduvijek znao kako je "kukavičluk živih" (plahost preživjelih koja prati "Pjesnikovu hrabrost" ili pjesnikovu smrt) "mora u krajnjoj liniji postati nepodnošljiva" ("MY", str. 14). On je već sa dvadeset i dvije godine proročki zapisao ove retke, kao da je naslućivao vlastito samoubojstvo:
U dnevniku se opisuje pripovijest o našoj veličini iz perspektive naše smrti...
U smrti mi postajemo ono što jesmo... Vrijeme smrti naše je vlastito vrijeme... Poziv kojeg smo tako ponosno odbacili u našoj mladosti iznenadno nas zatiče. Međutim, to nije ništa drugo doli poziv na besmrtnost ["MY", str. 15]
Potpis (poziv na besmrtnost)
Onako kako je iskazano u Benjaminovu tekstu, nagovješteno njegovim životom i ključno za čitavu njegovu misao, samoubojstvo nije tek čin umora i odricanja, puka nepravodobna gesta iscrpljenosti i očaja – kao što je to na poznat način opisala i oplakala Hannah Arendt, smatrajući da je njegova ključna karakteristika "zla sreća" (46). Samoubojstvo je s onu stranu sudbine i nesreće, ono od smrti čini znak. U očaju umiranje se pretvara u jezik. Ono nešto znači. To nije samo odluka da se prekinu patnje i potone u siguran san zaborava. Ono u procijepu koji razdvaja dva svjetska rata kuca na vrata povijesti. Ono je označavanje života kao pisanja konačnim i hotimičnim činom šutnje, ostavljajući iza sebe svoj vlastiti potpis: potpis očajnog ali apsolutno bezuvjetnog odbijanja sudioništva i suradnje s iznuđenom tiranijom svjetskih ratova.
Tragičnu šutnju ne smijemo shvaćati tako kao da njome vlada isključivo izazivanje. Umjesto toga, ono je posljedica iskustva bezglasnosti kao čimbenika koji osnažuje takvo stanje. Sadržaj junakovih postignuća pripada zajednici poput govora. S obzirom da zajednica poriče ta dostignuća, ona kod junaka ostaju neartikulirana i stoga on mora sve snažnije u granice svog fizičkog sebstva prigrliti svako djelovanje i znanje, u što većoj mjeri ako je ono snažno i učinkovito. Ukoliko je on u stanju držati se svojih ciljeva, to je isključivo postignuće njegova physisa a ne jezika, i on to mora učiniti smrću. [OG, str. 108]
Kazano njegovim vlastitim riječima, Benjaminovo se samoubojstvo može shvatiti kao "pokušaj moralne osobe, ma koliko on bio neartikuliran ili nijem... da se uzdigne ponad ovog svijeta kojim vlada bol" (OG, str. 110). Stoga svojim konceptom "nehotične istine" Benjamin utjelovljuje "paradoks rođenja genija iz moralne bezglasnosti" (OG, str. 110). Njegova smrt priskrbljuje idućim naraštajima jezik; ona obdaruje budućnost još nerođenom riječju.
Ponavljanje samoubojstva obnavlja kolektivno značenje koje je smrt preotela na ratištima Prvog svjetskog rata, ali i suicidom. "Glas anomimnog pripovjedača" ("P", str. 107) obnavlja "kolektivno iskustvo kojem čak niti najdublji šok svakog posebnog individualnog iskustva i smrti ne predstavlja nikakvu sablazan ili prepreku" ("P", str. 102). (47)
Možemo se zapitati nije li odnos pripovjedača prema njegovu materijalu, odnosno ljudskom životu, neka vrsta umijeća, nije li njegova navlastita zadaća oblikovati vlastiti i tuđi sirovi materijal iskustva na trajan, koristan i jedinstven način... kojeg pojašnjava izreka kao oblik ideograma priče. Izreke su, mogli bismo reći, ruševine koje stoji na mjestu starih pripovijesti u kojima se moral obavija oko događaja kao bršljan oko zida ["P", str. 108]
Benjaminova smrt njegov vlastiti život pretvara u poslovicu.
Oporuka (posmrtna naracija)
Scholem kaže kako Benjaminu nije bila strana ideja o samoubojstvu, jer je nekoliko puta u svom životu svjedočio samoubojstvima. Scholem je napose ukazao na činjenicu da je Benjamin nakon završetka "Berlinske kronike" planirao samoubojstvo, od čega je u zadnji čas odustao. Zbog toga je Benjamin, u skladu s autobiografskom "Berlinskom kronikom" ostavio oporuku koju neće "nije uništio kad njegova volja za životom dosegne najnižu razinu", a koja je nakon smrti pronađena među njegovim dokumentima. Oporuka glasi:
Svi rukopisi u mojem vlasništvu (kako moji tako i tuđi) trebaju se dati dr. Gerhardu Scholemu, Abesinijska ulica, Jeruzalem. U mojem su vlasništvu osim mojih tekstova također i djela braće Fritza i Wolfa Heinlea. Ukoliko to bude moguće, želio bih da ti rukopisi budu sačuvani u Sveučilišnoj knjižnici u Jeruzalemu ili Pruskoj državnoj knjižnici. Oni se ne sastoje samo o Heinleovih rukopisa nego i mojih rukom pisanih bilješki o njihovom djelu. Što se tiče mojih djela, želio bih da se sačuvaju u Sveučilišnoj knjižnici u Jeruzalemu. Ukoliko dr. Gerhard Scholem odluči objaviti posthumni izbor iz mojih djela, želio bih da određeni postotak zarade od autorskih prava (između 40 i 60%, kad se oduzmu njegovi troškovi) pošalje mom sinu Stephanu. (48)
U priloženom oproštajnom pismu svom rođaku Egonu Wissingu, izvršitelju njegove oporuke, Benjamin napominje:
Bilo bi lijepo kad bi odjel za rukopise Sveučilišne knjižnice u Jeruzalemu prihvatio posmrtne rukopise dvojice ne-Židova iz ruku dvojice Židova – Scholema i mene. (49)
Ova oporuka kao neka vrsta posmrtne pripovijesti prenosi priču drugoga. Ona nakon autorove smrti mora sačuvati i osigurati besmrtnost drugoga. Benjamin u smrti iznosi na vidjelo model odupiranja gubitku života drugoga i njegovu gubitku značenja; on to čini za sebe i za svog porijatelja koji je samoubojstvom izgubio upravo to: "pripovjedačku perspektivu".
