NEMANJA: SMIRENOUMLJE

TURBOSENZACIONALNO! ULTRASKANDALOZNO!

BRANIMIR GLAVAŠ I DOGOVORNI RAT

U ovom našem natpaklu događaje bilježi i osebujni Infernotar*.
Evo njegove klasične rasprave s bloga 45 lines:



Žac, hvala na šlagvortu: evo dva teksta, od kojih je prvi uvodni a ovdje je i zato jer će ga administrator JL-a zasigurno cenzurirati, dok je drugi sasvim u temi koju im-postiraš: da, o toj se Rezoluciji ovdje ne smije ni zucnuti, kao ni o čemu onome čime se bavim u drugom tekstu. Pa, uživaj...

KAKO

O samom slučaju Glavaš nešto ćemo kasnije, a sad bih o načinu na koji se o Glavašu u novinama čiji portal pohodimo i na kojem boravimo piše. Odmah ću ilustrirati zašto je to važno: važno je ne samo ono ŠTO se piše, nego i KAKO se piše; ne samo sadržaj tekstova, nego i njihova forma, specifični prezentacijski 'angle' iz kojega se publici podastire neki sadržaj. Recimo da novinar "Jutarnjega lista" izvješćuje s utakmice Dinamo - Hajduk, koja je netom završila pobjedom Hajduka 0:1; naslov bi zacjelo glasio: Mandirli opet iznenadili! Dakle, ne samo da bi se otvoreno stavio na stranu jedne boje, ne samo da bi usput drugu boju vrijeđao, nego bi i samu činjenicu Hajdukove pobjede relativizirao kao presedan i neugodno iznenađenje! Poopćimo sada taj novinarski način i profesionalni procede ovdašnjih tekstopisaca: novinari i urednici JL-a listom, beziznimno i redovito pišu pristrane, neobjektivne i svjetonazorski, ideološki ili dnevnopolitičkim potrebama posredovane i determinirane tekstove. Čak i najveći i najbolji među njima: Don Živko ne može iz borniranosti svoje konfesionalne isključivosti; Čičak, ma koliko retorički artikuliran, nije u stanju napisati niti jednu rečenicu koja bi relativizirala bilo koji čin ili stav Svete Carle od Mosta; Ino Bešker, prepametni Bešker, kao svaki pametan čovjek redovito ima mudra tumačenja čak i vlastitih glupih postupaka, pa će tako pravopisnu naviku braniti zadrtošću tvrdice neosjetljive na razumske argumetne, ustrajavajući recimo na Evropi unatoč tome što je Europljanin jedino i samo iz nekih vlastitih, nostalgijskih ili naprosto staračkih vicija i navada koje je naprosto prekasno mijenjati....i tako dalje, i tako dalje. Ne čudi stoga što i Boris Vlašić, saživljen sa svojim mikrookološem u kojemu je demonaža Branimira Glavaša kao metafore imanentna pretpostavka vlastite egzistencije - iako je Hrvatska Branimira Glavaša i svega što on pretstavalja stvorila Ninoslava Pavića i EPH, ili upravo zbog toga, ta Hrvatska sada mora nestati, valjda kao svjedok ne samo vremena, nego i događaja koji su omogućili nastanak Europapress holdinga - piše tekst čiji ton, ideologija, svjetonazorski okvir...