NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Rabin

Vruće, svibanjsko poslijepodne.
Kompaktna, plavičastosiva silueta galicijskog rabina (dugi kaput, kosa svezana u rep, U-brada s tankom pletenicom po sredini) penje se i spušta po stolovima pred KIC-om kao utvara, prelazi s jednog tijela na drugo, zaustavlja se, zlokobno natkriljuje bilježnicu s ispisanim imenima: Eržebet Fock, Katarina Frick, Ana Gölender, Tatjana Kralj, Elster Lukacz, Roza Mayer, Marija Vida, Frančeska Žerjav, Eva Tersico, Barbara Nagy, Olga Popović, Duška Alcxa, Veronika Szabo, Cecilija Malec, Margita Hoch...
«Tko su te žene?» pita me Edo, ukrotivši sjenu rutiniranim pokretom ruke, sjedajući.
«Prostituke,» kažem. «Naše sugrađanke iz 1905.»
«Ajde...» Naginje se, pažljivo promatra popis: «Multi-kulti, rekao bih... Gdje si to našao?»
«U gradskom arhivu,» odgovaram. «Pregledavao sam neke dokumente i slučajno sam naišao na taj svezak: velikog formata, tvrdoukoričen, sličan urudžbenom zapisniku. Kad sam ga otvorio, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da se radi o popisu bludnica koji je sačinio njihov liječnik: osim imena, koja sam prepisao kao memento, knjiga sadrži datume pregleda i kratke medicinske opaske...»
«Što se iz toga može saznati?» pita.
«Sudeći po datumima,» kažem, «pregledi su bili svakodnevni, a obavljani su najvjerojatnije u nekoj iznajmljenoj prostoriji u Kožarskoj, gdje su djevojke noću nudile svoje usluge. Ta ulica više ne postoji, ali na fotografijama se može vidjeti jednolični niz niskih, sivih jednokatnica poredanih s obje strane nepopločenog prolaza: mračni, dickensovski okoliš.»
«Tipično,» primjećuje.
«Da,» potvrđujem. «Budući da su neke rubrike ostale prazne,» nastavljam, «očito se sve djevojke nisu podvrgavale pregledima redovito. Ako bi se koja razbolila – uvijek od istih bolesti, koje idu uz zanat – upućivana je na liječenje. O tome svjedoči česta napomena u krajnjoj koloni zdesna: došla iz bolnice.»
«Aha...»
«S druge strane,» dodajem, «jedina bilješka koja ulijeva nadu, u čitavoj se knjizi javlja samo dvaput.»
«Da? Kako glasi?»
«Utekla.»
«Sjajno,» potvrđuje Edo, lupnuvši se dlanom po stegnu. «Imaš već neku ideju za priču?»
«Imam,» kažem, «ali jako neodređenu. Povezana je s činjenicom da je jedna od kurvi-pobjegulja nosila tvoje prezime. Zvala se Magdalena.»
«Ideš,» konstatira iznenađeno. «1905. – to je generacija moje prabake.»
«Ako ti kažeš,» ustvrđujem. «No, to je vjerojatno bilo njeno djevojačko prezime.»
«Znači,» dodaje, razmišljajući naglas, «ako je imala brata, ili vanbračnog sina, njezin bi otac mogao biti moj čukundjed...»
«Teoretski...»
«Hm,» zaključuje. «Na kraju će ispasti da sam ja nasljednik konzervativne struje u obitelji...»
«Nemoj zaboraviti,» napominjem, «da su tada židovska prezimena bila puno češća nego danas.»
«Svjestan sam toga,» potvrđuje Edo. «Priča se bavi Holokaustom?»

...

Saslušavši moj koncept, otpijajući naizmjence kavu i juice, moli me da mu pričam o svojim roditeljima.
«Zašto te to zanima?» pitam.
«Da uspostavimo ravnotežu,» odgovara.
Zanimljivo kako sam ih brzo zaboravio, pomislim. Njihova voluminozna lica, na početku, kao nacrtana na balonu: jedno usko, crnomanjasto, drugo svijetlo, blago zaobljeno – dvije lutke velikih očiju koje su bdjele nad mojim svijetom autića i staklenki.
Kasnije sam naučio prepoznavati njihove emocije: tjeskobu, strah, zbunjenost... A onda su počele svađe...
«Dakle?»
«Bili su neskladan par,» kažem. «Majka – dvostruko krupnija od oca. U njihovu je odnosu bilo nešto netjelesno: nikada ih nisam mogao zamisliti da vode ljubav.»
«Interesantno,» dodaje. «A ostalo?»
«On je bio pravnik, ona učiteljica; on Srbin, ona Hrvatica; on komunist, ona katolkinja; on povučen, ona društvena.»
«Gdje su se upoznali?» pita.
«Prema priči,» odgovaram, «na nekoj sindikalnoj večeri. Nakon prvog kontakta, dogovorili su se da će se naći u Gradskoj kavani. U skladu s ondašnjim običajima, odabrali su pristojni, dopodnevni termin; dugo su razgovarali uz kavu, a zatim su naručili kremu od karamele. Kad je mama izjavila da su kreme koje ona sprema neusporedivo ukusnije, tata je predložio okladu: ako se pokaže da je to istina, povest će ju na izlet u Opatiju.
Nekoliko dana kasnije, nakon što je kušao kremu i izgubio okladu, odvezao ju je na more; otada se više nisu rastajali... Pomaže li ti to?»
«Pa i ne baš,» odgovara Edo. «No, i ja sam postao muzičar na svoju ruku.»

