NEMANJA: SMIRENOUMLJE

SENZACIONALNO! DOK ČOPORI KRVOŽEDNIH PASA LUTALICA TERORIZIRAJU PODSLJEMENSKA SELA

IZBIO TREĆI SVJETSKI RAT!

Puknuti takav naslov nije nikakav kumst - kumst je potreban da se sastavi nadnaslov, koji vijesti daje specifičan štih, odnosno "spin", posebnost koja karakterizira svaki rasni bulevarski list.

Intervju: Denis Kuljiš



Pitanja postavio: Emir Imamović


O senzacionalizmu

Kao rodonačelnik novinskog senzacionalizma "na ovim prostorima", dakle u nepopularnom i nepriznatom jugoslavenskom okviru gdje god se govori i razumije srpsko-hrvatski jezik, moram o tom fenomenu naposlijetku kazati nekoliko riječi.
Senzacionalizam nije mentalno stanje, nego prezentacijska forma tabloidnog žurnalizma - tim riječima otvorio bih "Uvod u senzacionalizam", kurs novinske morfologije s kojim bi valjalo započeti novinarsku izobrazbu, umjesto da se, kao i na svakom studiju, prvo dohvaća neko Aristotelovo djelo.
Što to znači?
Imaš vijest - uzmimo nešto jednostavno, recimo: "izbio treći svjetski rat". Kako će tome pristupiti, primjerice, sarajevski listovi?
"Dani" će objaviti moralistički uvodnik svog glavnog urednika, u kojima će on iznijeti duboku zabrinutost i tugu, te upozoriti da će i u tome ratu sigurno najgore postradati upravo narod u Bosni.
"Slobodna Bosna" izrazit će, u nadahnutom uvodniku svoga glavnog urednika, možda i određeno zadovoljstvo što je napokon kucnuo sudnji dan, pa se pruža prilika da pravi zlikovci i krivci za sve nesreće koje su zadesile narod u Bosni, budu pravedno kažnjeni.
"Oslobođenje" će, pretpostavljam, objaviti trijezan, izbalansiran komentar na četvrtoj stranici.
"Dnevni avaz" imat će krupan naslov na naslovnoj, izjavu efendije Cerića o zlu koje takav nepoželjan rat može donijeti narodu u Bosni.
To su prezentacijske strategije koje u novinarskoj praksi nazivamo "kamilica" ili "mlaka voda".
Rasni senzacionalistički tabloid, raspalit će slovima od 24 cicera, preko cijele naslovne stranice, poželjno iznad glave lista, koja se za tu priliku može spustiti tako nisko da ispod nje ostanu samo dvije-tri plaćene reklamice: IZBIO TREĆI SVJETSKI RAT!
Uskličnik je tu bitan, ali valja staviti samo jedan, a oni tabloidi koji posežu za tri, ili ne daj Bože, stavljaju i više od toga, devalviraju svoj plemeniti poziv.
Puknuti takav naslov nije nikakav kumst - kumst je potreban da se sastavi nadnaslov, koji vijesti daje specifičan štih, odnosno "spin", posebnost koja karakterizira svaki rasni bulevarski list.
Kako se uz senzacionalni naslov spravlja naročit tabloidni nadnaslov, koji cijelu kompoziciju pretvoriti u novinsku simfoniju, objasnit ću na primjeru iz vlastite prakse.
Jednoga ljeta neke od onih zlosretnih ratnih godina kad se, usprkos svemu, stvari sezonski malo usporavaju pa nema vijesti ni o ratnim operacijama ni o stradanju pučanstva na bojišnici, odnosno o akutnim pretvorbenim pljačkama u pozadini, bili smo se okupili za uredničkim stolom u starom "Globusu", pa stali konferirati...
- Događa li se ama bilo što? - upitam ja, a svi odmahnu glavama.
- Imal bilo kaka vijest? Je li itko čuo za neku nevolju, nepriliku ili senzaciju makar i lokalnog značaja?
- Ama ništa, brate, ništa. Danju, sve je potpuno mirno.
- A noću?
- Noću se ništa ne dešava, evo, svi idu u klub "Hrvatski Sokol" gdje specijalci izvode muški strip-tiz.
- Pa dobro, i to je nešto... A ima li kakih ugroza reda, mira, upadaju li vukovi u sela zagrebačke okolice pa odnose sitnu stoku, jesu li bijesne lisice napale Dugo Selo?
- Ma kakvi! Osim pasa lutalica, nema ništa ni na periferiji...
- Pasa lutalica? Ma nemoj? A formiraju li oni kakve veće grupe, čopore i to?
- Valjda formiraju, što ja znam kreću li se u grupama ili pojedinačno...
- Dobro, ali svaka takva skupina, čopor, ima svoga prirodnog vođu, zar ne?
- Da - javi se jedan mlađi novinar-ulizica, koji je sigurno poslije u karijeri daleko dogurao - čini mi se da sam čuo kako je tu primijećen jedan veliki crni pas...
- Evo ti ga na - rekoh - znači što imamo? Ajde, piši nadnaslov, idemo radno...
To "idemo radno", uveo je kao "terminus technicus" bard hrvatskog žurnalizma, legendarni urednik i jezikoslovac Marko Grčić, kojemu dugujemo i preciznu definiciju senzacionalizma - objasnio je kako je to postupak kod kojega uzmeš buhu, pa je napuhuješ u guzicu, dok ne naraste na veličinu slona...
- Dakle - nastavim - idemo radno: DOK ČOPORI KRVOŽEDNIH PASA LUTALICA PREDVOĐENI GOLEMIM CRNIM PSOM ZVANIM "CUJO" TERORIZIRAJU PODSLJEMENSKA SELA... Sad naslov: SPECIJALCI U "SOKOLU" PLEŠU MUŠKI STRIP-TIZ!
Ne treba sumnjati da je i taj broj "Globusa" otišao u pristojnoj nakladi. Nota bene, to je prikladna sličica za sociologiju ratnog društva, koja otkriva više od svih hrvatskih filmova o Domovinskom ratu zajedno...
Senzacionalizam je, dakle, forma. Sadržaj može biti različit - od onakvoga što se publicira u beogradskim tabloidima koje financira DB, do angažiranog poput onoga kojim smo isprva dizali "Globus" i "Nacional" kao nezavisne, antirežimske listove u doba Tuđmana. Čak postoji varijetet satiričnog antirežimskog senzacionalističkog tabloida - "Feral Tribune" - koji dokazuje da se bilo kakvo usmjerenje i stanje duha da iskazati pod naslovom visine 24 cicera. Uostalom, tabloid je, tehnički, naprosto poslijepodnevno ili večernje novinsko izdanje namijenjeno prodaji u kolportaži, u kojem naslov zauzima više mjesta od teksta, a slika je prezentirana jače i od te uočljive tipografije.
Cijelu formu bio je od "Globusa" preuzeo pokojni Slavko Ćuruvije, pokrećući svoj "Telegraf" - o tome je govorio u jednom intervjuu - i to s poznatim fatalnim rezultatom...

