NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Integralna verzija

Nikad mi se nisu sviđali Kusturičini filmovi – kad su svi padali u nesvjest zbog «Dolly Bell» i «Oca na službenom putu», ja sam osjećao rezervu, istu onakvu kao i prema Đorđu Balaševiću, ili strahovito popularnoj tv-seriji Srđana Karanovića «Grlom u jagode». Balaševića nisam mogao progutati, dopadali su mi se «Idoli», uzbuđivao me «Laibach». Duševnost «panonskog mornara», kupletista iz vojvođanske provincije i njegov laki humor, činila mi se nepodnošljivo artificijelna, za razliku od idolskih pop-persiflaža. «Idoli» su simbolizirali grad, dok je Đoka svirao za narod. «Idoli» su na mene djelovale oslobađajuće, a lajbahovska poza, kao i njihov zvuk, izazivala je vrtoglavicu - to je art, osjećao sam, a ovo drugo, naprosto napoj za raju. Jedno je bezočna komercijala, drugo estetska i politička subverzija. To se, naime, sve zbivalo osamdesetih, neposredno poslije smrti druga Tita, kad se zemlja stiltala i vlast, u trenutku nedoumice, smrzla pa dopustila da se spontano formiraju raznovrsni popkulturni projekti izvan nadzora partijske ortodoksije.
Neki od njih bili su naprosto eksploatcijski i jugoslavenski, snimale su se frivolne «bioskopske» komedije koje bi gledalo na stotine tisuća ljudi, a većina zvijezda te popularne scene bile su bleferi i muljatori kratkog daha, s jednom pjesmom ili jednom idejom koja se dala na brzinu unovčiti. No, čim se uspostavi masovna scena, na njoj se ubrzo ukažu ljudi za koje je ona kao stvorena – ozbiljniji likovi s većim dijapazonom. U kinematografiji, pokazalo se, bio je to Emir Kustuica. On je duševnu umjetnost za raju izdigao na europsku i svjetsku razinu – prepakirao je standardni balkanski barbarogenijski folklor u eksportni brend, naivnu melodramu zasnovanu na izmišljenoj poetici pučkog nadrealizma, gdje ljudi i krave obvezno lete preko naherenih krovova, kao na Chagallovim slikama. U Cannnesu, Parizu i New Yorku prošao je s tim kao i u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Kusta nije glup, pravi je kozmopolit, talentiran - talent je, doduše, profanirao, ali se uzdigao do svjetske ikone, njegujući pritom izgled bešćutnog, raščupanog genija iz našeg sokaka, u razdrljenoj košulji ispod koje nosi majice koje izgledaju kao da ih je kupio na buvljaku u nekoj bosanskoj kasabi, što je, naravno, dobro prostudiran dojam koji i nastoji pobuditi. Prije nekoliko godina, sjedio sam s njim na ručku u jednom bistrou u beogradskoj Ulici Strahinjića Bana (koju zbog frekventnih modela augmentiraih proporcija još zovu Silikonskom dolinom) – uz Kustu i još većega rastom, a izgledom još više nalik elementarnoj nepogodi Ace Tijanića, ravnatelja srpske televizije, bio je tu i Acin kum Rade Bulatović, najveća lokalna zvijezda, tadašnji svemoćni šef srpske Državne bezbednosti, te moja ne sasvim neuočljiva malenkost, ali kad je s ulice banula skupina slovnskih srednjoškoloca na ekskurziji u notornu balkansku megačašršiju, normalno da su percipirali samo Kustu kojega su, blago zastakljena pogleda, došli zamoliti da se s njima slika na ulici... Naravno da im je ugodio, i još im dobacio par štoseva. Legenda živi!
