NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Balkanski PEN nije sadnja tikava sa Srbima

Ugledna prozaistkinja, bivša veleposlanica svoje zemlje u Norveškoj i predsjednica srpskog PEN centra Vida Ognjenović nedavno je objavila pokretanje inicijative za osnivanje regionalnoga balkanskog PEN-a. Iako nije bio prozvan, štoviše iako se hrvatska književna ekspedicija već desetljeće i pol hrusti kako nije na Balkanu, nego je otok srednje Europe i Mediterana, na poluotoku koji zemljopisno, povijesno i kulturno seže do iza Karavanki, možda i do granice Austrije s Bavarskom, predsjednik hrvatskoga PEN centra Zvonko Maković kazao je kako srpska inicijativa nema smisla, nego da bi “kolege željeli biti nešto što su nekoć u političkom smislu dijelom bili, a to je da su imali veće regionalno značenje nego što ga danas imaju”.
Tumačeći Ognjenovićkinu inicijativu isključivo kao politički akt, Maković je nakon dugih vremena otkako ovdašnje pisce nitko ništa ne pita došao u prigodu da brani nacionalnu stvar od fantoma Jugoslavije, jugoslavenstva te sađenja tikava sa Srbima i pečenja pite tikvenjače s Bosancima. Šteta jedino što nitko neće primijetiti ovaj patriotski čin.

No, hajmo pokušati da o regionalnom klubu koji bi se bavio zaštitom pisaca, književnosti i kulturnoga identiteta razgovaramo kao da nismo ni Hrvati ni Srbi. Ibero-američki PEN već postoji, jer postoji prostor istih ili vrlo sličnih jezika i srodnih povijesnih iskustava. Govori li se i na Balkanu istim ili vrlo sličnim jezicima? Jesu li nam okupatori bili zajednički i jesmo li stoljećima živjeli unutar istih državnih granica? Jesu li takve povijesne okolnosti stvarale i nekakvu srodnost kultura i je li iz te srodnosti nastajalo nešto što bi bilo civilizacijski relevantno i što je nadživjelo svaku okupaciju? Je li Balkan, većim svojim dijelom, bio pod komunističkim društvenim uređenjem? Jesu li balkanske države, s izuzetkom Grčke, Turske i Austrije (koja možda jest, a možda i nije balkanska država), danas u procesu tranzicije u parlamentarnu demokraciju i kapitalizam? Je li taj proces u svim zemljama među ostalim rezultirao urušavanjem sustava vrijednosti, buđenjem fašizma, tabloidizacijom društva i banalizacijom onoga što se smatralo slobodom u vrijeme kad slobode nije bilo?

Odgovor na svako pitanje je, naravno, pozitivan, ali nas svejedno uhvati nelagoda od ideje da bismo o svome kulturnom identitetu mogli razgovarati sa Srbima, Albancima i Bugarima, a ne, recimo, s Nijemcima, Dancima i Španjolcima. No, na žalost, čak i kada bude članica Europske Unije, Hrvatska će s Bruxellesom razgovarati o izlovu srdela, uzgoju tulipana i pravno-kaznenom postupanju prema mentalno uskraćenim osobama, ali sugovornike o pitanjima jezika, kulture i književnosti imat će u Beogradu. Naravno, lako je odlučiti da se ne razgovara o onome što ruži lijepo lice domoljublja, ali u tom slučaju ne samo da hrvatskim piscima ne treba regionalni centar PEN-a, nego im nije potreban ni ovaj hrvatski.
Danas kada više nema pisaca po domaćim zatvorima, a okončana je i borba za nacionalnu samobitnost i državnu samostalnost, kada nema cenzure u književnosti, centar PEN-a bi se trebao baviti nečim drugim, što katkad, tvrdom i praznom uhu, i ne mora zvučati jako domoljubno.

U većini hrvatskih dnevnih novina ukinuti su kulturni prilozi, a u nekima su se gotovo sasvim istopile i dnevne rubrike kulture. O knjigama se više ne piše, a književnošću se, putem interneta, uglavnom bavi tek poneki pacijent psihijatrijskih sanatorija i umobolnica u Vrapču ili na otoku Ugljanu. Njegovi nalazi i uvidi razvesele rijetke zainteresirane, pogotovu ako nisu upoznati s dijagnozom. Hrvatsko tržište knjiga pet puta je manje nego u vrijeme Jugoslavije. Nekada se tiskalo za dvadeset milijuna potencijalnih čitatelja, a danas za njih četiri i pol. Državna potpora piscima uglavnom je simbolična, i služi za zabavu i uveseljavanje dnevnih tabloida i emisija u kojima se za pola sata kakvoga televizijskog kokošinjca raspravi cjelokupna hrvatska tisućljetna uljudba. O društvenoj važnosti književnosti, o važnosti živoga teksta za očuvanje jezika kojim još uvijek govorimo, te o knjigama, koje su tvorbene svakome narodu, pa i ovome ovdje, ne govori se nikad. Tako je to u Hrvatskoj, a slično je i dolje, na Balkanu.

