NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Jedan objektivni prikaz: Der Stand der Dinge u hrvatskoj blogosferi

Domaći blogeri: Nemanja

Kao posljednjeg u niski domaćih blogova vrijednih pažnje predstavljamo vam krunski dragulj, maleni komadić poelektronjenog intelekta...



...koji ima vjernu sljedbu s kojom se vjerojatno ne biste usudili polemizirati ni o čemu, gotovo pa web-časopis kojeg je posve uvredljivo zvati blogom i koji kvalitetom daleko nadmašuje apsolutno svaki tip danas poznatog medija – taj se dijamant nalazi na mrežnoj adresi Vaseljena.

Nek vas ne zbuni autorov nom-de-plume: Nemanja, car Vaseljene, podvižnik, moralno-intelektualna gromada i dragi.bog@gmail.com. Iza njega se skriva, reći ćemo eufemistički da nikom ne nanesemo duševnu bol, jedno od najboljih, a jamačno najpametnije hrvatsko novinsko pero koje u medijima ne viđamo često - ovaj ćemo mu put zatajiti ime, koje u konačnici nije niti bitno; sadržaj Nemanjinog dnevnika uspio je nevjerojatnom lakoćom utjeloviti mokre snove ama baš svakog wannabe-autora mrežnih zapisa – to da mu sadržaj pune posjetitelji. Da, ali ne bilo kakvi: to nisu obični posjetitelji već naizgled članovi neke mračne sekte; diskusije koje se vode putem komentara toliko su briljantne i lucidne da počesto osvanu dan kasnije kao sami blog-zapisi; nađu se tu prijevodi suvremenih ili klasičnih filozofskih eseja, lucidne opservacije, nabrojat ću bez ikakvog reda, o zeitgeistu, Jergoviću, erosu, medijima, hrvatskoj ljevici/desnici, Slavoju Žižeku ili Ivi Pukaniću. O Dinamu. O islamu. O Krleži, o ekonomiji, nasilju, književnosti, poeziji, smrti i SDP-u, o 1971., homoseksualizmu ili o Jasenovcu.
Gostujuće zvijezde pokatkad napišu tekst samo da bi se objavio kod Nemanje, tu prednjače Denis Kuljiš i Boris Buden, Čadež ponekad objavi novu pjesmu, a car Nemanja Prvovenčani blagom, ali strogom rukom kontrolira svoje neobarokno totalitarno podzemno carstvo u kojem je on jedini i neupitni suveren, Bog, vladar, prapočelo i kraj, alfa i omega, on je sve od a do š, kako bi jamačno prisnažio sam Nemanja (koji briljantno vlada materinjim mu hrvatskim skoro poput Beškera i Ladana) provocirajući educiranom srpštinom one koji slučajno nalete na to mitsko mjesto.

Amalgam jezičnog ludizma i provokativne politizacije sadašnjeg trenutka, Vaseljena je postala skoro pa književno-filozofski web-časopis koji otvara nove dvojbe u vremenu u kojem nikakva ozbiljna intelektualna pitanja ne da nije uputno, nego nije ni zanimljivo postavljati; Vaseljena je ozbiljni out-of-the-box pogled na stvari oko nas u zajebantskom, ali posve neferalovskom celofanu i mjesto za sve intelektualne izopćenike koji se i dalje riječju i umom bore protiv sveopće poglupljenosti, premda su svjesni da je bitka beznadno izgubljena još tamo krajem osamdesetih, s prvom emitiranom epizodom 'Dinastije'.

Isto, ali Nemanjinim riječima:

"Sve što sam kazao mislio sam, ali nisam kazao sve što sam mislio!, rekao je Kant. Nije oportuno govoriti baš sve što ti je na pameti, iskreno, izravno i bezostatno. U aluzivnosti je tajna poezije. U aluzivnosti je čar elaborirane, rafinirane konverzacije. U aluzivnosti, recimo, sva je tajna Borgesovih priča. Metafora počiva na 'asocijativnosti': dok nam docira, Nemanja je udav: on i jest i nije udav, kao da jest, a opet i nije udav, i u tom međuprostoru zbiva se sva ljepota znamenovanja. Čak i u sferi erotskog neizravnost je daleko uzbudljivija od neposrednosti: potonja lako ogrezne u ogoljelost pornografije, u suštu suprotnost erotskome, dok su za prvu maniristi 16. stoljeća imali krasan naziv: zakoprenjena erotika: pod time su mislili da je samo ono erotično što je zakrito koprenom tajne, što koprena čini tajnovitim, pa otud erotičnim. Na početku filma 'Misija' prisustvujemo diktatu pisma. Onaj koji diktira kaže pisaru da baci prvotnu zabilješku i da počne nanovo. No, na čuđenje pisara, diktira se na vlas isti tekst! Pisar upita u čemu je stvar, a svećenik, koji diktira pismo Papi, kaže: Sve je u intonaciji! Dakle, vidiš kako su tanani valeri ljudske komunikacije!"



Božidar Pavlović*

28.10.2008.

___________________________

* Mi, Nemanja, Car Vaseljenski, poznademo raba Božidara Pavlovića kao i svako naše ino stvorenie, tek po čuvenju, kao blagovrednog mrava na večnom božjem gradilištu. Iako se nikada u životu nismo sreli - a i gde bi? - sasvim je razvidno da je reč o retko vaspitanom čoveku i humanisti, kupcu i graždaninu Peštanskom, Nauka ljubitelju, Počitatelju i Blagodetelju knjižnika, zacelo jednom od najvisprenijih duhova Regiona s kraja onog, i početka ovoga veka, a samim time, što je vidite naročito zanimljivo, i milenijuma. Jeste.
Nešto da vam kažem...So klare grammatische Vernunft habe ich in Kraotien nicht gefunden!
Ovakva se pronicavost retko sreće i još ređe beleži. Stoga pamet u glavu, bukvar u ruke, pa da izučite svako slovo prenesenog prikaza, da ne dođe dan ispitivanja, a vi nespremni! Jer onda, znate kako je, jebaću vam sve po spisku!
Ili, kako kaže Mrkalj u jednoj pesmi iz 1825. g.:

Zlo je mučno sadašnje podneti,
Zlo nas bivše peče u pameti,
Dnevne tuge rađaju sne hudne,
A sni noćni rastuže nas budne.