Kusta je 1954. godište. Rođen je u Sarajevu – a jedno bizarno pismo čitatelja objavljeno negdje u bosanskoj štampi za vrijeme prošlog rata, donijelo je neprovjeren podatak kako je, zapravo, sin sarajevskog Roma, koji je dospio u zatvor, pa je Kusturica odrastao s identitetom poočima, što bi, kao, objasnilo njegovu evidentnu facinaciju ciganskom supkulturom, ali može biti obični čaršijki trač, konstrukcija... Kusta je snalažljivi uličar, a cijela mu je biografija umjetnička karijera koju svjesno gradi na imageu razbijača ukletog talentom: nema kod njega slučajnog izbora ni prepuštanja prilikama – njegov bi astrološki znak trebao biti nosorog. Naa prašku filmsku akademiju (FAMU) koju je završio sa 24 godine, upisali su ga, nvodno, roditelji - u Pragu mu je živjela teta, a oni su ga htjeli maknuti iz problematičnog sarajevskog društva u koje je upao, među huligane i tapkaroše – ako i to nije neki njegov apokrif... No, od jugoslavenskih Pražana iste generacije – Zafranović, Grlić, Goran Marković, Srđan Karanović... – Kusta se distinktno razlikovo neurbanim likom, odnjegovnim izgledom nukroćena marginalca. Ostali dečki bili su šminkeri iz boljih obitelji, predodređeni za karijeru i status državnih umjetnika, čim ga zasluže kakvim prikladnim djelom. Ako se i on uklapao u taj profil, svakako je nastojao da to sakrije nastupom. Po povratku u Sarajevo, televizija je producirala njegov jednoipolsatni tv-film «Nevjeste dolaze» (1978), koji je zabranjen – ne zbog politike, nego kao nepodnošljivo mračna drama o incestu i nasilju među primitivcima u nekoj seoskoj zabiti. Prilično šokantna roba – čisti Kusturica. On te mora osupnuti makar i nekom strahotom, a zabranjenim filmom odmah se impostirao kao genij koji se bavi dubokim temama, te odmah dobio još jednu šansu i snimio jednosatnu dramu po Andrićvoj pripovjetki «Cafe Titanic», koja nostalgijski prikazuje sarajevsku uličnu scenu prije drugog svjetskog rata. Kustini junaci uvijek su iz naroda, pripadnici neokupane potklase, jad i bijeda, kod kojih se vitalizam miješa s infantilnim kvalitetom ljudi uvjek spremnih da se šegače i nečemu raduju. S «Titanicom» Kusta je pobijedio na festivalu jugoslavenske televizije u Portorožu – pa mu je bio otvoren put za filmski debut. Tako je nastao «Sjećaš li se Dolly Bell», film-legenda, koji ide u red svih ostalih sarjevskih legendi s početka osamdesetih, kad se ondje stvrala i jugoslavenska glazbena pop-scena. «Dolly Bell» opet je nostalgijska priča, koja opisuje provinciju početkom šezdesetih, nešto kao «Bosanski grafitti». Dvadesetisedmogodišnji autor prisjeća se vremena o kojem ništa ne zna iz prve ruke – to je topla ljudska priča s uvrnutim, humanim likovima, gnjiležom zabiti i dojmljivom muzičkom temom... Svi Pražani snimali su tih godina takve sentimentalne priče iz neposredne prošlosti, koje su pokazivle da osim političke historije klasne borbe i represije, postoji zona osobnih i društvenih memorija života, gdje vrijede neki nepromjenjivi zakoni. Valjda i jest tako, ali u onim trenucima kad su se otvarali prostori slobode, jer je sistem malo posrnuo, takve su se poruke činile duboko regrsivne svakome tko je težio promjenama, liberalizaciji. Ali, ovi su mladi režiseri, pokazjući da ih politički i društveni okvir ne tangira, odmah postali dio establišmenta. Isto se tada dogodilo s glazbom Novog vala – režim nije mogao suzbiti punk, ali je potaknuo komercijalizaciju, i rock pretvarao u pop koji je normalno išao na televiziji, u suživotu sa Sašom Zalepuginom i TV-Magazinom. Tako je nastalo «Prljavo kazalište». U kinematografiji započelo je pak mučno razdoblje praške škole autorskog filma, koja je autentični mračni i subverzivni srpski «crni val» iz šezdesetih pretvarala u sentimentalni napoj za raju, koji je odlično išao i preko granice: Kusta je za «Dolly Bell» dobio Zlatnog lava u Veneciji, i više ga nitko nije mogao zaustaviti...