čak i oprema, stavlja u novodnike sav sadržaj koji se njime donosi. Pravnici su tu of the record i anonimni, iako su oni protagonisti teksta; već je sam naslov sugestibilan i neobjektivna u svojoj gluposti (da Glavaša nije trebalo osloboditi pritvora vele pravnici, tvrdi se naslovom; koji pravnici?; tko su ti pravnici?; instanca koja bi trebala dakle dati posljednji pravorijek struke, time je nedopustivo zlorabljena i posve obezvrijeđena); prvom se rečenicom čitatelja zavodi i doslovce laže: tvrdi se da su pravnici - a već druga kaže mnogi, iako sam siguran da Boris Vlašić nije nazvao više od tri odvjetnika, jasno, s popisa JL-a - uznemireni, kao da se privatni osjećaji nepoznatih, anonimnih pravnika (dakle njihova osjećajnost, a ne njihovi racionalni stavovi) ikoga tiče i kao da ikoga na bilo što obvezuje; drugom se, kako sam rekao, otvoreno manipulira čitateljem, jer, što to znači: mnogi su pravnici uznemireni?; ...da zaključim i poentiram: cijeli je tekst pamflet protiv puštanja Glavaša iz pritvora, i, što je najgore, taj je stav: Glavaša se nije smjelo pustiti iz pritvora!, sasvim dezavuiran načinom na koji je ovim tekstom hrvatskoj javnosti prezentiran. Naime, iz načina je sasvim vidljivo da JL ima očit interes da Glavaš bude osuđen i zatvoren, da je taj interes sadržan u borbi protiv sasvim određene političke struje i grupacije, i da se tu ne radi ni o čemu drugom nego o navijanju za određene boje, kao u onom jednostavnom nogometnom primjeru. Glavaša zaista nije trebalo pustiti iz pritvora, ali, za to postoje pravovaljani argumenti. Ovo što piše JL neargumentirana je ostrašćena hajka, a ne objektivno novinarstvo. Jer, kao što jedan komentator dolje kaže: pa i pritvaranje nije bilo lege artis, i ono je bilo protuzakonito! Konačno, Glavaš je protuustavno pritvoren prije no što mu je skinut imunitet! Ali, to je kao sa zaleđem: koga zanima što je gol pao iz zaleđa, neregularno, ako ga je postigao naš tim, i koga briga što zaleđa nije bilo, ako je sudac poništio gol protivničkih igrača! Kad se tako shvati ne samo ovaj tekst, nego i njegova metonimičnost, to za što on kao dio u cjelosti stoji, onda nam se valja jedino zapitati: A u ime čega to JL tako strasno radi, s ostalim izdanjima EPH u suradnji, na zatvaranju Branimira Glavaša? Je li to samo pomoć Ivi Sanaderu koji je EPH-u dao "Slobodnu Dalmaciju", doduše nikad plaćenu? Ili je to borba protiv one Hrvatske koja ugrožava same temelje na kojima stoji EPH-ova (ideološka) konstrukcija? Možda bi se i o tome, uz pomoć anonimnih stručnjaka, koji su time vjerujte jako uznemireni a željeli bi ostati anonimni, može na jednak način govoriti: Pavića nije trebalo pustiti iz pritvora! Ta, koji su argumenti bili za taj presedan: u roku 24 sata Pavić je bio vani! Ha, zar je sudac nadčovjek pa je u 24 sata mogao apsolvirati sve nalaze pomne istrage koja je Pavića do pritvora i dovela: suradnju s Kutlom, ortaštvo s Pašalićem, medijske manipulacije s Grubišićem, duboku uronjenost u svijet Tuđmanove kriminalne Hrvatske, kako je notorno pokazao i slučaj Pavićeva pokušaja da preuzme koncesiju Radija 101! Jasno je o čemu se tu radi: EPH radi protiv budućnosti one Hrvatske koja zna njihovu prošlost! I to je sve.

