NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Rüdiger Safranski

Malo je djelatnosti koje su postale tako javnima i netajnovitima kao što je seks. U njegovu slučaju vlada razjašnjenje jasno kao dan. Možda mi nismo uopće onoliko željeli znati koliko u međuvremenu možemo znati. Raspolažemo informacijama o pratećim ili uzrokovanim procesima u mozgu i drugim dijelovima tijela prilikom seksualnog uzbuđenja, osjećaja privlačnosti ili prilikom seksualnog doživljaja. Uzbuđenje, tako uči endokrinologija, prati pojačano lučenje estrogena i androgena. Kada pak raste stupanj testosterona tada raste žudnja prema novom seksualnom partneru te se tako stabilnost mogućega odnosa dovodi u opasnost. Ako je požuda našla svoju priliku, pojačava se kod muškarca stupanj vazopresina, što oživljava, barem kratkoročno, spremnost na vjernost. Osjećaj romantične privlačnosti povezan je s visokim udjelom dopamina i norepinefrina a s niskim stupnjem serotonina. Jednoj romantičnoj ljubavi endokrinolozi daju 6. do 8. mjeseci, tako je dugo u svakom slučaju kemija mozga za to spremna. Stabilni brak potrebuje osjećajni sistem potpomognut oksitocinom i vazopresinom.

Ništa manje hladnije zaokupljena je ljubavlju sociologija kulture. U Luhmanovoj varijanti ljubav se tumači kao poseban slučaj jednoga komunikacijskog događaja. Kod uzbuđenja komunicira žudnja za žudnjom, u romantičnoj ljubavi komunicira nekomunikabilnost, komunicira se dakle tako da se od jake komunikacije ne može komunicirati, kod trajne veze imamo otpornu na poremećaje, recipročnu afirmaciju samopredstavljanja.

Ono što je jednom bio jedan uzbudljiv, kadšto tragično zamršen odnos: jedinstvo seksualnosti, oplodnje i ljubavi, u međuvremenu se rasplelo. Seksualnost je naširoko u pogonu, za oplodnju još uvijek doduše služi seksualnost, ali je izgledno da tako zadugo neće biti. Reprodukcijska medicina pobjedonosno korača. Sudbonosni je čvor erosa svezan seksualnošću, razmnožavanjem i ljubavlju razvezan, nekoć isprepletene komponente su kao pojedinačne očito lakše za rukovanje. Seks, oplodnja, odnos - pripadaju u međuvremenu različitim trgovačkim sustavima, svatko sa svojim pravilima. To bi se moglo nazvati diferenciranjem vrijednosnih sfera na vlastitom tijelu.



Seks i teorija

Teorijska izviđanja u ovom području završavaju u međuvremenu brzo u statistikama, sokovima, strukturama. Edip je odslužio, mitovi više nisu u potražnji. U seksu i graničnim područjima ne da se više ništa otkriti od one "noći u nama" o kojoj je Foucault nekoć govorio. Sjetimo se one teorije-događaja od prije 25 godina kada je Michel Foucault objavio prvi tom "Povijesti seksualnosti".

Foucault je tada formulirao svoje čuđenje da je zapadnjačka volja za znanjem stoljećima naslućivala u seksu skrivenu istinu o čovjeku. Seks je, piše Foucault, "postao objekt ogromne sumnje, opći i uznemiravajući smisao s kojim se unatoč našem ponašanju i našoj egzistenciji susrećemo, slaba točka od koje nam prijeti nedaća. Dio noći koju svatko od nas u sebi nosi".

Za teoriju o čovjeku seks nije više nikakav izazov. S te strane ne očekujemo nikakvo objašnjenje o mogućoj dubokoj istini o ljudima. Znači, dakle, da je seks prestao biti erogena zona za teorijsku produkciju.

Zacijelo je seksualnost kao i ranije uzbuđujuća, no teorije o njoj to više nisu. Na to upravo mislim kad govorim o "ohladnjelom erosu". Posrijedi je dakle ohlađenje teorijâ.