Postao je profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, formirao kazališnu radionicu i prilično nevješto drndao bas-gitaru u jednom garažnom bendu koji je nastao kad je grad zahvatila groznica «novog primitivizma». Parodija na punk, u rasponu od genijalne lirske satire «Zabrnjenog pušenja», do sirovih suputničkih eksploatacijkih pothvata svojstvenih sarajevskoj sceni, gdje svi samo čekaju da se nagrne u neku novootvoreno nišu pa zakazuju gaže, taj je pokret ključna pojava u kulturnoj povijesti raspadajuće Jugoslavije, pa nije čudo što je njime i njegovim protagonistima bila silno fascinirana američka teoretičarka Susan Sontag.
Četiri godine Kusta je pilao svoj naredni film, mrcvareći producenta. Dosnimavao je, prekidao snimanje, probijao budžet, gazio rokove, sa svima se zavadio, sa svima raskrstio, dokazao da je neuračunljiv, neprofesionalan... I onda je izašao «Otac na službenom putu», snimljen kao i «Dolly Bell» po solidnom scenriju Abdulaha Sidrana, film u kojem je Kusta demonstrirao artističku kontrolu kakvu tada ne bi mogao ostvariti nijedan jugoslavenski režiser: njegovo divljštvo tu ima sasvim jasnu svrhu. Nije to genijalan film, djelo bez greške, naprotiv, a gledao sam ga u okolnostima gdje dobro vidiš sve nedostatke, naime na jednoj američkoj premijeri, u art-kinu s publikom koja uopće nije mogla poloviti o čemu je riječ (pogotovo što su «informbiroovci» u titlovanom prijevodu označeni kao «informers», dostavljači, pislušnici). No, svima je bilo jasno da je to neka umjetnost, da se radi o gorkoj ljudskoj sudbini u maloj, zajebanoj zemlji, za koju dotad nisu bili nikad čuli, ali je prokleta kao Irska... Provncija, gnjilež, teška atmosfera, odlični glumci, seks i samobojstvo na svadbi i u zahodu – magični realizam istočnoerupske redakcije, ne znaš što bi moglo biti bolje i jače... Uspjeh nije mogao izostati: Zlatna palma u Cannesu, nominacija za Oscara u Los Angelesu. Autoru je 31 godinu – sad je i objektivno stekao status genija, a film, koji se percipira kao dubok i istinit, sentimentalno human, nije bio ni malo subvrzivan. Jugoslavenski «crnovalovski» redatelji poput Žike Pavlovića, Dušana Makvjeva ili Želimira Žilnika tada mogu i uz nominalnu liberalizaciju koja je bila nastupila sredinom osamdesetih djelovati jedino u poluegzilu – prvi u Sloveniji, drugi u inozemstvu, treći na vojvođanskoj televiziji, dok je Kusta, proslavljeni filmski autor, spreman za naredni pothvat... Tu sad nema šale: snimit će velefilm, skup spektakl, ali ne neku dramsku ili ratnu priču, nego ciganski mjuzikl s pravim šampionima s dna – romskim maloljetnim proleterima, film kojim će trajno upostaviti svoju poetiku balkanskog lirskog neorealizma, gdje junaci obavezno lete kao u DeSicinom «Čudu u Milanu». U «Domu za vješanje» koji je napravio po tekstu Gordana Mihića, najproduktivnijeg srpskog scenrista, klasika crnovalovkih produkcija («Buđenje pacova», «Kad budem mrtav i beo») i bogradskih tv-serija («Kamiondžije», «Povratak otpisanih», «Balkan ekspres»), izvodi se «originlna muzika» Gorana Bregovića, te njegov globalni hit «Ederlezi», koji je Brega prikazao kao vlastiti aranžman «izvornog romskog napjeva», iako je zapravo riječ o pjesmi s repertoara neprispodobivog genija hitano-glazbe, Šabana Bajrmovića. To će biti početak plodne suradnje Kusturice i Brgovića, zapečaćene kumstvom. Poslije su se zavadili oko autorkih prava i novaca, pa je Kusta okarkteriziro Bregu kao sarajevskog jalijaša nepostajana morala, koji će ti iz očiju ukrasti dinar, pa još s tobom pokušati ostati u najvećm prijateljstvu... Valjda su imali prilike da se dobro upoznaju, no činjenica je da su jedan drugome pomogli u lansiranju globalnog, komercijalnog cigansko-balkanskog brenda, s kojim do dana današnjeg obojica fantastično prolaze...
