NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Priča iz hrvatske savane*

Denis Kuljiš

Dušan Miljuš je posve bezazlen čovjek, novinar kriminalne rubrike, iliti “crne kronike”, kako se ta djelatnost kod Hrvata zove prema naslovu uvriježenu u zagrebačkom “Večernjem listu”, gdje se Miljuš profesionalno formirao, pa zatim prebacio u “Jutarnji list”, modernije dnevne novine s velikim kolor-fotografijama. “Crna kornika” prati sitni kriminal, saobraćajne nesreće i zapljene marihuane, dok se ozbiljni gangsteri uvijek pojavljuju na naslovnoj stranici i u unutrašnjoj politici: zločin je na Balkanu važan dio političke scene. Uostalom, ovdje se pravim kriminalom ne bavi privatno – nitko nije lud, hajde ti kradi za svoj račun, policija će te odmah uhapsiti… Dakle, ozbiljan kriminal je ozbiljna društvena pojava koja se tretira s doličnom ozbiljnošću. Kako se onda dogodilo da običnog novinara “crne kronike” presretnu gangsteri, pa premlate željeznim polugama, što je izazvalo novinarske prosvjede i demonstracije ispred sjedišta vlade u Banskim dvorima na Trgu sv. Marka? Zar je kriminal do te mjere zahvatio sve društvene sfere da je naposlijetku prodro i u posljednji miran zabran, gdje su čak i ljudske tragedije predvidive, povezane uglavnom sa sezonskim i prazničnim ciklusima, kad se puno pije i puno putuje?

Ima jedna sfera u djelatnosti novinskog poslenika “crne kronike”, gdje on nije zaštićen rutinskom prirodom svoga posla. To je praćenje sudske prakse, naročito u prizivu, kad velike afere, koje su dugo punile naslovne staranice, postanu i same dio rutine u pravosudnom postupku, o kojem, međutim, više zavisi sudbina opuženika, nego o presudi u prvostupanjskom procesu, kojem televizija i novine osiguravaju neusporedivo veći publicitet.

Na prvom stupnju najvažnije je dobiti osudu na manje od šest godina strogog zatvora, što te ostavlja na slobodi do pravomoćnosti presude, odnosno rješenja žalbe na drugostupanjskom sudu, bez obzira na prirodu djela. Osuđen na šest i više, ideš odmah u buturu, ne prolaziš “go” i ne dobivaš 200 dolara iz blagajne, a u suprotnom, sjediš u kafiću u centru grada, okružen divljenjem publike koja se došaptava: “To je taj i taj koji je dobio pet godina jer je nepravomoćno ruknuo ‘zoljom’ toga i toga.” Normalno da te komadi gledaju s naglašenim interesom, pokušavajući proniknuti tvoj značaj na temelju dužine crnih cipela turbo-špičoka, koje nosiš uz fine crne hlače i majicu, te zlatne pederske sunčane naočale, zaturene na kratko ošišanu lubanju.

U Hrvatskoj se i za ubojstvo možeš izvući s manje od šest, ako si čovjeku pucao u leđa u samoobrani, ili si koknuo Srbina, a sude ti u Splitu, gdje za to imaju razumijevanja. A s peticom, mirno si na cesti, pa preko uobičajenih advokatskih kanala, radiš na tome da slučaj dođe u ruke korumpiranog suca, koji će presudu dokinuti na tehnikaliju, jer će izuzeti neke dokaze, ili odbaciti neke iskaze. Ako je pak Vrhovni sud uvažio žalbu Državnog odvjetništva (tužiteljstva), stvar se iznova upućuje na Županijski, gdje izvanraspravno vijeće (nekoliko sudaca sudbenog, a ne istražnog odjela) sve nanovo razmatra, u najgorem slučaju uz uvažavanje dokaza što ga je Vrhovni, recimo, “vratio u predmet”. Ako je do toga došlo, ide se praktično ispočetka, ali pošto imaš vezu na Županijskom – a bio bi neozbiljan kriminalac da je nemaš – već ćeš postići da stvar dospije u prave ruke, da se oteže, a dokazi osporavaju dok se ne izgube u policijskoj arhivi, svjedoci umru ili promijene iskaz. Koliko je tada vremena već prošlo od početka suđenja? Barem deset godina, jer pravosuđe u Hrvatskoj ima u proceduri gotovo milijun i pol predmeta, većinom neozbiljnih, na nižim instancijama, na općinskim sudovima, gdje se, recimo, vodi nekoliko stotina tisuća slučajeva klevete i “nanošenja duševnih boli” zbog članaka objavljenim u novinama. Sve to opslužuje ista policijska i sudsko-policijska infrastruktura, pa kad se još doda rep s nevjerojatno korumpiranog Trgovačkog suda, gdje se raspliću i zapliću afere hrvatske kriminalne pretvorbe društvenog vlasništva u novopoduzetničko i predatorsko, jasno je da čestiti ubojica može računati s tim da će njegov predmet proći nezapažen i biti blago sankcioniran. Osim, naravno, ako stvar u krivi čas ne osvane u novinama, u “crnoj kronici”!

