NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ZAGROB: SMAK SVIJETA!

TEOLOŠKO-EZOTERIČNI ASPEKTI PADA 'NADE DIMIĆ'



PROROČANSTVO

Apokalipsa, 15,16 I skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. (17) I sedmi izli svoju čašu na zrak. Uto iz hrama, s prijestolja, iziđe jak glas i viknu: "Svršeno je!" (18) I udariše munje i glasovi i gromovi i nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi - tako bijaše silan potres taj. (19) I prasnu natroje grad veliki i gradovi naroda padoše. Spomenu se Bog Babilona velikoga da mu dade piti iz čaše vina gnjevne srdžbe Božje.

PREDANJE

Prema okultnoj geografiji svijeta projekcija mača Sv.Mihaela pada na 16.meridijan.
Sveti Mihael pobjednk je na Armagedonu.
Sv.Mihael je pobjednik nad Sotonom.
16. meridijan prolazi kroz Zagreb.
Zareb ima Mihaljevac, ergo, tkogod da je davao ime MIhaljevcu, a to nikako nije mogla biti nevažna osoba, morao je poznavati predanje.
Gradski su odličnici, tvrdimo, bili upoznati s okultnom geografijom svijeta.
Nestvarno je prodrlo u stvarnost.
Nightmare...
Zato je Zagreb zagrobno mjesto, Zagrob: mjesto za posljednjim grobom, mjesto iza Armagedona.

Studentski list br. 1014, 15. studeni 1989.



PREDZNACI APOKALIPSE

"JUTARNJI LIST"

Do najnovijeg preuzimanja slučaja Petrač Nobilova se karijera uspješnog odvjetnika u posljednje dvije i pol godine pretvarala u karijeru uspješnog poduzetnika nekretninama.

S poslovnim partnerom Milanom Mićom Carićem, nekada vlasnikom restorana , a kasnije casina Tiffany, omiljenoga okupljališta dečki iz Bagarićeva klana a zatim i vlasnika nekolicine kockarnica, Nobilo je 2003. preuzeo ruševne hale nekadašnje tvornice Nade Dimić u zagrebačkoj Branimirovoj ulici. U nizu novinskih intervjua Nobilo je tada najavio svoje velike poslovne planove. Carić je, usput rečeno, bio svjedok obrane u maratonskom procesu tzv. Zločinačkoj organizaciji i priča kaže da je upravo on predstavljao vezu između Nobila i dečki s Knežije.

Nada Dimić

- Moj poslovni partner Milan Carić i ja kupili smo nekretnine bivše zagrebačke tvornice Nada Dimić, bolje reći bivše ruševine. Namjeravamo tu građevinu preurediti u poslovni centar i onda rentati prostore. U sklopu toga planiramo otvoriti pravi irski pub i dobar dalmatinski restoran. Ne namjeravamo je rušiti, nego adaptirati, iako to više košta. Ali, i inače sam protivnik prakse da se stara zagrebačka jezgra ruši i na njenim temeljima gradi nešto novo, tako da ni tu neće biti iznimke - pohvalio se Nobilo u intervjuu Areni 23. siječnja 2003. godine.

Nešto više od dvije godine nakon tog intervjua Carić i Nobilo prodali su Nadu Dimić, i to u stanju gotovo identičnom onome u kojemu su je i preuzeli, splitskom trgovinskom magnatu Željku Kerumu za, navodno, otprilike 8,5 milijuna eura. Cijena je u te dvije godine porasla višestruko zbog jedne sitnice - nekretnina je "očišćena" od zabrane dogradnje jer je Nobilo isposlovao građevinsku dozvolu. Treba li reći da zagrebački gradonačelnik Milan Bandić stalni Nobilov klijent te da ga je Nobilo branio i 2004. u slučaju oglasa "Istina je" kada ga je javni napad na sudsku presudu gotovo koštao stranačke funkcije?

