NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Jacques Derrida

wir posthumen Menschen!




„Zaboravio sam svoj kišobran“.
Među Nietzscheovim netiskanim fragmentima nađene su te riječi, samo one, u navodnicima (Posthumni fragmenti, signatura 12/62/).
Možda citat.
Možda je neki dio bio izostavljen.
Možda ga je negdje bio čuo.
Ili je možda to bio povod da se negdje napiše koja riječ.
Nijedan nepogrešivi instrument nije nam na raspolaganju da spoznamo gdje je mjesto onomu što je izostalo, niti na što bi se ono moglo nacijepiti.
Nikada nećemo jamačno znati što je Nietzsche htio učiniti ili reći bilježeći te riječi.
Pa ni da je htio to što je učinio. Uz pretpostavku da ni najmanje ne dvojimo da je to njegov, autografski potpis i da znamo što predstavlja pojam autografa i oblik potpisa.
S te strane, bilješka urednika, koji su ovaj neizdati fragment uvrstili, spomenik je hermeneutičkom somnambulizmu što svaku riječ spokojno prekriva mnoštvom kritičkih pitanja. Trebalo bi ga dobro protresti da bismo se oslobodili svih problema koji nas ovdje okupiraju.
Možda ćemo jednoga dana doznati kakav je značenjski kontekst toga kišobrana. Možda urednici to znaju, iako ništa o tome ne kažu: objašnjavaju da su u poslu odabira i sređivanja rukopisa zadržali samo ono što je, prema njihovu sudu, „elaborirani“ Nietzsche.
Možda ćemo jednoga dana velikim radom i s malo sreće moći rekonstruirati unutarnji ili izvanjski kontekst rečenice „zaboravio sam svoj kišobran“. Do tada, realna mogućnost neće ukloniti ono što je ubilježeno u strukturu fragmenta (iako, ovdje pojam fragmenta više ne zadovoljava jer odveć upućuje na neki prijelom i na dodatak koji upotpunjuje), koji dopušta da se održi kao cjelina i, istodobno, da uvijek bude bez ikakva drugog konteksta, odvojen ne samo iz sredine u kojoj je načinjen nego i od svake intencije i značenja vezanoga za Nietzschea – onog značenja i onog prisvajajućeg potpisa što nam u načelu izmiču.
Ne samo da je ta nepristupačnost dubina jednog tajnog smisla nego je on nestalan, bez značenja. Nietzsche možda ništa nije htio reći, ili je možda nešto malo i rekao, svejedno što; odnosno, još se i pravio kao da nešto hoće reći.
Možda ta rečenica i nije njegova, iako se zacijelo prepoznaje njegova ruka. Što znači pisati svojom rukom? Recimo, da li sve što napišemo svojom rukom i potpisujemo? Uzmimo čak i svoj „vlastiti“ potpis? Sama struktura potpisa diskvalificira oblik ovih pitanja. (Potpis i tekst padaju jedan van drugoga, uzajamno se skrivaju, oblikuju zajednički rez što ih obezglavljuje, pravi od njih trup bez glave, od trenutka njihova ponavljanja.)
Potom, ta se rečenica nalazi u navodnicima. Dalje, nije uopće potrebno stavljati navodnike da bismo pretpostavili kako ona nije posve „njegova“, kako se kaže. Njezina jednostavna čitljivost isključuje autora.
Nietzsche je još mogao ostaviti neki manje ili više tajni kod, kojim bi se, za njega ili nekoga neznanoga sudionika, taj iskaz mogao osmisliti.
Nikada to nećemo doznati. Barem, nikada nećemo biti u mogućnosti to doznati, i ovu nemogućnost, ovu nemoć valja uzeti u obzir. Taj je obzir obilježen preostajanjem (restance) ovog ne-fragmenta kao traga, i skriva ga od svakog hermeneutičkog pitanja uvjerenog u svoj vidokrug.
Čitati, odnositi se prema kakvu pismu, znači dakle probiti vidokrug, hermeneutičku koprenu, odbaciti sve Schleiermachere, sve majstore velova, prema Nietzscheovoj riječi koju prenosi Heidegger. Riječ je o tome da se ovaj neobjavljeni fragment čita, pa se zato odaje skrivajući se, kao žena ili pismo. Jer ta je rečenica čitljiva. Njezina se transparentnost razastire bez preklopa/nabora, bez ostatka. Njezin sadržaj kao da ima više nego jednostavnu inteligibilnost. Svatko razumije što znači „zaboravio sam svoj kišobran“. Ich habe, „imao sam“ (glagol koji se u originalu rabi i kao pomoćni glagol i kao posvojni pridjev što obilježuje imanje svog kišobrana) jedan kišobran, koji je doista moj i koji sam zaboravio. Mogu ga opisati. Trenutno, sada, više ga nemam, dakle mora da sam nešto zaboravio, itd. Spominjem se svog kišobrana, sjećam ga se. To je stvar koju možemo imati ili možemo ne imati više u trenutku kad nam ponajviše treba, odnosno možemo je imati i kada nam više nije potrebna. Pitanje vremena.
