NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Ekskluzivno za Vaseljenu: Denis Kuljiš o ishodu parlamentarnih izbora

Denis Kuljiš

Kako su završili hrvatski parlamentarni izbori i što oni otkrivaju o stanju hrvatskoga društva?



Da odgovorimo na to pitanje moramo analizirati raspodjelu glasova po idejnim usmjerenjima i po izbornim jedinicama, pa proniknuti u temeljni model po kojemu se političke inklinacije biračkog tijela konfiguriraju. Moramo shvatiti političku arhitekturu društva, njegovu dinamiku, moramo pojmiti u čemu je stvar, oko čega se borba vodila i od kakvih je političkih blokova zapravo načinjena hrvatska država.

Njeno teritorijalno ustrojstvo seže u blisku prošlest. Taj dvorac od lego-kocaka sastavio je dr Tuđman, uz stručnu pomoć demografa dr Ive Baučića, koji je pritom čupao kose i poslije svake sesije s hrvatskom operetnim diktatorom dolazio u redakciju "Globusa" da saspe otrov protiv supervizora projekta.
Dvadeset županija, govorio je njemu i nama, daleko je previše, a koncipirane su proizvoljno, bez poznavanja historije i geografije. Što je i razumljivo, jer dr Tuđman, iako je primljen u Strossmayerovu akademiju, nije imao pojma o povijesti - završio je samo šest razreda osnovne škole i viši partijski kurs Generštaba JNA u trajanju od godinu dana, a nije znao nijedan strani jezik. Hrvatsku je krojio na županije s idejom da sve budu podjednake veličine - po sto i pedeset do dvjesta tisuća duša, plus metropola, dvadesetiprvi entitet, koji sasvim dokida simetriju... Županijska Hrvatska složena je isto tako nesklapno i diletantski kao i njen grb, koji je istodobno kreirao uz pomoć zlosretnog dizajnera Miroslava Šuteja, pa pokazao podjednako nepoznavanje heraldike okitivši ga "životinjskim carstvom", gdje je na prvo mjesto stavio apokrifni Dušanov grb "zemlje Bosne" (Vidi: Ivo Banac, Grbovi, izd. Grafički zavod Hrvatske).

Osnovno polazište tuđmanovske ideje reteritorijalizacije bilo je kreiranje jednog hrvatskog velegrada - metropole, što će dokinuti prethodnu policentričnu strukturu zemlje i, drugo, integracija sela i gradova, odnosno ujednačavanje ruralnog i urbanog, zapravo malovaroškog, provincijskog elementa, radi stvaranja monolitnog, što ujednačenijeg društva, po receptu nalik onom za izradu Gavrilović-salame: samelješ meso i špek, a kobasicu poslije lijepo režeš na županije...

Svaki društveni inženjering osim poželjnih posljedica, donosi puno više nepoželjnih. Umjetno kreirane takvih administrativnnih oblasti, koje se ne oslanjaju na stoljećima izgrađivan regionalni ili gradski identitet, bile su izrazito neotporne na kataklizmu koju je donio rat, val izbjeglica, premještanje stanovništva... Ono što je naposlijetku ispalo, razabire se iz rezultata netom održanih izbora.

Nećemo ulaziti u genezu izbornog sustava, koji je naposlijetku definiran kao izborni model s deset nelogičnih, ali veličinom donekle ujednačenih izbornih okruga, plus dva specijalna, uz proporcionalnu raspodjelu mandata po d'Hontovoj metodi preferencije vodećih lista.

Razmotrit ćemo glasovanje u jedanaest teriotorijalnih izbornih jedinica u odnosu na glavne idejne opcije.

Pritom ćemo postulirati lijevi centar, koji se sastoji od Socijaldemokratske partije, dakle reformiranih komunista, koji su poslije sloma boljševizma, nastavili djelovati s postojećim aparatom nakon što su iz svog okrilja uklonili intelektualce i sve ljude liderskih aspiracija, a zatim se transformirali u socijaldemokratski birokratski kompleks liberalnih vrijednosti; zatim od Hrvatske narodne stranke, koja je u biti partija lijevih etatista proistekla iz razočarane Savkine revizionističke "ljevice s ljudskim likom"; te od Istarske demokratske stranke, regionalnog antituđmanističkog pokreta koji je iz marketinških razloga odabrao antifašistički image.