"NACIONAL"

NACIONAL: Kako ćete ostvariti svoja prava oko zajedničke imovine? Što vam vaš bivši suprug osporava? – Nobilo je u novinama izjavio kako mi je ostavio kuću od 500 četvornih metara, ali to nije tako. On ne živi s nama u toj kući, ali kako je to bračna stečevina ima pravo na polovicu, a te polovice se dosad nije odrekao. Kad sam mu rekla da želim najamninu za svoj idealni dio u uredu u Amruševoj, rekao je da bi mu u tom slučaju trebala platiti najam za pola kuće. Očito je pomiješao neke stvari. U toj kući stanujem zajedno s našom djecom i ona ne donosi nikakav prihod, nego naprotiv traži velika ulaganja i sredstva za održavanje. A u uredu ti odvjetnici valjda zarade toliko da bi mi mogli plaćati najam poslovnog prostora. No to su nevažne stvari u odnosu na ogroman novac koji mi duguje Nobilo. Morat ću poduzeti korake da mi vrati novac koji smo uložili u robnu kuću u Čakovcu gdje je naš partner Mićo Carić. Dužan mi je i novac koji je uložio u kupnju tvornice Nada Dimić a da me o tome nije ni pitao. Za to sam saznala iz intervjua u Nacionalu. I tu mu je partner Carić, a u pozadini toga je i njihov veliki prijatelj i poslovni suradnik Nino Pavić. Znam za njihove veze zbog obostranih poslovnih interesa. Uvjerila sam se da nemam pristupa izdanjima EPH, pa čak ni Gloriji, u kojoj su znali za moju priču ali je nisu htjeli objaviti. Nobilo je kod njih zaštićen.
NACIONAL: Hoćete li moći dokazati da je u poslove ulagao vaš zajednički novac? – U kupnju tvornice Nade Dimić išao je s našim zajedničkim novcem i to ću lako dokazati na sudu. Zamolila sam Ivanu da ga o tome izvijesti i da posreduje kako bi riješili naše odnose mirno i bez suda. Djeca su svjedoci i kad je na Božić 2002., kad je već bio van kuće gotovo osam mjeseci, donio u kuću pun kovčeg novca. Bio je to zajednički novac koji je mi je ostavio na čuvanje. Imao je puno povjerenja a vjerojatno je bio na provodu s trošačicom našega novca. Kad se vratio novac sam mu uredno dala, ne smatrajući da bi me ikad u životu prevario u materijalnom smislu. Nije nikada ni bio orijentiran prema materijalnom, ne znam kad se promijenio. Pogriješila sam što sam mu dala da odnese novac iz kuće, umjesto da uzmem svoju polovicu, jer je to uložio u Nadu Dimić. I robnu kuću Šavrić u Čakovcu smo kupili zajedno u vrijeme dok smo bili u dobrim odnosima. Takve investicije su mu se toliko svidjele da je jednom čak rekao kako će napustiti krivično pravo i baviti se samo biznisom. Čini mi se da se u tim slučajevima novac nije oplodio. To su samo nekretnine koje stoje i ne donose ništa. Uvjerila sam se da je dokumentacija za robnu kuću na Trgovačkom sudu preinačena, vjerojatno zbog mene. Ne želim ulaziti u sve to jer mi je namjera povratiti svoj novac, a robna kuća i Nada Dimić me ne zanimaju.

"FERAL TRIBUNE"

"ČOVJEK ZA SVA RAMENA" (3)

KREŠIMIR I DOBRO
9. veljače, 2006.