Je li to loše ako se teorije "ohladne"? Nije li život sa svojim strastima i zapletima dostatno vruć? Zašto bi nas trebale teorije dodatno zagrijavati? Ne potrebujemo li upravo ohlađenje putem teorije, putem distanciranog, trijeznog razmatranja? Zašto bi trebalo dići ruke od spoznajne šanse jednostavno zato što se još u teoriji traži uzbuđenje za koje postoje dostatne i odgovarajuće prilike? To može vrijediti za teorije u strogom znanstvenom smislu, ali ne i za filozofiju. Ona održava jedan drukčiji odnos spram uzbuđujućih stvari života. Ona pripada od davnina jednom teorijskom tipu gdje se ne misli samo o uzbuđenju nego i iz uzbuđenja. Ona ne smije nipošto izgubiti dodir s jednim oživljavajućim središtem koji se rado predstavlja prikriven iza vela tajni. Tko ili što igra ulogu oživljajućega središta, često se mijenja: bit, Bog, materija, duh, ali i struktura ili dijalektika. Ma koji da je taj čarolijski pojam koji cjelinu dovodi do živoga razvića, njega mora biti. Novalis je zahtijevao od filozofiranja "deflegmatiziranje i vivificiranje (oživljavanje)". Velikoj filozofiji prošlosti doista je vazda uspijevalo dospjeti u jedan krug koji bi se mogao nazvati oživljavajućim krugom. Ona želi shvatiti ono što zahvaća. Hermeneutički krug, o kojemu se tako puno govori u društvenim znanostima, možda je samo jedna išćezavajuća forma ovoga oživljavajućeg kruga.



Platonov "Symposion"

U Platonovom su "Symposionu" s neizmjernim posljedicama razvijene dvije teze. Prvo: eros jest taj koji svijet drži zajedno; drugo: filozofija je nastavljanje erosa drugim sredstvima. Samo po sebi se razumije da u ovoj intimnoj kooperaciji s filozofijom ova životna snaga koja se nazivlje "erosom" jest više nego seksualnost. Posrijedi je jedan svemoćni eros. S njim se zacijelo stiže u jedan vivificirajući krug.

Može biti da je za Platonovu akademiju vrijedilo da tu pristup ima samo onaj tko je studirao matematiku - za "Symposion" su u svakom slučaju vrijedili drugi pristupni uvjeti. Mora se, kaže Platon, biti obuzet "pomamom Erosa" želi li se o njemu primjereno govoriti. Objašnjavanje ljubavi moguće je samo uz pomoć izjavljivanja ljubavi. Najopćenitije formuliranje ove postavke glasi: slično prepoznaje slično. U "Symposionu" svi leže jedan pored drugoga, izmjenjuju nježnost, piju, jedu, slušaju glazbu i razgovaraju - o erosu. Erotski naklonjeni jedan spram drugoga muškarci na ovoj zabavi organiziraju svoj diskurs o erosu kao plemenito natjecanje. Razvijaju teorije kao što se plete vijenac. Moraju biti uvjerljive, ali također i lijepe - tek tada mogu imati pravo na istinu. Svečano je raspoloženje jedna pretpostavka za to da i tvrdnje udobrovoljavaju. Sam eros mora govor o erosu okrilatiti.

Iznose se u krug teorije o erosu, koje se slažu u tomu da žele oboje: objašnjeni eros i sveobjašnjavajući eros.

Nakon što je prvi govornik proslavio eros kao kozmičku moć živoga, Aristofan govori drukčijim tonom. Iznosi znameniti mit o rascijepljenim, zaobljenim, cijelim ljudima, polovice kojih se međusobno traže. Jedno iznenađujuće pretumačenje: svepovezujući je eros posljedica jedne duboke rane. Budući da su jaki, četveronožni, s dva lica ljudi željeli drsko osvojiti božje prijestolje, Zeus ih je na pola rasjekao. Povijest ovoga erosa pripovijeda o jednom izgubljenom jedinstvu, o krivnji i kazni i o čežnji za ponovnim sjedinjenjem. Život je zbrka puna protuslovlja, jer i dokle god se ove dvije polovice međusobno ne pronađu; kada se pak pronađu, tada se sve obustavlja. Zasićeni jedno drugoga, posvuda naokolo leže potpuni ljudi, blaženo mirujući.

Već se kod Aristofana naviješta teorija koja će se kasnije razviti kod kasnoga Freuda. Za čim žudi želja? Za ispunjenjem. No što je ispunjenje? Prestanak želje. Za čim dakle žudi želja? Za prestankom želje. Freud je nazvao ovu paradoksalnu želju prema obustavi želje "načelom nirvane", odakle je kasnije izvodio nagon za smrću.

