NEMANJA: SMIRENOUMLJE

UNUTRAŠNJI PLES

PIETA



DARKO DESNICA

Hamm as stated, and Clov as stated, together as stated, nec tecum nec sine te, in such a place, and in such a world, that`s all I can manage, more than I could.

Beckett

Ime mu je Darko Desnica.
U srednjoj školi izrezivao je novinske naslove bombastičnog sadržaja: Desnica prijeti bombama!
Ne kanim početi priču o njemu, zbog onoga što ću kazati na kraju.
U međuvremenu, puštam druge da pričaju, među ostalima i Desnicu: od tri njegove priče, posljednja je prvi put pred čitateljima.

- And so the conversation slips
Among velleities and carefully caught regrets
Through attenuated tones of violins
Mingled with remote cornets
And begins.

T.S.Eliot


Vladimir Novotny

utorak, lipanj 5, 2007

Darko Desnica, Antikvarijat



Postoje jednostavno dani koji prođu, bez ikakvih misli i događaja. Postoje opet sati i minute koje vam se usjeku u pamćenje i čine mozaik sjećanja. Bez obzira što se radi o situacijama koje možda traju samo nekoliko minuta, one u tom mozaiku izgledaju važnije i duže od cijelih dana, mjeseci, godina.

Moje sjećanje je, pogađate, mozaik upravo takvih sitnica. Pohranjivao sam samo skice čudnih događaja, neke trivijalne stvari, a opet za mene esencijalne. Činilo mi se da većinu stvari u životu ne činimo iz vlastitog uvjerenja i težnji već zbog nametnutih klišeja i očekivanja. Živimo tuđe živote i liječimo tuđe frustracije.

Te sam večeri krenuo vlakom u Zagreb. Morao sam pokupiti stvari iz stana i iseliti se. Krenuo sam s planom da prespavam u Zagrebu, obavim neke stvari po gradu, a navečer me je Damir trebao autom vratiti do Cerne. Bilo mi je užasno dosadno bez Interneta u Cerni, pa sam dao zahtjev za dobivanjem telefona i s imenjakom dogovorio prijevoz stvari, među kojima je bio i moj kompjuter.

Noć je bila prava ljetna. Uvalio sam se u udobno sjedalo kupea na potezu Vinkovci – Zagreb, u društvu još jednog tipa koji je čitao dnevne novine i pogledavao na sat. Osjećao sam se recimo, kao neki lik iz Doylovog romana. Volio sam noćnu vožnju vlakom, mjesta uz prugu, crvene kape na željezničarima i onaj zvuk vožnje po tračnicama.

Pomalo filmski i klišej, znam. Međutim, moje odrastanje svodilo se na odlazak u Zagreb, na takva noćna putovanja. Između ostalog, i Sanju sam upoznao u vlaku, što dovoljno govori kakvu su ulogu Hrvatske željeznice igrale u mom životu. Bila je dio uspomena poput recimo, zgrade vinkovačke gimnazije.

Tip preko puta mene odložio je novine, a na licu mu se vidjelo da je spreman za razgovor. Bili smo sami u kupeu, i ja sam probio led i uklizao s klasičnom neobaveznom spikom. Imao je sigurno četrdesetak godina, ali bio je obučen klošarskije od ja. Mislim, sav je bio u đžinsu. Hlače i jakna, a ispod obična pamučna majica. Da nije imao kožnu torbu kakvu je furao moj gimnazijski profać iz hrvatskog, i naočale, mislio bih da je radnik s bauštele. Ovako je bilo nečeg intelektualnog u njegovoj pojavi. Na kraju sam saznao da tip radi u HAZU.

-Vi ste akademik? -pitao sam ga zapanjeno.

Sjetio sam se i one Đoletove; «Ispadoše akademci veći zlotvori nego Nemci». Odmahnuo je glavom. Kako je objasnio, samo je radio u razredu za jezikoslovlje i etminologiju u HAZU. Nije bio akademik, barem ne još. Međutim, verglao je kao struja. Mislim, što je taj tip mogao pričati, nevjerojatno. Rekao je da putuje iz Vinkovaca s predstavljanja svoje knjige, o jeziku naravno. Bio je gost i na radiju, spomenuo je.