Premda je pomalo besmisleno Anti Nobilu objašnjavati narav njegovih privatnih poslova s gradonačelnikom Milanom Bandićem, ipak ćemo se – zbog onih koji nisu Nobilo i Bandić – poduhvatiti tog posla, pa ćemo se za tu svrhu poslužiti riječima samoga Nobila i jednim novinskim tekstom u kojemu se govorilo o poduzetničkim aktivnostima ovog zagrebačkog odvjetnika, aktivnostima koje se tiču trgovine nekretninama, ili preciznije, kupoprodajom propale tvornice "Nada Dimić" u Branimirovoj ulici: tako ćemo, kad je poznati odvjetnik već tražio, nešto iscrpnije pokazati što se krije iza formulacije ovog potpisnika o "trgovanju nekretninama ispod žita" koje prakticiraju Nobilo, Bandić i Mićo Carić, a na koju se advokat obrušio u prošlom broju Ferala.
U "Slobodnoj Dalmaciji" devetog je listopada 2005. izišao tekst koji kaže ovako: "'Željko Kerum kupuje 'Nadu Dimić' od tvrtke 'Krešimir' koja je moj klijent. Pošto je tvornica otkupljena iz stečaja, nastalo je mnogo pravnih problema oko dobivanja pravomoćne građevinske dozvole kojima smo se bavili 3,5 godine. Eto, problemi su konačno riješeni i moj klijent nekadašnju 'Nadu Dimić' prodaje splitskom biznismenu', objašnjava odvjetnik Anto Nobilo koji se nakon razvikanih krivičnih predmeta i haaške obrane Tihomira Blaškića posvetio uglavnom trgovačkom pravu. Po svemu sudeći, u Zagrebu je Željko Kerum dočekan s velikom političkom naklonošću. Prošle srijede u ranim popodnevnim satima viđen je u irskom pubu 'Hole in One' u Vlaškoj ulici u prijateljskom razgovoru s Milanom Bandićem, zagrebačkim gradonačelnikom koji je vrlo zainteresiran za Kerumova ulaganja u hrvatsku metropolu."
Nobilo je, dakle, rekao da je "Nadu Dimić" kupila tvrtka "Krešimir" kojoj je on odvjetnik, pa je onda ta tvrtka tri i pol godine čekala na izdavanje građevinske dozvole za izvođenje neimarskih zahvata na oronulim objektima u Branimirovoj ulici u Zagrebu, e da bi je konačno ishodila u ranu jesen prošle godine i potom tvornicu prodala Željku Kerumu. Što nam je Nobilo – čovjek koji i inače običava prešutjeti ili odšutjeti one činjenice koje njegov lik smještaju izvan svetačkih okvira u kojima sam sebe voli vidjeti – prešutio u vezi s tvrtkom "Krešimir"? Prešutio je da mu tvrtka "Krešimir" (čiji je puni naziv Poslovni centar "Krešimir" d.o.o.) nije samo klijent, nego je – čudnovatom igrom slučaja – njezino sjedište registrirano u Amruševoj ulici 7 u Zagrebu, gdje je sjedište i Odvjetničkog društva "Nobilo i drugi". Nobilo je, naime, prešutio da je – zajedno s Mićom Carićem – suvlasnik rečene firme čija je deklarirana djelatnost trgovina nekretninama. To, za početak, hoće reći da je Nobilo bio i osobno, a ne samo kao advokat zainteresirane tvrtke, vrlo zainteresiran da se pribavi građevinska dozvola za nekretninu koju je kupio skupa s gospodinom Carićem, jer je taj papir bio preduvjet za daljnju prodaju "Nade Dimić" i za ozbiljnu zaradu na čitavome poslu. Tko bi kupio više od deset tisuća četvornih metara ruševnih zgrada u centru Zagreba, bez mogućnosti da ih dograđuje i mijenja im izgled i namjenu? Ne bi ih kupio nitko normalan, pa bi trgovački debi Nobila & Carića završio potpunim debaklom.
Nobilo bi, međutim, građevinsku dozvolu čekao puno duže od tri i pol godine, i sva je prilika da je nikad ne bi ni dočekao zato što su pojedini objekti "Nade Dimić" zaštićeni spomenici kulture, da se u međuvremenu nije zbilo njegovo poslovno i privatno zbližavanje s Milanom Bandićem: Blaškićev je odvjetnik, između ostaloga, postao i advokatom aktualnog gradonačelnika. Nije li odviše slučajno da su Nobilo i Carić papir vrijedan nekoliko milijuna kuna uspjeli ishoditi ubrzo pošto je Bandiću počeo teći gradonačelnički mandat? Nije li malo čudno da se Bandić sastaje sa Željkom Karumom nedugo nakon što je ovaj kupio "Nadu Dimić" od Nobila i Carića i odmah skovao plan da na toj lokaciji podigne luksuzni hotel? Nije li malo nemoralno predstavljati se samo odvjetnikom tvrtke čiji ste suvlasnik, tvrtke koja je Bandićevom milošću postala bogatija za nekoliko milijuna kuna?
Na sva ova pitanja Nobilo će, najvjerojatnije, odgovoriti nastavkom inzistiranja na formi, pa će konstatirati da Milan Bandić nije zadužen za izdavanje građevinskih dozvola nego je to posao nekog tamo činovnika i da je čitava stvar legalna. Naš poduzetni advokat i inače običava biti doslovan kad takav pristup odgovara njegovim trenutnim interesima, za razliku od onih situacija kad mu je isplativo demonstrirati kreativnost u razumijevanju propisa, funkcija, dokumenata i sličnih formalnosti. Nobilo pritom misli da je pronalaženje formalnih opravdanja za svaku od njegovih brojnih nepodopština (od distribuiranja Mesićeva zaštićenog haaškog svjedočenja do fanatične i vrlo kreativne borbe za ljudska prava Miroslava Kutle, koja sama po sebi nije problematična, ali je u izvedbi bila degutantna) vrhunsko intelektualno dostignuće koje pouzdano prolazi kod maloumne i nezainteresirane hrvatske javnosti, ali ga sa žaljenjem moramo obavijestiti da bolest još uvijek nije dohvatila svaku poru ovog društva.
P.S. S obzirom da Anto Nobilo u svome reagiranju nije naveo u kojoj funkciji progovara u ime Miće Carića (je li mu odvjetnik ili staratelj, poslovni partner ili glasnogovornik, savjetnik ili sve ovo u jednoj ličnosti?), u ovoj ću se prilici suzdržati od detaljnijeg analiziranja socijalnog statusa i pogotovo "neporočnosti" rečenog gospodina, inače, kako kaže Nobilo, uglednog nositelja odijela Kiton i Brioni. Iskreno se nadam da će se Carić potruditi da do idućeg broja svojim riječima sroči reagiranje na moj tekst o Milanu Bandiću, pa ću se onda s osobitim zadovoljstvom pozabaviti tim osebujnim likom sa zagrebačke podzemne scene koji, kao i njegov odvjetnik (staratelj? poslovni partner? glasnogovornik? savjetnik?), pokušava misliti da kitoni & brioni & milioni čine ugledna čovjeka.

