NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš, pandit

Zgodna visoka crnka s nabildanim nogama i velikim silikonskim grudima, snimila je album s genijalnim kompozitorom, pa polučila neviđen uspjeh... On, pedesetijednogodišnji šarmer lakog osmjeha u bijelom odijelu i u nekim groznim «paćoticama» koje nosi da napravi autokarikaturu ciganskog džezera, sarajevskog kantautora i pariškog Balkanca, te stoga što se sam izdržavao dok je odrastao, a takvim dečkima najviše znače dobre cipele... Ona, tridesetidvogodišnja pjevačica i foto-model s neprirodno izvrnutim ustima, koja kao da će zaplakati kad bi se nasmijala, s glasinom, provincijalka, loša plesačica... Snimila je s Bregom album, pa se prodao u 650.000 primjeraka, šest platinastih naklada, deset puta više nego bilo koji što ga je snimila prije ili kasnije. Bilo je to 1999. godine. Poljska pop-zvijezda Katarzyna Szczot, poznata pod estradnim nickom Kayah, dospjela je te godine na treće mjesto europske top-liste. Skupa su koncertirali – ona preodjevena u snašu iz Bjalistoka, on u tom svom bijelom odijelu, u kojem sjedi ispred orkestra koji sačinjavaju gučevski trubači s velikim mjednim tubama, babe-narikače, neki skromni simfoničari na honoraru, te ostala bulumenta koju uvijek vuče sa sobom, kao korus folklornog rock-mjuzikla Genij performira. Ali, isporučuje bez greške – red balada, red poskočica, za plakati, za smijanje, visoki glasovi, niski tonovi, rumpe-rumpe, aiiii, aiiii... Nijedno oko neće ostati suho. Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac.
Poljska fotomodelka Kayah koja je u muzičkom izrazu lutala od baltičkih zabavnjaka sa socijalističkog festivala u Sopotu do poljsko-američkog soula, našla se Bregi na putu kad je formirao svoj Orkestar za vjenčanja i sprovode. Otkako je 1985. prestao nastupati kao roker, deset godina nije se pojavljivao na pozornici live, a onda, poslije Kusturičina «Undergrounda» za koji je napravio glazbu, soundtrack s nekim svojim najvećim stvarima – Kalašnjikov, Mesečina... – na derneku poslije dodjele Zlatne palme u Cannesu, zatekao se kako na cesti predvodi gučevske trubače, u odijelu, s bocom rakije u ruci... Klikeraš, njemu malo treba: vidio je odmah da to pali Europljane, i to strahobalno. Odmah prekida svoju krležijansku rokersku šutnju, okuplja gučevsku desetinu (toliko ima instrumentalista u tradicionalnoj pleh-kapeli, a po ozbiljnom običaju koji se zaista observira, barem jedan mora biti pravi Cigan, iako je bolje ako su svi), zatim zbor od pedeset pjevača i kompletni simfonijski orkestar, pa odlazi na europski mega-ternuju od Grčke do Švedske. «Orkestar za svadbe i sprovode» izvodi njegove balkanske i filmske hitove – «Ederlezi» iz Kustina «Doma za vješanje», stvari iz «Arizona Dreama», koje je pjevao Iggy Pop, onaj broj iz «Kraljice Margot» Patricea Chereaua, koji pjeva Ofra Haza... Pohod kulminira u Rimu, na trgu San Giovanni, gdje se natisnulo pola milijuna ljudi. To je jako lijepo, širi slavu, hrani umjetničku sujetu, ali ne i bankovni račun – kod svoje diskografske kuće PolyGram izdao je, doduše, live koncerni album, ali tu ne možeš napucati bogzna kakvu tiražu... No kad već ima pjesme – svoj opus, razne stare stvari, one rokerske i filmsku glazbu (do toga časa komponirao je muziku za 19 filmova!) te neiscrpno vrelo narodnjaka i raznih ciganskih šansona koje je ispjevao veličanstveni Šaban Bajramović, ili su, naprosto, romski folk, ili i jedno i drugo, pa samo namigneš veselom Cigi koji lupa u veliki bubanj, a on već zareve – Silaaa kale baaal, ili poigra – Ooooo opa cupa, lumba, lumbaj, lumbalaj, ajde, ajde, ajde... K vragu, ima i orkestar, pa što još fali za veliku produkciju? Samo zvijezde. A zvijezda ima kao na nebu, gdje god prođe. U Turskoj odmah je naciljao Sezen