NEMANJA: SMIRENOUMLJE

In memoriam: Simo Mraović

Simo Mraović (41), jedan od najzanimljivijih pjesnika i pisaca mlađe generacije, objavio je u izdanju Durieuxa novu zbirku pripovijedaka, zapravo, mini eseja "Bajke za plažu" u kojoj zabavno i duhovito govori o svakodnevici: Evinoj kosi, feromonima, ljubavnom trokutu kulture i medija, lezbijkama, čarobnjacima i grudima Blanke Vlašić. Priče su nastajale zadnje dvije-tri godine, kaže, a izbor je napravila njegova prijateljica i novinarka Vjesnika Barbara Matejčić. Naime, Mraoviću je u međuvremenu otkriven rak bubrega i nije bio u stanju baviti se knjigom. Ubrzo je operiran na KBC-u Zagreb gdje mu je odstranjen jedan bubreg, no metastaze su se proširile pa je morao odlaziti na kemoterapiju i uzimati specijalne lijekove. Danas je njegova bolest pod kontrolom, no smršavio je više od 20 kilograma, a "svijet mu se sveo na veličinu stana". Usprkos tome, njegove priče su vedre i ničim ne odaju da ih je pisao čovjek koji je vodio borbu s teškom bolešću.

NACIONAL: Kako ste se otrgnuli od sumorne svakodnevnice ispunjene odlascima na terapiju te emocionalnim i psihičkim dvojbama kroz koje ste prolazili suočavajući se s teškom bolešću?
- S radošću sam preuzeo sve obveze i savjesno sam postupao po uputama liječnika vjerujući u barem djelomično izlječenje. Po prirodi sam vedar i mislim da ne bih mogao preživjeti sedam dana depresije, vjerojatno bih umro. Jedva sam preživio taj užas, a mislim da bih evociranjem tih trenutaka opet obolio. Iza mene je teška godina, a danas živim kao i svaki drugi bolestan čovjek. Gledam TV i čitam knjige, a izlazim jedino kad moram jer sam iscrpljen. Pišem priče, vodim nedjeljnu tribinu "Kava i kolači" u knjižnici "Bogdan Ogrizović", imam blog. Odlazim i k iscjelitelju Zoranu Bračiku, koji mi je pomogao da lakše podnesem teške lijekove. Ti lijekovi imaju jake popratne pojave, no bez njih bi mi bilo još teže. Pomogla mi je i matična mliječ. Prestao sam piti kavu i alkohol, a pokušavam prestati pušiti. Srušio sam sve rekorde u spavanju.

NACIONAL: U hrvatskoj književnosti nije uobičajen niti cijenjen vedar ton, uglavnom prevladavaju ozbiljnost i pretencioznost. Kakve reakcije očekujete?
- Više nikakve. Pisac koji se ne navikne na prešućivanje, koji boluje za nagradama, koji se uvlači u šupak da bi dobio mrvu priznanja, komplicira život i sebi i drugima. Živim od pisanja, to je više nego dovoljno da se zadovolje svi moji apetiti. Osim toga, jedem kao ptičica. A i nije neka krivda ako je unutar establišmenta na većoj cijeni pretencioznost i ozbiljnost. Takvo stanje vlada i u nama bliskim zemljama. Budimo pošteni, ni vedar ton sam po sebi ne jamči ni kvalitetu ni nekvalitetu.

NACIONAL: Na svom blogu "Sex i Simo i tamo" progovorili ste o svojoj bolesti. Kako ste se osjećali kada ste saznali za rak?
- Koma. Morao sam sjesti, oblio me hladan znoj, ne zbog raka na bubregu, nego zbog metastaza. Tako me nešto tupo roknulo u glavu da sam samo blejao u prazno. Osjetio sam blizinu kraja. I neku beskrajnu tugu kako se penje i spušta niz moždinu kralježnice.