Tip je bio, kasnije sam ga zagoglao na Internetu, dr. Alemko Gluhak. Gluhak je valjda jedini lik u ovoj državi koji je diplomirao matematiku, a doktorirao jezik. Imao je svoju stranicu u sklopu HAZU-a. Bila je tu i fotka, original faca iz kupea, to je doista bio on. Neka pamučna majica, naočale i okružen s knjigama. Nemoš fulat.

Međutim, te noći na relaciji Vinkovci-Zagreb, poznatoj pruzi iz romana Orijent Express, sve sam uzimao s predostrožnošću. Nekako mi se doktorska titula nije uklapala uz isprane farmerke i tenisice. Iako je iz njega izbijala neka pozitivna vibra, djelovao mi je nestvarno. Kao noćno priviđenje. Uz sve to, lik me je rasturao svojim pričama. Još nikad nisam pričao s nekim poput njega. Onaj Mirko Miočić iz Milijunaša prava je kišna glista za Alemka Gluhaka.

Ne znam, stvarno se ne sjećam kako, ali došli smo na razgovor o registarskim tablicama za auto. Gluhak je razvezao svoju teoriju koja je zvučala poput Moorovog Faranheita 9/11. Pričao je o tome od Lužana do Kutine, mislim.

Pitao sam ga potom zašto nije išao autom u Vinkovce. Odgovorio je, zbog kune po kilometru. Naime, po jednom kilometru na putu Zagreb-Vinkovci uštedio je kunu zato što je putovao vlakom. Kilometre je pomnožio s litrama benzina, pa s cijenom litre, pa od sume oduzeo cijenu karte za vlak, pa razliku podijelio sa kilometražom, i dobio je kunu po kilometru, rekao je. Kad smo bili već na toj temi pitao sam ga koliko mu auto troši.

Ovako -objasnio mi je -ukupna potrošnja, od 1978. do sada je 7 i pol litara, prvih godina kad smo ga kupili trošio je 7 litara, a sada već troši 7,8 litara na 100 kilometara. Alemko je s ocem 1978. godine kupio Škodu, i od onda su vodili evidenciju potrošnje. Od 1978. do sada, njih su dvojica kod svakog tankanja auta zapisivali kilometražu, datum tankanja i količinu goriva. Vodili su tako evidenciju nekih 17 godina. Nevjerojatno, ha. Mene je to rasturalo, ta spika s dr. Gluhakom. Ne znam kako, ali uopće mu nisam govorio vi. Odmah smo prešli na ti, onako kao poznanici s iste godine faksa.

Kasnije sam, kao što sam rekao, na Internetu vidio da je on zapravo diplomirao matematiku, a tek kasnije doktorirao jezikoslovlje. Te noći sam ga još trpao u varijantu Filozofskog fakulteta, ruska književnost i hrvatski jezik varijanta. Zato sam ga zapitkivao što misli o Kavicama Andreja Puplina.

Priznao mi je, s pola glasa, onako prijateljski, da se razočarao u svoje poznavanje književnosti. Pitao me jesam li čitao Darka Desnicu. Ne Vladana, nego Darka. Tip je bio nešto mlađi od njega -od Alemka, ne od Vladana- tu šezdeseto godište, rekao je. Napisao je zbirku kratkih priča «Antikvarijat». Vrlo, vrlo kratke priče, po pola kartice čak. Sve na temu svjetske književnosti. Tip radi u antikvarijatu. Mušterije dolaze i traže knjige, a on, opisujući kupce, autore i djela, stvara male humoristične crtice. Nešto genijalno, tvrdio je Gluhak.

-Pa gdje je onda zajeb? - nisam mogao ne upitati.

Gluhaka je uništavalo to što se od 92 priče on nasmijao samo na njih 37. Ostalo je bilo, kako je on zaključio, nepoznavanje svjetske književnosti. Opće, klasične književnosti, ništa posebno. Zato je posuđivao knjige po redu prema pričama iz «Antikvarijata». Što je najgore, poklonio je tu knjižicu sestričninoj maloj, koja studira na Filozofskom. Obišao je kasnije sve knjižare u Zagrebu, ali više nije pronašao ni jedan primjerak «Antikvarijata». Probao je čak i u samim antikvarijatima, ali ništa. Bez uspjeha. Objavljena je samo jedna naklada, 2000. godine i potom muk. Ni glasa od Desnice, možda je čak umro, tko zna. Pokušao je Gluhak doći do njega, ali uzalud. Čovjeka nema. Ni njegove zbirke priča, koje su Gluhaku nabile komplekse.

