NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 05.09.2008.

Nenad Popović za Vaseljenu: Betlehem, raj, lopatari

Vaseljena je kao ogledalo: svjedočanstvo naše prisutnosti i ujedno prividnosti te pristutnosti.

Nego, sećaš li se kako je Krleža opisao onaj svoj kasnoletnji susret s Titom u nekoj prizagrebačkoj bašti, ja mislim negde iza Pivovare, u predvečerje velikog rata. Tito je nosio svetlo letnje odelo, opisao ga je, s neskrivenim udivljenjem, kao čvrstog, opasnog muškarca, koji kompjutor ima u glavi. Seli su i naručili piće, kadli uđu u bašču dva tipa u balonerima. Tito nije bio siguran: racija? Sad se Krleža pretvara u kameru, parafraziram ga čisto po sećanju: "Tito je laganim pokretom segnuo pod sto, izvukao pištolj i pripremio ga u ruci. Tiho je saopštio: vidiš ova vrata iza sebe, kad ti kažem, iz sve snage potrči, kad se nađeš napolju skreni levo i trči dvesta metara do potoka, pređi ga, pa zatim idi desno, preko brda sve do šume koja te vodi gore do ceste gde si već siguran..."
Međutim, uzbuna je bila lažna. I ona dvojica došli su na piće.

lečenipravoslavac 03.09.2008. 03:04

Odlični su bili ti frajeri. Joša Manolić je jednom prigodom uletio u neko selo na beciklinu, žureći u pomoć prijatelju kojega su vijale neke staše. Imao je automat oko vrata i taman kad su na glavnu cestu iz pokrajnoga šora izletjeli dečki u potjeri za Jožinim suborcem, Joža pusti guvernal, nastavi okretati pedale, uzme automat, i tako bez ruku vozeći opali rafal po vrlo neugodno izenađenom zdrugu.
Moram priznati da su naši dramski pisci kreteni. Recimo, ovakvog prizora nitko se ne bi dosjetio, a već ih je na netu pregršt: na stranicama Zagreb se bori možeš, recimo, pročitati i sljedeću anegdotu:

12. lipnja 1942. zapaljeno je skladište benzina njemačke vojske u Selskoj cesti. Akciju su, pod rukovodstvom Josipa Manolića i Ivice Kranželića, izveli omladinci Vladimir Radošević i Vladimir Posavec.
Tom prilikom uništeno je oko 60.000 kilograma njemačkog benzina, nekoliko uskladištenih tenkovskih motora i postrojenja u nekim radionicama vezanim uz skladište.
Eksplozija je snažno odjeknula gradom.

Ha, ha, ha, kak je Jožica digao u zrak 60 tona benzina, vidiš ti to! Ne znam zakaj nitko od takvih epizoda ne napravi nekakav film, pa da nam partizanski otpor i borba postanu nekako urbano prisni - zato jer je ono urbano, građansko, buržoasko, zapraf bilo neprijateljsko - u ovoj eri buržoaskog revivala, no, to je već stari problem ovih krajeva: ovdje se sumnja u individuu i njenu moć, ovdje je drama kao sukob pojedinca i svijeta nemoguća, jer, ne bi se štel zamerit, misli uzorita hrvatska individua, pa budući da svjetonazorno drama i nije moguća, onda je nema ni u kazalištu, kao ni na filmu.
Iako je u stvarnosti ne manjka, kao što pokazuje i tvoja pričica.

NEMANJA 03.09.2008. 04:28

Sećaš li se epizoda iz Šiblove knjige o ilegalcima u Zagrebu. Skojevac beži od agenata, uletava, u zadnji čas, u tramvaj, ošamućen je a svi zure u njega. Čoveku neugodno, zna da nešto nije u redu a i svaki čas isčekuje nastavak potere. A šta je bilo? Iz potiljka mu viri pištoljsko zrno, pogodilo ga maltene slučajno, sasvim izdaleka, pa nije uspelo da probije lobanju. Ja verujem Šiblu. Link na koji upućuješ prava je riznica.

lečenipravoslavac 03.09.2008. 05:28

A pazi ovo, priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba. Za vrijeme NDH Njemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnjezda, s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenu Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! Švaba mu isto tako uljudno kaže: "Vi znate da odavde nećete izaći živi?" Stevo izvadi pištolj i odgovori: "Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti". Švabo nastavi: "Dobro, kojim dobrom ste svratili?" Stevo kaže. "Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba." I nakon toga se oni lijepo porzagovaraju, gentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dan neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju. Za karj glavni Švaba sredi da Stevu pod osiguranjem prevedu do partizana da može izvjestiti što su se dogovorili. Po toj priči Stevo K. je spasio Zgareb, a priča se nakon rata tajila da ne bi ispao veći frajer od Tita.

babl 03.09.2008. 10:22

Čitam, čitam i više se ne čudim.