NACIONAL: U našoj kulturi i pomisao na smrt izaziva strah, a vi ste se kao vrlo mlad morali suočiti s ljudskom prolaznošću i krajem.
- Ne treba pekmeziti nad svojom sudbinom. Dovoljno je otvoriti novine i vidjeti vijesti o mladim ljudima koji su stradali u prometnim nesrećama ili od droge. Što misliti i što osjećati kad vam pokucaju na vrata i kažu da su vaši dvadesetogodišnja kći ili sin preminuli zbog nečijeg pijanstva. Prema tako groznim sudbinama ova moja je čisti Hollywood, Kalifornija na kvadrat. Ni zdravlje nije jamac sreće. Osvrnite se pa ćete čuti jad i kuknjavu nad svojom sudbinom iako se radi o zdravim ljudima. Ako pridodamo i one koji neprestano cvile, a džepovi su im puni para, možemo zaključiti da živimo u vrijeme kada će samo budala priznati da mu je dobro, da je zadovoljan životom i da pristojno živi. Iako skršen, ja sam valjda jedna od tih budala.

NACIONAL: Koliko je spoznaja o mogućem kraju utjecala na vaš život, karakter, odnose s prijateljima, ženama?
- Smiješno je, ali utvaram si da me ova bolest na neki način spasila jer sam, tako se tješim, možda bio na redu da okinem u nekoj prometnoj nesreći, slučajno stradam usred oružanog obračuna, skončam od zaboravljene mine, postavljene eksplozivne naprave, metka nekog luđaka, noža psihopata, ili druge nepoznate smrtonosne nemani. Osim toga, za pet ili pedeset godina svi ćemo se naći na onom svijetu, toga sam uvijek bio svjestan. Zazirem od smrti, nije mi svejedno, ali više se bojim neprestane fizičke boli, a nje sam se imao prigode nauživati desetak mjeseci. Bol i nemoć pri punoj svijesti, to je dosta nepodnošljiva kombinacija.

NACIONAL: Što vam je u tim trenucima najviše vratilo snagu?
- Znanstvenik Ivica Đikić mi je savjetovao da ne gledam depresivne filmove, da puno šećem po svježem zraku, da što pozitivnije razmišljam i da u svakom trenutku pokušam pronaći neku radost. Toga se držim. No pomagala mi je i moja djevojka Jana Hodžić, apsolventica filozofije i antropologije, s kojom sam četiri godine. Rado bih o njoj napisao svašta lijepo, ali onda bi se ona jako ljutila. Vjerujem da nisam zaslužio tako tešku bolest koja me snašla, ali nisam zaslužio ni tako divnu osobu kakva je moja Jana. Valjda je to tako, na jednoj strani izgubite, na drugoj dobijete.

NACIONAL: Što su vam savjetovali liječnici i kakve su bile njihove prognoze?
- Moje liječenje na Rebru vodi docent Mirando Mrsić, operirao me primarijus Mladen Vukinovac, snima profesorica Kristina Potočki, a u Rijeci terapiju vode Ira Pavlović-Ružić i Dag Zahirović. Pazite, radi se o gospodarima svemira ako opisujemo vrijednost njihovih mozgova, to su vrhunski stručnjaci koji razmjenjuju iskustva s kolegama iz Italije, SAD-a i Njemačke. Unatoč uvjetima liječe istim metodama, ali mi kao društvo ne cijenimo pamet, ni svoju ni tuđu, naše društvo pokazuje više brige i ljubavi prema nogometnoj lopti. Simpatičnog balavca od dvadesetak godina, koji nešto brže trči i bolje gura loptu, plaćamo iz svog džepa petnaest puta više od takvih stručnjaka. Ti liječnici se ne bave prognozama, ne rabe ni jednu tehniku gatanja. Za sada sam još uvijek živ, a bolest je pod kontrolom.

NACIONAL: Kako ocjenjujete dosege medicine u vašem slučaju?
- Nisam kompetentan za komentiranje medicinskih dosega. Mogu samo još jedanput svima javno zahvaliti. No naučio sam da su to opake bolesti, s njima treba biti oprezan, ne valja izlijetati s izjavama. Zamislite da sad nešto blebnem, rak opet poludi i smaže me kao krišku kruha s pekmezom. S boravkom u bolnici nitko nikad nije bio sretan. Koliko god se osoblje trudilo, svaki bolesnik jedva čeka dan kad će klisnuti doma. A sestre su bile divne, osim jedne koja se stalno nešto durila.