Ne znam na što je sve mislila Vida Ognjenović spominjući osnivanje regionalnog, balkanskog PEN-a, ali sigurno nije pomišljala na obnovu Jugoslavije, niti na vraćanje važnosti Beogradu, kako to Maković sugerira. Uostalom, zar stvarno mislimo da je Beograd izgubio na važnosti jer smo mi tako odlučili, a da bi se to promijenilo samo ako bismo mi htjeli suprotno? Ognjenovićkina ideja dobra je za onoga tko o njoj razmišlja kao o kulturnoj inicijativi, a loša je za onoga tko u njoj vidi političku urotu. Tako je i iz hrvatske i iz srpske perspektive.

Okvir za sliku: habsburški projekt

Institucionalna matrica današnje hrvatske kulture ostatak je habsburškog projekta prosvjetiteljske države (vidi: Burgtheater, Staatsoper, Musikverein, Staatsmuseum, Staatsgalerie, Akademie, Nationalarchive). Glad ovih krupnih komunalnih uređaja namiruje proračun preko administrativnog stroja središnjeg Nadureda. Financijsko/upravnim sredstvima Nadured stanovništvu dozira, nadzire i određuje duhovne potrebe. Ime nadureda je Ministarstvo kulture (svojedobno bogoštovlja i prosvjete). Načelo njegova djelovanja: simbioza političkog i pisarskog staleža.

Mumifikacija

Osim široko raspoređene infrastrukture ovaj model namro nam je nespretno stanje u kojem umjetnik i intelektualac žive kao državni činovnici, te shodno društvenoj ulozi čekaju svoj kruh na kraju dugog reda službenika državne uprave. U takvom rasporedu vlada dvosmislica funkcija: u smislu idealnih načela, spomenute institucije služe kulturnom projektu. U naturalističkoj logici kruhoborstva, međutim, kulturni projekti uglavnom služe instituciji, kao formacijski izgovor njezina namirivanja preko zamršenog i namjerno mističnog mehanizma države. Ta kafkijanska crta povjesničarima kulture sigurno je manje važna od svojedobnih zasluga ove koncepcije. Da tadašnje vlasti (u drugoj polovici prošlog stoljeća) nisu bile spremne istovremeno uvesti jedinstveni model na područje s posve nerazvijenim kulturnim tržištem, a mimo svake gospodarske računice, moderno razdoblje hrvatske kulture izgledalo bi neraspoznatljivo lošije no što ga danas pamtimo. Nažalost, malo nam vrijedi uspomena na povijesne zasluge ovog projekta. Naš sadašnji problem je njegova mumifikacija i degradacija.
U komunističkom međurazdoblju dogodila se živopisna peripetija kulturnog poretka. Prvobitna komunistička država preuzima kulturni etatizam kao prirodni instrument revolucije da bi ga u kasnijoj fazi razgradila u ime polovične decentralizacije koja mišlju luta između zapadnoeuropske prakse javnih fondacija i socijalističkih ograničenja, uvjetovanih jednopartijskom diktaturom i lokalnom kulturnom zaostalošću. Polutanski i dvoglavi sustav sizovske kulture, taj nemogući istočno-zapadni konstrukt dočekao je u liku nove hrvatske vlasti povijesnog egzekutora, koji mu je bez ikakve pristranosti odrubio obje glave. Podjednako frustrirana zrcalnom slikom marksističke ostavštine, koliko uplašena nepoznanicama civilnog društva, nova hrvatska vlast odlučuje se za povratak u zavičaj etatizma.
Habsburzi se, međutim, nisu vratili. Opća atmosfera bila je bliža duhu komesarskog socijalizma iz pedesetih, no bez tadašnjeg entuzijazma ili bar fatalizma kojim su umjetnici i javnost trpjeli takva pravila. Naročito nedostaje definicija vrijednosti u ime kojih obnovljeni komesarijat djeluje. Jedino postignuće koji je donedavna vlada nadogradila na realni socijalizam jest novitet zvan korupcija, kleptokratska rutina koja je potrla uzaludnu nadu kako bi ovakvo stanje moglo postići neke rezultate služeći se nisko proceduralnom gestom prosvijećenog apsolutizma. Habsburški projekt podizao je ustanove (pogledajte njihovu razmetljivu arhitekturu !) s ambicijom kulturnih hramova. Socijalizam je ista zdanja preformulirao u kulturne kombinate i umjetničke kolhoze.
U rukama donedavne nacionalističke vlasti ove adrese degradirane su u kulturne ostave i umjetničke pisarnice: Hrvatski muzeji sve više nalikuju na staretinarnice, dok je većina ostalih kulturnih ustanova postala muzejima. Muzejima zastarjelih kulturnih vrijednosti i davno napuštenih organizacijskih zamisli. Razlog je, među ostalim, u tome da se organizacija kulturne proizvodnje u postindustrijskoj Europi i naš lokalni državno-upravni način raspolaganja sredstvima i vrijednostima apsolutno razilaze.

