NEMANJA: SMIRENOUMLJE

trilogija

Svi naši pun(k)ti kad se zbroje

Upri u mene svoj tvrdi uskličnik
glasno
savij me u upitnik
upitaj
putem prema mom dvotočju
"jesam li tvoj kralj ?"
sve to pod navodnicima, naravno
i stani :
ustvari, nastavi iza zareza
otvorenom zagradom zagrli me sprijeda
prekrij me, obgrli me straga onom drugom koja savršeno odgovara prvoj kao dvije polovice školjke kao ti i ja odvojeni od cjelokupnog svijeta a ipak mu dajemo drugu boju sve dok smo zajedno u zagradi

Točka zarez prije nego odgovorim
bez traga navodnicima
da si kralj i dvorac i zastava
ne čekaš odgovor, znaš ga odavno
i počinješ stavljati tri točke
tri tri tri točke...
jednu
po
jednu
prvu drugu treću
na mali prst na lijevoj ruci
na mjesto gdje počinje vrat a leđa još uvijek traju na ono mjestašce s vanjske strane oka kroz koji se suze slijevaju te mi sitne tri točkice tri sjajne zvjezdice varalice oduvijek mirišu na orgazam stvaraju iluziju da nema kraja a on je tu dobro sakriven iza trećeg točkastog priviđenja

Da, tu bi mogla ići točka.


Vani doista postoji svijet

Vani doista postoji svijet!
Vani postoje ljudi i stabla, to nije izmišljotina!
Vidjela sam ih vlastitim očima!
Ponašaju se, doduše, malo nastrano,
kad viču, ne boldaju, već naprežu glasnice,
kad žele na nešto skrenuti pažnju, ne pišu «kosa slova» već se koriste gestikulacijom,
potpisuju se pravim imenima, a ne nickovima,
voze se autima i vlakom, umjesto linkovima,
bave se čistom, zdravom zajebancijom,
smiju se ustima umjesto da tipkaju dvotočje i zagradu,
na hranu i na piće, umjesto na pretplate
troše svoju mjesečnu zaradu.
Čudno.

Okupljaju se na strašnim mjestima, sjedi ih nekoliko oko jednog jedinog stola,
ispred svakog je čaša ili boca, a glazba glasno svira i sve je puno dima,
nitko nema tipkovnicu ispred sebe, drže se za ruke i sretni su, tako se bar čini,
sve im ide od ruke, ne mogu vjerovati, sve im nekako i bez neta - štima.

U dobro poznatom kutu, u našem negdašnjem kutu si ti.
Sam
i ja dobro znam:
da ću opet, ako ti dozvolim,
da ćeš me opet, ako ne pobjegnem.

I zato bježim natrag, tamo gdje sam Luce,
gdje te bez pardona mogu u kurac stjerati,
gdje me jebu veće face, gdje stalno pušim, a ne mogu popušiti,
gdje sam također na poljuljanim nogama, ali me ti ne možeš srušiti.
Zato hitam četveronoške natrag u svoj Harem;
kad bi znao, barem
koliko sam ovdje kul i kako uopće ne urlam kad me boliš,
jer ovdje se bolda umjesto urlanja,
ovdje se skrola umjesto prebiranja po uspomenama.


Nabij me na riječi

Tašta sam, progovaram o tome javno, laskaju mi pogledi bačeni na sise,
gode mi mještani koji na mene nasrću, kad se kući vraćam s jutarnje mise.
Volim biti u središtu svijeta, svi to vole, samo ja i priznajem,
mnogo mi znači poplava slina kad svima nudim, a rijetkima dajem.

Ali da sam muško, da sam jebač iz sjene, da sam heroj kvarta ili lokalna lola,
ne bi me palile ni guza ni noge, na svoje bih rečenice drkala do bola.
Jer moje me rečenice ushićuju, moje me rečenice u mene zaljubljuju,
želim ih zaprositi.
Moje me rečenice prokleto uzbuđuju,
s njima se želim spolno odnositi.

Volim ih gledati kako se mazno svlače iza zavjese od tekućih kristala,
nikad ne znam da li se šale ili me doista žele osvojiti,
čas su prostitutke, glumice, kokete, čas Pepeljuge željne bundeva i bala,
u tom i leži sva njihova draž, i punom i praznom me čašom mogu jednako dobro napojiti.

Prate kao vjerne kuje sve moje oscilacije,
ako me pukne nostalgija, oblače aorist i imperfekt,
prezentom se namirišu kad iznosim bijes,
ako me žele nasmijati, začas inverzijom simuliraju defekt.

U upravom govoru posložene, pretvaraju se u moja usta,
u sjenu ironije kad stanu, pretvaraju se u neprobojan štit,
grebu se, kolju se između sebe,
svaka bi htjela postati godišnji ili bar dnevni hit.

A ja ih sve jednako volim, i duge i kratke i izjavne i one koje viču,
zapovijedne jer su kratke, proširene jer u sebi nose priču,
zavisno složene, predikatne, šaputativne i one bez reda,
jednako volim demone od pelina i anđele s krilima od meda.

Najviše ipak volim kad se pretvore u kočijaše,
uzbuđuju me kad mi u njedra sipaju psovke i gadosti,
kad jebu mater konjima koji mi kočiju vuku,
nema mi veće od te sitne radosti.

Ako me, dakle, želiš tlačiti, taslačiti, porobiti, osvojiti, opiti,
nemoj mi hvaliti štrudle ni fashion look,
ne trudi se s pričom o mojim, kao modro jezero dubokim zjenicama -
dodvori se, utrpaj se, uvali se, nastoj se svidjeti
mojim rečenicama.

Prije nego izvadiš kurac, oralno zadovolji moje rečenice,
jer ni ja ni one ne padamo na jebački pedigre,
preskoči smoking i lizing i peting,
porječkaj se sa mnom
umjesto predigre.

Luce