odmak 03.09.2008. 10:25

Babl, to je posve točna priča. Iako sam je već čuo od tebe, pričao sam je kasnije organizatoru paleža u Selskoj i on misli da je istinita. Što je zanimljivije, čuo sam je iz još jednog izvora na vlas istu! Ha, ipak je taj kit radio Titu osiguranje kad je onomad Rankovića smjenjivalo, dakle, morao je biti velik frajer. Nepravedno je kako se o takvim ljudima kasnije malo zna: naravno, nije to čudno, ali, ipak bi se arhive morale ranije otvarati.
Odmak, zakaj se čudiš? Pa partizani su bili hrabri ljudi. Da je rekonstruitrati život Josipa Broza Tita do u tančine, Amerikanci na par godina ne bi snimali avanturističke filmove, a Bond bi kao projekt propao. Ozbiljno to mislim.
Oljušti stvar od ideologije, iako i ideologija, taj marksizam kao emancipacijski pokret oslobođenja čovjeka kao radnika, nije za odbaciti, ali, zbog neugodnih iskustava, je li, manimo se spikice, i osatvimo samo akciju: Tito, recimo - o ovom mi je detalju pričao Ivo Banac, a ako itko kuži te stvari, kuži Banac - dolazi u Istanbul kao Spiridon Mekas. So far, so good. Ali, vidi, iako to svi znamo, nikome na pamet ne pada sitna fora: u tom je trenutku grčki jedan od službenih jezika Porte, i na ulasku u Trusku carinik bi mu se zaisigurno obratio na grčkom! Kako je ušao? Kako je spikao? O čemu se tu zaista radilo, nitko ne zna.
Da stvar bude bizarnija, na putovnici, kao mjesto rođenja toga Spiridona Mekasa ne piše niti jedno grčko mjesto nego - Karlovac! Sjajno, zar ne! U čemu je stvar, to nitko kasnije nije doznao.
Ne zna nitko ni kako je Tito izašao: tj. znas se kako, ali ne zašto je donio odluku kakvu je donio, i naglo promijeio smjer putovanja, kao i prometalo. Znao je pokojni Vladimir Velebit, ali on je 2004. umro. O tom izlasku iz Istanbula nešto više ću na kraju, a evo par riječi o Vladi Velebitu,da se vidi kakav je pak to frajer bio, i, simptomatično, da se pokaže kako slučaj odredi cijeli život.
Njegov je slučaj imena Herta Haas. O njoj sad pak treba cijelu štoriju, ali nemam vremena: Herta Haas, bila je studentica Ekonomske visoke škole u Zagrebu, a posebnom ju je činila okolnosta da je živjela s - Josipom Brozom Titom. Dakle, Velebit upoznaje Hertu Haas, i 1937. napušta sudački poziv i postaje odvjetnik u Zagrebu. Kao kurir prenosi poruke komunistima u inozemstvo. Godine 1939. u Istanbulu sreće generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita: Wikipedija to ne bilježi, ali Velebit u Stambol Titu donosi putovnicu. Iako, jedna verzija, kaže da je putovnicu kao kurirka nosila Herta Has. Rješenje je ove engime jednostavno: bila su dva putovanja i putovao je i Velebit, ali i Herta! I o tome ću jednom opširnije.(Saša Broz unuka je Herte Has; Mišo je sin. Herta je treća Titova žena: dugo se vremena smatralo druga, no, prije dvije godine otkriveno je sljedeće: Lucija Bauer, dakle, bila je druga Titova "oficijelna" žena (ovo "oficijelno" znači da se Tito s njom vjenčao i da o tome postoje pisani dokumenti). Njezina prethodnica, kao što je otprije poznato, bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, a njezine nasljednice - Herta Haas, Davorjanka Paunović te, kao peta i posljednja u tom nizu, Jovanka Budisavljević.)
Mjesec dana kasnije u Zagrebu Tito ga učlanjuje u KPJ. Velebit surađuje sa Josipom Kopiničem, agentom Kominterne u Zagrebu, što je i opet briljantna okolnost, zna li se tko je pak Kopinič. Nabavlja radioodašiljač kojim je ljeti 1940. iz Zagreba uspostavljena veza s Moskvom, koja je funkcionirala za vrijeme čitavog Drugog svjetskog rata i nikada nije bila otkrivena. (I taj je radioprijemnik - jebiga, ispada da sam lud za partizanima, ali, ovo je stvarno nevjerojatno: sve je tu prepuno briljatnih epizoda - izvor legende koja traje do dan danas: posljednji sam put prije par godina pričao o toj radio stanici, i Manolić se mrštio pametno obarzlažući da nitko, pa ni Krajačić, u uvjetima progona Informbiroovaca ne bi u vlastitoj kući držao link s Moskvom! Za tisuću su puta manju stvar letjele glave, ali, priča se obratno: priča se da je taj radio prijemnik radio desetljećima, i to iz Krajačićeve kuće, o kojoj ima kojekakvih legendi: jedna je da je Stevo svakoga tjedna s mora dovozio cisternu morske vode za bazen!) Vratimo se Velebitu.
U ožujku 1942. iz Zagreba odlazi u partizane. Radi na organizaciji vojnih sudova u NOV. Od lipnja 1943. postaje oficir za vezu sa stranim vojnim misijama. Boravi u Egiptu i Italiji. Svibnja 1944. u Londonu sastaje se sa Churchillom i obavlja mnoge druge političke razgovore. U koalicijskoj vladi Tito-Šubašić, ožujka 1945, postavljen za ministra inozemnih poslova.
Sjajno, kaj ne? Sretneš Hertu i zuuuuum, odjednom si s Churchillom i obavljaš konspirativne zadatke najvišeg ranga. Kakvi ljudi!

No, dakle, takav kit donosi Titu putovnicu. I, gdje sam ono stao, ah da, Tito u zadnji tren odustaje od puta brodom: već je bio kupio kartu za put iz Genove u Ameriku! Pazite to, to malo ljudi zna: trebao je Tile putovi te 1937. u Ameriku, no, iz nekog razloga naglo mijenja smjer i kreće vlakom, jednostavno silazi s vlaka u Zagrebu i – nikome ništa. Vraga! Na Gibraltaru engleski agenti pretražuju brod, no Tita nema! Kako su znali da će putovati? Tko im je to javio? Zašto su ga tražili? Što je trebao raditi u SAD? Tko je Titu – to je presudno – javio da je otkucan, zbog čega on naglo odustaje od puta za Genovu!? Sve u svemu, strašan siže, kaj ne?