Postulirat ćemo, nadalje, desni centar, koji pokušava okupiti Hrvatska demokratska zajednica, hrvatska verzija srednjoeuropske demokršćanske Volkspartei, što se u velikoj mjeri evropeizirale pragmatičnim odricanjem od nacional-fašističkih ideologema svog osnivača, neizlječivog boljševika dr Franje Tuđmana. Sve svoje koalicijske trabante HDZ uništi obično u jednom mandatu, pa mu ponestaju partneri - više ih nema u Hrvatskoj stranci prava, koji je odavna služila kao njihova ispostava i manje prestižna "emporio" linija, namijenjena za - teško je to reći na hrvatskom - "yokels from Slavonia". Potrošio je penzionere kao interesnu lobističku stranačku grupaciju, satro Hrvatsku socijal-liberalnu stranku, od koje su ostala samo dva Budišina provincijska kriptonacionalista, a drži se još Hrvatska seljačka stranka, koji će morati poduprijeti vladu, kako bi je Sanader uopće mogao sastaviti, iako je svim čelnicima te seljačke asocijacije iz tri sjeverozapadne županije plus jedan metkovićki logističar, u sukobu s hadezeovskom nacionalnom centralom, istodobno u personalnoj uniji s njenom dubrovačkom uspostavom, iako im je, dakle, jasno da ulaze u smrtni zagrljaj. Idejna je potka HSS-a ipak desničarska, klerikalistička, provincijalna - oni su, dakle, organski dio hrvatskog desnog centra, makar im se kopuliranje s vodećim HDZ-om sad čini kao ljubavni ples sa crnom udovicom.

Od malih stranaka, u desnom idejnom prostoru je još skupina slavonskih otpadnika iz HDZ-a, tzv. Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje, s bojnim pokličem "Inati se, Slavonijo!" Okupio se oko umišljenog bolesnika general-bojnika Branimira Glavaša, optuženog za ratne zločine u Osijeku. Generički promatrano - nije se Glavaš odcijepio od HDZ-a, nego HDZ od Glavaša. Na osnivačkom sastanku stranke u birtiji nogometnog kluba "Borac" koji su ondje organizirali udbaški doušnici pošto je sala bila unaprije ozvučena, od oko pedeset i pet sudionika, čak dvadesetorica bili su iz Osijeka, a regrutirao ih je Glavaš, dok je dr. Ivo Sanader još pisao lirske pjesme. Kad odbiješ provokatore koji su radili za policiju, vidiš da je Glavaš na početku imao većinu u tom poduzeću koje je za svog predsjednika izabralo dr Tuđmana, a za predsjednika Komisije za samoupravnu radničku kontrolu - poznatog ugistitelja iz Novog Zagreba, Miroslava Kutlu. S HDSSB-om nitko ne će i ne smije koalirati, ali njihove glasove, uz one koje su pripali HSP-u, pribrojit ćemo desnici, jer nije riječ samo o političkom grupiranju, nego o pokazatelju svjetonazorskih orijentacija, općih nagnuća na hrvatskoj političkoj sceni.



Dakle, ako tako posložimo ljevicu i desnicu, pa uzmemo - radi jednostavnosti modela - da su izborne jedinice približno jednake po broju glasača, dobit ćemo sljedeće rezultate:

SDP vodi u 6 izbornih jedinica - I, II, III, V, VII i VIII
HDZ vodi u 5 izbornih jedinica - IV, V, IX, X, i XI

Svih 6 izbornih jedinica u kojima vodi SDP kompaktno su raspoređene na zapadu zemlje, a svih pet u kojima vodi HDZ, na Istoku.

U "crvenoj" Zapadnoj Hrvatskoj, u svim su izbornim jedinicama prag prešle i manje stranke centra, dok je u "plavoj", zapravo "crnoj" Istočnoj Hrvatskoj do takve fragmentacije došlo samo u V i X izbornoj jedinici, gdje nešto dobiva i HSS, dok u IV i VI prolaze jedino desničari HDSSB-a i HSP-a. U idejno potpunoj čistoj XI jedinici nema nikoga i ničega - tamo je sa 100% pobijedio sam HDZ.

Glasovanje u Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj, sad ćemo analizirati odvojeno.

U Zapadnoj Hrvatskoj SDP dobiva prosječno više od 36 posto glasova, a HDZ oko 29 posto. Lijevi centar (SDP, HNS i IDS) tu osvaja ukupno 47 posto glasova, a desni centar 36 posto, što znači da bi, po obračunu d'Hontovom metodom, u toj urbanoj, naprednoj, europskoj Hrvatskoj imao 48 mjesta i komotnu natpolovičnu većinu u parlamentu sa 88 zastupnika, u što su uračunata i četvorica s državne manjinske liste, kojima ukupno 8 zastupnika.

Istočna Hrvatska naličje je Zapadne - tu još izrazitije dominiraju HDZ i njegovi desni idejni suputnici.

U Zapadnoj Hrvatskoj ostvaruje se 70-80 posto nacionalnog dohotka Republike Hrvatske, tu su ljudi obrazovani, relativno imućni, idu u kazališta i restorane, putuju u inozemstvo, a žele i u NATO te u Europsku uniju.