ŠTO

Da će biti procesuiran Branimir Glavaš je znao najmanje godinu dana prije no što je javno cijeli ovaj karusel pokrenut: osobno sam bio svjedokom Glavaševa raspitivanja u njegovoj saborskoj sobi o raspoloženju pojedinih medija, o njihovoj zapravoJ vlasničkoj strukturi, o tome kako bi koji od njih reagirao u slučaju "diferencijacije" u HDZ-u...Iako nije bio eksplicitan, i nevježa bi u političkim pitanjima shvatio da sljedi obračun Glavaša i Sanadera, pri čemu je istom bilo jasno da je tu Sanader i opet samo pismonoša, donositelj loših vijesti iz bijeloga svijeta, tj. egzekutor naloga međunarodne zajednice: Branimir Glavaš mora biti procesuiran, jer Branimir Glavaš politički mora pasti - Glavaš je jednostavno morao biti uklonjen s vlasti iz Osijeka i Slavonije! Optužbe za zločine ovdje su - tipično cinično - bile od drugorazrednog značaja; da nije optužen kao nalogodavac ubojstava Srba, bio bi optužen za šverc oružjem ili štogod drugo, svejedno. Konačno, Branimir Glavaš je optužen kao nalogodavac ubojstava nekolicine sugrađana Osijeka srpske nacionalnosti, u vrijeme kad je u Osijeku od strane Srba ubijeno najmanje 1000 civila hrvatske nacionalnosti, samo zato jer su hrvatske nacionalnosti! Jasno, ako je naručio ubojstvo ma i jedne osobe samo zato jer je Srbin, Glavaša treba procesuirati, ali, u ovoj sumanutoj zemlji koja je vodila rat što ga nikad nije pravno formalizirala i u kojoj su zločinci amnestirani a da građane koji su ubijani o tome nikada nitko ništa nije pitao, ne postoji niti jedno jedino moralno uporište zbog kojega bi se danas - prije svakog pravnog pravorijeka! - Glavaša moralo za bilo što osuđivati! Histerija kojom se zahtjeva Glavaševo pritvaranje, i u kojoj je Ivan Zvonimir Čičak, Jutarnji List i EPH zapravo prednjačio, odaje slabost razloga argumentacije protiv Glavaša, neutemeljenost samih zahtjeva za pritvaranjem Branimira Glavaša, i, konačno, amoralnost i licemjerje cjelokupnog ovog javnog progona čovjeka koji, in ultima linea, još nije ni za što osuđen! Stvari naime stoje puno gore nego što to hrvatska javost misli, i Glavaš niti jednog jedinog dana nije ležao u pritvoru zato jer je, kao zapovjednik obrane Osijeka, po logici lančane odgovornosti krajnja instanca odogovorna za zločine u tom gradu: srpske se žrtve ovdje sasvim cinično i nehumano koriste i drugi put kao žrtve, sada unutarfrakcijskih obračuna protagonista rasapa Jugoslavije, čime im se i post mortem oduzima ono jedino preostalo dostojanstvo, ljudski dignitet žrtve, a to je najviša tragika ove situacije! U nas ni mrtvi ne mogu biti na miru i kao ljudi počivati: ovdje se ne može čak ni umrijeti, a nekmoli živjeti kao čovjek. Unutarfrakcijski obračun o kojemu je riječ rat je prvotne jezgre hrvatskog romantičnog nacionalnog pokreta, ili onoga za što se HDZ izdavao, u kojem nitko nije siguran i glave padaju na sve strane: rat je to onih koji su u suradnji s udbaškim kolega s onu stranu Drine rat pokretali dinamitiranjem Vukovarskih institucija ili ispaljivanjem zolja na prigradska naselja (svjedoči tome Merčep, recimo), a danas i sami bivaju procesuirani za neka davna nedjela, dok je Mitnica još bila jedan od najbogatijih kvartova Jugoslavije (doduše, sagrađen na kriminalnom novcu šverca alkohola). Naime, danas se govori o Glavaševoj odgovornosti za izdvojene slučajeve ili grupe slučajeva (i opet neljudski, kao da ubojstvo skupine ljudi može biti 'selotejp-slučaj?!!!), a da nitko ne spominje kako svi protaginisti ovih