A Horvati ne znaju napraviti filma!
E, jebem ti ideologiju i politiku.
Treba napraviti film poput Građanina Kanea: uzmeš Tita tek kao predtekst, predložak. I pičiš. Onda vele - ma nije moguće, takav frajer ne postoji! Je vraga, kaj ne bi postojal, a najbolje tek slijedi: dolazi 1945. i evo ti ga na bijelom konju! I taj se s horsa nije skinuo do smrti. Kakav drive!

NEMANJA 03.09.2008. 14:55

Ako je još živa, a pre godinu i pol je bila, u svojoj vili na Hvaru, Herta Haas broji 94. godinu i možda je spremna da govori za historiju. Znam kako da mogu da pokušam da dođem do nje. Prisetite se ko je bio suprug Saše Broz. E pa Zidarića je Herta Haas jako zavolela a i danas bi na njegov nagovor možda pristala da govori. Pokušat ću, stvarno, pre par godina sam odustao, bio sam u nekakvoj pesničkoj depresiji. Inače, mutno se sećam ali pouzdano znam da je Štulić pominje u jednoj pesmi, onako rastegnuto, šaptom, "heerta-haaass".

lečenipravoslavac 03.09.2008. 18:46

Vrlo je jednostavno doći do nje. Nazovi mene, ja ću ti dati broj Mire Šuvar, a gospođa Šuvar je u stalnom kontaktu s Hertom Has. Inače, Herta je dala nekakvu izjavu Lordanu Zafranoviću, čini mi se. Gospođa Šuvar, inače, napisala je knjigu o Velebitu, pa se odatle može krenuti.

Šarli, idem po Bančevu knjigu u Vuković-Runjić; 'Acta turcarum. Zapisi s putovanja po Turskoj'; tamo bi cijela zgoda trebala biti protumačena.

U međuvremenu, evo datuma: 26.11 1939. putuje brodom iz Odese za Stambol; odalzi iz Istambula početkom ožujka, da bi 13. ožujka osvanuo u Grčkoj:
With a passport on the name of Spiridon Mekas he travels aboard a Turkish steamboat from Odessa to Istambul, where he stays for 17 days (Hotel "Park", II. Floor., room 44, followed by Hotel "Continental", room 31 - until March 8, 1940).

Čuj, tek ukratko, koliko logika pomaže, jer ja ne volim lupetati kad su činjenice nadohvat ruke, a Banac je, mislim, stvar dostatno izinterpretirao.

Put u Ameriku uopće nije nužno fikcija! Naime, pogledaj ove okolnosti: u Moskvi je čovjek zadužen ispred NKVD-a (general major!) Mustafa Golubić, stari solunac i poštovatelj Apisa, konvertit: razočaran Prvim svjetskim ratom, Golubić postaje komunist, i, kažu, Staljinov prijatelj! Izgleda da je bio, tvrdi Dedijer, prvi čovjek NKVD-a za SAD, i da je sudjelovao u organizaciji ubistva Lava Trockog, barem po jednoj liniji! U svakom slučaju ako je Golubić bio u SAD, a brinuo se o Titu još u Moskvi, što ne bi Tito išao za Ameriku?

Tko ga je mogao poslati? Jedino Kominterna? Tko ga je mogao izdati? Jedino Kominterna!
Zašto su Britanci zaustavili brod? Ako je bio i njihov agent da ne odaju tu činjenicu Moskvi, ako nije, da zaustave visokog agenta Kominterne na putu za SAD! Čisto k'o suza.
Konačno, on je samo sišao s vlaka u Zagrebu: nitko nije znao da ne putuje iz Genove!
Nisu to, izgleda, znali ni britanski agenti koji su brod zaustavili na Gibraltaru!

Ali, da ne gatamo iz dlana i leta ptica, idem po knjigu, samo za tebe Šarli!
(Lažem, naravno, umirem od znatiželje; zvao sam Banca, i on mi obećaje stvar ispričati licem u lice, jer je malo opširnija: više je tu boravaka u Istanbulu, više kurira, putuju u Velebit i Herta, a odnosi Tita i Staljina nisu jednoznačni ni postojani. Uostalom, možda je upravo Tito dao da se upije Mustafu onomad kad ga, dok su Nijemci već u Beogradu, Staljin šalje da konsolidira KPJ i, potom, grčke komuniste. Kako je došao tako su ga otkucali, Gestapo ga bezuspješno isljeđuje, ubija, izlaže u Parku pionira, pokapaju ga, a Crvena ga armija nakon rata otkapa i odnosi u Moskvu, gdje ga sahranjuju uz najviše počasti - očito velik frajer, taj Mustafa Golubić! Idem.)

NEMANJA 03.09.2008. 19:07

Pročitao sam Nemanjo, Bančev 'Acta turcarum. Zapisi s putovanja po Turskoj'. To je zbirka više onako lirski intoniranih, kratkih putopisa. Opisuje Banac, među ostalim, tu epizodu sa Spiridonom Mekasom ali joj ne iznosi pozadinu. Više je to neka slutnja.

lečenipravoslavac 03.09.2008. 20:11

Ok, nadam se da se brzo vraćaš. Konačno da dobijemo Banca, ko što bi rekao Štulić, da zablista u onome u čemu je jak.

šarli 03.09.2008. 20:30

Čitam, Lečeni, čitam, jest slutnja, ali i više od toga. Čekajte još malo.