...

Promatrajući prolaznike slijedimo luk razgovara, dotičemo spojnice, izbljedjele vremenske kopče.
Edo odabire omiljeni siže: rane osamdesete, kratku povijest slave.
«Okupili smo se u proljeće 81.,» prisjeća se, naslonivši obraz na skupljenu šaku. «Nas petorica, klasična postava: ritam sekcija, keyboards, dvije gitare. Kružili smo gradom, tu i tamo napravili bi tulum, spržili joint. No, najviše smo vremena provodili na probama. Iako smo odmah počeli svirati svoje stvari, trebalo nam je pune dvije godine da napravimo demo.»
«Jesu li među tim ranim stvarima bile i Žene?» pitam.
«Jesu,» potvrđuje.
«Možeš mi ispričati kako je nastala ta stvar?»
«Kao improvizacija, na probi,» objašnjava. «Počeli smo s refrenom (odmah sam znao da ćemo u studiju morati nasnimiti trombone), a onda smo dodali ostalo: sliku gradske luke, miris smole... Čim se pjesma počela vrtiti na radiju, znao sam da smo uspjeli. Nekoliko tjedana kasnije ponudili su nam ploču.»
«I odbrojavanje je počelo.»
«Da. Je. Ušli smo u studio i odsvirali skoro sve iz prve, kao na koncertu. Ali onda se priča nočekivano zakomplicirala: nakon što je preslušao snimke, producent je zahtijevao da promijenimo bubnjara. «Tip nema pojma,» rekao mi je.
Isprva nisam htio pristati. «Bend je bratstvo,» rekao sam mu. «Bubnjar mi je najbolji frend.» «Kako hoćete,» odgovorio mi je. «Ili novi bubnjar ili ništa od ploče.»
«Nezgodno,» kažem.
«Jako,» potvrđuje. «Skupio sam ostalu trojicu i objasnio im situaciju. Na moje iznenađenje, reagirali su isto kao i ja: prvo nisu htjeli čuti, a onda su popustili. Složili smo se da moramo ići dalje: zašto smo svo to vrijeme vježbali?»
«Daaa...»
«Zanimljivo,» dodaje, «više se ne sjećam okolnosti u kojima sam saopćio frendu da mora otići. Samo znam da punih dvadeset godina nakon toga nismo razgovarali.»
«I šta se onda dogodilo?» pitam.
«Sreli smo se slučajno, u gradu,» odgovara. «Rekao mi je da nas je čitavo vrijeme slušao; spomenuo je naš nonkonformistički image, karizmatični sound.
Saznao sam da je diplomirao elektrotehniku, kupio stan, oženio se, dobio dvoje djece.
Ali od prve rečenice sam znao da mi nije oprostio. Vjerojatno nikada ni neće.»
«Možeš mi reći,» pitam, «kad danas razmišljaš o tome: je li producent bio u pravu? Je li frend stvarno bio loš bubnjar?»
«A šta ti misliš?» odvraća Edo, šireći ruke.

...

Pogledavajući na sat, upozorava me da bi morao krenuti u studio.
«Neki klinci su me zamolili da im odsviram sitar na dvije stvari,» kaže, podsjećajući me na moje obaveze, ugašeni ekran u sobi s pogledom.
Mahnuvši rukom pozivam konobara i plaćam piće.
Polako ustajući, Edo me pita gdje bi mogao saznati nešto više o svojoj prezimenjakinji, Magdaleni.
«Oh,» kažem, «možeš provjeriti u židovskoj općini, policijskom arhivu...»
Na trenutak razmišlja, zatim podiže kragnu kaputa: «Ili ipak bolje ne, šta misliš?»
Pitam se zašto sam mu to spomenuo: je li mi popustila pažnja, ili sam mu nesvjesno htio postaviti klopku, ili me jednostavno zaveo oblik njegove sjene?