NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Na margini afere Index

Nulta je premisa: Knjige ubijaju! Što znači taj topos? On znači: ono si što čitaš! Očigledno, to je topos inverzan onome palimpsesta, koji kaže: izvor je djela u čitatelju. Lijepo, bogami! Ja sam ono što su knjige u mene unijele, a knjiga je ono što sam u nju stavljam! Stoga, pazi što čitaš - čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Ako nas čitanje mijenja, u ultimativnoj nas instanci - ubija!
Pri čemu su pisci, vidimo, nevini: mi, koji smo krajnji izvor teksta, naše čitanje je dakle skrivilo tu smrt. Sam pao, sam se ubio! Knjige su corpus delicti/body of crime, kako se to lijepo engleski kaže. Ja bih to slobodno skratio, onako, po patološki: leš! Kizo, Kizo, dođi vidi što sam izveo: knjiga je kadaver! To je najdublja misao do koje je doprla Patoblogija: otuda veza patologije i književnosti, otuda ta naizgled tek izvanjska veza interpretacije i Časa anatomije, u najnovijoj Haverićevoj verziji: lobotomije. Bilo kako bilo, knjige ubijaju, od Borgesa preko Ecoa do Pavića, a kako mi je Milorad Pavić otpisao: Ne znam za druge, ali mene su moje ubile! Veza profesora, kao posrednika znanja, i knjiga prilično je opskurna: profesori rukuju knjigama kao otrovom, i trebalo ih je odavna imati na oku. Jer vidite šta se događa:

Iz djela "Zovem se Crvena" valja izvuči pouku da je svako ubojstvo poput rukopisa: osobenog je stila, i svaki će grafolog, inspektor vičan analizi rukopisa, ubrzo u duktusu prepoznati poruke nesvjesnog: naše želje, strahove, snagu i slabosti, našu osobu; način na koji smo nekoga ubili, odaje nas našim rukopisom. Sad je shvatljivo zašto svaki čestiti mafijaš ili hitman kaže: Ništa osobno, striktno poslovno! Ubijati treba bezinteresno, gotovo vođen kategoričkim imperativom, samo iz onih maksima moje volje koje se daju poopćiti do razine univerzalnog, što ljudskim bićima nimalo nije teško. Svakome se može dogoditi da ubije čovjeka, kaže Krleža u "Na rubu pameti", a Englezi bi dodali: Da, a taj čovjek je his bones, gotovo sudbinska, predodređena žrtva inicijacije kojom se stupa u svijet ozbiljnih ljudi, onih koji, da ostanemo u Kantovom registru, nisu samosrkivljeno nezreli. Tek nas ubojstvo čini čovjekom, a, kao što pokazuje razmatranje prvo, najbolje se ubija knjigom: nema tu dokaza, sve izgleda kao da je žrtva sama kriva za svoju smrt - svako je ubojstvo suicid! Za anticipirati je i početak ovog morbidnog niza: Prvi je ubojica, naravno, Žena: jest Zmija nagovarala, ali je Žena kriva za našu smrtnost. Ni Bog ni Lou Cifer nemaju s time ništa: čovjek je i opet sam iskopao rudaču i skovao čavle za Golgotu! A Golgota, to je Smrt par exellence: to je smrt Smrti, kao što je Hamlet tragedija tragedije. Znam da vi to nećete razumjeti, pa da objasnim: Hamlet je tragedija o odustajanju od čina: Sin cijelu jednu dramu oklijeva osvetiti Oca, baš kao što Otac cijelu jednu povijest oklijeva osvetiti Sina, iz jednog te istog razloga: Hamlet, kao i Jahve, znaju da njihov čin vodi u tragediju, da je, upravo zato jer to znaju, Zlo-čin; anagnorisis, kao propoznavanje onog Nužnog, htijenja proročanstava da se obistini, ovdje je unaprijed dano: Bogu, u njegovo jedinstvu svih momenata vremena, onog prošlog, sadašnjeg i budućeg, Hamletu u njegovoj samoj biti: on je kvintensenca propadnosti, bit same prakse, koja je kao takva propadna. Budući da je tragedija mimeza prakse, Hamlet je njena najviša istina: istina o njenoj laži, o paradoksalnom biću koje je quintesence of dust. O tome se ovdje već uvelike razgovaralo:



"Poštovani kolega Pooka, vidim da ste na svoju ruku ordinirali velečasnom Sudcu klasični antipsihotik Haldol, pa me naprosto kao kliničara zanima je li moguće usljedio ekstrapiramidalni Keopsov sindrom?
Ne manje - budući da se pasionirano bavim najopćenitijim motrenjem bića kao bića kao i motrenjem najopćenitijega bića u njegovoj nepromjenjivoj biti, ukratko ontoteologijom - zanima me koji ste to Simbol vjere konzultirali, odredivši pravog Sina Božjeg i Sina Čovječjeg kao samouzročno biće: onoga koji je svoj vlastiti Otac, dakle, koji je causa sui!?
Mi smo mislili da je klasično nicejsko određenje: "Et in unum Dominum Iesum Christum, Filium Dei unigenitum, et ex Patre natum ante omnia saecula. Deum de Deo, Lumen de Lumine, Deum verum de Deo vero, genitum non factum, consubstantialem Patri; per quem omnia facta sunt", kao obimnije od Apostolskog, sasvim jasno i nedvosmisleno, ali, izgleda da za potrebe vašega eseja Isus prigodno može biti i svoj vlastiti Otac, kao i Hamlet svoj vlastiti Sin:"Ako Isus uspostavlja sebe kao svog oca, Hamletov otac uspostavlja sebe kao Hamleta".
Ovo učenje mogli bismo po ugledu na Filioque efektno a precizno nazvati Fileke, i vjerujem da ni vi kolega tim izborom ne biste bili nezadovoljni: dok je prva kontroverza posvećena izlaženju Duha iz Sina i/ili samo Oca, ova druga je daleko prostije naravi: (k)ako netko tko je svoj vlastiti Otac (onda) može biti i svoj vlastiti Sin!?
Ali, avaj!, to dolazimo do ontologičke aporije: cijela vaša teza o Hamletu kao komplementarnom inverznom Kristu ima samo retoričko, ali ne ni logičko, niti ontološko važenje ili vrijednost! Jer, vidite, da bi netko bio Hamlet na način kako ga vi koncipirate, kao samouspostavljeni vlastiti Sin, mora prethodno zadovoljiti jedan trivijalan, a opet ekstravagantan uvijet: mora biti Krist, svoj vlastiti Otac! Naime, nitko ne može biti svoj vlastiti sin, prije no što je - kronološki, molim! - postao vlastitim ocem, jer, tko bi mogao producirati svoga sina, ako to nije jedino i samo - otac!? To pak znači da se Hamlet, danski princ, isprva mora uspostaviti kao Hamlet, umoreni danski kralj, e da bi cijelokupni kasniji tijek Shakespeareove, ali i osobne ljudske Hamletove (ma tko on više bio) drame sada već bio sasvim shvatljiv, možda blizak, i zasigurno dirljivo opravdan: jasno je da Hamlet oklijeva, kad je osveta puko jebanje matere! A to je, priznat ćete kolega, bez ekstrapiramidalnih simptoma prilično neugodna okolnost!

