NEMANJA: SMIRENOUMLJE

dr.Zdravko Tomac

Eo mens est imago Dei, quo capax Dei est et particeps esse potest.
St. Augustin, De Trinitate XIV:11

Jučer sam se nakon gotovo tri godine čuo s profesorom Zdravkom Tomcem: bilo je riječi o kompilaciji nekih mojih komentara s Vaseljene, koje sam dr.Tomcu poslao na čitanje. Zauzvrat, profesor mi je poslao ekscerpte iz njegove nove knjige - naglasio je: za slobodnu upotrebu, koja, provjerio sam, podrazumijeva i objavljivanje izvadaka iz knjige na Vaseljeni.
Tako nakon Vujića, Kuljiša i Popovića, koje smo nedavno premijerno čitali u povodu Goldsteinove obljetnice, sada imamo - rekao bi Ćirohito - privilegiju prvih čitatelja Tomčeve knjige "Obraćenje", koja će izaći s jeseni.

U odgovoru na mail u kojem sam dobio ovo iznimno štivo - u hrvatskoj je kulturi ispovjedna proza, proza ovako autentične iskrenosti iznimna rijetkost - profesoru sam Tomcu napisao i poneku rečenicu za koju držim da nije zgorega objavite je, uputiti i općinstvu:



Profesore,

Da, predugo se nismo vidjeli, uglavnom zbog (...). No, to ne znači da se ne ćemo još narazgovarati i pred kamerama i mimo njih.

Samo, kad bi barem jednom mogli razgovarati zadovoljni!

Nikada, ma koliko da smo emisija napravili, nismo razgovarali kao Cesarićevi majstori: zadovoljni krovom koji smo upravo postavili!

Ovdje nikako da dovršimo tu hrvatsku kuću, da zablista njen krov.

Uvijek je – to je zanimljivo, možda bi valjalo i o tome koju riječ napisati – povod bila neka nesretna okolnost: ako ne velika, poput ostavke Tuđmanu, a onda razmirica s Mesićem ili Račanom.

Čudno, obzirom na vremenski raspon naših susreta. Tipično hrvatske sudbine: ovdje nema mira ni posthumno, kamoli za života! Ovdje zaista nema osobe oko čijega imena postoji barem konsenzualni minimum, i to je već zabrinjavajuće: nitko u hrvatskoj povijesti nije neosporan, i nitko za života ne može odahnuti i kazati da je dovršio nešto što će imati barem kratkotrajnu vrijednost! Već sljedeći naraštaj sve zaniječe!

Tako bi se i mi zasigurno morali ponovo razgovarati o onome što je u uljuđenim zemljama, kao pretpostavka zajedništva, izvan diskusije: ovdje nema takvih vrijednosti, ovdje je sve stalno iznova upitno, i to je već mučaljivo: kao da je upitno i samo to zajedništvo, kao što vidimo po recentnim istarskim događajima.

Bilo kako bilo, i mene veseli taj susret.



