NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Les Divertissements per mis et les Divertissements défendus

für dich




Kaptola Vrhbosanskog
Tiskara "Bosanske Pošte" u Sarajevu.


Br. 351.
Imprimatur.
Sarajevo, 15. veljače 1926.


+Ivan,
nadbiskup.


Donosimo glavne misli jednoga od najpoznatiji francuskih moralista. Stvar je ta pisana za Francuze i mislimo da bi se većina tih izvoda mogla primijeniti i na naše prilike. Isti je pisac napisao i djela: Les Modes actuelles (Suvremene mode) i Les Divertissements per mis et les Divertissements défendus (Dopuštene i zabranjene zabrane*).



OPĆENITA NAČELA O PLESU

Što je ples?

Ples je umjetnost koja hoće izraziti ljepotu na svoj način i sredstvima kojima raspolaže;
Ples je izražavanje ljudskih osjećaja i strasti pomoću odmjerenih kretnji;
Ples je isticanje tjelesne ljepote pomoću ritmiziranih stavova i kretnji;
Ples je upriličenje skupnih kretnji pomoću slikovitih (dekorativnih) i usklađenih (harmoničnih) figura.
Ples ima, kao i pjevanje, zahvaliti svoj postanak ljudskoj naravi koju je stvorio Bog. Prema tome, ples sam po sebi ne može biti loš.
Kada obični način govora nije dovoljan da izrazi stanovita duševna raspoloženja, kada je pjesništvo, ovaj cvijet govora, nemoćno, čovjek traži jedan drugi slikovitiji, obojeniji, življi način da izrazi što osjeća: on pjeva. No kada unutarnja čuvstva postignu visok stupanj napetosti, to je glazba, ako ostane sama, nemoćna izraziti ih. Nesvjesne se kretnje tijela njoj pridružuju i prate je. Čovjek ne ostaje više prikovan na svoje mjesto, on hoda, skače, ide, dolazi, maše rukama, zaustavlja se, ponovno odlazi, okreće se i ponovno se vrti. Cijelo tijelo surađuje kod izražavanja osjećaja koji napunja dušu i postavlja je u stanje posebne uzbuđenosti.
Jer ples leži u samoj naravi čovjeka, vidimo da neuljuđeni, primitivni, kao i uglađeni, civilizirani narodi plešu.
Ovu pojavu nalazimo kod mladih naroda. Može se, štoviše, reći da je kod primitivnih naroda, kao i kod djece, ples bio prva od umjetnosti. Vidimo ga također kod uglađenih naroda. Civilizacija je samo po nekim pravilima uredila ovaj naravni poriv; ona ga nije uništila; ona ga je stegom usavršila i prilagodila ga pravilima dobra ukusa. Neosjetno je time ples postao skupinom raznoličnih, pravilom određenih koraka, kretnji, držanja, stavova, kao što su melodija i harmonija, sastavak zvukova koji su uzeti iz raznih visina glazbene ljestvice. Zastoji i prekidi kretnja kod plesa jesu ono isto što su šutnje, jecaji, odmori kod glazbe.

Odgojno značenje plesa u Grčkoj

Platon je, kao i svi Grci njegova vremena, volio oblik i ljubio plastičnu ljepotu. On je držao da u lijepu tijelu mora biti i lijepa duša i zato je naučavao ovo: Kada usavršavamo kretnje tijela, istodobno usavršavamo i svojstva duše. Htio je da se u njegovu Republiku ne uvede ples samo poradi zabave, već on ima služiti kao sredstvo da se ublaže običaji. Razlog je tomu što će ples učiniti kretnje tijela elegantnima, i ove će dati duhu odlučnost i gibljivost, a djelima uglađenost. (Platon, Zakoni, VII. ).

Židovi – narod Božji – plesali su

1. Vjerski plesovi. Plesovi su kod Židova bili ponajprije vjerski čini. Razni nam stavci u psalmima pokazuju da je bio ples u mnogim prilikama sastavnim dijelom bogoslužnih obreda u Jeruzalemskom hramu.

2. Izražavanje radosti i zahvalnosti. (Plešu same žene ili sami muški.) Plesovi su također bili način kojim se je izražavala radost ili iskazivala zahvalnost prema Jehovi. Nakon prijelaza preko Crvenoga mora, Mojsije sastavi pjesmu u čast Jehovi i zapjeva je sa sinovima Izraelovim. Međutim je proročica Marija, sestra Mojsija i Arona, uzela razna glazbala i počela plesati i ponavljati istu pjesmu (2. Mojs XV, 20.) Kasnije, kada je Jefte pobijedio Amoničane, njegova kći mu pođe u susret s mnogim djevojkama i ženama koje su sve plesale (Sud. XI, 34). Kada je David pobijedio i ubio diva Golijata, onda su Izraelke plesale u znak radosti (1. Sam. XVIII, 6.7.).2 Kada je David postao kraljem, nije ga bilo ni strah ni sram pred cijelim narodom skinuti sa sebe kraljevske znakove i u znak radosti proplesati pred svetim kovčegom, što ga svečano dade prenijeti iz kuće Obededomove (2. Sam. VI, 5.14). Njegova ga je žena Mihol, Saulova kći, gledala kroz prozor kako pleše i zato ga prezre u svom srcu. I čim se on vratio u palaču, ona mu to spočita govoreći da se je obeščastio pred služavkama i slugama plešući kao jedan običan čovjek. David joj odgovori: "Pred Gospodom, koji me je više izabrao nego tvojega oca i cio njegov rod…, igrat ću i još manji ću postati nego li sam bio i ponizit ću se u očima svojim i bit ću još slavniji, štoviše, u očima služavki o kojima si govorila". (2. Sam. VI, 21.22.). – Još na mnogim mjestima Sv. Pismo govori kako su djevojke i žene Izraelove plesale da se zabave. I Biblija ih ne osuđuje.

