NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Doktor za rock 'n' roll

Eric Clapton's rise to stardom began when he joined the Yardbirds, an R&B band which would also propel Jeff Beck and Jimmy Page into the limelight. Eric's reputation as a great soloist spread quickly. But his enthusiasm for the band eroded quite quickly when the group released the hit pop single, For Your Love. Committed to the blues, Clapton began to have doubts about his future with a band which was going commercial. So he joined John Mayall's Bluesbreakers, an outfit that was dedicated to the blues with an almost frightening intensity. Mayall was rather puritannical and restricted his bandmembers from drinking alcohol. He also required his bandmembers to sleep upright on the seats of his van while he slept in the bunk bed in back. Fed up, Eric put together a band called the GLANDS, and planned a trip around the world. The band went defunct by the time it reached Greece. Eric returned to the Bluesbreakers in November of 1965. It was during this second period with Mayall that Eric astounded audiences with his fluent, soulful, melodic solos. Clapton began to be referred to as "God". Audiences would cry, "Give God a solo!" at gigs, and slogans began appearing on walls proclaiming "Clapton is God".



Slaven Bilić rođen je tri godine kasnije, tog 11. rujna 1968.: ipak se uspio spustiti na Zemlju pre nego ljudi na Mesec. Gotovo svi Hajdukovi juniori išli su u Ekonomsku školu, pa je htio i Bilić. U Splitu nije bilo klasične gimnazije, pa je upisao informiranje, novinarstvo i dokumentaristiku, popularni INDOK. Sva četiri razreda završio je s pet, pa je bio oslobođen mature. Najviše je volio matematiku i povijest. Kad je birao koji će fakultet upisati, već je znao da će biti nogometaš. Znao je da šeće za vreme nastave praznim hodnicima škole, i da peva čuvene stihove Milića Vukašinovića:

To što meni treba, to nema u knjizi,
jer život se ne uči, da bome, jer život se živi.

Hteo je da bude, da bome, doktor za rock 'n' roll.

Po završenoj srednjoj školi, upisao se na Pravni fakultet Splitu gdje je njegov otac bio dekan.
Kao igrač Hajduka, u kojeg je došao na nagovor najboljeg prijatelja i jednog od najtalentiranijih igrača njegove generacije Ive Cuzzija, pola je godine igrao u Primorcu iz Stobreča, pa pola godine u Šibeniku, pa još godinu dana u Šibeniku, koji se borio za prvo mjesto u drugoj ligi. Bilić je, kao centarhalf, dao sedam golova i igrao je za reprezentaciju druge lige. Prema propisima, igrač je mogao biti dvojno registriran. Sezonu bi igrao u klubu kojem je posuđen, a za matični je klub smio odigrati pet utakmica. Petar Nadoveza zvao ga je na tri utakmice: u Skopje, Niš i Mostar. Na sve tri proglašen je igračem utakmice, a zabio je i dva gola.
Zvali su ga Dinamo, Crvena Zvezda i Partizan. Tako se s posudbe nije vratio na mala vrata, nego kao pojačanje, u prvih 11. JNA je uspio odgoditi zbog studija, a ni Hrvatska vojska nije mu uputila poziv.
Dvije je godine Bilić bio Hajdukov standardni prvotimac. Mladi - Bilić, Bokšić, Vučević, Jeličić, Jarni... - mogli su ipak koristiti tek drugu svlačionicu. U prvoj su bili Pudar, Pralija, Tošić, Setinov, Tipurić, Karačić, Gračan, Barnjak i dr. U prvu su išli samo na sastanak prije utakmice. Druga mu se toliko svidjela da je u njoj ostao i kad je stekao uvjete za prelazak u prvu statusnu grupu.
U splitskom Hajduku igrao je od 9. godine. Nakon 6 sezona otišao je u njemačku Bundesligu za 750.000 funti. Igrao je u Karlsruheru gdje nakon nekoliko mjeseci igranja postaje prvi kapetan - stranac u povijesti Bundeslige. S ovim je klubom stigao do polufinala Kupa UEFE. Igrajući u SC Karlsruheru bio je proglašen najboljim stoperom njemačke lige te si omogućio bogati transfer u Englesku, točnije, u West Ham United. Bio je to dotad najskuplji transfer u povijesti tog engleskog kluba (1,85 milijuna funta). Nakon "Čekičara" prelazi u Everton gdje je bio najbolje plaćeni branič lige.
U srpnju 1999. odlazi iz kluba. Budući da ga niti jedan engleski klub nije htio, nije nigdje ni nastavio karijeru, sve dok se nije s klubom dogovorio oko isplate dugovanja budući da je imao još 28 mjeseci ugovora. Isplaćeno mu je ravno milijun funti, a nakon 48 sati potpisao je ugovor s matičnim klubom iz Splita. Nakon dolaska u Split, Bilić, kao kapetan momčadi, vodi Hajduk do osvajanja Kupa Hrvatske (2000.), nakon petogodišnjeg razdoblja bez trofeja u Splitu. Tamo je i završio svoju igračku karijeru...



