NEMANJA: SMIRENOUMLJE

3.

Hrvatski književnik Miljenko Jergović, autor romana 'Freelander'

Miljenko Jergović: Štrukle su primitivno jelo koje uopće nisu izmislili Hrvati

Autor Denis Derk


Hrvatski pisac Miljenko Jergović vratio se iz Sarajeva gdje je u sklopu Europskih književnih susreta imao susret sa svojim prevoditeljima. Naklada Ljevak upravo mu je objavila roman “Freelander” koji mu je lani objavio sarajevski Ajfelov most.

VL: Je li “Freelander” nastavak Vaših prethodnih romana?
- “Freelander” je zamišljen kao novela u ciklusu novela o ljudima i njihovim automobilima. To je temeljna zamisao. Drugo što je za “Freelandera” bitno jest da je on fiktivni putopis na putu Zagreb-Slavonski Brod-Bosanski Brod-Doboj-Zenica-Sarajevo. Fiktivni putopis naprosto stoga što se na tom putovanju događaju neke stvari koje se obično ne dogode čovjeku koji prolazi tim putem. To je i najkraći put između Zagreba i Sarajeva.

VL: I Vi često prolazite tim putem?
- Najmanje nekoliko puta godišnje i jako ga dobro poznajem.

VL: U “Freelanderu” se opet bavite duhovnom procjenom situacije u Hrvatskoj i Zagrebu?
- Čak i mislim da to nije sasvim tako. Tu se bavim doživljajem Zagreba, doživljajem Bosne i doživljajem vlastitog identiteta iz perspektive jednog lika. U “Freelanderu” je minimum pripovjedačeva glasa. Ono što pripovjedač u “Freelanderu” govori je uglavnom glas glavnog lika Karla Aduma, čovjeka koji se prije šezdeset godina doselio u Zagreb i koji se sad određenim poslom prvi put vraća u Sarajevo kao čovjek bez identiteta ili čovjek s tragičnim identitetom. Čovjek koji se jednog dijela sebe srami, a na drugi dio sebe i svog identiteta se zapravo nikada nije naviknuo. To može biti priča o emigrantima svake vrste, pogotovo emigrantima koji ne odu daleko ili ne odu u svijet koji se jako razlikuje od njihova svijeta. Dakle, emigranti čija je emigracija minimalna, koji zapravo postaju žrtve tog terora malih razlika. Žrtve dijelom zbog okoline, a većim dijelom zbog vlastite neposobnosti da se adaptiraju, da optiraju ili da nešto izaberu.

VL: U knjizi spominjete štrukle i one su jako loše prošle. Zašto?
- Nisu samo štrukle loše prošle. Stvar se događa na jednom stajalištu autoputa, na jednom od onih krajputaških ekspres-restorana uz koji stane autobus pun Poljaka koji navale na tu odvratnu hranu. Da se razumijemo, hrana uz hrvatske putove je, što god tko o tome mislio, redom odvratna, pogotovo nakon što je ukinuta ona legendarna lička cesta uz koju su ljudi jeli janjetinu, koju ja ne volim, pa sam i za tu čast bio uskraćen. Kada ti Poljaci navale na tu hranu, slijedi jedan pomalo esejistički ekskurs dijelom Karla Aduma i dijelom samog pripovjedača o našim prehrambenim identitetima i o štruklama koje su, a sada će me napasti i znani i neznani, jedno krajnje primitivno jelo koje pri tome nije hrvatsko kao što ni sarma nije hrvatska i kao što uglavnom ništa od onog čime se Hrvati ponose u svojoj nacionalnoj kuhinji nije hrvatsko. Meni je samo žao što se hrvatski nacionalisti, nacionalšovinisti i fašisti, ne odnose izričito i dosljedno i prema hrvatstvu onoga što jedu, jer bi u tom slučaju Hrvatskoj jako olakšali sudbinu budući da bi jedući samo hrvatsko neobično brzo umrli od gladi. Tako bi Hrvatska ostala spašena od nacionalizma, šovinizma i fašizma.