nemilih događaja imaju bogatu, predratnu prošlost, da su uvezani, da ih spaja pripadnost ili bliskost jugoslavneskoj tajnoj policiji, da izazivanje nacionalne histerije nije bilo nasumično niti prigodno, nego je od nošenja Lazarevim mošti do specijalnog rata u kojemu su puštane glasine o snajperistima ili ispaljivane spomenute zolje dio brižne pretpripreme kasniji tragičnih ratnih događaja i krvavog međunacionalnog obračuna, koji je poslužio tek kao gigantska dimna zavjesa, doduše krvavo ljepljivoga dima, što je u Jugoslaviji imala za cilj prikriti zločine sasvim određene skupine ljudi: one koja je difamirala, procesuirala, internirala, zatvarala, ubijala i raseljavala jednako Đilasa i Latinku Perović, kao i Gotovca ili Bušića, da o tisućama jugoslavenskih žrtava komunizma ne govorim u nacionalom ključu! Unutarfrakcijski je to obračun dakle pokretača ratnih zbivanja u kojima su ljudi poput Glavaša samo lateralne žrtve: zanimljivo, Glavaš je suđen uz dananoćna svjetla reflektora i tisuće članaka o procesu, ali Josip Perković nije zaslužio niti jednog jedinoga retka ili emisije unatoč činjenici da se i njemu sudi, i to u Njemačkoj a ne Argentini, k tome za ubojstvo Hrvata samo zato jer je bio Hrvat, također kao nalogodavcu, i to upravo udbaške prošlosti! Čudno, ali to je isti onaj Josip Perković koji se pojavljuje kao protagnosti događaju u Slavnoniji, savim na liniji Goje Šuška koji prtlja sa zoljom u pokušaju da dodatno zakuha očito neophodan rat u Jugoslaviji, ali tog Josipa Perkovića, koji je navodno predao arhiv Udbe nekakvoj našoj strani, iako nitko u Hrvatskoj ne zna zašto bi Manolić, Boljkovac, Forum, Sova i ostali bili "naša strana", pa je time kao biva ekskulpiran za sve zločine počinjene u progonu Hrvata za Jugoslavije, njega eto nigdje nema, nitko ga ne dira i ni za što ne pita! Budimo sasvim otvoreni: o DOGOVORNOM RATU ovdje nitko ništa ne govori, jer bi upravo s hrvatske strane barem desetina njih morala odgovarati za pokretanje rata u bivšoj Jugoslaviji, i za žrtve koje bi onda izgledal obasjane jezivim danjim svjetlom istine: tih tisuću Hrvata u Osijeku pali su kao žrtve farse, i sva je njihova tragičnost upravo u tome što su žrtve farse, pa im je, kao i onim Srbima, ukinuto pravo na posljednje ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo žrtve, dignitet da uopće budu žrtve tragičnih obračuna! Oni su morali poginuti, da bi bagra preživjele: umjesto da u demokratiziranim zemljama bivše Jugoslavije, i u Srbiji i u Hrvatskoj, odgovaraju oni koji su 45 godina progonili ljude zato jer su bili staljinisti, informbiroovci, četnici, ustaše, nacionalisti itd.itd. (Đilas je za Tita bio đubre, ali, to je digresija: što je bio Đilas?; što s druge strane Budiša ili Gotovac?), na građanskim sudovima u zemljama vladavine prava, zakuhan je rat u kojima su krivci za sva zlodjela Jugoslavije postali Hrvati, Srbi, Muslimani. Ta stoka, koja je ljude gurnula u klanje, i danas slobodno šeće našim gradovima, i ne samo to, nego i dalje vlada zemljama bivše Jugoslavije. Ako je Branimir Glavaš za nešto nesumnjivo kriv, onda je njegov arhizločin upravo u toj svjesnoj pripadnosti - ta, on je ZNAO sve spletke oko marginalizacije Veselice i dovođenja Tuđmana na vlast, jer su upravo njegovi suborci hitali iz Osijeka na igralište Borca, čime je Glavaš po prvi put odredio sudbinu HDZ-a - od samoga početka fingiranom, lažnom nacionalnom pokretu, u kojemu je nacionalizam bio samo izlika, mamac i cover: iznutra, u