Aksu. Teta se, zapravo, zove Fatma Sezen Yildirim, zgodna, imala je četrdeset i četiri godine, putena, onako turski tip, niža, s oblinama, sve kako treba – a naklade, čista strava: prodala je ukupno 40 milijuna albuma! Sve što snimi ode u pola milijuna, milijun, dva milijuna, a kad je s Bregom napravila Dugun ve Cenaze, «Vjenčanja i svadbe», bilo je osrednje, samo 230.000, ali, ipak je turskoj pop-zvijezdi imponirala kolaboracija s renomiranim europskim umjetnikom, koji joj je pod europsku umjetnost uvalio ciganski hit Hidrellez (Ederlezi, naravno) koji redovno utopi svakom koga vidi, te, naravno Ayisigi (Mjesečina) i Kalasnikof, s turskom donjom kvačicom na «s». Dok se turska folk-heroina još oporavljala, Brega je već bio s «Djecom Pireja» - u Ateni evo ga kod Yorgosa Giorgosa Ntalarasa, koji operira pod nickom George Dalaras. U Europi nepoznat kao i Sezen, čovjek je čisti diskografski mrak – sedamdeset vlastitih, autorskih albuma od sto i dvadeset koliko ih je snimio, 12 milijuna prodanih nosača zvuka, a kad napravi koncert na stadionu, dođe mu 160.000 ljudi! Zgodan frajer, pet banki koje dobro nosi, kao i sako od samta, vozi motor, šarmer, eks-roker, najzaslužniji za uspon laiko-idioma, «latinskog popa», dakle zapadnjačke verzije masovne glazbe, umjesto istočnjačko-narodnjačkog buzuki-folka. No, osim gitare, on odlično svira sve domaće tambure - buzuki, baglamu, tzuru i outi. Svirao je s Pacom de Lucijom. Pjevao je duet sa Stingom, koji su izdali u Engleskoj, surađivao s Bruceom Springsteenom i Jethro Tullom i onda, normalno, s Bregom: napravili su album Thessaloniki – Giannena Me Dio Papoutsia Panina (Solun - Yannena u espadrilama). Zum – Brega je odmah potom u Poljskoj, gdje s Kayah snima zajednički album...



To je sve obavio u pet godina – od 1995. kad je opet počeo uživo nastupati do 2000. U istom razdoblju dospio se oženiti za svoju djevojku Dženanu Suđuku s kojom je dugo hodao, pa dobio prvi kći Emu od tri koje s njom ima (iz prijašnje veze je starija Željka, koja ga je već učinila djedom). Također, napravio je glazbu za još deset filmova. Bio je involviran u više teatarskih projekata - s Tomažom Pandurom inscenirao je u Solunu, odabranim 1997. za europski grad kulture, koncertnu predstavu Balkanske tišine koji je uključivao lokalni zbor i simfonijski orkestar, četiri anđeoske bugarske pjevačice, jedan bugarski plesački KUD, 45 grčkih plesača (valjda u evzonskim tuticama), klapu iz Albanije, Zdravka Čolića i troje djece iz razorenog Sarajeva – po jednog malog Srbina, Hrvata i Bošnjaka. Pjevao se Ederlezi i druge stvari. Izdan je live album. Još tri albuma kompilirao je u ovoj poludekadi sa starim i novim stvarima čisto da ne izgubi tempo (uključujući Ederlezi za njegova izdavača PolyGram, koji je u cijelom svijetu išao kao halva). Za festival u Palermu napisao je istodobno glazbu za predstavu «Dječja križarska vojna», te neobičnog «Hamleta» za tršćanski teatar: tu je započeo svoj do danas silno obogaćen operski opus.
Iz ovoga se, na maloj skali, vidi kako Bregović operira. U narednom desetljeću, prvom u 21. stoljeću, sve će se ubrzati i poprimiti još mnogo veće razmjere, ali da se još i to opiše, bila bi potrebna cijela studija. Petogodišnje razdoblje prešaltavanja sa studijskog rada u megaprodukcije, uz kolaboracije s lokalnim pop-zzvijezdama, bila je treća faza Bregine karijere.
U prvoj, od 1974. kad je osnovao «Bijelo dugme» do 1991. kad je zapalio iz Sarajeva jer se, poslije Jugoslavije, raspala i Bosna, bio je najveći jugo-roker, koji je ostvario status državnog rock-umjetnika. Zatim je, u drugoj fazi, četiri godine po Parizu radio na filmskoj glazbi, surađujući najviše sa svojim kumom Kusturicom, s kojim je uspostavio eksportni balkan-stil i barbarogenijski frankofonski serkl.