Žao mu je, priznaje, što nije stigao pogledati po vinkovačkim knjižarama, možda se zagubila poneka. U Zagrebu ih više nema, čak ni putem Interneta. Ima ponuda, ima cijena, ali nema knjiga.

Nikada brže nisam stigao do Zagreba kao te večeri s Alemkom Gluhakom. Izišli smo na Glavnom kolodvoru, a pred ulazom u Immportane još je bilo dosta ljudi. Živost metropole odudarala je od pospane i usnule provincije iz koje smo putovali. Rastali smo se na brzaka, on je otišao na tramvaj, a ja pješke prema Vlaškoj. Nisam imao torbe ni ikakve prtljage, pa sam htio prošetati. Razmišljao sam o Gluhaku i «Antikvarijatu».

Posudio je kako kaže, ponovno od nećakinje «Antikvarijat», prepisao teme priča, i sada po tom popisu posuđuje knjige i čita. Kad sve pročita s popisa, opet će pročitati «Antikvarijat» da vidi dokle je stigao. Uz to, naravno, i dalje luta knjižarama i antikvarijatima, u potrazi za «Antikvarijatom».

Nakon nekog vremena, kad sam se raspitao o Gluhaku i par puta ga vidio na TV-u, te pročitao poneki njegov članak u novinama - i sam sam počeo tragati za «Antikvarijatom». Tražio sam ga po knjižarama u Korčuli, Dubrovniku, Vinkovcima, Osijeku, Virovitici, Požegi... Čak sam se htio učlaniti u neku knjižnicu i posuditi «Antikvarijat» i više ga nikada ne vratiti. Međutim, gdje god sam pitao, nisu imali tu knjigu. Jednom sam se prilikom namjerio u «Moderna vremena», antikvarijat u kojem je i sam Darko Desnica svojedobno radio, i od kuda je i potekla ta njegova famozna zbirka priča «Antikvarijat».

Slučajno sam u izlogu «Modernih vremena» vidio neku staru zbirku E. A. Poa «Ukradeno pismo», izdanu u GZH. iz 1983. u tzv. Babilonskoj biblioteci. Koštala je 80 kuna i ja sam, bez obzira na besparicu, skrenuo unutra. Ušao sam u antikvarijat kao i junaci Desničinih priča. Zvonce je cimnulo prodavačicu za pultom. Rekao sam joj što želim, i ona je iz izloga izvadila «Ukradeno pismo». Vrag mi nije dao mira, pa sam je pitao imaju li slučajno «Antikvarijat» Darka Desnice. Podigla je obrve, utipkala ime u komp i kratko odgovorila da imaju.

-Nevjerojatno-izustio sam.

Tražio sam da mi je da. Naslovnica je bila kao s Interneta, okrenuo sam zadnju stranu, nije bilo sumnje. Faust Vrančić, 2000. prvo izdanje. Na pitanje od kuda se sada stvorila, jer je prije nije bilo, ženska je samo nonšalantno slegnula ramenima.

To je iz zaliha, posljednje dvije, koliko vidim -rekla je.

Odložio sam E. A. Poa i na njeno čudo na pult istresao 245 kuna. Sve što sam tada imao u džepovima. «Antikvarijat» je koštao 70 kuna, a ja sam kupio oba. Jednog za sebe, jednog za Alemka Gluhaka. Ostalih 95 kuna sam pospremio, a Poa odlučio ostaviti za bolja vremena. Ženska je u nevjerici stavila u vrećicu dva «Antikvarijata» i nastavila čitati neki časopis.

Napustio sam antikvarijat s punom vrećicom «Antikvarijata». Osjećao sam poznatu prazninu u sebi. Potraga za Svetim Gralom bila je završena. Taj osjećaj praznine me rasturao. Nestalo je draži traganja i potrage. Tada sam se sjetio Gluhaka i činjenice da će mi sada trebati još toliko vremena i truda da njega pronađem. To me malo razvedrilo, jer sam znao da je draž u traganju, a ne u nađenom.



Darko Desnica rođen je 24. siječnja 1963. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Antikvarijat je njegova prva zbirka priča.