3. Nećudoredni plesovi. Jednom samo Stari zavjet strogo govori o plesu, i to u Crkvenjaku. "Nemoj biti često s plesačicom, ne slušaj je da ne bi nastradao radi ljepote njezinih čari." Redak koji stoji prije toga, pokazuje da se radi o ženi s tisuću voljica, tj. o ženi koja je hirovita, prevrtljiva, lakoumna i preljubnica, i ovakvoj da ne bi pao u zamke. (Crkvenjak IX, 3-4).3 Evanđelje nam govori jednom o plesu: pokazuje nam tragični svršetak plesa što ga je pred Herodom i njegovim gostima izvodila razbludna Saloma, kći Herodijadina."Što hoćeš da ti dadem?«, reče plesačici kralj koji je bio sav izvan sebe. – »Glavu Ivana Krstitelja.« (Mark. VI, 22-23.).



PLES I ĆUDOREĐE

Kada je ples loš

(Općenito načelo)

Svaka umjetnost hoće izraziti ljepotu; stoga ona nije sama po sebi kakovo zlo. Ona postaje tek onda loša kada je stavimo u službu moralnome zlu.
Jer je ples umjetnost, nije on sam po sebi zla stvar. Ne možemo ga osuditi, kao ni slikarstvo, pjesništvo, glazbu. Ples postaje utoliko loš, ukoliko se stavlja u službu neurednim strastima.

Ples i crkveni Oci

Crkveni Oci, i to poglavito sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Ivan Krizostom, sv. Augustin, odlučno ustaju protiv plesova svojega vremena. Sv. se Petar Krizolog ne ustručava u jednoj propovijedi plesačice nazvati kugom.
Treba li zaključiti iz toga što sveti Oci odvraćaju vjernike od plesa, da su oni osudili ples sam po sebi? Oni su osudili one plesove kakvi su bili često uobičajeni u njihovo doba. To su bili opasni, bestidni, razbludni plesovi koje je poganstvo u 4. i 5. stoljeću ostavilo usred kršćanskoga društva kao kvas pokvarenosti. Sami su pogani govorili, poglavito Amijan Marcelin, da su ti plesovi bili užasno sramotni. – Novi obraćenici, da pokažu kako nemaju više ništa zajedničko s poganstvom i njegovim običajima, prestali su plesati. 4

Ples i katolički moralisti

Kada je ples dobar, a kada je loš. – Ples sam po sebi, veli najveći bogoslov sv. Toma Akvinski, nije loš i treba ga prosuđivati već prema tomu da li je upravljen ovome ili onome cilju ili ga prate ove ili one okolnosti; i prema tome on može postati krjeposnim ili zlim činom. (In Isaiam, p. III. ). Plesovi sami po sebi nisu loši, veli prvak svih moralista sv. Alfonzo de Liguori, jer sami po sebi nemaju za cilj pribaviti sjetilno zadovoljenje, već radost. Međutim, postaju zli ako se njima služimo u lošoj nakani da se podraže ili vlastite strasti ili strasti kod drugoga ili ako ima koja druga zla okolnost.
Kada ih sveti Oci osuđuju, oni tada govore o nećudorednim plesovima ili o zlouporabama plesa. Da plesovi budu dopušteni, moraju biti pristojni i dolični i da se pleše samo s poštenim ljudima. (Theol. Mor. lib. 4, tract. 4, n. 482.). Salmanticensi ovako odgovaraju na pitanje je li grijeh gledanje ili plesanje javnih plesova između muških i ženskih: Plesanje nije samo po sebi jedan nedopušten čin i prema tome nije zabranjeno gledati ples. Uzrok je u tome što čin plesanja nije po svoj naravi razbludan, već je radosna zabava. Ne treba ga prema tome osuditi. (Curs. theol. mor., tr. XXI, De primo praec. dec., c. 8.). P. Gury tvrdi da plesovi između osoba različitoga spola nisu sami po sebi nedopušteni, ako se obavljaju na pristojan način, tj. bez čina, gesta, kretnji i doticaja što se protive čistoći… (Theol. mor. Tract. de Virt. c. 3, a. 2 § 3, s. 2. da…). Ples je prema tome dopuštena zabava.

Sveti Franjo Saleški veli da plesovi i igranke dovode u grješne prilike

"Plesovi i igranke jesu stvari po svojoj naravi indiferentne; ali njihova uporaba, kakva je danas u običaju, toliko smjera na zlo u svim svojim okolnostima, da dušu dovodi u velike opasnosti. Govorim ti o plesovima, o Filotejo, kao što liječnici govore o gljivama; ni najbolje ne vrijede ništa, vele oni; a ja ti velim da najbolji plesovi ne vrijede ništa…
Ako te koja okolnost, iz koje se ne možeš ni najboljom voljom osloboditi, prisili da ideš na ples, pazi da ti ples bude kako treba udešen. A kako mora biti udešen? Mora biti pun 1. čednosti, 2. dostojanstva, 3. s dobrom nakanom. Pleši 4. malo i 5. rijetko jer, ako činiš drukčije, onda ti prijeti opasnost da zavoliš ples…Ovakve zabave 1. rastresaju duh pobožnosti; po njima 2. oslabe sile, 3. ohladni ljubav i 4. budi se u duši stotinu vrsta zločestih nagnuća; stoga se njima treba služiti velikom razboritošću."
Sveti župnik iz Arsa veli: "U svijetu se misli samo na zabavu. A ipak se ne može ples prikazati Bogu kao zadovoljština za grijehe svoga jadnog života; ne može se reći: "Moj Bože, prikazujem Ti ovu igranku da njome okajem svoje grijehe…"

Pod kojim je uvjetima ples dopušten?