Ono što odgovara vremenu, ne odgovara državi.
Ono što odgovara državi, ne odgovara vremenu.
Ono što odgovara publici, ne odgovara politici.
Ono što odgovara politici, ne odgovara publici.
Nerazgovijetno društvo dobilo je kulturu po svojoj slici: kulturu nesporazuma.

Made in USA

Dotok masovnih proizvoda američkih kulturnih industrija neprekidno razvodnjuje ovaj paradoks, dodajući nova pitanja, zamućujući temeljni problem u očima široke javnosti. Publika svoje potrebe nadoknađuje lako dostupnim proizvodima svjetske industrije zabave. Europski proizvodi slabo sudjeluju u lokalnoj ponudi. Europa je proklamirani politički cilj, no ujedno velika kulturna nepoznanica domaćoj javnosti. Čitava situacija spontano klizi k neokolonijalnom, latinoameričkom ili filipinskom režimu kulturnih navika, a naša kulturna i društvena situacija se udaljuje od europskog ambijenta, nošena postojanom silom globalnog tržišta i lokalnim nagonom za prepuštanjem. Loš procjeniteljski standard kulturne administracije nije veći problem od pada procjeniteljskog standarda kulturne publike. Javni pritisak na kulturne vlasti i zahtjevi za reformama razmjerno su nejaki i nestalni, upravo iz spomenutog razloga. Zbunjena proturječjima između moderne tradicije i populističkog neokonzervativizma kulturnih industrija publika uglavnom nema jasnu sliku onoga što bi od kulturnog proizvoda uopće imala očekivati. Kako li tek kriptično i nerazgovijetno većini običnih ljudi zvuče naše organizacijske rasprave o ustrojstvu institucija i sustava! Uzaludne reformske inicijative prepuštene su slabašnoj intelektualnoj klasi i labavim cehovima, te u novinstvu ostavljaju dojam lokalno-stručnih nadmetanja i rivaliteta, onakvih kakvih među taštim umjetnicima i ćudljivim intelektualcima ima svugdje, oduvijek i ma zbog čega. Rijetko se uviđa kako se ovdje raspravlja o strateškim pitanjima društva te o posljedicama koje su podjednako ekonomske i političke koliko ekskluzivno kulturne.
Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd. Ova rasuta slika nije posljedica općeg elana i društvene živosti, već, naprotiv, tradicionalne melankolije, sesilnog karaktera hrvatskog malograđanstva i straha od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka.

Sažetak tmurnog razdoblja

U nastojanju da stvori nacionalno ideologiziranog podanika prošla vlast je proizvodila kulturno anacionalne i nacionalno nekulturne građane. Proklamirani projekt izgradnje države temeljito je razgradio kulturni identitet ove zemlje. Ljudi koji su vodili ovaj poduhvat morali bi ozbiljno razmisliti kako im je ovaj nestvarni i, s njihovih vlastitih ideoloških stanovišta, gorko proturječni obrat uopće pošao za rukom. U ovoj zemlji kulturom se nešto proglašuje po resorskoj pripadnosti, a ne po djelatnosti. S obzirom na poziciju, a ne s obzirom na vrijednost. Sklonost javnog novca određenom projektu određuje način njegove uklopljenosti u administrativni poredak, a ne njegovo potencijalno mjesto na kulturnom tržištu.
Energijski gledano kultura (kao društveno područje) dijeli sudbinu institucija koje su kratko spojene na državni ili lokalni proračun, te - s gotovo nikakvim udjelom tržišta ili međunarodnih subvencija - čekaju hoće li s nadležnim proračunom pregorjeti ili će do naredne prigode preživjeti. Osim novčane zavisnosti većina kulturnih djelatnosti ovisi o ukusu državnih činovnika, što je donedavno proizvodilo karikaturalne situacije. U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova. Ovaj kumulativni dramaturški princip godinama je ravnao većinom radnje u hrvatskoj kulturnopolitičkoj farsi. Od javnosti otuđen, nisko artikuliran, nezgrapan i nerentabilan, sustav u kojem se na svaki dolar za kulturni projekt izdvaja (barem) dvadeset dolara za održavanje njegove institucionalne infrastukture sa svakim danom gubi poštene šanse da ga se restrukturira po mjeri demokratskog i civilnog poretka, a bez dramatičnih potresa pod nogama nesretnika koji u njemu sudjeluju, bilo kao ostaci svojedobnog socijalističkog kulturnog aparata, bilo kao njegovi neželjeni potomci.