Postoji opasnost da diskurs o erosu zapne. Kraj kretnje kao smisao i cilj kretnje - može li to biti? Ne - to ne može biti. Ne može i ne smije biti to da je ispunjenje erosa ohlađenje kao krajnji cilj želje. Da bi se to zaobišlo, eros na smije biti posljednjim, nego mora ostati pretposljednjim. Preostaje Sokratu - koji se sa svoje strane pozivlje na Diotomu - čuvati vreli eros od prestanka žarenja u momentu fuzije (spajanja) i od ohlađenja: "Jer se ljubav uopće ne veže za ljepotu - nego na stvaranje i rađanje lijepog". Ovim se eros predefinira: to nije ona želja koja iz dva želi načiniti jedno, nije fuzioniranje cilj, nego iz dva postaje jedno kako bi nešto treće nastalo.

No, ne znači li to da se eros razumije kao nagon za razmnožavanjem? To je za Platona odveć grubo, jer on izričito pravi razliku između tjelesnoga i duhovnoga rađanja. Tjelesno je rađanje grubo i zato niža varijanta stvaralačkoga procesa. Istinsko se rađanje zbiva u duhovnom. Duhovna rađanja su djela, kao na primjer Solonovo zakonodavstvo, dobra vladavina, jedno pametno vođenje rata; tome pripadaju također pjesnička djela; uopće tome pripada sve pomoću kojega nešto stupa "iz nebitka u bitak". To je obrazac kojim Platon/Diotima erotsko obuhvaća kao stvaralačko. Ono što će Freud kasnije nazvati "sublimacijom" ovdje je već razvijeno, svakako ne s implicitnim rangiranjem, prema kojemu je seksualno istinsko, a sublimno sekundarna ili zamjenska forma. Kod Platona je sublimiranje suprotno od višega ranga zbiljnosti.

Platon poduzima velike napore da bi jednu misao jasno objelodanio: dobro shvaćeni eros ne želi nešto progutati, nego pro-iz-vesti, ne konzumirati, nego producirati. Eros želi pustiti bitak da bude. Želi ga pustiti da bude u jednom dvostrukom smislu: pro-iz-vesti ga, pustiti ga vani u bitak. To je djelotvoran aspekt. No opstoji još i kontemplativan aspekt: "gledanje" lijepoga, kako kaže Platon. Pri tome će bitak biti ostavljen u smislu: ostavljen na miru, tako da se da se on u svojoj punoći može pokazati. Mir u promatranju priprema pojavnom svijetu jednu pozornicu. Ljepota se dakle pokazuje samo zakočenoj požudi. Tako se mora za pojavljivanje lijepoga pri promatranju nešto i učiniti: mora se susprezati. Zato Platon može kontemplaciju nazvati čak "pro-iz-vođenjem (Hervorbringen)".

Takvo je erotsko promatranje za Platona model za teoriju uopće, za filozofiju. Zato je ona najdublje erotska. Ona se zahvaljuje erosu ili, kao što će Freud kazati, "ciljem zapriječenoj" ljubavi. Platonova teorija jest komunikacija s bitkom koja drži odstojanje. Filozofija nije samo ljubav spram mudrosti, nego ona dolazi iz ljubavi. To znači: teorija u ovom razumijevanju može zbiljnost objašnjavati samo jer i sve dok je izjavljivanje ljubavi. I ovdje se krug zatvara: eros shvatiti znači sebe a priori filozofiji, njezinoj pokretačkoj snazi (p)osvjedočiti. Filozofija je spoznaja iz ljubavi.



Shizma

Sve je to lijepo i krasno i može nas zavesti da nešto važno previdimo, naime veliku shizmu koja razdvaja svijet ljubavi. Mislim na rascjep između onih koji vole i onih koji žude za tim da budu voljeni. Oni koji vole su ispunjeni, voljeni također, ali onaj koji potrebuje da postane voljen, kako bi za svoju vlastitu ljubav i vlastiti život bio ohrabren, i tada ovo postati voljen ne iskusi - to je za njega slabo. On je jednim bezdanom odvojen od uspjeloga života, pati od erosa koji je za njega ohladnio.