Nevolja je, dakle, ako znaš premalo, pa uletiš u problem, a nevolja je ako znaš previše, pa te problem prati. Mogu tako olako o tome, jer sam i sam imao neugodno iskustvo: jednog dana prije pet godina dočekali su me na stubištu neki tipovi. Uspinjao sam se na treći kat noseći vrećice iz samoposluživanja – miroljubivi brontosaurus s dnevnim provijantom svoje biljne dijete. Netko je dolje pozvonio susjedima, koji su mu otvorili na zujavac, pa su dva dečka u trenirkama s navučenim kapuljačama, projurili pokraj mene – na drugi kat, zaključio sam, tada je ondje, naime, bila casting-agencija, koja unajmljuje domaće epizodiste za strane produkcije. Angažirala je tipove za sporedne uloge u “Peacekeeperu” Mimi Lederer, filmu koji je proslavio Georgea Cloonyja, gdje su zagrebački glumci igrali fanatične srpske teroriste s Pala, koji u New York prokrijumčare atomsku bombu. No, toga se dana davao sasvim drugi film, što sam shvatio kad su naglo zaokrenuli, pa se na mene stuštili s više pozicije - jedan mu udario šakom u glavu, a zatim su me tijelima oborili na odmorište, te stali cipelariti, što je samo kratko potrajalo, jer je dojurio susjed iz prizemlja i s njima se pofajtao… Došla je policija, zvali su me iz Dnevnika, te večeri bila je to prva vijest. “Na koga sumnjate?”, upitala me urednica, jako zgodna mačka s odličnim nogama, preporođena kršćanka, koja sudjeluje na vjerskim seminarima zagrebačkog egzorcista, jednog primitivnog kanonika za kojega mislim da je klinički lud. “Sumnjam na šefa države”, rekao sam, “svi hrvatski kriminalci uvijek imaju zaštitu Pantovčaka…” U Dnevniku, ona me ovako citirala: “A na pitanje sumnja li na nekoga, rekao je da ne sumnja ni na koga!” Ta genijalna osobica postala je poslije glavna urednica informativnog programa komercijalne “Nove TV”, u posjedu krupnog američkog kapitala. Uvijek sam mislio da brem CIA i krupni kapital znaju što rade, ali sad više ni u to nisam siguran…

Podzemlje i politika, inače, svoje PR-probleme rješavaju izravno s novinskim izdavačima. Kao što reče najbliži suradnik zagrebačkog gradonačelnika Bandića jednom žurnalisti: “Pa gdje bi Milan stigao da mora podmićivati svakog novinara? Ako ima kakav problem, riješit će ga s tvojim izdavačima, a vi ih svi morate slušati… A što se tiče metoda, ove grube nama se gade, da nije tako, već bi znao, jer si prvi na spisku!”

To ne vrijedi samo za privatne, nego i za javne medije – direktora javne televizije lako ćeš stisnuti ako mu obećaš razvalu u reketarskom tabloidu s kojim radi tvoja banditska zavičajna organizacija, vulgo mafija. Razumije se da direktor i njegovi pomoćnici kradu, a ako ga u novinama naguziš, imat će velikih problema kad se brani zbog negativnog izvješća o poslovanju svoje kuće. Tvrtku nije modernizirao, višak radne snage nije otpustio jer se boji sindikata, pošto zna da ne uživa potporu politike - oni uvijek imaju drugoga da ga stave na njegovo mjesto, pa uređuju Dnevnik po miloj volji i od prijatelja naručuju skupe eksterne produkcije. A i kako će on restrukturirati firmu, kad o tom poslu pojma nema, da je stručnjak za bilo što, radio bi u inozemstvu, imao svoju uspješnu domaću firmicu, ili, najvjerojatnije, sjedio na burzi poslije raspada velikog socijalističkog poduzeća u kojemu je bio zaposlen, a ne bi se zlopatio u “Lexusu” od stranke do stranke, ili, što reče onaj deziluzionirani ginekolog kojega su pitali kako je, a on umjesto da naprosto kaže “super”, navalio: “Ah, gospodine moj, pa kako bih bio – cijeli dan od vagine do vagine…”