... Pripustimo li si antikvarijat kao živo biće u kojem svaka natisnuta knjiga na polici diše i ima svoje mjesto, obuzet će nas potraga za logikom struktura.
Jednako tako, nizanjem vrlo kratkih i pročišćenih priča, ovaj 'Antikvarijat' izaziva ponovno postavljanje stvari na svoje mjesto. Odmičući kroz knjigu čitatelj naslućuje sve kompleksniji, slojevitiji i sveobuhvatniji svijet kojeg tvore ove epizode.
Naslanjajući se na alephovski, ali i na harmsovski suvremeni svijet kulture i znanosti, 'Antikvarijat' se otvara kao prostor izazova - pulsirajućeg sabiranja i rasapa.

(Katarina Mažuran Jurešić, iz bilješke o knjizi)


Savonarola

Ovako su morali izgledati stanovnici Pompeja u prvom stoljeću nove ere: lagane sandale s kožnim vrpcama, neobavezni bež haljetak, pahuljaste kovrče... Čak mu i podočnjaci nalikuju fotografskim negativima Vezuva...
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Gdje vam stoji povijest umjetnosti?
- Prva polica desno.
- A, tu je... Pogledao bih literaturu o talijanskoj Renesansi, ako nije problem...
- Samo izvolite.
- Ustvari, tražim neku monografiju o firentinskoj sceni - zanima me druga polovina petnaestog stoljeća...
- Ako se ne varam, jedina knjiga s tom tematikom nalazi se prekoputa, pod poviješću...
- A-ha. Možete mi reći o čemu se radi?
- O usponu i padu Girolama Savonarole.
- Savonarole?
- Da; znate na koga mislim: utjecajni dominikanski propovjednik - praktično je vladao Firencom devedesetih godina petnaestog stoljeća...
Oprezno popravlja frizuru, zauzima pozu razočaranog ljubavnika...
- Moram vam reći, imate stvarno kontroverzan pristup.
- Kako to?
- Pa, ja vas pitam za Versaceov boutique, a vi me šaljete u Caritas!


Rogerova verzija

Neke me stvari oduvijek zagonetno smiruju: veliki brodovi, zvuk saksofona, djevojka s rupcem u kosi... I moj današnji gost ima jedan od tih darova: par snažnih, koščatih ruku, s izraženim žilama na nadlanici.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Imate nešto Updikeovo - osim Parova?
- Imamo Rogerovu verziju.
- Je li to dobro?
- Nije loše.
- O čemu se radi?
- U jednu riječ: mladi prirodnjak postdiplomant dolazi sredovječnom profesoru teologije s molbom da mu teološki fakultet stipendira istraživanje kojim bi dokazao postojanje Boga na kompjutoru.
- Uh, heavy. I kako si to dečko zamišlja?
- Ne zna ni sam; za početak, pokušao bi nahraniti kompjutor podacima o temeljnim fizičkim zakonima i konstantama, u nadi da će mu stroj izbaciti neki magični Makroobrazac, Šifru, sažetu sliku Plana Stvaranja...
- Logos s početka Evanđelja po Ivanu...
- Recimo...
- I što kaže teolog na to?
- Teologu to ide na jetra; kaže da Bog čije bi se postojanje moglo dokazati na taj način ne bi bio vrijedan svoga imena.
- Dobar je. Luteran?
- Evangelik, Barthovac.
- Oženjen?
- Oženjen, s djetetom.
- A-ha. Pustite me sada da pogađam rasplet...
Kucka noktom po bradi: gotovo ga mogu čuti kako misli...
- ...Znači, budući da od početka nema nikakve šanse s projektom, dečko prvo gubi stipendiju, a onda, s vremenom,
i vjeru...
- Otprilike...
- ...Ali zato dobiva kompenzaciju na drugoj strani. Poznavajući Updikea, to bi moglo biti nešto u naturi...
- Toplo, toplo...
- Čekajte... Nemojte mi reći da kompjutoraš u krizi pojebe teologovu ženu!
- Bingo!
- Uh, heavy. Idemo dalje... Sada teolog ima problem: budući da je izgubio ženu, mora to nečim kompenzirati... Vjerom ne može, jer je vjeru imao i prije... Što mu preostaje?
- Poznavajući Updikea...
- ...Ispada da i teolog mora nekog pojebati!
- Bingo!
- Samo koga? Nemojte mi još reći da teolog u nastupu očaja pojebe kompjutor!
- Ni u ludilu... Nema smisla da vam sve kažem, pokvarit ću vam čitanje...
- Dobro, dajte mi to, brzo...