Ali, vratimo se na čas Bilićevim Lehrjahre. Jednom je jedna profesorka filosofije napisala da se personal remarks, komentiranje nečijeg izgleda i odjeće, dugo i s pravom osuđivalo kao znak krajnje neodgojenost, no da je u vrijeme kada je autostilizacija nadomjestak za istinsku raznovrsnost, možda neuljudno ignorirati tuđi napor.
Kao što je većini građana poznato, mladim je ljudima svojstveno da imaju fantazije i u tome nema ništa loše, sve dok ih shvataju kao fantazije! Suprotno raširenom verovanju te fantazije uglavnom nisu seksualnog karaktera: mladost voli da fantazira o samoj sebi, da se autostilizuje! I šta mladi fantaziraju? Šta, šta? O čemu oni vole da maštaju?
Pa niko ne fantazira o onome što jeste (sein), nego o onome što bi hteo i trebalo da bude (sollen, op.R.Kovač). Malo koji čovek sebe zamišlja kao onog koji je inače u civilnom životu. Najčešće je baš suprotno.

Tako je i Slaven imao fantazije. Kao dobro odgojeno profesorsko dete, vukovac koji je voleo matematiku i vozove, Slaven je maštao da je kao ona deca iz spljetskog zaleđa koja su s njime nateravala balun s tugom zrilog voća: pomalo divlji, razbarušeni, nesputani stegama roditeljske pedagogije i građanskih predrasuda, autentični dečaci koje je i sam nazivao: Vlaji, bili su mu silan izazov! Kontinentalci, odnosno ljudi fetivim Splićanima poznatiji kao "Vlaji", a koji su svojedobno zbog neimaštine bili prisiljeni nadničariti kod bogatijih posjednika, uglavnom su se nazivali "judi" (ljudi), i obavljali su najteže fizičke poslove koji su se uglavnom sastojali od kopanja vinograda. Spomenuti zemljoposjednici međusobno su se hvalisali pitanjima u smislu koliko tko ima "judi" na nadnicama te se taj pojam među Splićanima uobičajio za nadničare od preko Bračkog kanala (ponegdje su ih nazivali i "junacima"). Tako su jednom prilikom dvojica braće iz mjesta Bobovišća plovili brodicom na jedra prema Splitu i po dolasku "pod" rivu stanoviti Splićanin, kako i pristoji, im je htio pomoći prilikom vezivanja brodice za rivu i tom prilikom im se obratio riječima: "Judi bacite cimu" (Ljudi dodajte konop), našto mu je jedan od braće, pomalo uvrijeđen, odgovorio: "Nismo mi Judi mi smo Bročani". I od onda Splićani, ali još više "Vlaji", uživaju zadirkivati Bračane izrekom: "Niti je sipa riba niti je Bračanin čovik.“ Ea…

Dakle, Slaven je negdje pred kraj osmoljetke nekim slučajem nazočio Večeri Širokog Briga na Gripama. Evo što je o tom prijelomnom događaju zapisao u svoj Dnevnik, koji je vrckavo nazvao „Središnji Dnevnik“:

E, da! Amo, smijeh je proizvoljan, al bio ja u subotu na Večeri Hercegovaca, sam Bog zna kako, al eto. Moran priznat da san se zabavio, jako. Klub je bija pun, vjerovatno su svi rodijaci ušli priko veze, ali nije važno. Derala je domaća muzika, tukla su hercegovačka srca…sve za rodnu grudu…lole iz Širokog, Livna, Čitluka…orila se pisma..dođi da vidiš, dođi da se diviš…ponosna moja je zemlja Hercegovina…ma veseli su to ljudi, bez obzira na sve…Neretva, more, kamen, vino…Torcida…a tek stajling…ma za plakat, aj baren nisu udrili gange…e pa ko bi reka da će mene ikad obrlatit takvi judi…izvorni Hercegovaci, a brate mili…znan da ljudi koji me imalo poznaju sad padaju od smija, al ljubav prema judima ne poznaje granice, baš ka šta ih ni Hercegovci ne poznaju.
Brzo se oni snađu. Al bar će bit domaćeg sira, livanjskog…hehe…kuća na tri kata, vozni park isprid trokatnice, ne moran više ni učit, kupit će mi se diploma, hehe… Ako nađen i nevistu imat ćemo puno malih Hercegovaca bar mi neće bit problem dat in imena: Matan, Ikan, Stipan, Robert, Niko… sad ću lipo prominit ime u Slaviša i naravno tetovirat ljiljan na rame, tako da ide uz šahovnicu…Nadan da me niste svatili ozbiljno! Al najjača stvar mi je bila kad san sutradan doša u klub, ovi moji mi na svalačionicu zalipili veliki reklamni plakat za tu večer. A jesan s onog svita, a?
Ma sve je to za jude…simpatični su oni skroz…ma i lipi ko slike, samo dok ne progovore…heheh

Bilić je, u rič, tija imat ričinu, i biti sušta suprotnost dobrom, počešljanom maminom sinu kakvim su ga u školi smatrali i pomalo začikavali.
Nekako u to vrijeme, u ruke su mu došle i prve ozbiljne ploče, one koje se slušaju u tzv. formativnim godinama. Za Slavena, bila je to muzika Erica Claptona.

Kako to već biva, muzika u tim godinama znači i prvu subkulturnu identifikaciju, životni stil i začetak svjetonazora. Slaven, slušajući kako o Claptonu govore kao o Bogu, stalno iznova ponavljajući: Give God a solo!, došao je sam samcat i ničim izazvan na nevjerojatnu ideju: bilo bi zaista zanimljivo čuti Boga da svira solo! Ea… Ne Clapton, jer on je ipak samo Eric a ne bog, nego da Bog osobno, na nebeskom Stratu 'Brownie', proizvedenom u lipnju 1956. serijski broj 12073, sunburst finiš, svira solo, ej, čo'eče, a božji prsti pletu po javorovom vratu, e...! ...to bi bilo za bogove!

Rijetko se kome životni snovi ostvare u potpunosti, a kad se ostvare, ne zna se je li to sreća ili nesreća.
Slaven je imao tu (ne)sreću da mu se san ostvari: sada već kao pravo dete cveća, okićen drvenim narukvicama s 12 sličica svetaca, medaljonima Sv. Ante i Pape Ivana Pavla II, te medaljicom Svetog Benedikta, s ričinom u uhu i devet reprezentativaca s Hercegovačke večeri, Slaven je usred Beča, kao selektor hrvatskog nogometnog tima, igrao danas već antologijsku utakmicu protiv Turaka! Pa može li se više od života očekivati!?
U Beču, na čelu Hrvata, a suprotivu Turkom?!

Ne može! Jasno da ne može.
Osim u slučaju kad imate fantaziju da barem jednom u životu čujete Boga osobno kako svira solo: Layla, live!, s obzirom na prigodu.
"Tears in Heaven” nije dolazio u obzir, a za “Cocaine” je ionako uvijek bilo vremena.
I, šta sad još reći? Ostalo je legenda…

Igrala se 119. minuta susreta. Minuta do kraja drugog produžetka kad su Hrvati dali gol i zakoračili na prvu stairway to Heaven.
Daleko od razuzdane gomile, Slaven Bilić, selektor hrvatske izabrane vrste, odjednom je čuo glas:

Slavene!...Biliću Slavene!...Slušaj…

Uz pratnju Derek and the Dominos, Bog je povukao prvi riff, a onda se začuo jerihonski stih:

What'll you do when you get lonely
No one waiting by your side?

Slaven se okrenuo prema četvrtom sucu Gonzalesu i s rubinšajnom u očima samo kratko promrsio:

Oni...ulazin u igru!