«Dom za vješanje» dobio je opet kanske nagrade i nominacije, a snimljen je kao koprodukcija s Herryjem Salzmanom (producentom filmova o Jamesu Bondu), postigavši internacionalni uspjeh. To je Kusti omogućilo plasman na finalnu destinaciju – u Hollywood. Godina raspada Jugoslvije zatekla je tridesetisedmogodišnjega Emira u New Yorku gdje je gostovao kao profesor filma na Kolumbijskom univerzitetu. Istodobno, u kući kod prijatelja u New Hampshireu, pisao je scenarij za «Arizona Dream». Film će okupiti neviđen cast zvijezda: igraju mladi Johnnny Depp, koju se tu trajno nakačio na Kustu i na njegov barbarogenijski šarm, zatim Jerry Lewis, komičar koji u Frncukoj uživa kultni status među intelektulcima (iako nikad nije snimio film koji ne bi bio komercijalno uspješan – osim «Arizona Dreama»), pa Faye Dunaway i Paulina Porizkova... Priča je apsurdistička komedija, kakva u Americi naprosto ne može proći, taman da je režira Wim Wenders, a osim toga, čim je sarajevski genij počeo izvoditi svoje uobičjene kerefeke, probijati rokove i budžet, producent ga je otkačio, pa podigao tužbu zbog kršenja ugovora. Da li se Kusta zaista mislio nametnuti Hollywoodu s bezobrzlukom koji mu je prolazio doma i u Europi, gdje kinematografijom, u ime Kulture, dominiraju razni bleferi i državni činovnici? Je li moguće da je bio toliko blesav i uobražen kao Milošević kad je mislio da će u izravnom vojnom sukobu pobijediti NATO, ili mu se pak njegova komedijica o letećoj ribi u arizonskoj pustinju ubrzo učinila neadekvatnom, pa je zaključio da mu je bolje izazvati skandal, te neuspjeh prikazati kao cenzuru, surovo producentsko gušenje autorske slobode? Kako bilo, nakon dvije godine potezanja po dvokatima i arbitražama, Kusturica je olobođen odgovornosti jer je proglašen smanjeno uračunljivim pa je producent, kojemu je režiser na setu poludio, povukao novac od osiguranja, jer je slučaj okrakteriziran kao «viša sila».



