NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Povijest i poruka božićnog otajstva

Marko Matić

Crkvena liturgijska godina kruži u biti oko dva stožerna blagdana naše vjere, oko Uskrsa i Božića. Uskrs je najstariji i najznačajniji blagdan u Crkvi, blagdan na koji se Crkva kroz stoljeća pripravljala i pripravlja punih četrdeset, a slavila ga i slavi pedeset dana. Sve to vrijeme od korizme do svetkovine Duhova zove se vazmeno vrijeme. Uskrs je neprolazni blagdan. On se slavi zapravo svake nedjelje, jer nedjelja je dan Gospodnji, uskrsni dan, tako su u istočnoj Crkvi zvali nedjelju kroz stoljeća i tako se nedjelja zove na ruskom jeziku i danas »voskresen'je«.
Dok je Uskrs u prvom tisućljeću kršćanstva sačuvao svoje prvenstvo kako u liturgiji tako i u svijesti vjernika, u drugom tisućljeću sačuvat će ga doduše u liturgiji ali u svijesti vjernika prevladat će postupno drugi veliki blagdan kršćanstva, Božić.

Povijest božićnog otajstva

Božić se počinje slaviti tek u četvrtom stoljeću, i to najprije u Rimu. Povod je bila reakcija na glavnu zabludu četvrtog stoljeća, na arijanizam koji je nijekao pravo Isusovo božanstvo. Crkva ne samo da je na Prvom općem saboru u Niceji 325. godine osudila tu zabludu i proglasila da je Isus Krist pravi Bog, istobitan s Ocem i da se utjelovio po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom, nego je to svoje vjerovanje potvrdila uvodeći blagdan Kristova rođenja, Božić
Zašto je Crkva odredila da se taj blagdan slavi 25. prosinca? Sigurno ne zato jer bi znala da se Isus rodio upravo toga dana. Ne znamo točno ni dan ni godinu Isusova rođenja. Ali znamo zasigurno da se je rodio u vrijeme cara Augusta (27-14), potkraj života Heroda Velikoga (37-4. pr. Kr.), a to znači u proljeće 7. ili 6. god. pr. Kr. Crkva se odlučila za 25. prosinca iz više razloga:
Židovi su od makabejskih vremena slavili 25. prosinca (Kislev) blagdan Posvećenja Hrama (Hanuka). Toga je dana 168. godine pr. Kr. sirijski kralj Antioh IV. oskvrnuo Hram žrtvujući nečiste životinje bogu Zeusu, što je, među ostalim, bio povod makabejskom ustanku. Tri godine kasnije istog dana 25. prosinca Juda Makabejac dao je očistiti i ponovno posvetiti Hram i odredio da se spomen na taj događaj slavi svake godine osam dana. To su dani radosti i dani svjetla jer se običavalo po zalasku sunca na osmerokrakom svijećnjaku »hanukiji« ispred kuća i u Hramu paliti svijeće. Tih dana darivalo se djecu, pjevalo radosne pjesme »hallel-psalme«, tako da neki Židovi nazivaju taj blagdan »židovskim Božićem«
Na odluku Crkve da se Božić slavi 25. prosinca najviše je utjecala židovsko-kršćanska predaja prema kojoj se Isus utjelovio i umro na isti dan kada je Bog dovršio stvaranje svijeta, a to je 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga je 25. prosinca, dan Isusova rođenja.
Rimljani su po odredbi cara Aurelija iz 275. godine slavili 25. prosinca »natale Solis invicti«, rođendan nepobjedivog (boga) sunca. Crkva je smatrala da je taj dan prikladan za slavljenje rođendana Isusa Krista, jer se od tog dana skraćuje noć, a povećava dan, i jer su kršćani prvih stoljeća običavali Krista nazivati svojim Suncem koje je smrću zašlo u carstvo mrtvih, a na uskrsno jutro izišlo kao Sunce spasa i Sunce pravde. Sveti Augustin opravdava 25. prosinca kao dan Isusova rođenja kad veli: »Slavimo 25. prosinca ne zbog rođenja sunca, kao nevjernici, nego rođenja onoga koji je stvorio sunce.« Slavljenje Isusova rođenja 25. prosinca širi se tijekom četvrtog stoljeća iz Rima najprije po Africi, zatim sjevernoj Italiji i Španjolskoj. U Galiji se uvodi tek potkraj 5. a na Istoku sredinom 6. stoljeća
Širenju slavlja božićnog otajstva tijekom srednjeg vijeka pridonio je, možda, najviše sv. Franjo uvodeći običaj božićnih jaslica. Božić je dar neba i stoga je Martin Luther u 16. stoljeću običaj darivanja o blagdanu sv. Nikole prebacio za Božić.
Diljem kršćanskog svijeta kiti se za Božić i božićno drvce. Možda mnogi i ne znaju zašto. Božićno drvce simbolizira stablo života. Nakon grijeha Bog je istjerao čovjeka iz raja zemaljskog i nastanio ga istočno od vrata edenskog vrta, postavio kerubine i plameni mač da straže nad stazom koja vodi k stablu života (Post 3, 24). Isusovim rođenjem i smrću na drvu križa otvorila su se vrata edenskog vrta i imamo pristup k stablu života.