arkanskim predjelima jezgre pokreta, carevali su članovi Kružoka Steve Krajačića! U chorus-lineu hrvatskoga državnog vrha devedesetih nema nikoga tko na neki način nije bivo povezan s Oznom, SID-om, Udbom, KOS-o,. SDB ili SDS-om, KOG-om...zanimljivo, nisu mogli vladati ni Savka ni Mika, čak ni žrtve jugoslavenskih progona poput Gotovca, Budiše ili Veselice, nego je to nužno morao biti sumnjiv tip koji je susjedovao s Krajačićem i Manolićem, i 1976., dok ostali robijaju, putovao po Europi na sastanke s Bušićem i Babićem. Danas se sudi eto egzekutorima jedne politike, ali ne njenim kretorima, protagonistima niti ideolozima. Možda je tako uvijek. No, ta nas spoznaja neće niti utješiti niti osloboditi. Jer, ubojice će ostati među nama, kao i osjećaj da je sama arhitektura ove naše zgrade zla, kako bi to rekao Chesterton. To je prokletstvo današnje Hrvatske: u njenim temeljima jest zločin, ali toliko dubok i nečuven zločin da se o njemu nitko ne usuđuje ni misliti, a kamoli govoriti: zločin protiv vlastita naroda! Ili, sasvim zorno: naravno da sumanute poremećene idiote koji su dovodili ljude, ubijali ih i bacali u rijeku samo zato što su Srbi treba istom procesuirati, ali, jednako tako treba pred sud privesti i izvesti one koji su u dogovornom ratu skrivili smrt tisuću sugrađana tih jadnih osiječkih Srba: ubojice tisuću Hrvata koji su poginuli samo zato da bi udbaška zločinačka bagra priživjela novonastale tranzicijske okonosti u kojima su se našle zemlje socijalističkoga lagera. U normalnog građanskoj Hrvatskoj, da nije bilo rata, recimo, bio bi obnovljen proces Stepincu, pa blaženi možda ne bi bio blaženi (zato se uzoriti Kuharić opirao obnovi), ali bi se jednako tako doznalo tko je trovao Stepinca (zanimljivo, ali Manolić je inzistirao na obnovi toga procesa, što baca sasvim nevjerojatno svjetlo na čitav slučaj!). Dakle: Perković ne bi bio savjetnik i Šuška i Mesića, što je već samo po sebi dovoljno da izazove sumnju u svu trojicu, niti bi proces za ubojstvo Đurekovića morala voditi njemačka država, nego bi ti i takvi tipovi bili procesuirani u ovoj zemlji. Danas se o tome ne smije ni pisnuti kako u izdanjima EPH, tako ni na HTV-u, ali se zato histerično stvara iluzija da su za sve krivi povampireni nacionalisti Glavaševa tipa, mada se niti rječju ne nagovještava istina, koju konačno možete čitati i na ovdašnjim blogovima, da su ti nacionalisti, začudo, beziznimno podebljih udbaških cv-a! Sa suđenjima našim zločincima jednako je kao i s putem u EU: ovdje se oni koji se zalažu za pravnu državu i navodno svim snagama drukaju za euroatlanske integracije zapravo opiru kako vladavini prava, tako i ulasku u EU, jer, da je Hrvatska u EU Glavaš bi doduše umro u Remetincu, ali bi Pekrović jednako tako čamio u njemačkom pritvoru! I to je sveta tajna hrvatke politike, i, što je gore, povijesti! O kojoj onda ne bismo čitali u JL-u, barem ne ovakvom, jer bi tada WAZ morao promijeniti svog hrvatkog partnera. Iz istih razloga.


Infernotar 04.12.2006. 08:43

________________________

* Glupo bi bilo misliti da su Infernotar, Dragi blog, Nemanja, Budalaj lama, Kapetan Kuka i ini različiti likovi iste osobe! Sve su to samosvojna i samostalna lica, kao u romanima velikog poznavatelja duša, F.M.Dostojevskog. Infernotar nije obvezan na stavove Cara Nemanje, ni najmanje! A zašto bi bio?
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencij određenog svjetonazora.

Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!