O Poletu

Polet je bio subverzivni projekt skupine mladih ljudi, omladinskih aktivista u doba komunizma, kojima je bila prilično dozlogrdila represija šuvarovske idejne forme, pa su podlegli utjecaju slovenskog antirežimskog punk-pokreta, te pokušli sličnu stvar plasirati u Zagrebu, novinama kojima smo podražavali "Andy Warhol's Interview". Nnaš grafički urednik, konceptualist Goran Trbuljak, uveo je divovske fotografije okružene crnim, autorskim okvirom autentičnog kadra filmske trake, te zabranio da tekst zauzima više od 1/12 stranice, ili da se tiska pismom većim od nonpareila, dok su svi naslovi morali biti jednaki, iz svedene Helvetice. Za promotivni koncert lista, naš muzički urednik Vladko Fras, provizorno je organizirao nekoliko bendova među dečkima iz svog razreda i "Zvečke", birtije u koju je zalazio. Bili su to "Azra", "Prljavo kazalište", "Film"...

O Đoniju Štulicu

U svim takvim subverzivnim operacijama, stvari izmaknu kontroli, pa se "Azra" rascijepila na dvije struje, a obje su odmah odstupile od ideja i ciljeva punk-revolucije. Genijalni vokal bez glasa, Đoni B. Štulić, odmetnuo se u rokere i postao legenda postdugmetovskog subkulturnog anti-mejnstrima, a ostatak grupe formirao je pop-rockabilly pogon te kao "Film" krenuo na beskonačnu ljetnu turneju s koje se neki od članova grupe još nisu vratili...