Tri božićne mise

Običaj da se na Božić slave tri mise: polnoćka (in nocte), zornica (in aurora) i dnevna (in die), potječe iz Rima. Na početku se slavila samo dnevna, papina misa u crkvi sv. Petra. Nakon proglašenja Blažene Djevice Marije Bogorodicom na Efeškom saboru 431. godine, uvodi se noćna misa, po svoj prilici po uzoru na jeruzalemsku Crkvu, koja je u 4/5. stoljeću slavila polnoćku (tada još uvijek uoči 6. siječnja!) u Betlehemu. Budući da se u crkvi sv. Marije Velike čuva kopija betlehemske štalice, papa je u njoj slavio noćnu misu. Vraćajući se u zoru od crkve sv. Marije prema Svetome Petru, papa bi se zaustavio na Palatinu u crkvi sv. Anastazije i, iz poštovanja prema bizantinskom Istoku, koji je uvelike štovao tu sveticu, slavio s bizantinskim službenicima misu zornicu. Običaj slavljenja triju misa proširit će se u srednjem vijeku iz Rima po cijelom Zapadu. U tom trostrukom slavlju mistici 12. stoljeća vidjeli su trostruko Isusovo rođenje: u polnoćki slavi se vječno rođenje Logosa od Oca, u zornici - rođenje Sina od djevice Marije, u dnevnoj misi - rođenje Boga u dušama vjernika. Crkva Drugoga vatikanskog sabora sačuvala je taj običaj i dala mogućnost da svaki svećenik na Božić može, ali ne mora, reći tri mise. S vremenom se ustalilo da se Crkva kroz četiri tjedna pripravlja na Božić i slavi ga osam dana. Vrijeme od prve nedjelje došašća pa do svetkovine Bogojavljenja - božićno je vrijeme.

Božićno otajstvo otkriveno - pastirima

Poruka božićnog otajstva, prema Lukinu evanđelju koje čitamo na misi polnoćki i zornici, glasi: »Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin« (Lk 2, 10-11). Prvi kojima je ta poruka priopćena bili su pastiri koji su čuvali noćnu stražu kod svojih stada na betlehemskom polju. Zašto baš njima? Postoje različita tumačenja. Neki tumači Svetoga pisma vide u njima i u kraju u kojem su čuvali noćnu stražu kod svojih stada prije svega mesijanski motiv koji podsjeća na Davida kojeg je Bog s tog betlehemskog pašnjaka uzeo od stada i učinio kraljem. Prema tome Luka želi reći da je dijete u jaslama onaj potomak kojeg je Bog preko proroka Natana obećao Davidu da će se roditi od njegova tijela i da će mu utvrditi prijestolje zauvijek (2 Sam 7, 12 sl.).
Drugi pak vide u pastirima prve predstavnike Isusovih prijatelja iz Lukina evanđelja: malene, siromašne, carinike i grešnike. Pastiri u židovstvu Isusova vremena ne samo da nisu bili u cijeni nego se na njih s prezirom gledalo kao na kockare, lihvare, poreznike i carinike. U javnom životu nisu nikada mogli nastupiti kao svjedoci. Njihovo zvanje nije im dopuštalo da pohađaju pouku u sinagogi niti da izvršavaju ritualne obrede zbog čega su ih farizeji smatrali izgubljenima i bez nade u spasenje. Sumnjičilo ih se da kradu i stoga je bilo zabranjeno od njih kupovati vunu, mlijeko ili mladunčad.
Prezreni u očima svijeta postadoše miljenici Božji te noći. Njima, neočekivano i bez ikakvih njihovih zasluga, pristupi anđeo Gospodnji i slava ih Gospodnja obasja. Iako Luka ne spominje anđela poimence kao u navještenju Ivanova i Isusova rođenja (Lk 1, 19. 26), neki komentatori misle da se i ovdje radi o anđelu Gabrielu, jer sve što je njemu svojstveno, ovdje se ostvaruje: on je glasnik posljednjeg doba (Dn 8, 17 sl.), ukazuje se miljenicima Božjim (Dn 9, 23. 10, 11. 19) i donosi im radosnu poruku (Lk 1, 19. 28). Pojavu anđela prati slava Gospodnja, izvanjski odsjev unutarnje Božje biti, odnosno svetosti, znak njegove nazočnosti u događaju božićne noći. Obasjani Božjom blizinom pastiri se silno prestrašiše, što je redovito popratna pojava u susretu čovjeka s Bogom, odnosno njegovim glasnikom (Iz 6, 5; Dn 8, 17; 10, 7-11; Lk 1, 12. 29). Anđeo ih oslobađa straha i javlja im veliku radost: »Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin« (Lk 2, 10-11). Svaka je riječ važna. »Danas« je više od kronološke oznake. To je teološki pojam kojim se Luka često služi u svom evanđelju bilo da želi istaknuti ispunjenje starozavjetnih obećanja, npr.: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4, 21), bilo da upozori da je došlo spasenje u ovaj svijet, primjerice kad Isus veli Zakeju: »Danas je došlo spasenje ovoj kući« (Lk 19, 9). Važno je uočiti posvojni dativ u anđeoskoj poruci: »vam se rodio«. Kao što je Isus za nas umro, tako se je za nas i rodio. Uzvišenim imenima anđeo objavljuje tko je to dijete u jaslama: Spasitelj, Krist, Gospodin. To je vrhunac anđeoske poruke, središte zgoda Isusova djetinjstva. Imenima Spasitelj i Gospodin, koja se u Starom zavjetu primjenjuju isključivo na Boga, anđeo upozorava na Isusovo božanstvo, a imenom Krist (Mesija) na njegovo ljudsko podrijetlo od Davidova roda. Nakon objave identiteta novorođenčeta, anđelu se pridružila silna nebeska vojska koja u kozmičko-nebeskoj liturgiji pjevajući hvalospjev »slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim« (Lk 2, 14) objavljuje značenje tog djeteta za Boga i ljude, nebo i zemlju. Bogu je vraćena čast i slava, a ljudima, miljenicima Božjim mir i spas. To je u biti poruka evanđelja s mise polnoćke.