VL: Može li hrana uopće biti dio identiteta?
- Hrana jest dio identiteta, ali hrana ne može biti dio nacionalistički shvaćenog identiteta, ne može biti dio nacionalističkog ponosa. Hrana kao dio opuštenog i relaksiranoga hrvatskog identiteta podrazumijeva, iz zagrebačke perspektive, niz dobrih i pristojnih kineskih restorana. Kineska hrana je dio hrvatskog identiteta na sličan način na koji su i štrukle dio hrvatskog identiteta. Kao što su štrukle posuđene, tako je i kineska hrana posuđena. Sposobnost velikih gradova i multikulturnog društva je da obuhvate, prisvoje, adoptiraju sve ono što stiže sa strane. Jak element frankfurtskog identiteta su te turske male kebab-pečenjarnice u široj okolici željezničkog kolodvora. Ti mali turski restorančići su integralni dio njemačkog identiteta i bez njih bi Frankfurt bio drukčiji. Današnja urbana Njemačka nije obilježena onim odvratnim masnim svinjskim kobasicama i kiselim zeljem koji padnu na želudac kao uteg od deset kila, nego je obilježena turskim kebabom. Nešto se sa nijemstvom očigledno promijenilo. Ja bih recimo, bio sretan kad bi se i pojam hrvatstva uspijevao ponašati kao pojam nijemstva. Kada bismo živjeli u društvu koje adoptira i magnetski privlači ono što dolazi sa strane, a ne da prema onome što dolazi sa strane pokazuje mržnju, odbojnost i odsustvo osnovnog obrazovanja. Odsustvo pojma o tome da kad jedu tu 'fucking' sarmu jedu nešto tuđe i orijentalno, kada slušaju tu 'fucking' tamburicu, slušaju nešto što je ne samo tursko, nego je ljuta Anadolija. Ta tamburica nije bila među Hrvatima od stoljeća sedmog, nego je došla s Turcima kao turski instrument. Hrvatski bi instrument iz perspektive srednjoeuropske Hrvatske prije bila harmonika dugmetara koja je došla iz Austrije i Njemačke koje su nam simpatičnije. Ako smo nacionalisti, onda bismo trebali biti dosljedni i umrijeti od gladi.

VL: U romanu ste i sebe uvrstili kao lik?
- Pojavljujem se dva puta kao lik, ali objašnjenje je izvanknjiževne, privatne naravi. Zbog praznovjerice meni bliske osobe, morao sam uvrstiti svoj lik u novelu da bi se znalo tko sam tu ja, a tko nisam, da me ne bi pogodila sudbina glavnog junaka.

VL: Ne volite domaće nagrade, niste išli na sajam u Leipzig... Je li to pomalo ekscentrično?
- Nije da ne volim domaće nagrade. Čak bih rekao da domaće nagrade najviše i volim, jer sam i ja pomalo kao nacionalisti o kojima sam govorio. Nipošto ne volim niti dopuštam da se manipulira mojim imenom. Uvrštavanje mog imena i mojih knjiga u uže izbore nagrada za koje je savršeno jasno bilo da zbog stava žirija i specifične vrste omraze kojoj u određenim situacijama znam biti izložen, čista je manipulacija i, bit ću prepotentan, dizanje cijene budućim dobitnicima. Meni se to ne sviđa. Nikome ništa ovdje nisam dužan. Nisam ni nositelj državnih odlikovanja, ni pisac na sinekuri, ni korisnik stipendija Ministarstva kulture, ni miljenik Hrvatske radiotelevizije. U većini hrvatskih dnevnih novina se o mojim knjigama i o meni ne piše. Ja se doista mogu ponašati kako mi je volja. Doista mogu određivati hoću li biti u nekom društvu ili neću. I hoće li se moje ime povlačiti po užim i širim izborima hrvatskih nagrada ili neće.