-- Ivica Đikić, novinar Feral Tribunea



HRVATSKI LIST: Mafijaški obračuni i pljačke na zagrebački način

Zagrebački poglavari vole slatko

Kako je Poglavarstvo Zagreba dovelo u stečaj Zagrebačko ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće, u većinskom vlasništvu Ante i Ankice Kovčo, samo zato da bi se domoglo atraktivnih poslovnih prostora u središtu grada!


Piše: TOMISLAV JELIĆ

Ovih dana, kada je počeo 'screening' između EU-a i RH iz područja pravosuđa, jedna aktualna priča iz Zagreba potvrdila je obilje primjedaba upućenih hrvatskim pregovaračima i to izravno od pojedinih zemalja, prije svega Velike Britanije. Jedna od najozbiljnijih primjedaba je ona o tomu kako je Hrvatska premrežena mafijom i to u strukturama vlasti. To najbolje ilustrira slučaj agonije Zagrebačkog ugostiteljsko-slastičarskog poduzeća. Predstavnik EU-a Jose Fernando Duarte jasno je usmeno dao do znanja našim pregovaračima, i to na pojedinim primjerima, kako je vrlo dobro upućen u stanje hrvatskoga pravosuđa s posebnim osvrtom na rad, odnosno nerad Državnoga odvjetništva i Uskoka. Bez obzira je li među tim primjerima izrežirani stečaj i mafijaška otimačina Zagrebačkog ugostiteIjsko-slastičarskog poduzeća (ZUSP-a), taj primjer pokazuje kako su i najistaknutiji pojedinci zagrebačke vlasti, gradonačelnik Milan Bandić, direktor Holdinga Slobodan Ljubičić i drugi lutke u rukama ljudi koji se nigdje formalno ne pojavljuju, a zapravo upravljaju političarima i javnim dobrima. Takve ljude kod nas svrstavaju u podzemlje, a u normalnim državama iza rešetaka. O čemu je, zapravo, riječ?