1. MOJA ISPOVIJED

Ova moja ispovijed o mom putu od ateista do vjernika i od komunista do hrvatskog nacionalista puna je emocija, strepnja, ali i nadanja.
Nastojao sam pisati iskreno i jednostavno, razumljivo. No, unatoč tome, svjestan sam da će čitatelji vrlo različito razumijevati i prihvaćati ili odbijati ono što sam napisao.
U svim razdobljima života, i onda kada sam bio ateist i onda kada sam bio komunist, kao i onda kada sam postao vjernik i antikomunist, nastojao sam tako živjeti i djelovati da pomažem ljudima, da bude više sreće a manje nesreće, nastojao sam činiti dobro i suprotstavljati se zlu, nastojao sam se boriti za pravdu, a protiv nepravde, nastojao sam živjeti i postupati u skladu sa čvrstim moralnim kriterijima ugrađenim u svoju savjest.
Ti su kriteriji bili Deset zapovijedi Božjih, odnosno kršćanski sustav vrijednosti, koji sam kao dječak upio u dušu, u svojoj kršćanskoj obitelji i od svoga kuma velečasnoga Sante.
Međutim, nema nikakve dvojbe da sam mnogo griješio, da nisam bio dovoljno hrabar u borbi protiv zla i nepravde, da sam mnogo puta počinio grijeh nečinjenja, da sam u dijelu života bio u zabludi jer sam vjerovao u pogrešne ideje, jer nisam često znao prepoznati da se pod imenom dobra zapravo krije zlo.
Najteža mi je bila borba sa samim sobom jer su taština i ego stalno pritiskali na moju savjest da i svoje nemoralne postupke i grijehe pokušam pretvoriti u vrline i moralne postupke.
Mislim da sam uspio pobijediti svoju sujetu, da sam se iskreno pokajao za svoje grijehe i da sam upravo kroz pokajanje postajao novi čovjek, da sam pobijedio svoju oholost i taštinu i da sam se osposobio razlikovati dobro i zlo te stekao hrabrost da činim dobro i onda kada to ugrožava moje interese i moju osobu.
U ovoj knjizi dosta pišem o sebi ne radi toga da zadovoljim svoju sujetu ili da preuveličam svoju ulogu, nego zato što je spoznaja samoga sebe uvjet spoznaje drugih ljudi pa i uvjet spoznaje Boga. To je sjajno izrazio mistik Meister Eckhard:
"Onaj tko spozna samoga sebe, spozna sva stvorenja."
Velik dio moga života protekao je u postavljanju pitanja o smislu života, o tajni smrti i rađanja, u traženju duhovnoga smisla života, u potrazi za transcendentnim.
Cijeli život tražio sam odgovor na pitanje odakle potječu izvori zla. Da bih našao odgovor na to pitanje, propitivao sam koliko čovjek može učiniti dobra, ali i koliko može učiniti zla.
Da bih na to pitanje mogao pronaći odgovor, morao sam analizirati i svoj život, svoje ponašanje. Dok nisam pokušao sam sebi odgovoriti koliko sam sposoban ne samo za dobro nego i za zlo, ne samo na djelu nego i u mislima, nisam mogao spoznati misterij zla.
Pitao sam se što se događa poslije smrti? Je li sve zauvijek završeno, je li ljudski život samo kratkotrajan blijesak u beskrajnoj tami golemoga svemira? Postavljao sam si pitanje završava li sve kao besmisao, kao konačan kraj u vlažnoj, mračnoj grobnoj jami ili u plamenu krematorija ili je čovjekova duša besmrtna.
Zato sam sebi stalno postavljao i sljedeće pitanje: treba li o smislu i besmislu čovjekova života razmišljati i pisati, postavljati pitanja i tražiti neke suvisle odgovore? Najbolji odgovor na to pitanje dao je Dostojevski ovom izrekom: "Ima smisla samo onda ako je čovjek dio beskonačnosti, ako iza prolaznosti i smrtnosti svakog pojedinog života postoji neka datost, nešto što ostaje, što jest i što ima smisao, odnosno, ako je čovjek dio te cjeline i beskonačnosti, inteligencije i razuma koje ne možemo znanstveno ni racionalno objasniti, nego samo osjetiti u dubini duše, u snovima i vizijama ili joj se u vjeri približiti."
Čvrsto sam uvjeren da su potreba za ljubavlju, za dobrotom, za ljepotom, za pravdom, za humanošću i harmonijom, duboko ugrađeni u čovjekovu dušu, u bit čovjeka, odnosno da upravo ta duhovna komponenta čovjeka čini Božjim stvorom.
Dakle, duhovnost ne samo da čovjeka čini čovjekom, nego je i dokaz o postojanju Boga. Ta duhovna strana čovjeka za mene je glavni i najvrjedniji dokaz postojanja Boga kao mistične pojave.
Dakle, Bog je mističan i zato se može spoznati samo na mističan način.
Držao sam se cijeli život postulata kojemu je bit izrazio Sveti Pavao:
"Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo." (Rim 12,21).
Mislim da sam se i onda kada nisam bio vjernik, dosljedno držao Isusova načela: "Ljubite neprijatelje svoje, dobro činite onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju."
I onda kada sam bio ateist držao sam se temelja kršćanske etike koja zahtijeva ne samo ljubav prema drugome čovjeku, bez obzira kakav on bio, ne samo ne činjenje zla nego i činjenje dobra i prema onima koji su zli.
Mogu sada u poznim godinama reći da sam bio sretan ne samo zbog kršćanskog morala nego jer sam nastojao djelovati na osnovi čvrstih moralnih kriterija, jer sam se držao mudrosti koju je izrekao Sokrat, odnosno moralnih postulata koje je formulirao Immanuel Kant.
Sokrat je rekao: "Bolje je trpjeti zlo nego činiti zlo." Bit kršćanskog mišljenja lijepo je izrazio i Immanuel Kant: "Ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi.", odnosno "Djeluj na takav način da maksima tvojega djelovanja može postati opći zakon za sva umna bića."
Međutim, često sam bio nezadovoljan jer nisam imao dovoljno snage i hrabrosti boriti se za pravdu, a protiv nepravde. Čovjek ne može biti sretan ako nema pravde, ako vlada nepravda. Čak se može reći, parafrazirajući velikoga filozofa Kanta: "Ako propadne pravda, ljudski život na zemlji gubi smisao."
Kao i svi vjernici, dakle ljudi koji se ne mire s besmislom života, želio sam vjerovati da je čovjekova duša besmrtna i neuništiva, smatrao sam svojom ljudskom obvezom da se u ovom kratkom prolaznom životu pokušam što više približiti Isusu.
Dokle sam u svojem putu stigao, koje sam dvojbe i kušnje morao rješavati, kakva su moja iskustva, što mogu poručiti drugima koji su krenuli na dugu plovidbu, pokušao sam svjedočiti u ovoj knjizi.
Spoznao sam ljubav, spoznao sam nadu, spoznao sam smisao života, barem sam uvjeren da to nije iluzija nego da je to istina, ali ponekad se i dalje javljaju sumnje i kušnje, još uvijek ponekad u mojoj vjeri otkrivam i debele naslage nevjere.
Kada danas konstatiram da sam vjernik, to ne znači mnogo, jer ima vrlo različitih vjernika. Ima vjernika jake vjere i vjernika slabe vjere, ima iskrenih i lažnih vjernika. Ima formalnih vjernika i vjernika iz interesa, ali i vjernika iz straha. Postoje vjernici hedonisti koji se ne mogu pomiriti da život kao epikurejski vrt prestaje smrću i koji vjeruju u raj kao nastavak hedonističkog života.
Većina vjernika su formalni vjernici, vjernici koji su postali to odgojem, tradicijom, koji vjeru prihvaćaju kao način života, kao oblik izražavanja svojeg osobnog i nacionalnog identiteta, kao oslonac u svijetu bez putokaza.
Malo je vjernika koji su prošli od početka svoj put, koji su i srcem i umom spoznali u potpunosti Boga.
Posebno imam averziju prema lažnim vjernicima, lažnim obraćenicima, oni koji su preko noći od komunista postali veliki vjernici i od Jugoslavena veliki Hrvati, koji su to učinili '90-ih godina, kada je bilo u interesu karijere postati vjernik i veliki Hrvat.
Upravo zbog takvih iako je moj proces obraćenja bio daleko odmakao već '90-ih godina, ja o tome nisam htio javno govoriti kako me ne bi svrstali u lažne konvertite koji su postali veliki Hrvati i veliki vjernici zbog karijerističkih pobuda, zbog političke karijere.
Smatrao sam od uvijek bez obzira na kojem stupnju razvoja je bila moja vjera da je bit vjere u načinu života, da je bit vjere u nastojanju da se na djelu slijedi Isus Krist, a ne samo u pridržavanju crkvenih obreda i prakticiranju vjere.
Često sam se u svojem Dnevniku vraćao na razmišljanje o svojem životnom putu. Bio sam uvjeren da imam, kao i svaki čovjek, određen svoj životni put, ali nisam nikad bio siguran hoću li uspjeti prijeći taj put. Shvatio sam da je jedan od ciljeva mojega života pisati ovo što pišem. Bio sam svjestan da moram napisati ovu knjigu koja je sada pred vama, dragi čitatelji. Ali ne samo napisati knjigu nego svjedočiti i javno djelovati kako bi što više ljudi upoznao sa svojim putem
Ovih nekoliko uvodnih napomena bilo je potrebno, da bi čitatelj lakše pratio moju ispovijed i moj životni put od ateista do vjernika i od komunista do hrvatskog nacionaliste.