NEMANJA 03.09.2008. 21:04

Posle mi, lepo te molim Nemanjo, pošalji broj Mire Šuvar.

lečenipravoslavac 03.09.2008. 21:18

Puno prometa, mala zarada. Morat ću sačekati razgovor s Bancem. U razgovoru je spominjao Genovu, u knjizi Napulj; brod je Conte di Savoia - 25, ožujka bio je u Gibraltaru. Tito je karte kupio u putničkoj agenciji Cook-wagon, i to prvu klasu, no od bugarskog konzulata nije dobio tranzitnu vizu. Stoga u nedjelju, 10. ožujka, putuje za Grčku sa kolodvora Sirkeci. Trebao je putovati s nekim muškarcem i ženom koji su stigli i z Odese s kanadskim pasošima na ime Nika i Meri Brozović, u kojima je pisalo da su rođeni u u Svetom Nikoli, Jugoslavija. U to vrijeme dolazi Velebit, upoznaje se s Brozovićima i odlazi. Tjedan dana kasnije tu je i neka mlada žena - nervozna je, i ubrzo odlazi. Izgleda da je to Herta. Mekas alias Tito u zlatanici na Egipatskoj čaršiji kupuje zlatni prsten s malim dijamantom - očito raspolaže sa znatnim sredstvima. Datum rođenja u Titovoj putovici: 13. siječnja 1985., Karlovac; tvrdi se da je naturalizirani britanski podanik. Predstavlja se kao Jugoslaven koji živi u Kanadi i koji je kao predstavnik kanadske firme za izgradnju tvornica boravio u Rusiji. Po silasku s broda, kao jedini stranac na turskom brodu, tog 29. studenog - dan dolaska u Carigrad - biva okružen novinarima s molbom da im priča o tome što se događa u SSSR-u. A početak je rata s Finskom. Nevjerojatno je, ali Titov boravak u Carigradu u potpunosti koincidira s rusko-finskim ratom: 12. ožujka, u utorak, zaključen je mir! Da podsjetim, Tito iz Carigrada odlazi dva dana ranije!
Zapravo, iznervirao me tekst: ima pravo Lečeni - lirska fantazija između Orhana Pamuka, Titove biografske epizode, rusko-finskog rata i snijega kao mističnog medija koji sve zavija u jedinstvenu cjelinu. Vidjet ću što je zapravo s time bilo.

NEMANJA 03.09.2008. 22:47

PRIČA O BAZENU S MORSKOM VODOM

Babl

Imam ja još priča za tebe, Nemanjo! No prije nego krenem dužan sam neophodno objašnjenje da bi i čitateljima ovog posta bilo zanimljivo.

Drugog ovog mjeseca Nemanja je na Vaseljeni objavio neki tekst o religiji, no kako to već biva, rasprava nakon njega uskoro se izmetnula u pričanje u Titu i partizanima. U jednom trenutku i ja sam dodao:

A pazi ovo, priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba. Za vrijeme NDH Nijemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb, (tenkovi, bunkeri, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnijezda) s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenu Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! Švaba mu isto tako uljudno kaže: "Vi znate da odavde nećete izaći živi?" Stevo izvadi pištolj i odgovori: "Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti". Švabo nastavi: "Dobro, kojim dobrom ste svratili?" Stevo kaže. "Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba." I nakon toga se oni lijepo porazgovaraju, gentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dan neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju. Za kraj glavni Švaba sredi da Stevu pod osiguranjem prevedu do partizana da može izvijestiti što su se dogovorili. Po toj priči Stevo K. je spasio Zagreb, a priča se nakon rata tajila da ne bi ispao veći frajer od Tita.

Nemanja je na to odgovorio:

Babl, to je posve točna priča. Iako sam je već čuo od tebe, pričao sam je kasnije organizatoru paleža u Selskoj i on misli da je istinita. Što je zanimljivije, čuo sam je iz još jednog izvora na vlas istu! Ha, ipak je taj kit radio Titu osiguranje kad je onomad Rankovića smjenjivalo, dakle, morao je biti velik frajer. Nepravedno je kako se o takvim ljudima kasnije malo zna: naravno, nije to čudno, ali, ipak bi se arhive morale ranije otvarati.… itd, itd.

Nešto kasnije Nemanja ispisuje i sljedeću rečenicu:

…Za tisuću su puta manju stvar letjele glave, ali, priča se obratno: priča se da je taj radio prijemnik radio desetljećima, i to iz Krajačićeve kuće, o kojoj ima kojekakvih legendi: jedna je da je Stevo svakoga tjedna s mora dovozio cisternu morske vode za bazen!

E, mogu ti ispričati pravu istinu o tom bazenu!

U nižim razredima osnovne škole išao sam u razred s Ognjenom Krajačićem, mlađim sinom spominjanog Steve. Bili smo si vrlo dobri, bio mi je najbolji prijatelj u razredu. Pored starih prijatelja iz ulice, on je spadao u najuži krug mojih dobrih prijatelja i gotovo svakodnevno smo se igrali prije ili poslije škole. Vrlo često smo odlazili i njemu doma i igrali se po kući. Obitelj Krajačić stanovala je u vili u Nazorovoj, desno od kuće Tuđmanovih. Danas se ondje nalazi nekakvo ministarstvo ili tako nešto. Omiljeno mjesto mila nam je zimska bašta u razizemlju, velika prostorija u staklu u kojoj je Ognjenova majka uzgajala ukrasne kućne biljke. Posred prostorije bio je povelik bazen, uvijek prazan. Na njegovu praznom dnu nas dvojica igrali smo nogomet ili stolni tenis. Bilo je vrlo pogodno što smo bili okruženi zidovima bazena jer, u slučaju nogometa, lopta nije mogla daleko otići i nešto razbiti, a u slučaju stolnog tenisa loptica nije mogla daleko pobjeći.