Odlukama do ekskluzivnih poslovnih prostora

Tranzicija planskoga gospodarstva u tržišno s poznatim titularom vlasništva, a posebno rat i njegove popratne pojave, dovele su do toga da pojedini gospodarski subjekti u gradu Zagrebu sredinom devedesetih godina nisu bili u stanju podmirivati svoje komunalne obveze prema gradu. Ti su dugovi prije nekoliko godina dosegli blizu milijardu kuna. Poglavarstvo, kako bi bar nešto od toga uprihodilo u proračun, 27. veljače 2002. predlaže, a Skupština usvaja odluku kojom se dužnicima pogoduje na način da svoje dugove mogu podmiriti odmah, a da im se dug prepolovi ili značajno umanji. Nekoliko je mjeseci ta odluka uistinu dobro funkcionirala sve dok Milan Bandić nije skinuo masku i potvrdio zbog čega je ona zapravo donesena. Naime, donesena je više da bi se izbjegli javni natječaji kod najma poslovnih prostora, nego da bi se punio proračun grada. Od tada je i formirano Povjerenstvo za pristigla, a nepodmirena potraživanja, a na čelo tog povjerenstva imenovanje 'vječni' Vidoje Đulum, tajnik zagrebačkoga Poglavarstva. Zadatak toga povjerenstva je utvrditi tko će i na koji način podmiriti svoj dug, a tko će biti amnestiran. A kako to povjerenstvo radi, najbolje svjedoči slučaj kada je jednom dužniku omogućeno da, umjesto duga gradu Zagrebu, svoju bezvrijednu zemlju ustupi gradu kao vrlo 'atraktivnu'. Zagrebačko ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće poput mnogih drugih poduzeća pokušalo s Gradom utvrditi svoj dug i način podmirenja. Međutim, baš u njihovu slučaju uvedeni su neki drugi kriteriji. Njima se na njihove dopise nije odgovaralo, njihov dug nikada im precizno nije predočen, na razgovore ih se nije primalo, naprosto htjelo ih se poslati u stečaj. A kako Hrvatski list doznaje, sve je to urađeno s ciljem da bi do tih poslovnih prostora došao poznati Milan Mićo Carić, poznat u krugovima gradskoga Poglavarstva kao gradonačelnik u sjeni. To su ekskluzivni poslovni prostori u centru grada Zagreba, u Preradovićevoj (46 kvadrata), u Petrićevoj, odmah do Trga bana Josipa Jelačića (94 kvadrata), u Maksimirskoj (61 kvadrat), u Ilici (19 kvadrata i drugi 57 kvadrata), u Pothodniku kolodvor (53 kvadrata), u Dežmanovoj (103 kvadrata), u Teslinoj (103 kvadrata), u Vukovarskoj (122 kvadrata) i u Preradovićevoj, gdje je smještena uprava poduzeća (810 kvadrata). ZUSP na tim lokacijama neprekidno posluje već 56 godina, a to je i svojevrsna zagrebačka tradicija. Poznato je kako Zagrepčani vole slatko pa se mnogi namjernici čude redovima pred gradskim slastičarnicama.