IŠČEZNUĆE DARKA D.

Igor Blažević, direktor filmskog festivala Jedan svijet, Prag, Češka

Subota, 8. novembra 2003 – Petak, 14. novembar 2003

Sasvim slučajno stiže vijest o izgubljenom prijatelju Darku Desnici. Prije mjesec i pol je nestao. Naprosto tako. Nestao. Bez traga. Nema ga. Ispario. Izgubio se. Iščezao. Javila je to, onako usput, zajednička prijateljica. Kaže, prije par tjedana u nekim novinama je objavljena Darkova slika. Traži se. Mentalno rastrojeni. Ili psihički poremećeni. Nešto u tom stilu. Možda luta zagrebačkim Borongajem. Ako ga neko vidi, može javiti … Ne pamti šta je tačno pisalo. Samo je letimice proletjela tekstom. Bilo joj je strašno o tom i misliti, pa se nije udubljivala.
Prvo šta mi pada na pamet – ko je uopće mogao dati u novine taj oglas? Postajem svjestan samoće koju je oko sebe stvorio. Znao sam da je već duže vrijeme posve sam. Ali još nikada mi se ta njegova samoća nije otvorila pred očima kao bezdan. Sada sam, za trenutak, u njega virnuo i odmah ustuknuo. Da li ću uopće imati volje udubljivat se?
Svojevremeno smo, tokom studija, živjeli u jednom stanu. Kao likovi iz romana Fjodora Mihailoviča, proveli smo previše vremena u jednoj košari, posve blizu jedan drugome, tako blizu da smo se na kraju i razišli. Na nekoliko godina posve smo se udaljili. Potom smo se opet sreli. On je u medjuvremenu bio u rovovima. Još prije rata se razveo. Nakon rata se vratio u svoj borongajski stan. Umro mu je otac. Majku je izgubio mnogo ranije. Radio je u antikvarijatu. Objavio dvije zbirke kratkih priča. Prva mi se jako svidjela. Pukao je i liječio se. Bio je na lijekovima i skidao sa ljekova. Bezuspješno i uspešno. Pa opet bezuspešno.
Ja sam u medjuvremenu bio u Pragu, pa u Bosni, pa ponovo u Pragu, pa u Čečeniji, u Hong Kongu, u Kambodži, u Pragu, jednom čak i u Beogradu, pa u Burmi, na Istočnom Timoru, sve rjedje u Bosni, sve češće u Pragu. Ponovo smo jedan drugome imali šta reći. Nikada se nismo nazvali telefonom. Vidjali smo se samo kada bih prolazio kroz Zagreb. Jednom godišnje. A potom jednom u dvije godine. Dobio sam od njega samo jedan e-mail. Par dana prije nego što je nestao poslao mi je priču o meni i pitao da li ju može objaviti u svojoj novoj knjizi. Moj odgovor vjerojatno više nije stigao do njega. U medjuvremenu je netragom nestao.
Pokušavam odgonetnuti šta se moglo desiti. Darko nikamo vjerojatno nije mogao otići. Bio je posve bez novaca. A nije ni bio ni putnik. Ranije je, kao i svi, išao ljeti na more, možda još dvaput u Italiju, jednom u Austriju. Potom je bio odveden u rat. Još jedamput, nedavno, bio je četiri dana u Parizu. Sve ostalo vrijeme na Borongaju.
Kako ne znam kao bih mu ušao u trag, nastojim nazvati bilo koga. Bivše djevojke, nekoga od zajedničkih prijatelja sa studuja, ljude sa kojima je u medjuvremenu mogao biti u vezi. Nisam previše uspješan. Nekolicina prijatelja se etablirala, ali do njih ne uspijevam doći. Sekretarice kažu, ostavite poruku, oni će vam se javiti. Ne javljaju se. Ostali su neizvjesni. Gotovo cijela generacija. Nekamo iščezli kao i Darko.
Njegov nestanak me odjedamput zaokuplja mnogo više nego njegova prethodna osamljenička prisutnost. Nije to ni malo neuobičajeno, mada je okrutno. Prisutne uglavnom previdjame, ali njihov odlazak nas uznemirava. Koliko će to trajati?
Pitam se, da li smo, takvi kakvi smo i kako živimo, uopće spremni pomoći? Zaustaviti sve i početi tražiti. Priznajmo si – nismo. Da li smo spremni primiti u svoj dom daleku rodjaku što bježi od muža koji je mlati kad pije? Zapravo nismo. Kada nama život krene nizbrdo, gdje ćemo naci utočište? Vjerojatno nećemo. Da li smo to zaslužili? Jesmo. Da li je moguće izbjeći pad? Vjerojatno nije.
Jednostavno rečeno. Ne umijemo živjeti. I začudo, niko nas nikada to nije ni pokušao naučiti. Ni u djetinstvu, ni u školi. Roditelji su bili dobronamjerni, strogi, uplašeni i zabrinuti. U školi, pa poslije na faksu, toliko su toga od nas zahtijevali. Samo to osnovno, najtemeljnije niko nas nije ni pokušao naučiti. Jednostavno umijeće koje bi nas pripremilo razumno živjeti. I umjeti se radovati. Ne poludjeti. Ne izgubiti se. Ne odlutati netragom.