O Globusu

Globus smo poslije propasti Poleta, te priličnog uspjeha u Startu i velikog neuspjehu u Danasu, pokrenuli s istim ljudima - s desetak novinara koji su prvi put mogli osnovati novine ne kao sljedbu, nego kao komercijalno poduzeće, što se zatim pretvorilo u regionalni multinacionalni novinsko-izdavački behemot Europapress Holding, koji, s nešto manjim uspjehom, i dalje izdaje Globus, gdje kao vanjski suradnik, čak pišem jednu kolumnicu. To sadrži pouku da je uspjeh nešto čemu se ne treba uvijek veseliti.

O Nacionalu

Nacional sam pokrenuo kao konkurenciju Globusu, iz novinarskih i političkih motiva. Odatle su me zatim izbacili neki moji suradnici, koji su se spetljali s tuđmanovskim obavještajnim podzemljem, pa uzeli pare od Hercegovaca i "Dubrovačke banke" - uvijek ista, banalna balkanska priča, koja je završila njihovim udruživanjem s mafijom, za koju rade kao reketarski tabloid, pa se često okome i na mene, svoga kreatora. Najsmješnije je kad me na raznim svojim godišnjiciama pokušavaju prešutjeti uvodnicima što kreacionističku teoriju supstituira teorijom spontanog velikog praska: kad se zemlja odvojila od mora, a dinosaru izumrli, našli su se jedan fotograf i jedna postarija treba, pa su se prasnuli...

O komunizmu i radnim akcijama

Komunizam sam u mladosti proživljavao kao krajnje uzbudljivu ideju, koja me u dobi od 17 godina, odvela na radene akcije u Beograd, gdje sam kao kulturni referent zagrebačke brigade "Janko Gredelj" sam uređivao nadrealističke brigadne novine "Kleopatra Jaje". Već sam tada jasno uočio da je komunistička ideologija ultralijeve polarizacije, što je tada, prvog ljeta poslije 1968. još iskrila u jonosferi, posve ekskluzivna stvar, jer u brigadi su, osim mene i zapovjednika, mog prijatelja i karijernog omladinskog rukovodioca, svi neskriveno prezirali Savez omladine, socijalizam i radne akcije, na koje su došli kao polaznici škola učenika u privredi - prava, autentična radnička omladina - da praksu ne moraju odrađivati u tvornicama, te da polože vozački ispit. Ja sam se dotle spetljao s pripadnicima vračarske brigade koja se mahom sastojala od djece najviših beogradskih rukovodilaca, s kojima sam tada dijelio revolucionarni idealizam te fascinaciju Che Guevarom, Mao Zedongom i Bobom Dylanom.

O hedonizmu

Ja sam dosta neopušten tip, i nikad se nisam odavao porocima iz carstva čula - prilično glomazna figura dijelom je posljedica toga što imam teške kosti, a dijelom je u vezi s kompulzivnim navikama kod jela. Imam, duduše, neki interes za europsku gastronomiju - činjenica je da obožavam najbolje restorane i hotele, o čemu znam poprilično, ali to je povezano s intersom za spiritus loci, civilizaciju i kulturu - najdraži mi je, kao i Balzacu, restoran Grand Vefour u pariškom Palais Royalu. Kad je ondje prije dvadeset godina došao jedan slavni savojski kuhar, obnovio je taj gotovo najstariji pariški ugostiteljski lokal u velikom stilu. Stariji od ovog svratišta smještenog u vrtu nekadašnjeg dvorca kardinala Richellieua je dakako, "Procop", gdje u izlogu još drže Napoleonov šešir, a na katu, očuvali su separee gdje su terevenčili enciklopedisti, Još stariji i još ugledniji, prastari je Cafe Anglais, koji se sad zove Tour d'Argent, ali, u svim tim pričama i memorijama, sama jela nisu najprominentnija - iako sigurno nikad neću zaboraviti kako su mi u "Touru" servirali pačja prsa uz riblji filet... Ja ne pijem mnogo, ali moj guru za mene puni manju emisiju bijelih vina, koja pravi od sedam sorti pozne berbe pod etiketom (Banfy), što je prošle godine osvojila Grand prix na ljubljanskom sajmu vina. Hedonistički uživam, zaperavo, jedino u knjigama, i upravo sam donirao oko 500 novih izdanja Fakultetu za novinarstvo u Banja Luci, pa mi knjige na policama više ne stoje u dva reda, što mrzim...