Tajanstveni visoko pozicionirani političar

Nakon što 'pošteno' povjerenstvo Vidoja Buluma nije do tada nikada razmatralo slučaj ZUSP-ova duga gradu, Poglavarstvo Zagreba pokreće ovrhu nad tom slastičarskom tvrtkom i blokira im račun. Kovčovi, koji su u 53 posto poduzeća vlasnici ZSUP-a, tada pokušavaju razgovarati s tajnikom Poglavarstva Bulumom koji ih kratkim putem šalje Milanu Bandiću «da s njim pokušaju u četiri oka riješiti problem«.

l prije nego što su došli do svemogućeg Bandića, na scenu stupa Slobodan Ljubičić, zadužen za imovinu grada, a današnji direktor Holdinga, Robnih terminala i poslovni tajnik zagrebačkoga SDP-a. On traži od bračnoga para Kovčo, vlasnika ZUSP-a, da mu zajedno s ostalim malim dioničarima (zaposlenicima) prodaju poduzeće. Njegova zamjenica Zdravka Ramljak, kako to piše u prijavi Kovčovih MUP-u, doslovno im je rekla: «Ima jedan važan i visoko pozicioniran političar u gradu, njegovo ime mora ostati tajna koji zna da imate problema u poslovanju te želi kupiti poduzeće. Ako to ne prihvatite, bojim se da ćete imati većih problema.« Kada su sve te pritiske Kovčovi odbili, igra u stilu mafijskih pljački i obračuna na zagrebački način nastavila se.

Ubrzo nakon toga, već 23. svibnja 2003. godine, Općinski sud donosi rješenje o ovrsi. Na to se rješenje uprava ZUSP-a žalila Županijskom sudu. Drugostupanjski Županijski sud žalbu je prihvatio i odbacio rješenje o ovrsi, s obrazloženjem da je Grad zaračunao lihvarske kamate. No, novi pretendent na te prostore, Milan Mićo Carić, nestrpljiv je i svojim utjecajem u gradskom Poglavarstvu putem prijatelja i imenjaka Bandića, koji je tada bio zamjenik gradonačelnice, te Srećka Ferenčaka i Slobodara Ljubičića, i prije nego stoje predmet postao pravomoćan, na Županijskom sudu koji je prihvatio žalbu ZUSP-a, uigrana četvorka pod zastavom Grada Zagreba pokreće stečaj Zagrebačkog slastičarskog poduzeća. Poslove pokretanja stečaja vodio je Vinko Knezović zamjenik županijskog državnog odvjetnika i veliki prijatelj Vidoja Buluma. Simptomatična je u ovom slastičarskom slučaju i brzina rada Trgovačkog suda. Prijedlog za stečaj pokrenut je 22. listopada 2003., a mjesec dana nakon toga, u studenom, određuje se ročište o izjašnjavanju prijedloga za otvaranje stečaja koje se treba održati 10. prosinca iste godine. Sve skupa u 48 dana, što je hrvatski rekord na Trgovačkom sudu, kako nam kaže Ante Galić, šef Odjela za stečajeve.

Dva različita rješenja u istom predmetu isti dan

U toj brzinskoj utrci za 'okupacijom' tuđega, postignut je još jedan 'raritet'. Prema izvješću Trgovačkog suda, odjela za stečajeve, Zagrebačko ugostiteljsko-slastičarsko poduzeće prva je tvrtka protiv koje je grad Zagreb pokrenuo stečaj zbog navodnog duga za poslovne prostore.

Na rješenje o otvaranju stečaja Ankica Kovčo, direktorica ZUSP-a, nakon što je uložila žalbu Visokom trgovačkom sudu, iznenađena dobiva od Ivana Gembarovskog, suca istog tog suda, u jednom danu o istom predmetu dva različita rješenja. Nakon toga započela je prava Kalvarija bračnoga para Kovčo. Stečajni upravitelj dolazi u poduzeće i nasilno sa zaštitarima izbacuje vlasnike iz poduzeća, a Antu Kovču, predsjednika Nadzornog odbora, brutalno premlaćuju da završava u bolnici s teškim ozljedama.