U Istočnoj Hrvatskoj ljudi su neobrazovani, vlada nezaposlenost, bijeda, kriminal, tu je dominantan utjecaj Katoličke crkve, ljudi ne žele u NATO i u Europi, nego da se iz Haaga vrate među njih njihovi generali, a ne prognani Srbi.

Upravo fantastično zvučat će podatak da se Zapadna Hrvatska proteže zapadno od famozne linije Virovitica-Karlobag, koja je, očito, nekakva hrvatska Mason-Dixon line, koja dijeli naš Sjever od našeg Juga. Velikosrpski ideolog četnički vojvoda dr Vojislav Šešelj, najčuveniji klijent dosadašnjeg predsjednika našega Sabora, Vladimira Šeksa, tu je zamišljenu crta interpretirao u svom fantazmagoričnom pledoajeu pred Haaškim sudom, kao sjeverni štokavski limes. Hrvati štokavci, biva, oni su srbohrvarti, odnosno, naprosto, Srbi, a kajkavci i čakavci, ostaci su autentičnih Hrvata koje su u šesnaestom stoljeću potisnuli Turci.

No, to su samo vulgarne historicističke teorije jednog egzemplarnog lunatika. Hrvatska je, po mom mišljenju, kreacija osamnaestog i devetnaestog stoljeća, baroka i građanske revolucije, a ono što se sada događa ima puno više veze s Tuđmanom, društvenim razvojem i ekonomijom. Kad je metropolizirao Hrvatsku, dr Tuđman velike je njene dijelove osudio na zaostajanje, društveno propadanje i decivilizaciju, što se pojačalo usljed rata, masovnog izbjeglištva i kriminalizacije. No, politički promatrano - taj veliki rezervoar zaostalog stanovništva zarobljenog u primitivnom lokalnom društvu, HDZ danas koristi da osigura kontinuitet svoje političke prevlasti. To je katrastrofalno, i posljedice će biti nesagledive, pogotovo ako Slavonija, Dalmacija i Hercegovina zaista postanu ono što je bivšoj Jugoslaviji bilo Kosovo. Kad nastane toliki jaz, on se više ne da premostiti, jer koruptivni mehanizmi pomoći zapravo uzrokuju nazadovanje - to je "afrički sindrom".

Mogu li se formulirati politike koje će dovesti do preokreta takvog nepovoljnog trenda?

Decentralizacija resursa koju zagovaraju SDP i njegovi paretneri u lijevom centru, obje regionalne stranke, korisna je, ali nipošto dovoljna, a problem uopće nije u prometnoj izoliranosti, jer ove dvije najzaostalije hrvatske pokrajine imaju bolje auto-ceste od onih koje spajaju Rajnu-Vestfaliju s Bavarskom.

Vrlo uspješnim modelom za kreiranja razvoja pokazalo se, paradoksalno, upravo ono što je pokrenulo taj u cijelosti nepovoljan proces - a to je zagrebačka metropolizacija. Uostalom, prema zaključcima Jane Jacobs, auorice vrlo utjecajnog djela moderne ekonomske sociologije Gradovi i bogatstvo naroda: Kako se zaista pokreće ekonomski razvoj (Metropress, Zagreb 2007.), nacionalna ekonomija je fikcija, a metropolski centri stvarni su pokretač ekonomskog razvoja u svakoj zemlji. To znači da bi i ostatak Hrvatske trebalo sad beskompromisno metropolizirati, kao što je to bio slučaj sa Zagrebom, unekoliko s Rijekom, pa čak i s Varaždinom, a zatim iščekivati blagotvoran povratni utjecaj društvenog napretka Splita, Zadra, Pule i Osijeka, dok bi drugostupanjske sudove i kliničke bolnice u svim ostalim gradovima naprosto trebalo zatvoriti, te odustati od ideje ujednačenog razvoja svih komunalnih središta. Svaki od ovih relativno velikih hrvatskih gradova treba vlastitu televiziju, dnevne novine, sveučilište, kazalište, klinički bolnički centar, muzej moderne umjetnosti i privatni nogometni klub, koji će financirati Roman Abramovič ili netko sličan. Hercegovinu treba pak ostaviti u inozemstvu. Bosna i Hercegovina trebale bi prve na Balkanu ući u Europsku uniju, kao upravljani protektorat ili dominion, pa bi to, uz relativno malu cijenu, strahovito povećalo izglede za oporavak regije.

Možda su te ideje neostvarive fantazije, osobito ka je riječ o regionalnom razvoju, ali što se tiče Hrvatske, ne dođe li do dibinske promjene politike, jaz će se povećavati, pa će doći do teritorijalne konfederalizacije. Zemlja će se stvarno, ako ne i formalno pocijepati na jednu europsku i jednu balkansku državu, s tim da ovaj drugi sijamski blizanac nema izgleda da opstane, jer je srastao tijelom, živčevljem i krvotokom, a nema mozak...