Je li ovaj skandal našao svoju filozofiju? Isprva ne jednu filozofiju nego jednu vjeru. Bila je to kršćanska vjera. Njome je stigla jedna univerzalna ljubavna ponuda u svijet, dometi koje su bili veliki. Pozornost se premješta s entuzijazma onoga koji voli na potrebu za ljubavlju. Sada postoji, na sav Nietzscheov gnjev, po prvi puta jedna ontologija ljubavi, koja polazi od ove potrebe a ne od uzvišenoga osjećaja ljubavnika. Jedna ontologija koja počinje time da je čovjek jedno biće koje mora iskusiti potvrdu da bi sam sebe mogao potvrditi. Sve je bilo na ovoj antici stranoj ontologiji ljubavi zasnovano, filozofija također. U velikim se spekulacijama o Bogu i svijetu posvjedočivalo njihovo krajnje načelo - to je ljubav predstavljena kao trokut. Ljubav između ljudi vrijedi samo kao mali odsječak. Druga su dva ljubavna aspekta bili: ljubav prema Bogu i Božja ljubav prema svijetu.

Između ovih polova cirkulira ljubav koja izvire iz Boga, iz njegove ljubavi spram svijeta i spram ljudi. U kršćanskoj metafizici, koja počinje s Augustinom, čovjek nije primarno, u njegovoj sklonosti padu, biće koje potrebuje spoznaju, nego ljubavi potrebno biće, i jedna ispravna spoznaja jest ona koja u oživljavajućem krugu dolazi na razlog/temelj ljubavi i od njega polazi. Ne treba zaboraviti da je ova metafizika s njezinim spekulacijama o Bogu istodobno željela biti gurnutom u središte ljudskog iskustva. Zaobilazni put o ovim mislima o Bogu čuvalo ju je od toga da ne misli odveć nisko o ljudima. U pogledu na Boga osvjedočavale su se njegove nemoguće mogućnosti. Tako se našlo odvažnosti da se jedna temeljna ljudska činjenica - da čovjek bez ljubavi nije životno sposoban - podigne na razinu kozmičkoga načela.

Ni svijet niti čovjek, tako se učilo, ne bi nijednog trenutka mogli egzistirati bez Božje ljubavi. Samopovjerenje i povjerenje u svijet moguće je samo u iskustvu ove ljubavi. Što se voli kad se Bog voli? Njeguje se jedna erotska intimnost sa svjetskim temeljem/razlogom, iako je riječ samo o "agape" i "caritas".

No, čemu ovo tako velikog formata, ova Božja ljubav kao davatelj života, ne može li jedan broj manje? Čemu ovo preformiranje u prekomjerno, metafizičko? Manjka li nama nešto kada ovo preformiranje ne možemo više dokučiti? Nije li dostatna ljubav koja među ljudima horizontalno cirkulira, zašto još jednu vertikalu podizati, zašto posezati za zvijezdama i ljubav kao nebesku silu prizivati?

Možda je ljudski sklop time preopterećen, podarivati onu ljubav koja je potrebna za 'moći biti'. Kršćanski je Bog doista bio, ovdje se Nietzscheu može dati posve za pravo, jedna ponuda ljubavi za one koji su u ovom pogledu bili uskraćeni, jedna kompenzacija za jezivu nepravičnost erosa i za peh koji se može imati s roditeljima koji ničemu ne vrijede. Usto, ako opstoji jedan Bog koji voli, ljudi su rasterećeni od toga da moraju jedan drugome biti sve. Mogu tako prestati za svoj manjak u bitku okrivljavati jedni druge i sebe međusobno držati za to odgovornim, kada se osjećaju strancima u ovome svijetu. Ne moraju se također više tako sa strahom boriti za svoj identitet, jer smiju vjerovati da ih jedino Bog zbilja poznaje. Zacijelo se dakle tako lakše živi s jednim Bogom koji voli u pozadini. Neprilika je samo u tomu - u njega se mora vjerovati. Ako se to više ne da ispravno postići, ostaje se upućen na sretan spoj okolnosti, na to da je unutar-svjetski darivatelj ljubavi dostupan, i na tegobno umijeće samozagrijavanja.



Preveo s njemačkog Mario Kopić