Da ples ostane umjetnost, počinak, odmor, poštena zabava, ne smije biti loš niti uzrok moralnome zlu, i to ni sam po sebi, ni poradi prilika vremena i mjesta, a napokon ni poradi važne prilike osobâ.
Da se ples može dopustiti, ne smije, a to je od odsudne važnosti, dati priliku nijednoj nepristojnoj kretnji, nijednom previše slobodnom doticaju, nijednom odviše intimnom zbliženju između odraslih različitoga spola, ni jednom ružnom stavu, nijednom obuhvaćanju, nijednom grljenju koje podražava sjetilne strasti.
U protivnome slučaju, plesovi su opasni za plesače i plesačice, kao i za gledatelja. Oni su bliža prilika grijehu i ne smiju se nikako dopustiti ili podnositi, i to zbog načina kojim se tada ples izvodi.
Štetnost plesa dolazi također ili se povećava uslijed pretjeranoga décolleté-a (goloprsja) žena i djevojaka, décolleté-a koji je katkada tako pretjeran i izazvan da zaista potiče loše strasti i odveć često postaje za plesače i gledatelje uzrok sablazni i pada. Isto se osuđuju potpuno gole ruke. I maskirani plesovi vrlo su opasni po ćudoređe.
U plesovima što se priređuju u salonima, ima, uglavnom, više pristojnosti i čednosti. Mlade djevojke onamo ne idu same i ne vraćaju se same.
Rijetko je da česti i redoviti plesovi ostanu jednostavna zabava. Oni daju, naprotiv, priliku intimnosti i sastanku osoba koje tako nađu lako sredstvo da dadu svojoj strasti hranu za kojom uvijek čeznu. Ovi su sastanci to opasniji što dulje traju. Danas se pleše cijelu večer s istom osobom. To je bila negda velika nepristojnost. Česti plesovi s istom osobom vrlo su opasni. Igranke, što se priređuju po danu, nisu tako opasne kao one po noći. Poznate su opasnosti tame. Plesovi što ne traju odviše u noć, nisu tako opasni kao oni što se svršavaju u ranu zoru.
Ples, ako nije formalno razbludan, zabranjen je samo utoliko, ukoliko u sebi sadrži više ili manje opasnosti i ukoliko daje bližu ili daljnju priliku grijehu. Bliža je prilika onda kada grijeh tako prati ples da je između njih vjerojatna ili skoro sigurna veza.
Normalno, ova je bliža prilika ili apsolutna i općenita, tj. postoji za sve ili skoro za sve ljude, ili je samo relativna, tj. postoji samo za neke osobe radi njihove mladosti, razdražljivosti temperamenta, slabosti. Njihovo posebno ustrojstvo tako na njih djeluje da u mnogim prilikama padnu, gdje mnoge druge osobe ne osjete nimalo loš dojam. Stoga onim osobama, koje svaki puta teško griješe kada izvode ples, pa makar i pristojan ples, taj je ples bliža prilika grijehu. Ne smiju, dakle, onda plesati. A ako iz važnoga razloga ne mogu izostati od plesa, onda moraju molitvom, budnošću i drugim pobožnim činima nastojati ovu opasnost, koja je za njih bliža, učiniti udaljenom.

Ples u teoriji nije nemoralan, u praksi je za većinu ljudi povod grijehu

Teoretski, uzevši ples sam po sebi nije nemoralan jer nije uvijek uzrok grijehu. On to može postati tek uslijed prilika što okružuju jednu djelatnost koja je sama po sebi indiferentna; dakle samo akcidentalno. Moramo reći da je u praksi akcidentalno redovitije, tj. ljudi, koji griješe na plesu, daleko su brojniji od onih koji ne griješe u toj prilici. Uzrok je tomu s jedne strane malaksalost vjere i napuštanje pobožnih vježbi, a s druge strane popuštanje u ćudoređu, tako da čovjek danas sebi na plesu dopušta takve slobode, te je vrlo rijetko da krjepost pritom ne nastrada.



"MODERNI PLESOVI"

Općenita načela

S umjetničkog su gledišta tzv. moderni plesovi (tango, fox-trot, one-step, shimmy, jazz, schottisch, espagnole, blue), prema sudu glasovitih stručnjaka u poznavanju plesa, bez ikakve vrijednosti
"Ovaj skup uglazbljenih tjelovježbenih previjanja, ovaj polagani i žalosni hod, udešen da odgovara posebnom muzičkom napjevu, ovaj jednostavni skup koraka s manje ili više prostačkim izbočivanjem, sa stavovima više ili manje nečednim, ovim više ili manje preslobodnim križanjem nogu, to je sve skupa pojava koja žalosnije nego ikada prije tjera u laž umjetnost Terpsihore ili, jednostavno rečeno, svaku čistu milinu i ljepotu" (M. Blanchon, Echo de Fourvière). "Ovaj ples, veli proglas Pariške akademije učiteljâ plesa, nema u sebi ništa umjetničkog, ma koliko se nastojalo da ga profine i učine ispravnijim. On znači za koreografiju, za umjetnost lijepa plesanja, što je u barovima loše otpjevana tugaljiva romanca za glazbu". (Idéal, II. 1914.). " Što predbacujem fox-trotu, one-stepu, shimmyu i drugim te ruke komadima, jest da to nisu nikakvi plesovi; nemaju skladne pravilnosti, nemaju koraka, nemaju ni dražesti, ni plastike, uopće ništa". (Ch. Dambries. – V. Danseront – elles? EnquĂŞte sur les Danses modernes, par José Germain. Documentation catholique 10. III. 1923.).