3. PET RAZDOBLJA MOGA ŽIVOTA

Paralelno s mojim političkim preobražajem od komunista u hrvatskog nacionalistu, teklo je još dublje, duhovno i religijsko obraćenje, od ateista do vjernika.
Žudio sam što neposrednije doživjeti i spoznati Isusa kao savršenog Boga i savršenog čovjeka, ali u tome nisam uspio. Mogao sam ga spoznati samo posredno.
Proučavajući povijest i mistične događaje uvjerio sam se da to nije uspjelo ni jednom čovjeku jer se Bog ne može spoznati neposredno. Možda bi se moglo povjerovati da su veliki mistici, sveci u mističnim ekstazama i božjim objavama uspjeli neposredno spoznati Boga i s njim komunicirati.
Kako nisam ni mistik, a još manje svetac, mogao sam do spoznaje Isusa i do ostvarivanja barem djelomične žudnje za Bogom doći posrednim putem. Ja sam taj put nastojao što iskrenije i vjernije opisati kao proces moga obraćenja.
Na taj put "nagnala" me moja duša kojoj je bila potrebna vjera da bi mogla disati i živjeti. "Nagnala" me moja potreba da pronađem smisao života, da otkrijem zašto živim, odakle dolazim i kamo idem. "Nagnala" me neutaživa znatiželja da otkrijem tajnu svijeta, da pokušam što dublje proniknuti u nevidljivo, mistično i božansko.
Iz svega što sam proživio proizlazi zaključak da nisam mogao postati vjernik, da nisam mogao pronaći odgovore na VELIKA pitanja, bez dubokog poniranja u vlastiti život, bez nastojanja da za sebe pokušam pronaći odgovore na velika pitanja svoga života i svog odnosa prema svijetu drugim ljudima, sebi, smrti i Bogu, odnosno bez spremnosti da samoga sebe suočim sa istinom o sebi ma kako ona gorka bila, odnosno bez spremnosti na veliko pokajanje i radikalno mijenjanje svoga života.
Slobodno sam tragao za odgovorima na velika pitanja, a vjerovatno ću tragati do kraja života za riječima i pojmovima kojim bi mogao drugim ljudima opisati svoje doživljaje i svoje spoznaje o mojim mističnim iskustvima.
Onog momenta kada sam spoznao da ipak Isus nije moja uobrazilja i fikcija, nego da je istinska realnost, da Isus nije moje subjektivno stanje i proizvod žudnje moga razuma i cijelog bića nego da Isus i vjera stvarno egzistiraju, onda sam bio siguran da ovaj puta nisam zalutao i da nisam krenuo za lažnim idealima.
Pravi Isus je onaj Isus kojeg čovjek otkrije i spozna mističnim otkrivenjem, u kojeg čovjek povjeruje na bazi božje objave istine. Tko ne priznaje otkrivenje taj ne priznaje religiju, taj je nesposoban za vjeru, za spoznaju Isusa.
Otkrivenje nije istina utvrđena dogmom i nametnuta autoritetom. Zato sam i ja otkrivenje doživio subjektivno u svojoj duši koje je moj razum ne samo prihvatio, nego i osmislio.
Isusu nisu potrebne ljudske patnje, žrtve i stradanja ljudi, njemu ne trebaju sužnji koji će ga iz straha slijediti. Isus žudi za slobodnim čovjekom čije je srce puno ljubavi i koje uzvraća Isusu ljubavlju svojom slobodnom odlukom.
Zato kada sam se u životu uspijevao približiti Isusu, pokušati ga slijediti ne samo po onom što je govorio, nego i kako je živio, bio sam sretan, pun osjećaja, ljubavi i radosti. Kada sam se udaljavao od Isusa osjećao sam strah, nemir, neslobodu i nesreću. Bio sam prazan i jadan.
To je razlog zašto stalno ponavljam da su istinski vjernici sretni ljudi.
Ne znam koliko mi je još ostalo od života, ali nastojat ću živjeti na takav način kako preporučujem da žive čitatelji, ako su vjernici. Dakle nije dovoljno samo razlikovati dobro i zlo, nego je potrebno činiti dobro čak i onda kada si svjestan da ćeš osobno loše proći što se boriš za istinu, dobro i ljubav.
