NEMANJA: SMIRENOUMLJE

O Simi Mraoviću

Prije pet godina Mraović je na pitanje kako se vidi za dvadeset godina odgovorio: "Bit ću mrtav".
Dodao je kako će do tada živjeti sa životnim motom, a to je "kad drugima oprostiš i zaboraviš ono loše, to isto možeš oprostiti i zaboraviti sebi".
"Onda je čovjek lagan i pomiren sa svijetom. Bježim od prošlosti, uspomena, fotografija, živim za danas i sutra. Od prošlosti se umire brzinom svjetlosti. Posljedica življenja od danas do sutra je nezrelost i mladolikost", kazao je Mraović prije pet godina.

Simo je bio u pravu. I prije vremena. Iako, a što to znači, ta Propovjednikova pravovremenost?

Sve ima svoje doba,
i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
vrijeme sjetve i vrijeme žetve.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenje;
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja;
vrijeme zagrljaja i vrijeme rastajanja.
Vrijeme traganja i vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja.
Vrijeme paranja i vrijeme šivanja;
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja,
Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje;
vrijeme ratovanja i vrijeme mira.

Simo je umro na vrijeme: poživio je koliko samo živ čovjek može izdržati. Jer, kako je kazao: "U jednom trenutku pomišljao sam da nasilno skončam život, ali bilo me sram pred prijateljima pribjeći tako kukavičkom činu. Toliko su uprli da mi pomognu da sam i sam morao gurati iz sve snage. Da je samo do mene, ta bi priča odavno završila. Stoga mi je ponekad smiješno kada mi netko kaže kako mi se divi na hrabrosti i snazi kojom se borim protiv bolesti. I jedno i drugo dugujem prijateljicama i prijateljima."

Živio je iz uljudnosti, kao Villiers: Kao u kazalištu, na sjedalu u sredini parketa, zato da ne zasmetate svojim susjedima, i dalje prisustvujete - iz pristojnosti, jednom riječju - prikazivanju neke drame napisane u zamornom stilu i sa sadržajem koji vam se ne dopada, tako sam i ja živio iz uglađenosti., ali i iz beskrajne ljubavi za život: unatoč tome što je bio shrvan, veli, dobro je živio. Platon je u svojoj "Državi" rekao da se tu ne radi ni o čemu drugom nego o tome kako dobro živjeti. Simo Mraović, očito, taj je odgovor znao.

Simu sam znao negdje s radija, s kraja osamdesetih. Jednu od onih kojima je dugovao tu svoju snagu, Siminu prijateljicu, upoznao sam prije par godina; kaže, s punim pravom, sad će svi Simo ovo, Simo ono, umro je veliki pjesnik, hrvatski pjesnik, a za života mu nisu mogli, znali ni htjeli ni invalidski lift nabaviti, a kamoli pročitati tog Konstantina Bogobojaznog, možda i zato jer je to bio manjinski roman. Ima pravo, ta naša zajednička prijateljica. Ima posve pravo, iako joj Simo ne bi dao za pravo. On bi i to licemjerje oprostio, i to je bila Simina tajna kako dobro živjeti: jednostavno, živio je ljudskije od većine, praštajući i sebi njihove grijehe, jer, to je mudri Simo dobro znao, u ljudskost ti grijesi i spadaju i po njima i jesmo ljudi, samo ljudi, kad smo ljudi i ako smo ljudi.

Simo je poznavao žene. Brojne žene. Možda ih je i znao.
Stoga je i mogao umrijeti muški: prebolio je i samu bol, ni na što se ne žaleći.

U podneblju u kojem se nitko nije rodio i umro u istoj državi, očevi nemaju što namrijeti sinovima, niti ih što naučiti: ni kako živjeti, ni kako umrijeti.

Simo Mraović poživio je dovoljno dugo da nas nauči i jedno i drugo.
U međuvremenu, napisao je par knjiga da imamo što raditi u međuvremenu.

U ljudskom životu teško da je išta više moguće učiniti.

Zato, Simo, zbogom, i - hvala!