O Playboyu

U Playboyu sam postao urednik malo prekasno - Hefner i ja bili smo najstariji urednici na njegovom partyju koji je prilikom pedesetogodišnjice časopisa priredio kod kuće, u svom zamčiću s umjetnom špiljom i osvjetljenim vodopadom na Beverly Hillsu. On i ja preživjeli smo seksualnu i žurnalističku revoluciju u kojoj smo participirali u doba dok je to zaista nešto značilo. Šezdesetih i sedamdesetih godina on je pokretao svoj časopis, najznačajniji magazin u povijesti, dok sam ja, osamdesetih, uređivao "Start" kao lokalnu i poznu komunističku inačicu iste formule... Kad je seksualna revolucija završila, pa je uspostavljen represivni režim komercijalne pornografije, a zatim stvar degenerirala u celeb-žurnalizam, pa izumljen Photoshop i egzibicionizam izašao na Internet, historijska erotika Playboya, postala je malo smiješna, kao i sam Hefner. On je, pritom, strašno pametan frajer, veliki novinski urednik - veliki - ali nije intelektualac. Kao intelektualac europskog tipa uvijek možeš poput Žižeka dekonstrukcijom uspostaviti ironičnu distancu prema svojim izvorima i inspiracijama, te ozbiljno govoriti o Lenjinu ne dolazeći u opasnost da te percipiraju kao Miru Marković... Semiološki, kratkotrajno uređivanje balkanskog Playboya bilo mi je jako zanimljivo iskustvo - vodio sam list u Hrvatskoj, a pokrenuo u Srbiji, te oba izdanja promovirao u Sarajevu, gdje smo - predlagao sam to ali nije prihvaćeno - urednik beogradskog izdanja i ja trebali rezati tortu u obliku Bosne.

O Miroslavu Radmanu

Mira Radmana upoznao sam na liniji novinarskog angažmana - on je bio naš kolumnist u "Playboyu", pa sam u "Kerempuhu" priredio večeru za zagrebačke novinske i televizijske urednike, kako bi se upoznali s njegovim jedinstvenim likom, te bili izloženi njegovu neodoljivu šarmu. Ispalo je da sam ja potpao pod najjači utjecaj, pa smo nastavili s kućnim druženjima... Kako on nema zagrebačkog doma, nego tu stanuje u državnom apartmanu, kao predsjednički savjetnik za znanost, više sam puta kod sebe priređivao večeru na koju bismo pozvali razne zanimljive ljude - najuspjelije bilo je spontano okupljanje prošloga ljeta, kad nam se pridružila moja prijateljica iz osnovne škole, oftalmologinja u Barceloni. Njen muž polujužnoamerikanac, također liječnik, uz gitaru pjeva latino i gitano, dok je Radman honorarni član grupe Cigani Ivanovići (žena mu je etnofolkloristkinja, koja je producirala Marčelov prvi album, a kći direktorica festivala ciganske kulture u Kanadi). Možeš mislit da se bacila pisma...

O psima

Moja Leeloo je pokojna i o tome ne mogu ni riječi.

O novinarima i fakultetima

Zaista sudjelujem u osnivanju studija novinarstva u Banja Luci - pozvali su me da pridonesem oko programa, a kako sam ondje, u Nezavisnime novinama, već pet godina angažiran kao konzultant - zamislio sam da se u toj redakciji provede praktična nastava. Ne vjerujem puno u teoretsku nastavu novinarstva - sam sam studirao opću lingvistiku i mislim da mi je šest semestara izučavanja drugog pjevanja Ilijade kod profesora Bulcsua Laszloa - da i ne govorim o seminaru iz avestičkog pravopisa - koristilo puno više nego tri godine provedene na zagrebačkom žurnalizmu, gdje sam se slomio pročitavši temeljni udžbenik profesora Sapunara, koji novinarstvo izrijekom definira kao znanost, pod izumljenim nazivom "novitologija".