Moderni su plesovi nezdravi

U svemu znanstvenom svijetu glasoviti dr. Pinard tvrdi da ovi plesovi "prouzrokuju kod mnogih djevojaka uzbuđenje koje se mora požaliti"; štetno djeluju na umnažanje ljudskoga roda i radi svojih pretjeranosti škode zdravlju pojedinaca. Dr. Page izjavljuje da ovi plesovi, umjesto da učvršćuju slabe, umjesto da pomlađuju, čine čovjeka starijim. Dr. G. L. – C. Bernard, uvaženi ginekolog, naučava da ti plesovi prouzrokuju mnoge tjelesne i duševne poremećaje, da su opasnost protiv koje se valja ozbiljno boriti. "Na ćudorednom području treba dodati – osim toga što ugrožavaju rađanje – ove loše posljedice u duševnome životu: neurednost u trijeznom mišljenju, sigurne i postupne zablude u prosuđivanju, nedosljednosti u zvuku, ukusu, mjeri koje se razvijaju kod obrazovanih bića, otupljenje volje, općenito popuštanje savjesti prema izražavanjima nižih nagona, nezdravo dvoumljenje o svemu radi lijenosti, a poglavito radi duševne izmorenosti… Takav narod izumire, ćudoredna svijest propada. Eto u tome je opasnost." Ovi su plesovi znak moralnoga boljševizma.5

Obilježja pojedinih plesova

Jedan je svjetski čovjek, sjajan plesač, ovako označio pojedine nove plesove: tango, nečist, fox-trott, ciničan; jazz, grub; schottisch i espagnole, izazovan; shimmy i blue, tupavost i trzanje poput bolesti zvane »ples sv. Vida«. Sve ovo, reče isti svjetovnjak, podsjeća na razbojnike, pustolove, varalice, divljake.
Crkva se je i u prijašnjim stoljećima borila protiv loših plesova.
Primjer iz 17. stoljeća. – Goignade, veli glasoviti govornik Fléchier u svom dijelu »Grand jours d'Auvergne«, samo dodaje vezivo k bestidnosti i može se reći da je to najraspušteniji ples. U njemu imate odmjerene i ispravne korake, vrlo smione figure koje cijelo tijelo stavljaju u gibanje. Vi vidite kako dama i kavalir pođu s kretnjom glave koju prati kretnja nogu, a ovima opet slijede kretnje ramenâ i drugih dijelova tijela. Presv. gosp. biskup iz Aletha izopćuje u svojoj biskupiji one koji plešu na taj način.
Primjer iz 19. stoljeća. – Kod ovih plesova vidite samo mješavinu sramotne golotinje, tako reče kardinal de Bonald, to su sjetilni, razbludni plesovi. Ne, to nisu sastanci kršćana. Jedino je pakao mogao tako brzo raširiti ovu plodnu klicu tolikih uvreda, ovo novo ognjište gdje su se upalili požari, koji su prouzrokovali toliko gorkih, ali prekasno prolivenih suza.

Papa Benedikt XV. osuđuje nećudoredne nove plesove

»U ovoj stvari ne možemo zaista dovoljno požaliti zasljepljenosti tolikih žena razne dobi i raznih staleža, koje je u tolikoj mjeri zaglupila želja za sviđanjem, da ne vide koliko se pretjeranosti nošnje, kojima se one služe, ne samo ne sviđaju dobrim ljudima, već i Boga vrijeđaju… Spominjem također one plesove koji su gori od svih ostalih, a došli su nedavno iz barbarskih krajeva u modu elegantnih ljudi i od kojih se ne može naći ništa zgodnije što bi poništilo svaki stid.« (Papa Benedikt XV. Enc. – pismo »Sacra propediem« od 6. I. 1921.; A. A. S. 1921., 39.).

Zabrana takozvanih »novih plesova«

Ovu općenitu zabranu sv. Stolice primijenili su mnogi biskupi pojedince na neke plesove. Evo nekih primjera:
Opisi su nas obujmanja i kretnji ovih plesova, veli pariški kardinal Dubois, uvjerili da ti plesovi ne tvore samo bližu prigodu grijeha, već su sami po sebi grijeh. Ne treba ih nazvati opasnim, već po sebi lošim. Nije dosta smatrati ih nepristojnim, već ih valja osuditi kao loše po samoj njihovoj naravi. – Neka se zna, veli msgr. Castellan, da prema sudu ozbiljnih ljudi sama pristojnost osuđuje te plesove – ti su plesovi sami po sebi grijeh, a ne samo opasnost grijeha - u kojima su plesači i plesačice 1) tijesno jedno uz drugo stišću, i gdje se 2) izvode nepristojni koraci s kretnjama zastoja koje su pauze ili točke iz razbludnih orgija. – »Sav čar ovih nečistih plesova, veli biskup lilleski, leži u tome što je cilj kretnjama i obuhvaćanju, figurama i znakovima da podraže strast i da je dotjeraju do vrhunca. Ne može se nijekati da po svojoj naravi, po svojoj bitnoj težnji, takvi plesovi teško vrijeđaju čednost i krjepost. Njihova je opasnost još uvećana radi nečednosti nošnje i golotinje, i to tvori tešku i blizu priliku grijehu i sablazni. Mi ih, dakle, osuđujemo i izričito zabacujemo.«

Zabranjeni plesovi

»Osuđujemo, kaže kardinal nadbiskup pariški, ples stranoga podrijetla, poznat pod imenom tango, koji je po svojoj naravi besraman i vrijeđa ćudoređe. Kršćani ga po svojoj savjesti ne smiju plesati.« (Vidi kasnije kod poglavlja o Kongregacijama.)
»Tango, kada se izvodi po svojim posebnim pravilima, veli msgr. Chollet, nadbiskup u Cambraiu, jest ples koji je do temelja opasan za ćudoređe… Stalo nam je do toga da na taj običaj svratimo pažnju kršćanskih obitelji, koje ni pod kojim uvjetom ne će kod njega sudjelovati, niti će mu otvoriti svoje salone. Upozoravamo također ispovjednike koji će svom odlučnošću vojevati protiv jednog od najmoćnijih razarača francuskoga ćudoređa.«

U Kanadi su izričito zabranjeni mnogi moderni plesovi (tango, fox-trot, camel-trot, shimmy, checks-tocheck, one-step, two-step i pod nekim uvjetima valcer i polka).