Usput rečeno, ja sam išao i na vjeronauk, te prvu pričest u crkvu u Frankopanskoj. Iako je Stevo Krajačić bio komunist, partizan, prvoborac, narodni heroj i državni dužnosnik, a u njegovoj obitelji su znali da sam iz prohrvatske, katoličke obitelji, to na nikoji način nije smetalo Ognjenovim i mojim odnosima. Dapače, često sam bio u situaciji poput te da sam napuštao njihovu kuću objašnjavajući da moram ranije kući jer ćemo kititi božičnu jelku, a Ognjen je dolazio k meni i u slast gutao božične kolače.

Vila je bila prostrana, a vrt još prostraniji, te je bilo dovoljno prostora za razne igre, niti da mi ometamo Ognjenove roditelje, niti da oni smetaju nama. Ipak, ako smo ih ičim gnjavili, onda su to bile česte opetovane molbe da napokon barem jednom napune taj bazen da možemo i plivati. Oni su bili rezolutni - ni govora! Napuniti bazen vodom je preskupo i oni si to ne mogu dozvoliti.

Razmišljajući danas nisam siguran u njihovo obrazloženje. Ipak je Stevo Krajačić tada bio jedan od najviših državnih funkcionera, vjerojatno s jednom od najvećih plaća u tadašnjoj Hrvatskoj. Ne bih se iznenadio da je on financijski mogao izdržati takvo opterećenje. Ako nije mogao od plaće, sigurno je mogao nešto smuljati da se bazen napuni na državni trošak. Jednako kao da nije mogao platiti čini mi se vjerojatno i obrazloženje da nije želio da se bazen napuni. U vrijeme kada su se svi javni bazeni u Zagrebu mogli izbrojiti na prste jedne ruke, lako moguće da je smatrao nedopustivo nemoralnim da se njegova djeca kupaju u privatnom bazenu.

Onda je izbila "afera Sokol-Mišković" u kojoj je Krajačić politički pao. Novine su se natjecale koja će ga više ocrniti, a po gradu se svašta pričalo, no to na nikoji način nije okrnjilo Ognjenove i moje odnose. Dapače, sjećam se i kako sam kao dijete iz prikrajka slušao druge majke iz susjedstva, čiji su supruzi u javnosti predvodili napad na Stevu, a ja se družio i s njihovom djecom, koje su u razgovoru žalile kakva je nevolja snašla Krajačićeve i kao znak podrške odnosile Ognjenovoj majci kolače.

S izbijanjem afere koincidiralo je i da su se Krajčićevi preselili u novu kuću koja se godinama ranije počela graditi lijevo od kuće Tuđmanovih. Bila je to nova i veća kuća i u nju su pored obitelji Steve Krajačića uselili i Joža Manolić s obitelji i još jedan treći funkcioner koji ti je sigurno nepoznat. To je ista kuća koju znaš jer Manolić i danas živi u njoj.

Nemanjo, uvjeren sam da će ti se ovaj detalj svidjeti: dakle, u vrijeme najžešćeg političkog obrušavanja na Stevu Krajačića, on nije odselio daleko, svega dvije kuće dalje, u novu kuću - bolju, iako bez bazena - koju je dobio od države.

Istovremeno je Zagrebom i Hrvatskom počeo kružiti - kako da ga nazovem? - trač, legenda, mit, objeda… o Krajačićevom bazenu. Dakle, u vrijeme kada u kući s bazenom više nije ni stanovao.

Prvo je krenulo - Krajačić ima u kući bazen! (Podrazumijeva se: ako ima bazen, neupitno da je pun vode i da se narodni heroj u njemu brčka.)

Zatim - to je bazen s morskom vodom! (Podrazumijeva se: posebne cisterne moraju tu vodu dovoziti.)

Na kraju - bazen se morskom vodom puni svakodnevno! (Podrazumijeva se, njegovoj bahatosti nema kraja.)

Ta priča me je već kao klinca izbezumljavala jer sam se svaki puta kada bih je čuo prisjetio nebrojeno prilika kada smo mi klinci bezuspješno moljakali da se bazen napuni. Pokušavao sam objasniti starijima da to s bazenom nije istina, ali nitko se na to nije obazirao. Ta tko će klincu vjerovati?! Najviše me je bacao iz takta moj djed, kojega sam obožavao, kada mi ni on nije htio povjerovati. Djed je bio nepokolebljiv: ta svi govore suprotno, čak i novine pišu! (Ta je epizoda po prvi puta ugrozila moje bezgranično povjerenje u djedovu neupitnu mudrost.)

U ispražnjenu vilu iz koje su iselili Krajačićevi uselila je Mjesna zajednica i .lokalni ogranak Socijalističkog saveza, te ostale društveno-političke organizacije s terena. Ozloglašeni bazen su odmah zatrpali, popločali, prostoriju napučili stolicama i dobili prostranu salu za konferencije. Kad sam to vidio kroz staklo, jer smo se, mi djeca, i dalje nastavili igrati u velikom vrtu, preplavilo me je razočaranje i ogorčenje. Bilo mi je očigledno da su svi izgledi da će se bazen ikada napuniti zauvijek propali. Da bi bilo još gore, nova sala za konferencije zjapila je uglavnom prazna jer nije bilo više od dva-tri velika skupa mjesečno.

Danas si mislim, ne bih se začudio da je socijalizam u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) propao - između ostaloga - upravo zato jer si narodni heroj nije mogao dozvoliti napuniti bazen u kući u kojoj je stanovao, kao što bi i ovo danas moglo propasti jer mnogi uživaju u bazenima dok premnogi jedva spajaju kraj s krajem. Socijalizam u Hrvatskoj je možda propao i zato jer se Mjesna zajednica nije sjetila napuniti bazen i otvoriti ga za građane, nego je napravila salu za konferencije koja se uglavnom nije rabila.