Tijelo godinu dana ležalo na sudskoj medicini, a inspektor zaboravio na spis

Policiji je trebalo godinu dana da poveže slučaj nestalog muškarca s tijelom pronađenim na željezničkoj pruzi

ZAGREB – Zagrebačkoj policiji »potkrao« se nedopustiv propust povezan sa slučajem nestanka i smrti Darka Desnice koji je više od godinu dana »ležao« u ladici nemarnog inspektora, dok je čitavo vrijeme navodno bio u »intenzivnoj policijskoj istrazi«.
Desničino mrtvo tijelo ležalo na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku i godinu dana čekalo na identifikaciju. Policija je u ovom naoko vrlo jednostavnom slučaju, naime, trebala samo »povezati konce«, usporediti prikupljene podatke i uzimanjem otisaka razriješiti misterij Desničinog nestanka i mrtvog tijela, koje je ležalo na Šalati, a za koje je tek nakon godinu dana otkriveno kako je ono Desničino.
Četrdesetogodišnji književnik Desnica, koji je živio sam u stanu na Volovčici, netragom je nestao 19. listopada prošle godine te se nikome nije javljao, što je bilo sumnjivo njegovim prijateljima i sestri Kseniji Knežević, kojima se inače redovito javljao. Desničina sestra o nestanku brata obavijestila je policiju koja je obila vrata njegovog stana, no književnika u stanu nije bilo. Tri dana kasnije, Desnicu je, navodno, vidjela susjeda, no on se i dalje nije javljao.
Na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku tjedan dana prije nego što je prijavljen nestanak Darka Desnice dovezeno je tijelo nepoznatog muškarca kojeg je pogazio vlak. Obducenti su u Zavodu, kao i članovi ekipe za očevide, uzeli otiske prstiju poginulog muškarca, no kako je cijeli slučaj bio otvoren godinu dana u Zavodu su odlučili ostatke tijela nepoznatog muškarca pokopati u zajedničku grobnicu.
No, tad se inspektoru koji je radio na slučaju Desničinog nestanka »upalila žaruljica« pa je povezao kako bi mrtvo tijelo koje je godinu dana ležalo u hladnjači Zavoda moglo biti njegovo.
Inspektor je zatim uputio na vještačenje otisak kažiprsta izuzet tijekom očevida na pruzi i usporedio ga s otiskom s Desničinog kartona osobne iskaznice. Usporedba je, naravno, pokazala kako pogaženi muškarac upravo Darko Desnica. Ovaj skandalozni slučaj razotkrio je nemar (ili lijenost) inspektora u slučaju koji je zapravo obuhvaćen s dvije kriminalističke obrade, jedna koja se odnosila na Desničin nestanak, a druga koja se odnosila na smrt tad još nepoznatog muškarca na pruzi. Svi spisi, naime, dolaze pomoćniku zapovjednika za kriminalističku policiju nadležne policijske postaje koji zatim spis proslijeđuje inspektorima za krvne delikte, no u ovom slučaju niti jedna obrada nije provedena kako valja i na vrijeme.

Vanja Majetić, četvrtak, 2. prosinca 2004