NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 17.05.2007.

VIRTUELA

Image Hosted by ImageShack.us

Izgubljeno–Nađeno (2): Pahuljice

Moj se otac bojao dviju stvari – susreta s Inoslavom Beškerom koji mu je donosio nesreću - i telefonskog poziva Ivice Račana kada bi mu ovaj najavio da dolazi u posjet s djecom!

Nakon što bi ga negdje putem bezazleni Bešker ljubazno pozdravio, Stari bi prestravljeno dojurio doma i očajnički zavapio: «Sreo sam Beškera!».
Ondak bi očekivao najstrašnije.
Nakon fatalnog susreta jednom je slomio far. Drugi put je ispustio paket s porculanom, a treći put je završio u bolnici s herpesom na oku. Bilo je toga još.

Koliko Beškera, toliko se bojao i Račanove mliječnozubne djece!

Doduše, njih smo se bojali svi – tutta familija, uključujući susjede i kućne ljubimce!

Ivica i Agata Račan imali su dva najzločestija sina što ih je iznjedrila generacija 70-ih!

Ispočetka je vladalo mišljenje da nema goreg od starijeg Ivana koji je jednom prilikom u slast progutao svekoliku kolekciju bratovih mliječnih zuba što ju je moja majka sentimentalno čuvala u drvenoj kutijici.
Ipak, kada je mlađahni bratac Zoran izašao iz pelena, iznenadio je i Ivana i vlastite roditelje te trijumfalno preuzeo primat u štetočinjenju + svekolikoj destrukciji!

Da skratim - u braći Račan Sile Tame nađoše vjerne uzdanice, a u zenitu njihove strahovlade nije im bilo ravna u vasceloj vaseljeni!

Čim je zatulila sirena za uzbunu, Stara bi se bacila na sklanjanje vrijednosti i lomljivosti, Stari bi unezvjereno skupljao papire i skrivao pisaću mašinu u mrak&nedohvat, a brat i ja smo vlastitim tijelima branili TV ekran na koji se zlokobni dvojac posebno volio okomiti! Vođene instinktom za preživljavanje, kao pred potres i nadolazeću katastrofu, naše su se životinje također sklanjale u skrivene loge i skloništa.

Ipak, unatoč strahu i trepetu, dvije su se obitelji intenzivno družile. Igrale su se karte, raspravljalo o marksizmu, lenjinizmu i samoupravnom socijalizmu, ogovarali su se suvremenici itd. Nama djeci bilo je zabavno. Još da se Račani juniori nisu rodili...

Jednu Novu godinu dočekali smo svi kolektivno na Bohinju, zajedno s još masom nekih drugih ljudi.

Pamtim da sam tada prvi put čula da je Raćko u CeKa. Planinarski dom, zapravo više planinarska vila, bijaše u vlasništvu SKJ.
Umjesto da priložim prigovor savjesti, sljedećih sam se dana komotno razbaškarila po podu omanjeg hodnika gdje sam čitala Williama Saroyana «Tata, ti si lud», Biblioteka Vjeverica. Nisam baš kužila o čemu se radi.

Jedan smo dan hodali do izvora Save. S nama je bila i neka malešna dvogodišnjakinja iz Splita koja je tada prvi put vidjela snijeg. Dizala je glavu prema nebu i opčinjeno otvarala usta dok joj je majka ponavljala: «To su pahuljice, mila, pahuljice!».

Račko je, kako su ga zvali starci, preživio neke jako zajebane situacije. Recimo, ono kad je vlak pomeo putnike s Glavnog kolodvora. Na trenutak je skoknuo s fatalnog perona do trafike da kupi novine. Ili u autu kada su svi izginuli, a on ne, jer je bio sagnut. Prtljao po radiju i mijenjao stanicu.
Brat i ja slušamo njihove priče otvorenih usta baš k'o mala Splićanka pred zaigranim pahuljicama.

Pahuljica ljepotica, mala krhka slatko prhka,
vjetrom hladnim nošena,
zimom bijelom košena,
svaka svoja, snaga roja,
časkom trenom bljesne
nebeskoj ljepoti,
život ide dalje, pahuljice topi.

Naf ponoćnog repanja.

Image and video hosting by TinyPic

Rodbina iz Afrike (bez Švankmajera)

Ovo mi je pričala mama. A njoj njena baka.

Bilo je to negdje u drugom desetljeću prošlog stoljeća kad se nena Muhiba udala za Čelebiće. U novom domu imala je čak dvije svekrve.
Uz nenu, bilo je kod Čelebića još ohoho snaha. Kuća bijaše puna ženskadije + sitne djece i dječurlije.

Jedne godine stigla u posjet Rodbina iz Afrike.

Što se mene tiče – priča ni ne mora ići dalje! Tu sam bila na podu od smijeha!

Ali vama ću ipak ispričati što je bilo u nastavku.

Rodbina iz Afrike zapravo je dokaravanila iz Sirije.
(Mama mi nije znala odgovoriti na kojem se jeziku familija sporazumijevala).
Sirijci su ženama za poklon donijeli malog majmuna. Da im čuva djecu.
Posadiš majmuna kraj koljevke, zipke, bešike i taj onda nuna bebu.

U to se vrijeme majke nisu bavile bebama kao danas.
Dijete nahraniš, premotaš, zamotaš ga čvrsto u nešto kao plahtu, polegneš ga u zipku u susjednu prostoriju, prekriješ zipku platnom da djetetu ne dopire svjetlo i svakim danom tako – do prvog rođendana!
Ako dijete ima majmuna da ga njiše, blago njemu!
I svi su kao odrasli bili normalni, dodaje mama.
Hm.

No, primijetila naša Čelebić ženskadija da svaki put kada dijete ostave samo s majmunom, ovo pomodri i uceni se od plača.
Ondak su kroz ključanicu krišom promatrile što se u sobi događa.
Dakle, ostave majmuna s bebom. Narede mu da njiše bešiku, izađu i zatvore vrata.
Ne prođe ni deset sekundi, a majmun se ogleda lijevo-desno, pridigne platneni prekrivač s koljevke i bijesno se iskezi djetetu! Kssssssss!!!! Mali prestravljen – u plač!

I što je onda bilo? pitam.
Ništa, kaže mama. Prebile su ga. Šipkom.

- 15:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #


View My Stats