I to ti je to, moj Nemanjo, a ti vidi čemu će te ova istinita priča podučiti.

Babl, lijepa je priča, poučna, ali ono što me frapira jest da si ti naprosto farbenblind i da, sad, ne znam, ili ne vidiš ništa drugo osim crvene, ili je naprosto neki put previđaš.
Naime, poanta tvoje priče jest: Nekadašnji su moveri & shakeri bili moralni ljudi, imali su osjećaj solidarnosti s radnim narodom etc.etc!
Babl, apeliram na naše prijateljstvo, jer želim da znaš da to ne govorim iz kaprica, ali, ne samo da nemaš pravo, nego si idealističan koliko i ja kad pričam o 'Zvižduku s Bukovca'! Dopuštam naime da su tvoje dječje uspomene nježne i tople, ali, dopusti i ti meni da velim da neminovno u sffumato zlaćanih okrajaka dječjih dana sjenčaju doba koje je bilo sve samo ne pastorala kakvu slikaš.
Na početku, Krajačić bazen nije napunio zbog svoje guzice, ne zbog radnog naroda i solidarnosti s njime: da ga je napunio bio bi izvrgnut drugarskoj kritici i to manje zbog vode u bazenu, a više zbog gluposti; rekli bi drugovi: Evo, Stevo je napokon prošvikao, znali smo da kad-tad i on mora puknuti, e sad ćemo mu se sjetiti staramajke!
Nije htio dati povoda, i to je to.
Nego, Babl, jesi li ikada pomislio a kako to da su gospon drug Stevo živjeli u toj vili?
K tome, nevjerojatno je da selidbu u susjednu vilu, novu, novcatu, veću, bolju, interpretiraš ovako:"dakle, u vrijeme najžešćeg političkog obrušavanja na Stevu Krajačića, on nije odselio daleko, svega dvije kuće dalje, u novu kuću - bolju, iako bez bazena - koju je dobio od države." Ako je to dokaz Stevinog inata, prkosta, karaktera, onda blagodaram: onda mi se zaista sviđa ta seoba, jer pokazuje da Stevo ima i pameti i muda, a i nije licemjer: uklonio se iz vržje kuće s bazenom, da mu ne skaču po glavi, ali nije daleko, dapače, tu je s Jožicom, da ostavi nasljeđe, a k tome i kuća je suvremenija, novija u krajnjoj liniji!
Ne, dobro, povlačim primjedbu o tome kako je Stevo došao do kuće: jasno da bih i ja, da sam bio što je on bio, živio u vili na stotinjak metara od Krleže, ali iz toga, Babl, ne treba sada izvlačiti presmione zaključke: Eto, Krajačić je bio bog i batina, no imao je svijesti o tome da se ne može iživljavati i razmetati imovinom, makar i bazenom, u vrijeme kad drugovi i drugarice voze par-nepar, stoje u redu za Persil i u Trstu kupuju prve šuškavce i levisice.
Zapravo, ulovio si me na krivoj nozi: želim ti replicirati, a znaš da su sve moje simpatije na strani tog dvojca, pa se ne mogu zagrijati na radnu temperaturu ni nakon dvadesetog reda!
Kaj ćeš, valjda sam slab na autentične revolucionare. Znam ja njiih, imaš ti posve pravo, i ni jedan ni drugi nikada nisu bili pohlepni a kamoli lopine, kao ovi današnji.
Čitam da Kerum, tek nakon kaj je kupio za 10 milja brod, za 17 kupuje avion. Jebiga, Babl, idemo i mi otvoriti dućan mješovite robe. Za 10 godina dogurat ćemo barem do glisera, nema sumnje. Hoću kazati: jasno da se to ne da usporediti, ali, mislim mili da si promašio fudbal: ovo je društvo građeno na pohlepi, greed is good, kaže Gekko, i razmetanje je statusnim simbolima imanentno poretku: ta, što je drugo oznaka na svakoj vražjoj majici bila ona Fred Perry ili Versace, da o Ferrettiju ili Ferrariju i ne govorim!? Ono je društvo pak htjelo biti društvo jednakosti, često uravnilovke, no u osnovi: društvo nevelikih klasnih razlika, ako je klase i priznavalo. Ideološki bi neopravdano i neprihvatljivo, i kao pozdan znak potpune političke nesvijesti bilo napuniti privatan bazen u društvu bez javnih bazena! Mislim da to kao dijete nisi mogao razumjeti: vidio si da Stevo taj bazen ne puni, čuo si da on to obrazlaže time što tako nešto ne može platiti, pomišljao si i na to, ili danas pomišljaš, da to nije ni želio učiniti, iako je kao visoki državni funkcionar možda i mogao, ali, u zadnjem si koraku naprosto idealist a ne realist: prizat ćeš, i tu ću završti, da je sasvim realno pomisliti da je Krajačić od punjenja bazena odustao ne zato da bi se solidrarizirao s građanima koji si to nisu mogli priuštiti, nego naprosto stoga da bezrazložno ne da neprijateljima štofa da ga nategnu prije vremena!
U biti, bilo je to tako kretenski ideološki nepodesno: budući da bazen ne mogu imati svi, zatrpajmo ga, neka ga nema nitko, i neka se ni Krajačićev Ognjen s malim drugom Bablom u njemu ne kupa!
U biti, to je tako ideološki razumljivo da razumljivije ne može biti: kao što vulgarni komunizam apstrahira od talenta (to je ono što ne možemo imati svi), jednako tako pokušava zatirati i socijalne razlike, barem one vidljive: to da Krajačić živi u vili u Nazorovoj pa kad mu se ushtije preseli u noviju, to je cool, jer drug Stevo negdje mora brinuti o sudbini radnog naroda neometen od vreve i buke industrijalizacije & elektrifikacije (a bogami, brinuo je, onomad na Brijunima, i prije, brinuo je za svaku pohvalu), no bazen pun vode i dječja cika koja privlači pažnju na inače mirnim padinama Tuškanca, e to bi bilo previše - možda bi čak i starog Fritza Krležu probudili, da ste tu vodu konačno dobili, iz špine ili s Kvarnera, sasvim svejedno.