35. poglavlje crkvenih naredbi biskupije u Québecu (Kanada) donosi slijedeću odluku: »Osuđujemo plesove kao tango, fox-trot, turkey-trot, camel-trot, shimmy, one-step, check-to check, two-step i druge iste vrste kojega mu drago bili imena, koji su sami po sebi bestidni; i također plesove koji se plešu bestidno, kao valcer, polka koji se danas obično na bestidan način plešu; odlučno ih osuđujemo kao bliže prilike grijeha i izričito ih zabranjujemo u cijeloj našoj biskupiji, tako da onaj, neka nas od toga Bog očuvao, koji bi se usudio u njima sudjelovati ili bi dozvolio svojoj djeci ili svojoj služinčadi na njima sudjelovati, ili bi dopustio da se plešu u njegovoj kući, taj bi učinio teški grijeh neposlušnosti.«
Godine 1923. austrijski su biskupi zabranili: One-step, fox-trot, tango, shimmy. Biskupi vele da je plesanje tih plesova nespojivo s kršćanstvom, teški grijeh i teška sablazan, te nalažu ispovjednicima da uskrate odrješenje majkama koje dozvoljavaju kćerima polazak ovih plesova. (Salzburger Kirchenzeitung 1923. br. 5. str. 37. V. Kniewald: Katoličkim djevojkama, str. 198., i »Život«, 1925., 2. broj, str. 94. – 95.).

Zabranjeni su svi plesovi, bili stari ili novi, u kojima dolazi do slijedećih stavova: lice uz lice, prsa uz prsa, noge među nogama.

»Stanoviti novi ili stari plesovi nisu zabranjeni jer se ovako ili onako zovu, već što iziskuju ili skoro neizbježno dovode do kretanja i stavova što ih i najobičnije ćudoređe zabacuje.
Moral zabacuje slijedeće stavove: lice uz lice, prsa uz prsa, noge među nogama (»figure contre figure, poitrine contre poitrine, jambes entre jambes«).
I tako svi plesovi u kojima se nalaze ti stavovi, koji iziskuju ovu međusobnu blizinu tijela (ce corps Ă  corps«), bez obzira na njihovo sadašnje ime ili na ime koje će kasnije imati, jesu i bit će uvijek zabranjeni i to svagdje na domaćim sijelima kao i na društvenim igrankama.« (Viđeno i potvrđeno za biskupiju Lille od HECTORA-RAPHAELA QUILLIETA, biskupa lilleskog, dne 8. XII. 1925.).

Smrtni je grijeh plesati plesove koje i kakve je biskup zabranio.

Kada koji biskup izričito upotrebljava riječi: zabacujemo, osuđujemo, i kada, osim toga, znamo da zabranjena stvar teško vrijeđa kršćansku čednost, ova zabrana teško veže savjest. I vi znate, ako niste posve zaboravili svoj katekizam, što znači ova ozbiljna riječ: znači da je grijeh smrtan.

Ovi su plesovi (tango, fox-trot itd.) sami po sebi zabranjeni, bez obzira na to je li vlastiti biskup tu zabranu proglasio ili ne

»Tango, fox-trot i drugi slični plesovi, veli učeni cambraiski nadbiskup, po svojoj su naravi nećudoredne zabave. Njih sama savjest zabranjuje, svagdje i uvijek, i ona ih je zabranila prije i neovisno od biskupskih zabrana. Ove zabrane dodaju samo jednu novu dužnost; da ih se ne pleše. Tamo gdje te zabrane nisu proglašene, postoji naravna moralna obveza da ih se ne pleše. Jer su ti plesovi po svojoj naravi nećudoredni, zabranjeni su i onda kada se jednom smicalicom promijeni samo njihovo ime, a sačuvaju figure« 6

Ako osobe, na koje novi plesovi ne djeluju zlo, ove plešu, i to u zemlji u kojoj ih biskup nije formalno osudio, te osobe ne griješe ni protiv čistoće, a ni protiv poslušnosti, ali se teško ogrješuju o ljubav prema bližnjemu.

»Ako su vam nepoznate zabrane, ili ako se nalazite u zemlji gdje ne postoje takve zabrane, vi plešući ne počinjate grijeh protiv poslušnosti, a možda ne griješite ni protiv čistoće. No, možete li tvrditi da ne griješite protiv ljubavi? – Plesovi su, o kojima govorimo, nemoralni ili daju priliku nećudoređu. Oni su, dakle, vrlo opasni, ako ne za sve one osobe koje u njima sudjeluju, ali barem za najveći broj. Slijedi iz toga: budući da najveći broj osoba, koje se nalaze u ovoj opasnoj prilici, griješi, i to teško griješi, onda one osobe kojima ove plesovi makar ne bili povod grijehu, pa makar im možda i bili sredstvo za njihovo posvećivanje, duguju same sebi, a i svom bližnjemu, ovo potrebito djelo ljubavi, da ih ipak ne plešu. Ako je te osobe dobro obavijestio njihov ispovjednik ili koja druga mjerodavna vlast – a to je danas učinjeno – i ako ipak nadalje aktivno sudjeluju kod takvih sastanaka, teško griješe protiv ljubavi prema bližnjemu«. (Ami du Clergé od 9. XII. 1920.; p. 684.)