NACIONAL: Kako su borba s bolešću i doživljaj bola utjecali na vas kao pjesnika i pisca? Slavenka Drakulić je, primjerice, literarizirala bol.
- Visoki intenzitet boli nije nešto što je vrijedno života. To vas sustavno uništava, fizički i psihički. Za vrijeme rata nisam imao ni novac ni zdravstveno osiguranje. Jednom sam tako durao zubobolju mjesec dana. Bilo je to moje prvo iskustvo s bolovima. Ovo drugo me skoro satrlo, stoga bih rado zaključio svoju knjigu boli i patnje, ali nitko od nas ne zna što nas čeka. Slavenka je velika književnica i ja joj se divim, ali to su teme od kojih bježim. Želim da se moj čitatelj nakon što pročita moju knjigu osjeća jačim, zdravijim, veselijim i raspoloženijim za život koji danas nikako nije jednostavan. Volio bih da su moje knjige dizalice. Naravno, tko zna ima li štogod i što će ostati od moje puste pisalačke namjere. Bol stanuje svagdje oko nas, ako smo senzibilni, nepotrebno je da je i sami iskusimo, treba se boriti protiv boli i patnje. Zahvaljujem svim svojim prijateljicama i prijateljima koji su mi pomogli na sve načine, i financijski, i lijepom riječju i tihom i glasnom podrškom.

NACIONAL: Kako uspijevate i dalje pisati svoj blog koji je muška varijanta savjetodavnih rubrika Žuži Jelinek i Magde Weltrusky?
- Moj angažman na T-portalu prerastao je u obostranu ljubav i korektan poslovni odnos. Redakcija me nije kudila niti napustila kada nisam bio u stanju napisati i poslati novu kolumnu. Stoga sam im vjeran do beskonačnosti. O Žuži Jelinek i Magdi Weltrusky mislim sve najljepše i ovom prigodom srdačno ih pozdravljam. Više se osjećam kao specijalist za seks nego kao seksi guru. Seksi guru fuka na javnim mjestima, snima o tome dokumentarce, okuplja svjetinu oko sebe, a ja ništa od toga ne radim, jednostavno doma sjedim, čitam pitanja dragih čitatelja i od srca i s najboljom namjerom pišem odgovore.

NACIONAL: Vi ste prvi i jedini muškarac koji se latio takvog savjetodavnog posla. Kako ste odlučili pisati baš takav blog?
- Nakon bogate prakse osjetio sam potrebu smiriti se i sve to podijeliti s nekim. Nemam posve slobodan stav o seksu, ne mislim da bi se trebali svi trošiti uzduž i poprijeko, ne držim do mišljenja da partnerice treba mijenjati kao čarape, i obratno, ali seksualni užitak iz ljubavi ili čiste radosti za mene predstavlja nešto svečano, prije sveto nego profano. Svaka osoba s kojom smo vodili ljubav ostavi u našoj duši nekakav pečat. To što nekad srljamo u zagrljaj k'o muha bez glave ostavi i pokoji ožiljak, i to krivudavo iskustvo ipak donosi neke vrijednosti ako ih znamo prepoznati. Priznajem, u godinama kada sam plutao po ovom svijetu, sav predan seksu, nisu me vodile nikakve mudrosnice, trošio sam se preko svake mjere. Na neki način bio sam ovisnik o seksu. Trebalo mi je vremena da shvatim da baš i ne moram spavati sa svakom ženom koja me poželi. Kada sam se osvrnuo oko sebe, k vragu, vidio sam da teglim za šestoricu, a ostali se već davno povukli i grade karijere. Na kraju sam imao toliko ljubavnica da sam jednostavno pukao. Sjeo sam za telefon i otkazao sve dogovorene susrete. Telefonirao sam sat vremena.

NACIONAL: Čemu vas je bolest naučila?
- Naučila me da smo svi mi sazdani od tankog papira. Dovoljan je trenutak nepažnje za propast, ali ako ga netko čuva s ljubavlju, može potrajati o-ho-ho! Osim toga, promijenio sam se, postao sam mekši tako da ne smijem slušati sentimentalnu glazbu. Također, stekao sam neku novu hrabrost pa svakom skrešem sve u lice što ga ide.