Film nije nikad igrao u Americi, a u Europi pretvorio se u kult, dok je Bregovićev soundratck, na kojem pjeva Iggy Pop, posto globalni hit. No, svijet je istodobno u Kusti dobio jednog ogorčenog antiameričkog antigloblista, koji je sad bio spreman da se, kao Indijanci koji sakrivaju trag u snijegu, stopu po stopu, vrati na svoja balkanska polazišta. Došao je u Beograd jer je Sarajevo bilo pod opsadom. Priključio se četničkoj frakciji «Zabranjenog pušenja» pod vodstvom dr. Neleta Karajlića – kolega novoprimitivac Malkolm Muharem, ostao im je u Bosni angažiran kao major u Karadžićevoj Vojsci Republike Srpske. Kusturica se u Srbiji nije eksplicitno politički izjašnjavao, jer nije trebalo, pošto je svoj stav jasno demonstrirao, pa je dobio potrebnu potporu za snimnje filma koji će ostati kao najznačajnije djelo srpske držvne kinematografije u razdoblju Miloševića. Spektakl «Seobe» (po Crnjanskom) prestarjelog Saše Petrovića («Sakupljači perja») od kojega se toliko očekivali, pretvorio se u debakl, a Šotrin «politički film» (još iz 1989.) «Kosovski boj» ispao je smiješan. Svi valjani režiseri radije su odabrali da propadnu pod diktaturom, nego da rade za Miloševićev poredak, pa cijelo desetljeće srpskog neronizma nije ostavilo značajnijeg traga od Kusturičina filma «Underground» kojega je 1995. Kusta snimio po scenariju Dušana Kovčvića («Tko to tamo peva», «Maratonci trče počasni krug», «Balkanski špijun»). Nominalno, država s tim nije ništa imala. No, film je, u trenucima političke izolacije režima, osvojio kansku Zlatnu palmu i europskog Oscara, nagradu Cesare. Je li Kusta bio režimski kolborant? Tko god poznaje situaciju, zna da je radio kao idejni propagandist, ali to mu poslije nisu vješali na nos, štoviše, kad se, poslije Miloševićeva pada slavilo uskrsnuće srpske domokracije te umjetnosti koja se othrvala diktaturi, neki dobronamjerni Austrijanci pozvali su ga u Beč skupa sa Žilnikom, da ih slave kao ljude koji su sačuvali artsitički integritet pod nacionalističkim terorom. Sam se Kusta nije pojavio, jer nije blesav, on izbjegava sve političke i birokratske prigode, nego je poslao direktora filma da se zahvali i sasluša ono što je zatim rekao Želimir, koji je pod slobizmom za pet tisuća njemačkih maraka, u koprodukciji s Veranom Matićem, osnivačem «B92», napravio gerilski film «Tito po drugi put mđu Srbima», koji se prikazivao u cijelom svijetu.
«I ja moram zahvaliti Kusturici», rekao je Žilnik, « jer bez njegove makar i nesvjesne pomoći mi svoj projekt ne bismo nikad ostvarili... Naime, kako smo radili bez budžeta, krali smo termine od Kustine ekipe, koja nam je dolazila besplatno pomagati. Kad god bi Milošević pozvao Kustu i njegove drugare na beskrajne ručkove i večere, ljudi iz ekipe pretrčali bi k nama, pa bismo na brzinu nešto snimili, a kako su pozivi bili sve češći a ručkovi sve duži, uspjeli smo naprviti cjelovečernji film...»
Još jedna pričica iz toga doba koja također dobro ocrtava Kusturičin status u Beogradu, pokazuje kako efikasno maskira činjenice iz svoje biografije. Na autoritativnom holivudskom profsionalnom sajtu IMDb, pišu da je Kusta 1995. usred Beograda «nokutirao Nebojšu Pajkića, suosnivača Šešljeva desničarskog pokreta», kojega je, «uzalud pokušala obrniti njegova žena, udarajući Kusturicu torbicom koju je dobila na poklon od Radovana Kardžića, vođe bosanskih krajinskih Srba.»