Babl, s poantom se inače slažem; tvojim riječima kazano:"Istina. Ali isto tako, ako si onda objavio članak da je neki privredni ili politički moćnik napravio neko bezakonje ili pljačku, vrlo brzo je onemoćao. Danas možeš objaviti koliko god hoćeš istinitih zloupotreba - i nikome ništa. Priznajem razliku, ali relativiziram njezin značaj i postavljam pitanje da li je taj napredak u slobodi (?) medija bio vrijedan cijene koja je za njega plaćena."

NEMANJA

Nenad Popović

Betlehem, raj, lopatari

Betlehem tog životnog puta je malo selo Kumrovec.Kad se je ja popelo na vrh, rodna kuća uređena kao Isusova štalica. Ubavi, topli prostor sa zipkom u centru kojeg je rođeno On. Čitavo selo, odnosno njegov istočni dio, preuređen je ne u etnografsko selo, već su sve ostale ogledene, «muzejske» kuće oko nje depersonalizirane. One, za razliku od Njegove i Jedine ne prikazuju privatni ili intimni život obitelji koje su tamo živjele; one prikazuju zanate i djelatnosti koje su – tako glasi teza etno-instalacije oglednog «sela Kumrovec» - navodno tipične za taj seoski kraj. U jednoj se proizvodi ovo, u drugoj se proizvodi ono, u trećoj nešto treće. Manufaktura, svi za jednoga jedan za sve.
Jedino ja, logično-dijalektički, iz svoje kuće izmaršira kao - vojni komandant. Samo moćno i zamišljeno koračajući onamo, na svom singularnom i usamljenom putu. Konkretno, okrećući leđa i maloj kući i selu te upućujići se prema širokom polju koje se otvara pred selom i neodređeno završava prema horizontu (tamo su smješetni parkinzi za autobuse).
On je, kaže sveukupna instalacija Kumrovec, rođen od Mi, no ono istovremeno za njegovim leđima blijedi i nestaje. Selo kao dislocirana proizvodna struktura i genetska tvornica dalo je Ja. Kip izlučenog jedinog Sina pred «rodnom kućom» stoga ima nadnaravnu visinu. Željezni čovjek u Komrovcu bez postamenta je ali ipak već (pre)velik - ali još korača po tlu. Da bi, znamo, ubrzo, malo iza parkinga za autobuse, postao ono Ja koje se više ničime ne da izmjeriti. Čovjek snažnog čela i nosa koji je pobjedio Njemačku Adolfa Hitlera i utjerao strah u kosti Josifu Visaronoviću Staljinu, slomio dvije najopasnije imperije dvadesetog stoljeća.
Ono, narod, proizvodnja, je rodilo ja. Kao Svetom Nikoli ili Budi, u štalici u Betlehemu ono, bezimeni narod Jugoslavena još desetljećima u «knjigu dojmova», deponira svoje želje, nade, strahove, mržnje, razočaranja. Obraća se jau kao djetetu, na mjestu njegovog čudesnog zaečeća i bolnog rođenja. Da mu, potom, čim u autobusu ili vlaku napusti Kumrovec, ne padne na pamet da napiše pismo u Bele dvore, ili da se tamo jednostvano javi (dok je ja bilo živo). U autobusu se pogne šija, nastupa vrijeme da se šutke na vlastitim plećima nosi piramida, prestane misliti, osjećati i stvarno živjeti. Tito u atobusu više nije djete, a još manje čovjek kao mi ostali.

Osim toga, kako mu se obratiti? 1966: Ja je možda upravo na Brionima, ja upravo živi. Jede ražnjiće, kupa se, čita novine, drijema pod suncobranom. Ja jest - upravo obitava Elizij, na svom otoku kamo ne dopiru glasovi ni buka, gdje osim njega žive samo sretne životinje a nevidljivi vrtlari čine prirodu ljepšom no što je u prirodi. Ja tu prima samo najveće ovoga svijeta, ugosti ih na par sati, toliko koliko je sretan, a onda oni odu. Mali arhipelag «njegovi» su otoci, oko njih sinje more. Ja-Tito ih blago zauzima, u potpunosti. Na početku bijaše Nojeva arka. Na kraju je park, bijeli gliser, bijela limuzina, bijelo odijelo, tišina. Malo prostranstvo na vrhu piramide prema kojem se i grčki Olimp čini napučenim mjestom gdje se bogovi svađaju, pucaju gromovi i gdje je gungula. «Košute s lanadi preplaviše šume, parkove, perivoje i proplanke brijunskog otočja.... Ushićenje prizorom može se čuti i vidjeti i svaku večer na brodu kojim brojni posjetitelji iz Fažana kreću prema Malom Brijunu na predstave kazališta Ulysses. Ovih pitomih i plahih životinja, koje slobodno šeću prirodom, sve je više u Nacionalnom parku Brijuni, što govori u prilog da im prirodni i klimatski uvjeti našeg najljepšeg otočja itekako pašu. Rano ujutro ili navečer svakoga dana mogu se vidjeti kako preplivavaju s otoka na otok u potrazi za bogatijim pašnjacima ili odmorom». Ovo je doživjela još 2008. Branka Žužić (Jutarnji list, 29.7.2008).