Nakon što je otvoren stečaj, a stečajni upravitelj Davor Peter nikada i nigdje nije objavio prikupljanje ponuda za zakup poslovnog prostora ZUSP-a, prvu i jedinu ponudu šalje famozno poduzeće 'Reddo' o kojem se zna da mu je sjedište u Tesličkoj 47, temeljni kapital 20 tisuća kuna i da mu je direktor Robert Berišić. Njihovu ponudu stečajni upravitelj odmah dostavlja Uredu za imovinsko pravne poslove Grada, a nakon toga 80-godišnji predsjednik Povjerenstva za zakup poslovnih prostora Ivan Šikić, iz 'davne' prošlosti predsjednik bivše općine Pešćenica i u nekim krugovima poznatiji kao Bandićev 'partijsko-politički otac', predlaže Gradskom poglavarstvu da zaključe ugovor s poduzećem 'Reddo' za prostore koji su bili u najmu ZUSP-a.

I upravo ovih dana čini se da mafijaški obračun i pljačka Kovčovih dobiva svoj epilog. Ured za upravljanje imovinom 25. kolovoza ove godine objavljuje da se svi poslovni prostori zagrebačkog slastičarskog poduzeća daju u najam poduzeću 'Reddo'.

'Reddo' za dvojbene kupoprodaje nekretnina

Poduzeće 'Reddo' u pravilu se pojavljuje u poslovima oko nekretnina grada Zagreba, a posebno u pravno dvojbenim predmetima kupoprodaje nekretnina, poput nedavnog pokušaja prijevare grada Zagreba za 30-ak tisuća kvadrata zemljišta na Rudešu. Iza tog poduzeća, naime, stoji kontroverzni Milan Mićo Carić. Tko je zapravo taj nevidljivi i stvarni gradonačelnik Zagreba?

U javnosti Carić se sam predstavlja kao poslovni partner pok. Zlatka Bagarića, vlasnika kockarnica, prijatelj vlasnika EPH Ninoslava Pavića i odvjetnika Ante Nobila s kojima je kupio tvornicu Nada Dimić, kao nekadašnji vlasnik dvaju kultnih klubova 'Tiffanv' i 'Romantike' te niza kockarnica u Zagrebu. Dugogodišnji je prijatelj Slobodara Ljubičića i Milana Bandića, a često se okupljaju u kafiću 'Kavalir' na Trgu bana Jelačića. Milan Mićo Carić u Poglavarstvu grada Zagreba dnevno provodi više vremena negoli ijedan pročelnik premda tamo nije formalno zaposlen. Mnogi govore da baš on određuje i na Trgovačkom sudu tko će u kojem poduzeću biti stečajni upravitelj, a oni smioniji čak tvrde da on piše i presude na tom sudu, a suci ih potpisuju. Kad se uzme sve to u obzir, nedavno podnesena kaznena prijava koju je bračni par Kovčo podnio protiv Slobodana Ljubičica i ostalih, u kojoj tvrde da ih je tajnik Poglavarstva Vidoje Bulum prije otvaranja stečaja nagovarao «da sjednu s Mićom Carićem i da se dogovore koliko komu lokala, a s time bi i Milan (Bandić, op.a) bio zadovoljan«, postaje jasan interes Milana Miće Carića u lovu na atraktivne slastičarne ZUSP-a. To sve su Kovčovi spremni i na sudu materijalno dokazati.

Otmica još jednog dobrostojećeg i perspektivnog zagrebačkog poduzeća ipak je čini se dovršena.

Prostori za Miću Carića, gradonačelnika u sjeni!

Cilj ove igre je da do poslovnih prostora dođe (a već je i došao) Milan Mićo Carić, poznat u krugovima gradskog Poglavarstva kao gradonačelnik u sjeni. To su ekskluzivni poslovni prostori u centru grada Zagreba, u Preradovićevoj(46 kvadrata), u Petrićevoj odmah do Trga bana Josipa Jelačića (94 kvadrata), u Maksimirskoj (61 kvadrat), u Ilici (19 kvadrata i drugi 57 kvadrata), u Pothodniku kolodvor (53 kvadrata), u Dežmanovoj (103 kvadrata), u Teslinoj (103 kvadrata), u Vukovarskoj (122 kvadrata) i u Preradovićevoj, gdje je smještena uprava poduzeća, (810 kvadrata). ZUSP na tim lokacijama neprekidno posluje već 56 godina, a to je, osim toga, i svojevrsna zagrebačka tradicija.