NEMANJA: SMIRENOUMLJE

De profundis

Maro je pronašao inspirativnu urbanu legendu o paklenom ispitu ili ispitnom paklu Univerziteta u Beogradu, inače osnovanom 24. septembra 1863. godine kao Velika škola.

Riječ je o odgovoru na testu hemije.
Pitanje je glasilo: "Da li je pakao ezoterman (predaje toplotu) ili endoterman (absorbuje toplotu)?"
Drugi doduše tvrde da je to pitanje iz ispita Terme (Nauke o toplini) na FSB-u u Zagrebu, ali, sasvim je svejedno:
većina je studenata napisala svoje odgovore pretpostavivši Boyle-Mariotteov zakon (gasovi se hlade kad se šire i zagrevaju kad se skupljaju), koji vrijedi podjednako u ova Pakla, onom pravoslavnom, Beogradu, kao i onom katoličkom, Zagrebu.
(Milorad Pavić zasigurno bi kazao da grešnici odlaze u Zagreb, dok grješnici u Beograd, i, ne bi pogr(ij)ešio.)

Jedan od studenata napisao je sljedeće:

Prvo moramo znati zapreminu u kojoj duše ulaze u Pakao i izlaze iz njega.
Smatram da odmah možemo pretpostaviti da duša koja jednom uđe u Pakao više iz njega ne izlazi. Znači, broj duša se povećava. Da bi dobili ideju o tome koliko je u Paklu duša, osvrnimo se na različite vere koje danas postoje na svetu. Većina tih vera tvrdi da onaj koji nije pripadnik baš te određene veroispovesti, ide u Pakao. Dakle, zaključak je da će sve duše završiti u Paklu. Ako tome dodamo odnos nataliteta i mortaliteta, možemo očekivati da broj duša eksponencionalno raste. Dakle, obratimo pažnju na odnos promene zapremine Pakla, jer prema Boyleovom zakonu za zadržavanje istog pritiska i toplote zapremina mora rasti proporcionalno sa brojem pristiglih duša. To nam pruža dve mogućnosti:

1) Ako se zapremina Pakla povećava manje od potrebnog prosečnog broja duša koje stignu u Pakao, toplota i pritisak Pakla će toliko porasti da ce Pakao eksplodirati.
2) Ako se Pakao širi brže od proseka koji mu je potreban da primi sve duše, toplota i pritisak će toliko opasti da će se pakao smrznuti. Koja od mogućnosti je ispravna?
Ako uzmemo u obzir izjavu, koju je kategorički iznela Milica s četvrte godine, a koja glasi: "Pre će se Pakao smrznuti nego što ću ja sa tobom da spavam" i s obzirom na to da je sa mnom spavala juče, mora biti ispravna teorija br. 2, dakle Pakao je sigurno egzoterman i smrznuo se.

Zaključak ovog izlaganja jest, da ako je Pakao smrznut, ne prima više duše i preostalo je samo Nebo, što je dokaz postojanja Boga, a to objašnjava i zašto je Milica sinoć vikala "Ah, moj Bože!".



Pakao nije mjesto gdje se događaju zle stvari, nego je to zlo mjesto! (Vathek)
U skladu s tim postulatom, Pakao je mjesto koje apsorbira našu osobnu toplinu (Matrix: sustav treba našu energiju), da bi nas beskonačno umnoženom vrelinom svih okupljenih prokletnika vječno mučio.
Pakao se dakle (endotermno) napaja našim grijesima, da bi nas hiperbolički mučio njihovim beskrajnim ispaštanjem.
Vratimo se na trenutak ovom stavu da Pakao kao sustav treba našu energiju: u Paklu mi smo dakle totalno pasivni objekt čija energija biva isisavana. Pitanje zašto Pakao treba energiju, želimo li na nj odogovorit, valja postaviti obratno: Zašto energija treba Pakao?
Energija, naravno, to je libido, naš užitak.
Zašto dakle naš užitak treba virtualni univerzum fantazije? Zašto mi trebamo Pakao kao virtualni nadomjestak, a ne uživamo izravno?
Odgovor je banalan, a nude ga prvi stihovi ove krasne pjesme:

Žižek’s Movies

Anxiety alone
does not deceive
Subjectivity is to see
what is missing from reality
Libido need fantasy
to sustain itself
before the abyss
of another mind
Fantasy realised is nightmare
but the final nightmare
is immortality not death

Desires are not given
but acquired
and men struggle
with the desire
for their fathers
to be dead
Masculinity is illusion
man is terrified
of his own power
afraid of what he might do
because he can