Ni pristojno preuređenje modernih plesova nije dozvoljeno

»Neka se pripitomi, veli msgr. Charost, ako se može, ovaj divljački kalem modernih plesova i neka se njegova prirođena bestidnost manje ili više vještački popravi! Čim sretne koju srodnu ćud, uza sve preudezbe, poprimit će ipak svoju vatru i svoj prirođeni bijes. On je otrov poganske putenosti koji prodire u onaj socijalni organizam što ga je uobličilo sedamnaest vjekova kršćanskoga spiritualizma i moralnoga dostojanstva. On je više od pobune, on je u svojoj bitnosti i po svojoj težnji anarhija najnižih nagona; on odbacuje stid i disciplinu«.
»Vi znate što sudi vaš biskup o ovim pristojnim preudezbama. Da se izbjegne osudi, nije dozvoljeno podmuklo se utjecati onomu što sam čuo da se naziva »pristojnom interpretacijom« tih nepristojnih igranki. To je samo tašti pokušaj da se uzmognu uvesti u kršćansko društvo. Iskustvo nam i priznanja iskrenih ljudi iz svijeta dozvoljavaju tvrdnju da su ove »interpretacije« ili preudezbe nesposobne poništiti kod čuvstvene omladine, u kojoj bukti život, prirođeno besramno obilježje ovih tuđinskih zabava«. (Msgr. Quilliet, Lettre pastorale.) Isto je mišljenje izrekao glasoviti romanopisac i poznavalac suvremenoga društva Paul Bourget: »ovi posebni plesovi, stvoreni u svojim rodnim zemljama poradi posebne svrhe, ne mogu biti posve oslobođeni od svojih prvih nedostataka i u njima je sklonost, da se prije ili kasnije povrate svojoj prvotnoj naravi«, t. j. da postanu nećudoredni.
I njemački su biskupi zabranili te »pristojne interpretacije«: »Katolički se krugovi moraju kod njegovanja društvenosti i gostoprimstva povratiti k staroj jednostavnosti i čednosti. Razvratnost se i pijančevanja svake vrste ne dadu spojiti s katoličkim naziranjem. Moderni plesovi, koji – jer su skoro svi najgoreg podrijetla – ugrožavaju stidljivost i čednost, ne smiju se podnositi u nikakvu, pa ni u tako zvanom profinjenu obliku.« (U siječnju 1925.; njemački biskupi na biskupskoj konferenciji u Fuldi.)

Još nešto

Iz toga slijedi da sastanci, na kojima se dozvoljavaju ovi plesovi, jesu prava sablazan i nitko ne može mirne savjesti potpomagati ovo zločesto djelo, bilo priređujući ga, bilo sudjelujući u njemu, bilo odobravajući ga. »Onaj koji bi dopustio da se plešu (tango, fox-trott, turkey-trott, camel-trott, shimmy, checktocheck, one-step, two-step…i pod stanovitim uvjetima valcer i polka) u svojoj kući, taj bi učinio teški grijeh neposlušnosti. (35. poglavlje sinodalnih statuta kanadske biskupije u Québecu.7

Posebne smjernice za članove Marijinih kongregacija i Trećorece

Za njemačke djevojačke kongregacije vrijedi slijedeće pravilo.

»Dužnost je od najveće važnosti za kongregacije:
a. Iz svih sila nastojati ukrotiti neobuzdanu želja kongreganista za plesom, poglavito kod djevojaka, i da se osobito djevojke uzdrže od preranoga pohađanja plesova.
b. Treba umanjiti, ukoliko se to može, moralne opasnosti plesa, i to:
1. Najstrože valja zabraniti sudjelovanje kod bestidnih plesova.
2. Treba ih upozoriti da ne zalaze na mjesta javnih plesova kojima svatko ima pristup.
3. Treba im pokazati prilike gdje se djevojke mogu sastati s dobrim društvom i pod nadzorom kao npr. kod obiteljskih svečanosti ili kod svečanosti katoličkih društava gdje će se smjeti pristojno i umjereno plesati«.
To su zaključci centralnoga odbora Kongregacija katoličkih djevojaka Njemačke što ih je iznio p. Mischler na zborovanju vođa Marijinih kongregacija u svibnju 1922. i dao kao smjernice za kongreganiste cijeloga svijeta.

(Congregationes Marianae Primae Primariae Collegii Romani Aggregate, Sessiones moderatorum Marianarum Congregationum, Romae, mese Maio anni 1992. habitae – Roma 1923.).

Otac general Isusovačkoga reda dao je na Međunarodnom sastanku Marijinih kongregacija slijedeću izjavu: »Ni na koji se način ne može dozvoliti da kongreganisti sudjeluju u onim nečednim plesovima, već se moraju protiv njih boriti. Jučer sam spomenuo sjajni primjer đakâ Visoke tehničke škole u Parizu. Kada su u programu plesa vidjeli da su oglašeni i oni nečedni plesovi koji su bili nedavno prije toga zabranjeni od pariškoga nadbiskupa kardinala Ametta, izjavili su da ne će sudjelovati kod te svečanosti, ako se ti plesovi ne uklone. To se i učinilo. To bijaše pravi duh kongregacije.«

To načelo je na primjer u Zagrebu provela Kongregacija učiteljskih pripravnica u samostanu č. sestara. Njezina nadstojnica ovako o tome izvješćuje u Vjesniku Marijinih kongregacija (1925. 4.; str. 64.): »U našoj su kongregaciji zabranjeni moderni plesovi uz prijetnju isključenja iz kongregacije, a prema direktivi međunarodnoga sastanka upravitelja Marijinih kongregacija u Rimu 1922. godine.«
Treći red sv. Franje kao da od svojih članova traži još više. Tako čitamo u Katekizmu trećega reda sv. Franje: »Članovi trećega reda…neka se veoma oprezno čuvaju plesova« (Zagreb 1923; str. 12), te »Kakve svjetske zabave i ugodnosti zabranjuje pravilo? Odgovor: Zabranjuje polaziti bal, ples… jer su se trećoreci odrekli ispraznih i pogibeljnih radosti svijeta.« (str. 28.).

Katolik koji je prisiljen plesati tzv. još pristojne plesove, evo na što treba misliti kod plesa

»Mislite, veli sv. Franjo Saleški katolicima plesačima, na duše koje gore u paklu radi grijeha što su ih počinile na balu; mislite na svete redovnike koji pjevaju hvalu Bogu dok vi ludujete; mislite na ljude koji trpe i koji umiru; mislite na našega Spasitelja, na Našu Gospu, na anđele i svece, koji su vas vidjeli na balu i koji su se silno žalili gledajući vaše srce zabavljeno tako velikom budalaštinom i pažljivo na takvu glupost; mislite na smrt koja se približava rugajući vam se i koja vas zove da uđete u onaj mrtvački ples gdje jecaji nadomještavaju gusle i u kojem ćete samo jednom proći iz života u smrt.«
(Uvod u pobožan život, III., 33.)8
Savjet plesačima i plesačicama
»Budite, kada plešete – jer tvrdite da valja plesati ako se želite zabaviti – budite ljudi, to jest razborita lica kod kojih krjepost i razboritost ravna svim činima; kršćani, to jest bića koja nikada ne zaboravljaju, pa ni kod zabave, zašto su na zemlji: da spoznaju, ljube Boga i, služeći mu, zadobiju život vječni.«