O Senadu Avdiću

Ne vjerujem u znanost o novinarstvu, ali vjerujem u Senada Avdića. On možda nije uvijek u pravu, ali je uvijek tu. Mao Zedong proklamirao je da u pitanjima poljoprivrede treba slijediti praksu komune Tačaj, u vojnim pitanjima primjer 6. čete "Tvrda kost", a ja dodajem da u pitanjima novinarstva treba uvažavati iskustvo "Slobodne Bosne" Senada Avdića, gdje su ti ona negatrivna iskustva često korisnija i od pozitivnih. Senad Avdić? On je kombinacija Nasradin Hodže i Billa Bradleya - urednika Washington Posta u doba Watergate - uz velike primjese Huntera S. Thompsona, Oriane Fallaci i Mate Bašića. Normalno, kod takve mješavine nastaje određena konfuzija - u našim glavama, ne u njegovoj, jer je on svoj, jedan i autentičan, a mi ga vidimo kao neki monumentalni poliedar.

O vješticama iz Rija

Kao grijeh iz one treće kategorije u koju, osim djelom i mišlju, upadneš nečinjenjem, mene je ta velika nepogoda u karijeri zadesila u griješnoj odustnosti. Bio sam u Londonu, baš sam se spremao u novootvoreni Conranov restoran "Le Pont de la Tour", kad su mi iz redakcije javili da će objaviti vrlo kontroverzan tekst o ženskim aktivisticama koje imaju velike primjedbe na hrvatsku politiku, no da mogu i počekati dok se ja ne vratim - pa sam izrekao riječi koje te vrlo često znaju vrlo skupo koštati: "Ma, samo vi to objavite, na moju odgovornost!" Tekst je bio neukusan, zločest, neukusno naslovljen, pa smo bili izloženi napadu cijele liberalne fronte i nevladinih udruga, kojima je, uostalom, bilo stalo da nas odrinu na "državotvornu" stranu političke pozornice i delegitimiraju kako s nama ne bi morali dijeliti prostor opozicijskog djelovanja. U deset parnica oko slučaja "vještica", bio sam na sudu najmanje pedeset puta, svaki put izjasnio sam se krivim, kao i u svakoj narednoj instanciji, kad je o tome bilo govora - a ne sjećam se da sam ikad dao intervju u kojem o tome ne bi bilo riječi. Pa, evo, i u ovoj prilici, ponavljam - kriv sam. Nema veze što sam bio u Londonu. Ja sam bio glavni i odgovorni urednik. Pet kartica toga teksta kao da je zasjenilo pet godina antirežimskog djelovanja "Globusa", kad su nas Tuđman i njegova kamarila, smatrali najopasnijim protivnicima poretka. Prilično smo zbog toga postradali - udesili su nas, ovako ili onako, izašli su s nama na kraj... A još nedavno susreo sam na nekom javnom skupu jednu od "vještica", Vesnu Kesić. Razgovaralo se o nečem desetom, a onda je na mene povikala: "Ma što ima tu govoriti taj Kuljiš, koji je objavio tekst o Vješticama iz Rija!" U međuvremenu, ja sam u proteklih točno petnaest godina uredio i prodao na milijune primjeraka novina, napisao i objavio tisuću članaka i nekoliko knjiga, a ona, možda jedan ili dva članka, ali njen je argument zvučao uvjerljivo... Ne znam, ne znam. Ali znam da sam kriv, to znam.

O ženama u redakcijama i zenama na naslovnicama

U redakcijama, najviše volim raditi sa ženama. Žene su većinom puno pametnije i sposobnije, hrabrije i neusporedivo sabranije, marljivije i darovitije, te u svim svojstvima potrebnim novinaru, prosječno nadmašuju muškarce. Nedostaje im samo element mentalne stihije - previše uredne i suvisle, nisu podložne spontanim provalama divlje, neusmjerene energije, različitim iracionalnim ispadima, bez čega novine ne vrijede pola pišiva boba - uvijek moraš pri ruci imati dva-tri nekontrolirana pijanca za specijalne zadatke, neobuzdane talente, ulične genije, nebrušene dijamante i crne bisere... Što ja znam, recimo, ja sam imao Matu Bašića i, možda, Edu Popovića, dok se nije upropastio trezvenjaštvom, pa završio kao pisac. Ali ne treba ti puno takvih, a za sve ostalo, bolje je imati žene. S njima se, osim svega, bolje osjećaš i provodiš, već što ih gledaš ako su zgodne, pa dok s njima razgovaraš... Žene pak na naslovnicama, po mojem su iskustvu živa nevolja. Nedužno erotizirane stralete pridaju ti neizbježno image jeftinog lista, a one gole, rastjeruju oglašivače i neobično skupo koštaju, pogotovo ako su poznate, a najčešće izgledaju puno lošije od svoje fame, pa se moraš natezati s Photoshopom i s njihovim agentima. To se uopće ne isplati - ružnog, oznojenog političara kojega su uhvatili u nekoj pljački, lijepo objaviš džabe i odmah ti skoči naklada.