Tabloid povezan s podzemljem, ključni je element cijelog biznisa. Preko takvog listića možeš zastrašivati vlast njenim aferama, pa je pritisnuti da se ne miješa u sudovanje koje nije povezano s političkim interesima. Preko tabloida možeš napraviti pritisak na sud, na tužilaštvo i na policiju, jer izneseš dokaze o tome kako oni, zapravo, rade za suparničku kriminalnu organizaciju, povezani istodobno s političkim interesima što se oslanjaju na inozemne krugove, koji licemjerno tvrde da priželjkuju normalizaciju na Balkanu, iako je svima jasno da zapravo žele strpati na robiju naše heroje, samo zato što su pomlatili nekoliko baba u onim lepim selima koja su lijepo izgorila... Tabloidi su najveće zlo, kako je to razjasnio autoritet ne manji od samoga Ace Tijanića, dajući odgovor Voji Koštunici na pitanje koji je – samo jedan, najvažniji – problem srpskoga društva. No, srpsko društvo je pluralno, pa ima više tabloida, a hrvatsko, budući da je država jako malena, ima samo jedan, “Nacional”, gdje su, kako su to tvrdili novinari koji su zbog toga pobjegli iz redakcije, na uredničkim kolegijima zajedno sjedili šef hrvatske mafije, zatim šef predsjedničkog ureda Stipe Mesića, šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, dakle hrvatske tajne službe, ili de-bea, te predsjednik uprave poduzeća koje “Nacional” izdaje i glavna urednica koja radi pod njim a s njim, štoviše, i stanuje u zajedničkom stanu nedaleko sjedišta lista. Svi skupa bistrili su “liniju” za idući broj, koju bi onda razrađivali razni likovi koje tu u novinama drže na plaći. Glavni reporter lista je bivši policajac koji je, štoviše, predavao na policijskoj akademiji, a vodeći politički kolumnist, jedan ražalovani filmski kritičar - on drobi kako mu se naruči, smanjujući i pojačavajući društvenu kritiku, i sam reguliran kao jačinu plamena na plinskom šporetu. Taj kolumnist, inače, bio je neko vrijeme pod suspenzijom, budući da ga je policija uhapsila pošto je premlatio ženu, koja mu je prigovarala što kupuje ljubavnici stan. Kad je afera preko dežurne “crne kronike” izbila u javnost, predsjednik uprave “Nacionala”, Ivo Pukanić, napisao je moralistički osvrt i objasnio da takvom nasilniku nema mjesta u njegovim novinama. Zatim je i sam dospio u novine, također zbog zlostavljanja žene, koja ga optužuje da ju je seksualno zlostavljao prevelikim vibratorima, da ju je navukao na kokain, te podvodio preko malog oglasnika mlađim partnerima pa to fotografirao za svoju porno-kolekciju, ali priča, razumije se, nije dospjela u “crnu kroniku”, nego u unutrašnju politiku, jer je predsjednik Mesić odmah u centralnom Dnevniku državne televizije izjavio da je Ivo Pukanić - njegov prijatelj. S takvim prijateljem što će ti, zaista, neprijatelji?

Osim barem jednog tabloida i utjecaja u informativnom programu državne televizije, koja pridaje odgovarajuću važnost svakom bitnom sudskom slučaju, pa je ključno kontrolirati “spin”, presudne su veze u obavještajnom miljeu. Tajne službe daju ti materijal, “kompromat” koji se može upotrijebiti protiv sudaca, policajaca i političara, a osim toga, njihovi pripadnici brinu za prohodnost “koridora moći”, stvarajući mrežu koja povezuje sve instancije – to je kao korporativni Intranet za špijunsko-kriminalno-politički milje. Ako moraš, primjerice, osigurati izbor urednika informativnog programa državne televizije pa ti treba predsjednikov utjecaj na nezavisno, u Saboru izabrano Vijeće za televiziju, nećeš se valjda sam najaviti u rezidenciji na Pantovčaku – bilo bi to neozbiljno, a mogli bi te, možda, i uhapsiti, kao općepoznatog pripadnika mafije. Radije se lijepo, sa cijelim društvom, nađeš na kavi u redakciji tabloida, gdje usput pretresete političku situaciju. Ili pak pozoveš oficira za vezu, dežurnog uličnog udbaša na ručak, recimo, u restoran “Baltazar” na Kaptolu, a on već zna kome treba poći, koga povući za rep pa došapnuti – Čuj, bilo bi dobro da onome svome gore kažeš kako bi trebalo to i to…

A onaj gore već zna, zna zašto je to dobro, kome će poslužiti i što će sam od toga imati kad mu bude potrebno. U ovom primitivnom ekosistemu, svi imaju svoje mjesto i ulogu, kao u džungli što se kontinuirano prikazuje na kablovskom kanalu “National Geografica”, za umirovljenike kojima je to nadomjestak za porodicu. I, kad čestiti penzioner dođe doma na večeru, gdje ga čeka obrok od smrznute hrane iz “Bille”, pa zatekne ženu kako gleda geparde u savani i majmune koji vise s grana, on zaklima glavom pa rezignirano kaže: “Ubij me, stara, ako ove iste beštije nisi gledala već šest puta…” Da, džungla je uvijek ista - bez obzira na manje promjene klimatskog režima, program se mijenja rijeđe nego u kazalištu “Gavella”.

______________________________

* Denis Kuljiš odnedavno piše za beogradski "Nin" i ljubljansku "Večer"; neke od tih tekstova za ovdašnju publiku objavljujemo jedino na Vaseljeni.