Da je Kusta nokautirao Pajkića, to je živa istina, kao i to da se nesretni Pajkula motao oko Šešelja dok su se u beogradskom Klubu književnika krajem osamdesetih okupljali svi ti nacionalistički lunatici. No, Pajkić je, u stvari, profesor dramaturgije na beogradskoj Filmskoj akademiji, filmolog i filmofil koji je malo zahirio, težak s kaputom najviše šezdeset kila. Radio je na scenrijima za Slobodana Šijana, te napisao priču «Šest dana juna» po kojoj je Dinko Tucaković, jedan njegov student, 1985. snimio svoj debitantski film. Radi se o koketnoj djevojci (igra je zagrebačka glumica Cintija Ašperger) koju, u nekoj bosanskoj provincijskoj kasabi, siluje grupa mladića. Kasaba je, zapravo, Visoko, gdje je Pajkić pohađao gimnaziju s Majom, Kustinom ženom i majkom njegovo dvoje djece, a kojoj se, navodno, dogodilo to što je u filmu prikazano... Kad je Kusturica nasrnuo na Pajkića, Pajkić nije imo veze sa Šešeljom, niti je Šešelj još bio neki presudan faktor u državi kojom je vladao Onaj s kojim se ručava ali se njegovo ime ne smije spomenuti. Emir je lako sravnio sa zemljom Nebojšu, kojega je, vitlajući torbicom, pokušala obraniti njegova treća žena, ekscentrična spisatljica Isidora Bjelica, poznata iz afere predratnog sarajevskog «četničkog bala» - u Beogradu rubna, a ne politička figura, kao, recimo, Ana Lučić iz Schwartzove Nove desnice u Zagrebu.
Poslije «Undergrounda», Kusta se uglavnom motao po Francuskoj, napravio još jedan prilično nezapažen film romskog ciklusa («Crna mačka, beli mačor»), mirno sačekao pad Miloševićeva režima, pa se pojavio kao glumac u filmu Neila Jordana, te postao predsjednik festivalskog žirija u Cannesu 2005. Dobio je najviši francuski orden za doprinos umjetnosti, režirao spot za Manu Chaoa i postavio «Dom za vješanje» kao cigansku operu u glavnoj Operi na Bastilji (u Pariškoj operi daje se samo balet). Konsolidirao je status umjetnika i mladog klasika, a istodobno pripremao svoj veliki come-back, film koji je prvo trebalo izboksati u potmiloševićevskoj Srbiji.
U izbornim prestrojavanjima, Kusta će podržati dr. Vojislava Koštunicu, predvodnika antiđinđićevske grupcije što je nastojala zauzeti vlast očuvanjem Miloševićevih ljudi i pozicija. Toj skupini pripadaju i Dobrica Ćosić i Matija Bećković, memorandumki akademici, a Kusturica im se priključio prešavši uz veliki publicitet na pravoslavlje – pokrstio se na Đurđevdan, dan ciganske slave, uzevši ime Nemanja, te izjavio da su njegovi možda 250 godina bili Turci, ali da su prije toga bili Srbi, i dođvola... Koštunica i Bećković turili su ga tada za predsjednika Nadzornog odbora novinsko-izdavčke kuće «Politika». Sad je mogao mirno pripremati svoj naredni film. Uzeo je priču Ranka Božića (r. 1961.), izbjeglice iz Tuzle (taj se poslije uspio probiti scenarijm za jako populanu tv-seriju «Vratit će se rode»). Kad ga je Kusta našao - zbilja ima nos za dobru priču - Božić je imao iza sebe samo jedan reliziran scenarij. Storija koju će Kusturica ekranizirati, «Život je čudo», perfektna je epika – priča o već postarijem otpravniku vlakova na planinskoj pruzi izmedju Bosne i Srbije, kojega ratne okolnosti dovedu u tragičnu ljubnu vezu s mladom muslimankom. Slavko Štimac, koji je glumio tinejđera u «Dolly Bell», sad je otpravnik vozova kojega su pregazile godine. Film je intoniran pacifistički, slatkasto-gorak je, tragično tužan, a balkanski provincijski gnjilež izbija na sve pore, pa iako nitko ne leti preko krova, pijani svatovi poskakuju po snijegu za limenim orkstrom, u evokaciji neke Breughelove zimske slike. Nema političkih podvala, osim malih, sugestivnih «pomaka» - dok se JNA, koja pokušava zaštititi narod, povlači pred premoćnim hrvatsko-muslimanskim agresorom, jedan kapetan (igra ga Kusturičin sin) kroz gruvanje topova, dobacuje Štimcu: «To su hubice dvesta i četiri, koje su im dali Nemci...»