Smjernice talijanske Katoličke akcije o plesu

a. »Što se tiče plesova, to neka duhovnik ne traži ni više ni manje nego li određuje katolički moral koji stavlja ples među opasne zabave i neka upozori da je skoro isključeno da bi moderni plesovi bili bez opasnosti za moral djevojke. Na svaki način neka zabrani sudjelovanje kod nećudorednih plesova. U drugim slučajevima neka rješenje delikatnoga problema prepusti ispovjedniku, koji će prosuditi, je li više ili manje bliža prigoda;
b. ali (duhovnik) neka poglavito nastoji pokazati ljepotu apostolata i opreku između plesa i apostolata; neka kaže da u heroizam, koji traži ženska Talijanska katolička omladina, spada i odricanje ugodnoga užitka; neka ih nauči osjećati zadovoljštinu onih ljudi koji su u više sfere postavili svoje srce;
c. neka (duhovnik) ne dozvoli da se u prostorijama katoličkih udruženja, ma bilo kako, promiču plesovi pa makar za same djevojke. Naučena zabava, u kojoj se je uživalo, proširit će se i uroditi nezgodama. Naša su udruženja priprava i odgoj za apostolat, a ne za plesove.« (Direttive dell'Azione Cattolica, Milano, Giunta Diocesana 1925.; str. 131.)

BORIMO SE PROTIV ZLIH MODERNIH PLESOVA

A sancutario meo incipite – Kod mog svetišta započnite
(Ezehiel IX. 6.).

Boriti se valja protiv krivih nazora mnogih roditelja

»Je li još potrebno da uvjeravamo majke kako su stavovi koje zahtijevaju ovi plesovi, posve bestidni, da ova obujimanja, koja bi negda bila sablazan, nisu odveć djevičanska, da sloboda u držanju mladića i djevojaka nije potpuno umjesna? Znate li zašto su majke tako glupo tolerantne? Jer si umišljaju da će lakše okućiti omladinu, ako im daju tako veliku slobodu. To je tako teško danas. Balovi su pravi lov za muževima, priređeni s više ili manje opreznosti i spretnosti. Svaki mladić ima svoj broj kao konji na trkalištu. – Zar vi zaista mislite da mladići, kojima je ozbiljno stalo do časti i stalnosti budućega ognjišta, idu tražiti svoju družicu među djevojkama koje se skiću po balovima? Tisuću puta ne. Jedan mi je od mojih mladića rekao neki dan: »»Kada bih vidio moju zaručnicu gdje pleše tango s ovim ili onim među mojim prijateljima čije skrivene misli poznajem,…poslao bih joj iste večeri slijedeći listić: »Gospojice, svršite dakle s kim ste počeli.««9
»A očevi su poglavito slijepi dopuštajući svojim kćerima te plesove. Morali bi pobjesnjeti kada promatraju svoje kćerke u salonima bjesomučnika gdje oponašaju geste koje one, recimo, ne poznaju, ali koje oni poznaju; oni ne promatraju ove grozote samo s nevjerojatnom hladnokrvnošću, već glupavom nježnošću. Treba biti odvažan i onako odrješito reći poput onoga svećenika na koncu jednoga romana g. Paula Bourgeta: »To su velike prljavštine.« (Abel Hermant, Le Temps, 16. I. 1920.)

Elita mora započeti odlučnom borbom protiv tih plesova

Pravom borbom treba započeti protiv tih novih plesova. Pobjeda će biti teška jer će se morati vojevati protiv mnogih neprijatelja i protiv naivne bezazlenosti djevojaka, protiv slijepe bezazlenosti nekih majki10, protiv lagodnoga shvaćanja mnogih žena, protiv strasti velikoga broja ljudi. No, ako čvrsto hoćemo, uspjet ćemo poništiti ove plesove. – Da polučimo taj uspjeh, treba najprije djelovati na elitu društva da isključi te salonske plesove… Potjerajmo tango, fox-trote, shimmye iz salona i vidjet ćete kako će onda ti plesovi lijepo izumirati.

Borimo se protiv novih plesova njegujući pristojne narodne plesove

»Što je bilo elegantnije, koketnije, umjetničkije od pavane, gavote, menueta i mnogih drugih. Niti jedan nije budio nezdrave uspomene. Naši su stari francuski plesovi bili plesovi takta, a oni koji danas slave slavlje plesovi su kontakta. Prvi su bili plesovi rase, ovi su plesovi rasice. Jedni su bili istančano psihologijski, drugi su nemilosrdno fiziološki. Čuvajte ovu narodnu ostavštinu, ovo umjetničko blago koje su vam ostavili djedovi vaši i babe vaše.« Tako vele Francuzi a mi, koji imamo još danas u narodu tako živo blago čednih narodnih plesova, jer su dobrim dijelom izražaj životne snage i radosti, i jer se igraju u prirodi. Omladinska udruženja Katoličke akcije (Orlovi, Orlice…) trebala bi prva postati apostolima pristojnih narodnih kolâ.
Nećudoredni plesovi haraju i u našim krajevima i to poglavito u našim gradovima. Naše majke drže kako moraju slati svoje kćeri na plesne tečajeve. No, neka si budu svjesne velike odgovornosti što je imaju pred Bogom: većina kretnja suvremenih plesova navodi normalno razvijenoga mladića ili zdravu djevojku na grješne misli i prljaju nevinost duše. Nakon toga slijedi odveć rano dozrijevanje, unutarnje duševne bure, nezadovoljstva, pa često i pad. K tomu valja dodati nečednu nošnju (bez rukava, prozirnost, razgaljenost décolleté-a) koja već sama po sebi, bez obzira na ples, navodi na grijeh. Katolički roditelji moraju biti tvrdi kao kremen i odlučno se boriti protiv ove suvremene pošasti.11