U trećoj fazi – od 1995. do 2000. i dalje, uslijedit će glajhšaltovanje, tranzicija na međunarodnu koncertnu scenu, kad je pregazio cijelu Europu, izbrendirao se kao najveći umjetnik među europskim pop-muzičarima i najveća pop-zvijezda među važnim glazbenicima s kraja stoljeća (kao da je Slavoj Žižek otišao u Hollywood i napravio Šerbedžijinu karijeru).



Četvrta faza – Brega je car u svijetu, a zatim, usput, pokorava sve kod kuće. Malu povijesnu aberaciju, raspad Jugoslavije i propast socijalizma, zagladit će kao pukotinu u vremensko-prostornom kontinuumu jugonostalgičarskom turnejom obnovljenog «Bijelog dugmeta». Napunit će sve stadione u bivšoj zemlji, u Beogradu okupiti 250.000 ljudi na Marakani, dok će još 20.000 ostati pred vratima. Doći će svi koji još žale za prošlom državom, te djeca onih koji su je srušili. Naravno, turneja nije bila Bregin veliki glazbeni projekt, nego samo mala, usputna stvar – digla se neka lova, raščistio prostor, da opet može mirno putovati posvuda po bivšoj državi, jedriti po Jadranu, posjećivati sestru Splitu, živjeti u Beogradu, gdje ima nekoliko vila na Dedinju pretvorenih u utočište za izoliran život sa studijskim kapacitetima... Nije se htio odreći domovine ni kad se raspala, pa ju je obnovio svojim genijem. Virtualni Balkanland može se definirati kao prostor u kojem je nekoć bio rock-zvijezda Goran Bregović. Ta regija sad se integrira u novu Europu, ekumenu koja Bregu priznaje kao svog najmoćnijeg autentičnog umjetnika. U bazilici St. Denis u Parizu, Bregu su pozvali da okupi pravoslavni zbor iz Moskve, marokanske gudače i svoj Orkestar za pogrebe i svadbe, na festival duhovne glazbe što je te, 2002. godine obrađivao temu: «Od Bacha do Bregovića». Pozvali su ga potom s cijelim cirkusom u vatikanski konzervatorij Akademiji sv. Cecilije, a onda je nastupao ispred Guggenheimova muzeja u Bilbaou te u marokanskom svetom gradu Fezu. Iz Beča, Bremena, Milana i St. Petersburga turneja se nastavila u Buenes Aires, Izrael, Taipei, Singapur i Seul. Turneja po eksjugoslavenskim metropolama s obnovljenim «Bijelim dugmetom» 2005. nije mu, dakle, oduzela ni dio vremena i pažnje koju je istodobno posvećivao svjetskoj turneji svoje ciganske opere «Karmen sa sretnim završetkom», odnosno operske trilogije «Raj – Čistilište – Pakao» koju je napravio s Pandurom.
Svi njegovi stari kompići skupili su se da na turneji «Dugmeta», od Zagreba i Sarajeva do Beograda, da s njim sline nad izgubljenom mladošću. Uvidjeli su, užasnuti, kako je Brega ostao mlad, štoviše, da se kao neki vještac još pomladio, pa sve može i zna kao i prije, jedino što se silno nafutrao lovom, nakitio uspjehom, a nekako uzdigao, produhovio, pa ih promatra s onim svojim lakim osmjehom, kao sveti bonza majmune u svetom gaju budističkog hrama. Pošteno ih je platio, ali nije mu padalo na um da se na gaži fraternizira s oronulim muzičarima kojima su piće i droga popili mozak.
Dok je ovdje, Brega ne odbija da nešto napravi i za cure koje zaslužuju pažnju. Alki je došao na rođendan dok je u Zagrebu prikazivao svoju genijalnu «Karmen», a za Severinu, napravio je jedan standardni «kolaboracijski» album-paket. Seve baš nema glasa, očajno pleše, dosta je ispalila u ovoj provinciji bez publike, diskografije i muzičke televizije, ali, barem je poznata po video-klipu «Ljepotica i XL-zvijer». Lokalni mediji stoga je obilježavaju kao «hrvatsku Madonnu». Madonna je u krizi – plasirala se na 13. mjesto na eurovizijskom natjecanju. Već je sve pokušala – dance, dijalektalni pop, kantautorske balade, srpski i hrvatski etno-folk, zaozbiljno i za šalu... Može li karijeru pevaljke izvan scene, na domak četrdesetih, spasiti kolaboracija s Goranom Bregovićem? Možda isto toliko koliko i brak vezu s njenim bivšim dečkom Matom Čuljakom.