There is too much
in feminine fantasy
for men to match
so they feel threatened
The paradox of pornography
if all can be shown
without restraint
we must render it unreal
to feel safe
Only willed constraint
empowers us
to explore the truth
so we choose not to show
all that can be seen

Film is not an escape
from reality
but a safe place
to explore
what terrifies us

Da za sada provizorno zaključimo: Pakao je sigurno mjesto istraživanja onog što nas plaši!
Samo, što nas to plaši?
Plaši nas žena, kao naša realizirana želja, ili pak krivnja!
Stoga, kad shvatimo da je samo mrtva žena dobra žena, vrlo brzo postajemo svijesni gdje smo: usred Pakla, koji je kao mjesto specifičan po tome što odatle nema van - drugim riječima: tu se žene, tj. vlastite želje ili krivnje, ne možeš riješiti!
Da bismo uopće u ženi mogli uživati, nama je neophodan Pakao: mjesto vječnog povrataka onog Ženskog! Kako god da je odstranimo, žena u Paklu uskrsava, i mi te infernalne prednosti postajemo trijumfalno svijesni: naš užitak postaje to tim veći što su veće muke na koje Ženu stavljamo, savršeno zaštičeni spoznajom da je Žena načeno neuništiva!
Dakle, mi: naš užitak, naša libidalna energija treba Pakao kao mjesto beskrajnog užitka u beskonačnom grijehu: tu se Eros, naš užitak u Ženi, stapa s Tanatosom, našim stalnim ništenjem žene kao bića koje postoji po sebi: ono je samo naša realizirana želja, ili krivnja, i ništa drugo.
Q.E.D.



Kant, u dijelu svoje Kritike parktičkog uma tajanstveno naslovljenom sa ‘O srazmeri čovekovih saznajnih moći koje su mudro saobražene njegovom praktičkom određenju’, odgovara na pitanje da što bi nam se desilo kada bismo dobili pristup području noumenskog, Stvari u nama: Međutim, umesto spora koji sad moralno nastrojenje ima da vodi sa sklonostima, u kome se posle nekoliko poraza ipak postepeno može steći moralna jačina duše, pred očima bi nam neprekidno bili Bog i večnost sa svojom strahovitom veličanstvenošću (...) to bi se većina zakonitih radnji događala iz straha, samo malo njih iz nade, i nijedna iz dužnosti, a moralna vrednost radnji, od koje jedino zavisi vrednost osobe i samog sveta u očima najviše mudrosti, uopšte ne bi egzistirala. Ponašanje ljudi, dokle god bi njihova priroda ostala onakva kakva je sad, pretvorilo bi se tako u prost mehanizam, u kome bi, kao u marionetskoj igri, sve gestikuliralo kako valja, ali u figurama ipak ne bi bilo nikakvog života. Nikakvo čudo da ova vizija o čovjeku, koji bi se kroz izravan uvid u čudovišnost božanskog bića-samog-po-sebi pretvorio u beživotnu lutku, izaziva takvu nelagodu među komentatorima Kanta (obično se preko nje prelazi u tišini ili biva odbačena kao kakvo uznemirujuće strano tijelo). Kant njome isporučuje ništa manje nego, kako to neko nazva, ‘kantovsku temeljnu fantazmu’, interpasivnu drugu scenu slobode, spontanog slobodnog agenta, prizor u kojemu se slobodni agent promeće u beživotnu lutku na raspolaganju perverznom Bogu. Kantova je poanta, naravno, da nema aktivnog slobodnog agenta bez ove fantazmatske potpore, bez druge scene na kojoj njime bezostatno manipulira Drugi. Odnosno, dok kantovski subjekt, prazna tačka samoodnoseće negativnosti, nije ništa do lakanovski ‘prekriženi’ subjekt označitelja - le manque a etre, kojemu manjka potpora u pozitivnom ustroju bića - ono što fantazma inscenira jeste upravo gubitak subjektovog nemogućeg bića, usljed subjektovog ulaska u simbolički poredak. Otud nikakvo čudo da je temeljna fantazma pasivna, ‘mazohistička’, ona koja me svodi na objekt kojim ravnaju drugi: kao da jedino iskustvo krajnjeg bola može subjektu garantirati pristup Biću: la douleur d’exister znači da ‘jesam’ samo dok trpim bol. Sa ovoga bi razloga trebalo iznova formulirati kantovsku zabranu izravnog pristupa području noumene: ono što bi trebalo ostati nedostupno nije noumensko Stvarno, nego sama temeljna fantazma - približi li se previše svojoj fantazmatskoj jezgri, subjekt gubi konzistenciju svog postojanja.