Osim ljubavne priče, jake, melodramske, što mora izmamiti suze – bio sam na pariškoj premijeri i malo se tulilo, iako sam bio okružen publikom koja je sve to primala prilično uzdržano, kao čistu egzotiku što se strpljivo usisava u ime Kulture – u filmu su najdojmljiviji pejsaži snimljeni s uskotračne planinske pruge obnovljene za potrebe snimanja na obroncima Zlatibora, gdje je izgrađna i željeznička stanice, te cijelo drveno selo, koje će zatim polužiti Kusti za jedan novi pothvat...
Film nije dobro prošao – ne može, doduše, neko njegovo djelo sasvim propasti u Francuskoj, ali manje-više čak su i ondje bili pomalo siti njega i Bregovića, Cigana i Miloševića – kod intelektualaca i kulturnjaka, to još sve uredno prolazi, ali publici je dojadilo, i više se nije dalo bog zna što skorirati, jedino ordenčić, žiri, priznanja koja se daju na kraju krijere... Blago uvrijeđen, Kusta se povlači u balkanske gudure, te svoj filmski set proglašva nezavisnim kulturno-političko-turističkim teritorijem koje zaposjeda u ime Umjetnosti, pretvarajući ga u Drvengrad, antigloblističko etno-selo, privatni Disneyland, a Koštuničina vlada donosi propis kojim se razrezuje poebna pristojba, borvišna taksa, za turiste i putnike koji se ovmo odvaže. U Drvengradu postoji skijaška žičara, rade birtije, ali se ne služe brendirana bezalkoholna pića, nego neke satirične limunade koje se zovu po Titu, Miloševiću, uz još mnoštvo takvih neslanih šala i ujudurmi. Glavna atrakcija su, naravno, Kusta i njegovi prijatelji, renomirani gosti. Od prošle godine, tu se održava i Kuestendorf Film Festival, a stvar je dovoljno ozbiljno shvaćena da je Kusturici dodijeljena europska arhitektonska nagrada jedne briselske zaklade, iako je njegovo filmsko selo teški kič – izmišljena balkanska arhitektura neautentičnog gradbenog sloga, zasnovano kao safari-park za izrođene europske lijeve intelektualce koji misle da se lažnom egzotikom može oduprijeti amerikaniziranoj pop-kulturi.
Usprkos agresivnoj samoreklmi, Kustin Drvengrad izgleda kao spomenik jednoj bivšoj reputaciji, a u istom tonu napravio je on i svoj posljednji – dokumentrni, cjelovečernji film, o bivšoj nogometnoj zvijezdi, Maradoni. Maradona je abuzirao svoj talent kao i Kusta, pa je to za redatelja morala, makar i nesvjesno, biti poticajna tema. Film je bio zapažen – ta Kustin je - ali nitko nije napisao da je dobar ili genijalan. Čini da se Kustina magija filmskog autora i barbarogenijskog predvodnik balkanskog eksportnog novoprimitivizma, prilično istrošila... On pak nastupa po svijetu s dr. Neletom Karajalićem i njegovom frkcijom «Zabranjenog pušenja» izazivjući posvuda manje skandale, kao neki velikosrpski Thompson, kojemu ne možeš točno definirati falingu, ali jasno vidiš da je tu niskost stupila u službu zla, dok su umjetnost i antigloblistički angažman, loša izlika koje može zavarati jedino budale.