O Americi

U Americi sam živio oko godinu dana i tada sam prema njoj ima veliku rezervu, jer sam bio bez para i bez profesije s kojom bih ondje mogao nešto početi. No, neosjetno sam stao stjecati spoznaju o toj brilijantnoj civilizaciji, a sve je kulminiralo na kraju boravka, kad sam, nazad dvadeset i pet godina, prvi put putovao po Kaliforniji i Nevadi, te po bližem američkom Jugu, na putu za Kill Devil Hills, mjestance na Atlantiku koje sam po svaku cijenu htio posjetiti - odatle su prvi put uzletjela braća Wright, dva tvorničara bicikla iz Daytona. Poslije sam puno odlazio u Ameriku, Amerika je, uostalom, zemlja koja me othranila sirom iz američke pomoći, a sve moje žene obrazovale su se u Americi i s američkim stipendijama. Svojoj kćeri najozbiljnije sam htio dati ime Amerika (a sinu Geronimo, jer nisam bez ostao bez svake rezerve). Amerika je omogućila emancipaciju postkomunističkih država bivše Jugoslavije, satrla Tuđmana i Miloševića, bombardila Srbiju te Slobu otpremila u Haag, skupa s našim zlikovcima. Sve dobre stvari dolazile su cijelog mog života iz Amerike. Volim onamo odlaziti, sviđa mi se ambijent, uzdrhtim kad dođem u New York, obožavam San Francisco, pali me Los Angeles, a Washington mi je super. Jedino se u Americi osjećam kao doma dok okolo putujem. U Austriji, uvijek sam stranac. U Americi možeš susresti ljude kakvih više nema nigdje na svijetu - beskrajno civilizirane, uljudne, iskreno dobronamjerne, plemenite i naivne poput likova iz romana Henryja Jamesa. To je jedna starodrevna civilizacija, loše shvaćena na primitivnom Balkanu, koji ima kulturu od jučer.

O Esplanadi

Tu se dnevno pojavljujem, jer je prekrasno mjesto i pogled i odlična posluga, a ondje zalaze mnogi moji prijatelji. Kad sjednem u bar, žena me s balkona vidi iz kuće.

O pisanju

Pomalo pišem, uvijek.

O čitanju

Čitam stalno, uvijek, kompulzivno, više noću nego danju, dok jedem, ležim, sjedim, u fotelji i drugdje.

O nostalgiji i jugonostalgiji

Uopće nisam nostalgičan, po naravi okrenut sam sadašnjosti i najvećma budućnosti, projektima, ideaciji, pa stoga ne mogu biti ni jugonostalgičan. Uostalom, uvijek se sjetim samo kako sam kao zamjenik glavnog urednika u Startu imao plaću od 200 njemačkih maraka, pa kupio neki kromirani stolić za televizor, i bio financijski upropašten dva mjeseca. Ili, recimo, kako sam se u jednom razdoblju puno bavio fotografijom pa snimao polaroide cura koje su se rado svlačile gole na raznim partijima i zabavama - takvo je vrijeme bilo - ali, brate, nisi mogao nasmagati filmova, odnosno kartridža, jer bi te dvije-tri kutije po deset komada, unazadilo kao da si kupio dionice "Time Warnera"... Kakva frustracija!