*U prijevodu uistinu izvorno stoji: zabrane! Naravno, riječ je o zabavama. Povratak potisnutog, dakako.
2 Isto tako ples ženâ označava radost u 1. Sam. XXIX, 5.
3 Treba dodati da su Židovi plesali oko zlatnoga teleta i da je Mojsije stoga dao pogubiti tri tisuće Židova.
4 A mi, ne živimo li i mi u novom poganstvu? (Op. prev.)
5 Vidi još "Život" 1925., 2. broj, str. 92.: Što vele pedagozi?
6 Biskup iz Linza izdao je 9. VIII. 1924. svim zavodima časnih sestara ovu naredbu: »Isto se tako zabranjuje održavanje i priređivanje plesnih tečajeva u zavodima kojima upravljaju redovnice«. (Kipa, 10. X. 1924.)
7 Osim osude pape Benedikta XV. u enciklici Sacra propediem, što smo je stavili u početku ovoga poglavlja, upozoravamo još na dvije osude koje se odnose na ples, a nalaze se u Acta Apostolicae Sedis (1916. str. 147. – 148. i 1918. str. 17.). Sadržaj je tih spisa ovaj: U Americi je bio običaj da su katoličke obitelji priređivale u noćnim satovima plesove kod kojih se jelo i pilo… Činili su to da se međusobno bolje upoznaju i da ih veze poznanstva i ljubavi još više ujedine. Osim toga su tako skupili novac koji bi podijelili u dobrotvorne svrhe. Budući da su se kod tih plesova predvidjele opasnosti, to su ih biskupi zabranili. Papa Benedikt XV. potvrdio je tu zabranu ističući da svećenici ne smiju takve plesove podupirati, pa makar se priredili i u dobrotvorne svrhe i ne smiju doći na taj ples kad bi ga priredili svjetovnjaci. – Godinu dana iza toga je Sveta Stolica tu zabranu opet potvrdila i dodala da se ti plesovi ne smiju ni po danu priređivati niti u formi obiteljskih izleta.
8 »Jacqueline Favre, kći glasovitoga predsjednika (1557. – 1624.), bez dvojbe je razmišljala o tim savjetima svetoga biskupa. Bilo je to jedne večeri na jednom balu u Chambéryu. Gledatelji su se postavili u polukrug da je gledaju kako pleše i da joj se dive. Bila je pobožna djevojka; najedanput Milost zasja u njezinoj duši: »Siromašna Favre, reče ona sama za jedne stanke, kada su svi mislili da samo misli na svoj trijumf i da ju je ovaj opojio, što ćeš imati od tih odmjerenih koraka koje činiš s toliko pažnje? Reći će o tebi: »Ova je gospojica dobro plesala i na koncu, to će biti sve; koja li žalosna nagrada!« I toga časa odluči ući u samostan gdje će mjesto pljeskanja naći samoću. Biskup (sv. Franjo Saleški) je bio pouzdanik ovog zvanja. On je imao brata Ljudevita koji se zaljubio u tu djevojku i zaprosio je od njezina oca. Predsjedniku je bila ova veza osobita čast, držao je do nje. Otac i prosac moraše se pokoriti. Posljednji je to, štoviše, učinio na vrlo otmjen način. »Ako me ostavljate radi kojega drugog mladića«, reče on djevojci, »bit ću neutješen, ali radi Boga se odričem svih zahtjeva…« (H. Bordeaux, Saint François de Sales et notre coeur de cahir, p. 137.-138.).
9 Jedan je mladi kapetan rekao svojoj majci: »Hoću se ženiti, pomozi mi da nađem ženu. – Imaš li kakvu ideju? Kakvu vrstu djevojke želiš? – Prije svega hoću jednu koja ne pleše tango. – Ti se šališ, odgovori mi majka, ta ti ga sam plešeš! – Eh, majčice, upravo…radi toga!…« - Druga anegdota: »Želim da vam se dogodi što se je dogodilo jednoj elegantnoj i tvrdoglavoj djevojci koja je bila pozvana na bal, na kojemu se plesao tango. Tvrdokorno je ostala sjediti, sama na svom mjestu, unatoč ponuda, šala i, jao! - prigovara stara gospođa. Slijedećeg ju je dana zaprosio jedan mladić koji ju je promatrao i koji si je tražio ženu usred iščešljanih lutkica!
10 »Majke kao da su uvjerene, veli književnik Octave Feuillet (La morte, p. 9.), da se sve u prirodi može pokvariti osim njihovih kćeri. Njihove se kćeri mogu oduprijeti najopasnijim prikazivanjima, najsumnjivijim razgovorima, svejedno je! Sve što prolazi kroz oči, kroz uši, kroz um njihovih kćeri u tren se oka pročisti. Njihove su kćeri salamandri koji nekažnjeno mogu proći kroz vatru, pa makar kroz paklenu vatru. Duboko prožeta tim ugodnim osvjedočenjem, jedna se majka ne ustručava povjeriti svoju kćer svim pokvarenim mamilima onoga što se označuje imenom »pariški život«, koji uistinu nije ništa drugo nego li organizirani pokret svih sedam glavnih grijeha«.
11 Gg. svećenicima koji bi htjeli s dušobrižničkoga gledišta proučavati ovo velevažno pitanje, preporučujemo ove knjige: A. JANSSEN: Les danses nouvelles (La Lecture du Foyer, 34, rue de Stassart. 1925. 40 pages. Cijena 2 francs); G. KIESELSTEIN: La Danse et la morale (Rev. Eccl. de Liege. t. XVI, p. 69.); T. ORTOLAN, Dict. de théol. cath. (article »Danse«); DONCOEUR, S. J. »A propos d'une enquete sur le danses modernes« (dans Etudes 2 avril 1923. p. 1.); E. HOCEDEZ S. J. »Notes de théol. past., les danses« (dans Nouv. Rev. Théol., t. LI, 1924, p. 33.)