Taj je sloj čitljivosti moguće bez gubitka prevesti na sve jezike koji raspolažu određenim materijalom. Istina, taj materijal ne ograničava se na znak „kišobran“ (i na još neke) u danom jeziku, pa čak ni na prisutnost tog „objekta“ u danoj kulturi, nego na enormnu funkcionalnost. Primjerice, možemo zamisliti „psihoanalitičko“ dešifriranje fragmenta povezujući ga, nakon što uvedemo neku opću normu, s ničeovskim idiomom. Znamo, ili mislimo da znamo, što predstavlja simbolična figura kišobrana: na primjer, hermafroditska ostruga falusa što se stidljivo skriva u svoje velove, organ istodobno agresivan i svetački, koji prijeti i/ili kojemu se prijeti, neobičan objekt što ga ne nalazimo svagda pri slučajnom susretu sa strojem za krpanje na kastracijskom stolu.
Za Freuda to nije bio nikakav simbolički objekt, nego pojam, metafora metapsihološkog pojma, odmah uz famozni Reizschutz sustava Percpecija-Svijest. Štoviše, nije samo kišobran prizvan, nego zaborav stvari, a psihoanaliza, koja se prepoznaje u onom što je zaboravljeno i u faličkim simbolima može se nadati osiguranju hermeneutičke vlasti nad tim ostatkom, ili nagađanjem o njemu, jer psihoanalitičari nisu tako naivni kako smo pokadšto skloni misliti, te samo oprezno dopunjujući kontekst artikuliranjem i reduciranjem njegovih određenih osobina – možemo jednoga dana zadovoljiti interpretativno očekivanje.
Na to se u načelu oslanja i psihoanalitičar, iako manje naivno, u istoj situaciji u kojoj brzopleti čitatelj, ili ontološki raspoložen hermeneutičar, jednako smatraju da je taj neizdati odlomak neki značajan aforizam, koji nešto treba značiti i intimno zadirati u misao autorovu, od uvjetom da je posrijedi jedan preostali tekst, doista zaboravljen, vjerojatno o nekom kišobranu. I koji nam više nije u ruci. Ovo preostajanje ne vodi nikakvoj kružnoj putanji, nikakvu stvarnom putokazu između njegova polazišta i kraja. Njegovo je kretanje bez ikakva središta. Strukturalno oslobođen svakog živog značenja, on svagda može ništa ne značiti, nemati nikakav određen smjer ili smisao, njime se parodijski igrati, prenositi sebe cijepljenjem, bez kraja, izvan svakog kontekstualnog sustava ili svakog konačnog koda.
Čitljiv kao zapis, taj odlomak zauvijek može ostati skriven, ne po tomu što zadržava nekakvu tajnu, nego stoga što mu ona uvijek može nedostajati i što može u svojim naborima simulirati neku skrivenu istinu.
Ta je ograničenost propisana njegovom tekstualnom strukturom i posve se s njom miješa: njezina igra upravo izazivlje i zbunjuje hermeneutičara.
Nemojte iz ovoga zaključiti kako bi se smjesta trebalo odreći potrebe za spoznajom što to znači: tek bi to bila estetizirajuća i mračnjačka reakcija jednoga hermeneuein.
Da bi se, u najstrožem smislu, povelo računa o ovoj strukturalnoj ograničenosti, o pismu kao znakovitom preostajanju simulakruma, treba, naprotiv, ići u dešifriranju koliko god je moguće. Ta granica ne okružuje spoznaju i ne najavljuje neki onkraj; ona prelazi i razdvaja znanstveni rad, kojemu je uvjet, i kojeg otvara prema samom sebi.
Ako je Nietzsche htio nešto reći, neće li to biti granica volje za kazivanjem, kao učinak jedne volje za moć, nužno diferencijalne, dakle vazda podijeljene, naborane/previjene, umnožene?
Nikada nećemo moći suspendirati tu hipotezu; sve dok podržavamo svjesnu interpretaciju, totalitet Nietzscheova teksta je u najvećoj mjeri možda tipa „zaboravio sam svoj kišobran“.
Ukoliko možemo reći da više neće biti „totaliteta Nietzscheova teksta“, pa bio on fragmentaran i aforističan.
I kojemu se valja izložiti, pred bljeskovima i gromom neizmjernog proloma smijeha. A bez gromobrana, i bez krova.
„Wir Unverständlichen…denn wir wohnen den Blitzen immer näher“: „Mi nerazumljivi (naslov 371. fragmenta Vedre znanosti)…jer mi prebivamo sve bliže bljeskovima!“ Tako se penjemo, sve više s mukom, do fragmenta 365., koji se zatvara ovako: …“wir posthumen Menschen!“ – „…mi posthumni ljudi!“


S francuskog preveo Mario Kopić