Utjelovljenje Sina Božjega

Na misi zornici slušamo nastavak Lukina evanđelja. Nakon što su pastiri čuli radosnu vijest, trebalo je i da vide taj događaj, da budu očevici i da mu postanu svjedoci. Pohitješe. Ponuda spasenja ne trpi odgode. Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Trebala je velika vjera prepoznati u tome znaku ono što im je anđeo navijestio: Spasitelja, Krista, Gospodina. Malenima Bog daje i tu milost! Svaki susret s Bogom, odnosno s Isusom, ovdje s Marijom, Josipom i novorođenčetom, uvijek je i poslanje. Pastiri su postali prvi novozavjetni apostoli koji pripovijedaju svima ono što su vidjeli i čuli, a svi koji su to slušali divili su se tome što su im pripovijedali pastiri. Tu je Luka pokazao Crkvi svih vremena kako Božju riječ treba naviještati i kako ju treba slušati. Poput Marije treba sve te događaje u sebi pohranjivati, prebirati ih u svom srcu, o njima razmišljati i svjedočiti.
Na dnevnoj misi slušamo svake godine Ivanov izvještaj o utjelovljenju i rođenju Sina Božjega. To je posljednji biblijski osvrt na božićno otajstvo. U njemu nema nikakva božićnog nakita, nego čista gola istina: »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine« (Iv 1, 14). Zanimljivo je usporediti taj posljednji novozavjetni osvrt na božićno otajstvo s prvim koji donosi sv. Pavao u Poslanici Galaćanima, a glasi: »A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo« (Gal 4, 4 sl.). Nijedan od njih ne spominje anđele, pastire, štalicu, jasle, pa čak ni ime žene od koje je Isus rođen, nego samo potresnu istinu utjelovljenja Sina Božjega. Kao da nam žele reći: Otklonite od Božića sve kulise i sav nakit, zaustavite se pred potresnom činjenicom da je Bog postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja. Samo tako ta božićna istina može sve obradovati. »I ne smijemo biti žalosni danas« - govori papa Leon Veliki - »kad slavimo rođendan života. Gospodin je uništio strah od smrti i obradovao nas obećanjem da će nam dati vječni život. I neka se nitko ne izvlači od te radosti. Svi imamo jedan jedini razlog općeg veselja: naš je Gospodin uništio grijeh i smrt i kao što nikoga nije našao bez grijeha, tako je došao da nas sve spasi. Neka se raduje pravednik, jer se približava pobjedi. Neka se veseli i grešnik, jer je pozvan na oproštenje. Neka kliče od radosti i nekršteni jer je pozvan na život.«