S ovime izlazi na vidjelo najdublji temelj "pripovjedačke perspektive". Upravo je on sâm osoba koja nadanjem može ispuniti značenje događaja. Tako se nada napokon oslobađa od njega poput pitanja koje odzvanja u zraku... Ta nada je opravdavanje vjere u besmrtnost koja se nikad ne smije razbuktati iz čovjekove vlastite egzistencije" [GEA, str. 355; moj kurziv]
Besmrtnost uzima od drugih. Život može postati besmrtan jedino ukoliko je povezan s drugim životima. Ono što je besmrtno upravo je drugi, a ne sebstvo. Drugim riječima, nije besmrtan pripovjedač nego pripovijest koju ponavlja, pripovijest koja, barem dvaput ponovljena, nije tek individualna. Prijenos se mora nastaviti.
"Potresnim pitanjem" o nadi Benjamin dodjeljuje Sholemu zadaću nastavka priče: zadatak se sada sastoji u udvostručavanju prozopopeje mrtvima za Scholemova vlastitog života, i nasljeđivanju i nastavku Priče o prijateljstvu. Scholem će ispuniti taj zadatak. Benjamin je stoga dokazao da "nije samo ljudsko znanje ili mudrost",
"nego prije svega njegov stvarni život – a upravo se na tome grade priče – ono što u smrtnom biću zaprima svoj nasljedni oblik. Baš kao niz slika koje se vrte u glavi postajući filmom kad se život približava kraju – raskrivajući pogled na samoga sebe u kojem on samog sebe sreće bez da je toga svjestan – odjednom se u njegovu izrazu i pogledu javlja ono nezaboravno i vezuje taj autoritet uz sve ono što ga je pogodilo, pri čemu ga ima čak i najnesretniji bijednik. Taj autoritet nalazi se na iskonu pripovijedanja ["P", str. 94]
Autoritet teksta
Autoritet je ono što povjerava tekst (život) sjećanju, ono što ga čini nezaboravnim. Ono što Benjamin proročki kaže za kneza Miškina, protagonista Dostojevskijevog Idiota u jednakoj se mjeri može odnositi na njegove vlastite učinke i književne učinke njegova vlastita tekstualna autoriteta:
Besmrtni je život nezaboravan... To je život kojeg se ne smije zaboraviti, iako se on se sastoji od spomenika ili spomen-ploče... "Nezaboravno" ne znači samo da ga ne možemo zaboraviti. Ono ukazuje na nešto što se nalazi u samoj naravi onog nezaboravnog, nešto što ga čini nezaboravnim. ["DI", str. 80]
U čemu je tajna Miškinove karizme? "Njegova individualnost sporedna je u odnosu spram njegova života" ("DI", str. 80), kaže Benjamin. Poput Miškina, i Benjamin je nezaboravan stoga što je njegova individualnost (uključujući i njegovu smrt, samoubojstvo) podređena njegovu životu.
Poput pripovjedača, i Benjamin je "svoj autoritet posudio od smrti". Međutim, taj autoritet nije ništa drugo doli pripovjedačeva moć prijenosa, prenošenja jedinstvenosti života preko granice. U Benjaminovim tekstovima preko autorove smrti i s onu strane nje, ostao je sačuvan život. Upravo je život ono što nas s onu stranu Drugog svjetskog rata dotiče i dopire do nas, podučavajući nas o Benjaminu i njegovoj šutnji. Upravo je tekstualni autoritet Benjaminova života ono što preuzima Scholem i ono što ga je nagnalo da ponovi priču i na svoj način nastavi Benjaminovu prozopopeju smrti.
U "Metafizici mladosti", još dok je bio vrlo mlad, Benjamin je zapisao:
Razgovor naginje šutnji, a slušatelj je zapravo šutljivi partner. Govornik od njega prima značenje; on je neotuđivi izvor značenja.
Benjamin je bio dobar slušatelj zato jer je uvijek bio vjeran šutnji.
Smatram da se zadaća kritike danas ne sastoji u potapanju Benjaminovih tekstova u sve veću kritičku buku nego u tome da se Benjaminu vrati njegova šutnja.
s engleskoga preveo Tonči Valentić
|