Moja religioznost i u vrijeme nevjerovanja u Boga nije bila upitna. Uvijek sam vjerovao da postoji neki vrhunski razlog koji stvara i održava red u svemiru. Mislio sam da je to neka mistična sila koja svakom biću daje oblik i snagu, koja kaosu daje smisao. Isto tako uvijek sam vjerovao u prevlast duha nad materijom, u postojanje ljudske duše. U to vrijeme za mene je moj bog bila moja savjest, koja mi je nalagala što uraditi ili ne uraditi, koja mi je određivala što je dobro, a što zlo. Međutim često puta, iako sam znao što je dobro, nisam imao dovoljno snage da i činim dobro.
U vrijeme moje religioznosti bez vjere, posebno bez vjere u Isusa, nije u meni bilo topline ljubavi i emocija.
Emociju topline i ljubav spoznao sam postajući vjernik, spoznavši Isusa. Tada sam shvatio da kršćanstvo nudi toplinu, blagost, ljubav, spokojnost, mir i zadovoljstvo. U ovoj knjizi nastojao sam pokazati kako mi je mistično svjetlo, s kojim sam spoznao Isusa, zarobilo moje ljudsko srce i napunilo ga emocijom.
Zato mi se jako svidjela izjava kardinala Newmana: "Lead, kindly light, lead on" (Vodi me, blaga svjetlosti, vodi me naprijed).
U mojem životu nije nikada bilo velikih strasti niti velikih ekstrema. Zato je moj životni put specifičan i bez spektakla. Iako se moj život bitno mijenjao, iako sam u različitom razdoblju života o istim stvarima mislio vrlo različito.
Ustvari moj život se može podijeliti u pet razdoblja:
1. Djetinjstvo - život u tradicionalnoj, kršćanskoj, hrvatskoj obitelji. Katolička vjera u mojoj obitelji bila je način života, tradicija i pretpostavka obiteljskog zajedništva. Pridržavanje Deset zapovijedi Božjih i katoličkog morala bilo je dogma o kojoj se ne raspravlja, po kojoj se živi. Domoljublje - hrvatstvo, kao bitan dio identiteta moje obitelji i svih članova moje obitelji bilo je neupitno, ali bez mržnje prema bilo kome drugome.
2. Zatim nastupa razdoblje pobune protiv Boga, vrijeme ateizma i uvjerenja kako je moguće izgraditi socijalistički raj na zemlji i kako je u izgradnji socijalističkog raja vjera u Boga velika smetnja i prepreka. Mislim da sam u ovoj knjizi uspio opisati kako je bila moguća takva velika zabluda.
3. Zatim nastupa najdulje razdoblje mojega života, razdoblje borbe vjere i nevjere. Postepeno rušenje ateističkog svjetonazora i postepeno prihvaćanje vjere i srcem i umom. Uporedo ide i proces ne samo napuštanja vjere u komunizam, nego i proces u kojem postajem antikomunist, u kojem smatram da sam dužan raskrinkati prevaru komunizma.
4. Zatim nastupa razdoblje u kojem je pobijedila vjera, u kojem su postepeno nestajale kušnje i sumnje, ali to još nije razdoblje kada sam postao u potpunosti vjernik Katoličke crkve. U tom razdoblju smatrao sam da mi posredovanje Crkve nije potrebno, da mogu sam uspostaviti svoj odnos s Bogom. To je već i vrijeme moga javnog obračuna s komunizmom kao sotonskom i zločinačkom idejom i praksom.
5. Na kraju nastupa posljednje razdoblje u kojem postajem vjernik Katoličke crkve. Taj moj proces obraćenja bio je specifičan jer sam i za vrijeme ateizma živio ustvari na kršćanski način, pridržavao se Deset zapovijedi Božjih. Tada ne samo da nisam bio progonitelj vjere, nego sam smatrao korisnim za čovjeka i čovječanstvo, čak nužnim, postojanje vjere.
Zbog svega toga moje ponašanje nakon obraćenja nije se radikalno mijenjalo.
Isto tako kako sam se cijelog života, u svim razdobljima svoga života i različitim uvjetima borio za hrvatstvo, za obranu hrvatskog nacionalnog identiteta i slobode i ravnopravnosti hrvatskog naroda, za pravo na samostalnu državu, također se moje ponašanje nije spektakularno promijenilo kada sam postao antikomunist.