O narodnjacima

Tu sam dosta zahvaćen, kad je riječ o pred-turbo klasicima, od Braće Bajić i Šabana Bajramovića do, ne znam, Hašima Kučuka-Hokija. Mogu ja i neke birane dizelaše poslušati, ali onda me privlače samo ove krvožedne srpske stvari, a la "Vidovdan". Cijenim kafanu i kafansku muziku, super mi je i kolce kad se povede, iako ne participiram (iako sam nedavno, na proslavi rođendana Branka Lustiga, kad je Rade Šerbedžija pjevao s nekim dobrim Ciganima, sugestivno ljuljao bokovima). Cigansku glazbu slušam oduvijek, a world-music počeo sam još dok je bio egzotični folklor. Pratio sam svu našu narodnjačku produkciju (osim hrvatske, koja mi se gadi), rado slušam čak i oberkrajnere, od čega polude moji ukućani... To su oni Slovenci, tipovi u kožnim hlačama - sviraju poput bratje Avsenika, koji su izumili taj žanr. Čujem, štoviše, da se u Sloveniji sad pojavio turbo-oberkrajner, na što me upozorio moj prijatelj, umjetnik Dragan Živadinov, koji to ne podnosi, kao ni ja ovoj domaći, hrvatski kič, jer to uzimamo previše osobno, kao napad na svoj intimni prostor.

O Zagrebu

Zagreb je jedan dosta miran, čak ugodan grad - kad stigneš iz Beograda, čini ti se, doduše, da je voz stao u Staroj Pazovi, ali, zapravo, prilično je tolerantna metropola, koja te ne sili da se asimiliraš. Ja sam, recimo, u Zagrebu član društva Splićana koje je obnavljalo portal Trogirske katedrale i želi vratiti Bajamontušu, srušenu originalnu fontanu na splitsku rivu - Trg dr. Franje Tuđmana, nazvan po tom najpoznatijem hrvatskom haškom okrivljeniku, koji se od suda spasio bijegom u pakao.

O Splitu

Tu sam se rodio, postao Splićanin i onda to i ostao, jer sam dugo u Zagrebu živio u vojnoj zgradi sa sve samim Splićanima (recimo Ćićom Senjanovićem, osnivačem "Ferala"). I otac mi je jaki Splićanin - iz geta, njegovi su, inače, iz Komiže na Visu, pa se, tako nadasve osjećam kao Dalmatinac, Splićanin, a Hrvat sam samo po defaultu.

O Sarajevu

O, ja sam Sarajevo upoznao tek nedavno - poslije rata, inače sam kroz Sarajevo samo prolazio, putem na more, i sjećam se kako smo jednom stali s našim "fićom", otišli u restoran i pojeli ćevape, koji su bili odlični, ali su nam poslije rekli da je to stoga jer se sigurno stavlja mačje meso. To je sve što sam o Sarajevu znao dok nisam upoznao Avdića i ostale dečke iz novina, pa sad kad dođem, više nikamo ne idem, osim kod "Lovca", gdje prosjedimo od jednog do drugog aviona iz Zagreba i za Zagreb, tako da i one cipele koje sam na Baš-čaršiji, na Čizmeluku poručio, ne podižem već više od pola godine, iako uvijek stanujem u obližnjoj "Europi". Ne dospije se! Kao Sarajlije, znat ćete o čemu je riječ.

O kraljičinom gajdašu

O tom krucijalnom problemu objavio sam komentar koji možete pročitati na mom sajtu www.deniskuljis.com.

Sva imaginacija moje generacije sadržana je u Velikoj knjizi šema. Ona nije napisana jer, kao i većina šema koje sadrži, nije realizirana, pošto je, kako reče Rene Bakalović - gastronaut, vlasnik izvornog recepta za hrvatsku klin-čorbu, usto jedan od koautora Velike knjige šema koja je nastala u doba Velikog praska, znači u doba Zvečke i Novog vala, dok su današnji kolumnisti još držali kolumne u obližnjem buffetu Blato prije nego su ti barski stolići za nalakćivanje izneseni i zamijenjene običnim stolovima - dakle, i sama je Velika knjiga šema naprosto jedna šema a one, u mojoj generaciji, uglavnom nisu bile ostvarene.

Šeme su letjele su na krilima od etera, prozračne, bestežinske, svojstveno dobu u kojemu je nastao i konceptualizam. Konceptualizam predmnijeva visokoparnu ideju i ironično odsustvo realizacije, za razliku od današnjeg - žižekovskog - postmodernizma gdje se ironijski koncept realizira s neumornom akribijom.