___________________________________________

* Ovaj post jedan je od klasičnih primjera onoga što Vaseljena donosi kao vlastiti obol i prinos povijesti bloga, pismenosti u Hrvata i demokratizaciji Regije: post je impersonalni zapis nastao interakcijom manje-više ravnopravnih sudionika javne diskusije na blogu - štoviše, ta diskusija jest ovaj blog. Da stvar bude zanimljivija, razine se te rasprave, kao i teksta, vrtoglavo umnažaju: Bablova priča involvira i komentare s Vaseljene, dok Vaseljena preuzima Bablovu priču kao motiv i povod novoj spirali disputa! Razgovori Lečenog, Šarlija, Odmak i Nemanje, npr., nisu tek komentari na blogu, nego su integralni dio nove cjeline koja može biti samodostatan, samostalan post: tekst čiji je autor svaki pojedini čitatelj! Jasno - tekst je palimpsest. O čitatelju kao izvoru teksta na Vaseljeni sam pisao ne jednom, pa i ovako: Riječ je o tome da umnažanje narativnih instanci, kao i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom jedne druge ideje: one o čitatelju kao konačnom izvoru teksta! Umnažanje pripovjednih instanci i nemogućnost dopiranja do prateksta znači tek jedno: izvor nije izvan čitatelja, u fizičkom svijetu, nego je u čitatelju: izvor je 'priče' u čitatelju, jer u 'priči' pronalazimo samo ono što jesmo, tj. ono smo što čitamo! Izvor neke 'priče', pratekst, nije u svijetu, nego u nama: mi se u priči prepoznajemo, kroz priču spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo! Izvor nije pisac, nego čitatelj! Odatle sve više suradnika Vaseljene: samo posljednjih mjesec-dva na njoj su svoje tekstove objavili pandit i novinar Denis Kuljiš, bivši ministar kulture i enciklopedist Antun Vujić, pjesnik i kazališni kritik Tomislav Čadež, redatelj i glumac Filip Šovagović, filozof i prevoditelj Mario Kopić, te sada nakladnik i publicist Nenad Popović, jer je sve očitije da se, kao što Popovićev tekst savršeno naliježe na Bančevu priču o Titu u Stambolu i Bablovu o Krajačićevom bazenu, sve više naracija sasvim logično uklapa u vaseljenski diskurs. Vaseljena se čita jer je čitatelji pišu! Nemanja je u punom smislu riječi Deus Absconditus: odsutni bog Vaseljene. O tome Nemanja, Car Vaseljenski i Ktitor Kosmosa, ima punu svijest; nedavno će na Patologiji tako nadahnuto zapisati:

Istine o kojima pričaš, vjerojatno to znaš, razlikovao je već Siger od Brabanta, doduše i Ibn Rušd: istine uma i istine vjere. No, preskočimo to, to je srednjoškolska lekcija: a što ako je o Bogu moguće govoriti recimo ovako "Ne postoji nepostojanje Boga", dakle atributima negativne teologije?
S tim u vezi i druga je tvoja pomisao: ...u suprotnom slučaju Njega nema (kao Takvog) i ja bih bogohulio kad bih tvrdio išta drugo.
A što ako sam ja prisutan kao odsutan, kao Deus Absconditus? Ili bi bolje pristajalo Deus otiosus?

NEMANJA 27.08.2008. 17:22

** Cijeli taj proces nije nimalo slučajan, dapače, davno je osmišljen, duboko je promišljen, zabilježen je u Manifestu Patoblogije, i kao tekst objavljen (na) Vaseljeni; da podsjetim na genezu ovog prosedea:

Ja prihvatam Nemanjin izazov, ovde ću da pišem roman. Vi, bre, Izgnaniče i Markiže, jeste se prvi dosetili da pišete roman uđuture, no Nemanja se prvi dosetio da zajebe vlastiti blog i da deluje isključivo u komentarima.

Lečenikatolik, 24.12.2006. (17:12)

Zaista se ovde ne bih volio praviti važan, niti mi je do bilo kakve paunerije, jer vidiš i sam da sve i sva komentiram, ali jedno nikako ne: onu upravo tvoju opasku o mojoj blogerskoj inovaciji, ali, ako ipak smijem primjetiti: Nemanja: mit ili činjenica? blog je koji je nastao iz svijesti o toj interakciji autora i vlastitih komentatora, autora kao tek jednog od komentatora vlastitog teksta/bloga. Na Vaseljeni je i vizualno sam TEKST BLOGA identičan TEKSTU KOMENTARA. Ujedno, to je i stanoviti pomak u demokratizaciji samoga bloga: Joi Ito će kazati: "Čini mi se da se bližimo trenutku u kojem će blogovi postati odgovorna komponenta globalne konverzacije i da je savršen tajming za suradnju njih i medija. Nekoliko bitnih stvari u blogovima dolazi do izražaja, ne samo autorska prava, već i njihova uloga u demokraciji i slobodi govora. Postoje mnoge vrste blogova, doduše većina ih je dnevničkog tipa. Usprkos tome, čini mi se da je njihova važnost u dokazivanju ideje amaterske revolucije o kojoj smo ranije govorili, neprocjenjiva. Baš kao i druge stvari koje osiguravaju «glas», blogovi su ključni nosioci demokracije u 21. stoljeću."

Nemanja, 03.01.2007. (09:02)

- 00:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Mail

NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 05.09.2008.

Nenad Popović za Vaseljenu: Betlehem, raj, lopatari