Pooka, da se dalje ne zajebavam: Krist dogmatski nikada nije određen kao causa sui, i to nije stvar tvoje pjesničke slobode - to je naprosto tvoja mala podvala ili estetizanska samoobmana - iskreno, vjerujem da je riječ o potonjem: teza ti se toliko dopala, da nisi ni pomislio opteretiti je istinitošću!
Jednako tako, cijela ova priča o Hamletu/Ocu koji sebe proizvodi kao Hamleta/Sina, pri čemu je to jedno te isto dansko samouzročno biće trivijalni lacanistički označitelj manjka koji sugerira manjak označitelja (stalno iznova prizivaš isčeznuće nekakvog referenta, kao da smo u gradskom poglavarstvu ili na simpoziju socijalne medicine - utvare bez referenta, prijestolje bez referenta...), s božanskom ekonomijom, tj. poviješću spasa, ima tek jednu sličnost, posve frivolnu i možda poetičnu, ali ne više od toga: kao što u "Hamletu" sin i predugo oklijeva osvetiti oca, tako, za narode Objave, već cijelu jednu Povijest Otac (možda već preko svake mjere) oklijeva osvetiti Sina.
Hoću kazati: tvoj je esej briljanto štivo za amiziranje s damama, u cercleu kakve unuke neke petersburške deklasirane grofice, ali, nažalost, o Hamletu, ili Kristu, ne govori ama baš ništa. U tom smislu, ironično, vrlo je blizu biti same stvari: gotovo da je quintessence of dust!
"What a piece of work is man! How noble in reason! how infinite in faculties! in form and moving, how express and admirable! in action how like an angel! in apprehension, how like a god! the beauty of the world! the paragon of animals! And yet, to me, what is this quintessence of dust? Man delights not me; no, nor woman neither, though by your smiling you seem to say so."
Konačno, možda Jorge ima pravo: ta definicija neće nam pomoći da razumijemo niti jednog drugog čovjeka osim Hamleta; Eliot bi možda kazao, ili iz njegove misli sljedi, čak ni Hamleta: jer, ta Mona Lisa književnosti naprosto ne postoji izvan svoga jedinstvenog Svijeta Djela, koje, i tu bi možda mogli uporabiti tu riječ, samouspostavlja. Samo, tko bi se usudio kazati da razumije "what is this quintessence of dust"!? Ti, Pooka?



P.S. Kao što vidiš, na kraju se ispostavlja da je tvoj zaključak o tome da "stvarnost uspostavlja Hamleta" sasvim nedostatan: da Hamlet uspostavlja stvarnost svijeta u kojem (ne) djeluje znali su već interpreti prije nas, odredivši Hamletov problem i točno i lako i efektno: da nije danski princ, Hamlet ne bi imao nikakvih dvojbi, zar ne? Samo, to je njegova bit: njegov ethos i njegov demon, zar ne?"
Vidite kako je ovaj problem složen! O tragičnosti tragedije i tragediji tragedije, o umjetnosti koja više ne govori istinu svijeta Shakespeare je kazao konačnu riječ u Oluji. Ovdje sada nemamo vremena i za oproštajne govore, pa samo kažimo da je najsimpatičniji lik Oluje Picture of Nobody. Iza maske ne stoji nitko, ili, još bolje: maska upravo skriva to Ništavilo, skriva da je iza nje Nitko!
Čemu sad to spominjem?
Vratimo se na početak: Ubojica djeluje vođen kategoričkim imperativom, i u svom je postupanju neosoban ili nadosoban, kako vam drago; ubojica je, očito je, svatko i nitko. Mogao bi to biti svatko od vas.

Knjige koje su predmet ove vanvremene zavjere, koje ubijaju, koje truju svoje čitatelje, kao Pavićeva ili Ecova, koje ubijaju već na devetoj strani kod riječi Vebrum caro factum est, zabranjene su knjige! Čitamo ih na vlastitu odgovornost. Tekst tih palimpsesta konačna je verzija glasine prenošene stima mnogih lunatika: prvotne su riječi Marquisa deformirane, ali on ih je i izrekao znajući da konačna riječ mora biti pere-verzija (njegove verzije): Očeva verzija Sinovljeve Riječi. Palimpsest je također vrijedno istumačiti: on je Alef, Univerzum svega što je uopće moguće napisati, cijela jedna Biblioteka već rečenog: Babilonska knjižnica. I o tome je već ovdje pisano, i to je već napisamo: (o tome da je) sve već napisano!
Nema originalnosti, iako svaka priča teče k izvoru, kao Srce tame!

POVRATAK NA IZVOR

Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.
Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane.

Ovdje su se svi motivi sklopili u jedan: sve je već rečeno; originalnosti nema ali svako je djelo povratak na izvor; djelo je zabranjeno; zabranjeno je jer knjige ubijaju; knjige ubijaju jer ostavljaju nama traga; ostavljaju tragove...i tu smo na početku Imena ruže. Knjege koja završava riječima: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.

Da bismo sada istražili što sve to znači, trebao bi nam William od Baskervilla. Detektiv.