NEMANJA: SMIRENOUMLJE

DVIJE PRIČE

Sándor Márai

PRED ORDINIRANJE




1
Lekar je sa skoro jednočasovnim kašnjenjem stigao oko podneva kući. Još u predsoblju je čuo glas svoje supruge, koja je uzrujano razgovarala sa vaspitačicom. Bacio je šešir i kaput na vešalicu i ušao u kupatilo da opere ruke. Tek sada, kada mu se sa nasapunjanih ruku cedila vrela voda, pogledao je na ručni časovnik koji mu je visio sa zgloba; pokazivao je pola tri. „Kakva gužva!” – pomislio je i uzdahnuo. U ušima mu je još odzvanjao prigušeni plačni lelek članova porodice; proveo je celo prepodne kraj samrtnika; stajao je nemoćan kraj bolesničke postelje čuvenog advokata: bolesnik je stenjao svoje zadnje trenutke, a čuveni internista i lekari pozvani na savetovanje sedeli su uljudno u bolesnikovoj sobi; uljudni i nemoćni. Do večeri će umreti, pomisli sada. Na trenutak, video je pepeljastosivo, samrtničkim grčevima izobličeno lice odlazećeg; kratko, rasejano je uzdahnuo i požurio ka trpezariji.
Dvoje mlađe dece je već ručalo i izgubilo se sa vaspitačicom; kraj stola su sedeli samo njegova žena i najstarija kćerka, sa golim okom vidljivom nervozom gladnih ljudi, dočekali su ga prekornim pogledima. Lekar je poljubio ženu u ruku, pogladio kćerku po kosi, seo u čelo stola i počeo kašikom da zahvata veštački vrelu supu, tu podgrejanu žbuku, iz čijeg ukusa je tokom čekanja isparila svežina i imala je ukus kao da je skuvana juče. Osećao je oko sebe odbojnu tišinu, nagnuo se nad tanjir i pognute glave, pravdajući se, rekao:
– Fizeš. Znaš, čuveni Fizeš. Zadnji trenuci. Nisam mogao da dođem ranije. Sin mu je već doputovao iz Ciriha.
Beznadežno je odmahnuo rukom i rasklopio na kolenu crnu krpu za brisanje usta. Tek tada je podigao pogled: žena je sedela naspram njega, bleda, sumorna, sa zakolutanim očima.
– Imaš li nekih problema, dušo? – upitao je, kao da ih je tek tada primetio.
– Ne, nikakvih – rekla je žena malo promuklo. – Samo gospođica. Ovi kasni obedi. Ništa, dragi, jedi.
Devojčica je ćutala i oborila oči, kao i uvek kada bi se nebo nad njenim roditeljima naoblačilo. Lekar je posmatrao ženu ispitivačkim pogledom.
– Bleda si – reče iskreno i toplo.
– Nije to ništa – odgovori mu žena ljutito. – Loše sam spavala.
– Ma, hajde – reče lekar, tek onako, u vazduh.
Servirali su pečenicu i salatu. Lekar je počeo da jede, brzo žvaćući krupne zalogaje stvrdnutog jela. Na ulaznim vratima je već zvonio prvi pacijent. Između dva zalogaja, punih usta, rekao je:
– Pred ordiniranje ćeš doći kod mene. Pregledaću te. Bez pogovora. Počeću da primam pacijente tek nakon pola četiri. Recite im da malo pričekaju – reče izrazito grubo sobarici.
A onda je natenane, s velikim apetitom, obedovao, popio čašu crvenog vina, pripalio tompus i krenuo prema ordinaciji. Zastao je na vratima, i kroz šalu, rukom pokazao ženi put:
– Sledeći, molim – reče blagim glasom, osmehnut.

2
Laborantkinja i pomoćna lekarka su već pripremile ordinaciju za popodnevni rad. Rendgen aparat je bio postavljen i instrumenti su uredno poređani u stakleni ormar. Lekar je u poslednjih pet-šest godina bio dosta tražen; „ušao sam u modu” – govorio je ponekad s krotkim samopregorom i slegao ramenima. Dešavalo se da je primao pacijente u gluvo doba noći, ali i u ranu zoru. Nije imao veliku titulu, studijsku karijeru je završio čim je diplomirao. Jedno vreme je radio u bolnici, bezimeno, nije pronašao nikakav lek ili neku novu terapiju. Ali, u četrdeset petoj godini je zapazio da je „tražen” lekar. „On je, u stvari, pravi lekarski lekar” – govorili su bolesnici koje je lečio i koji su mu verovali. On je, pak, znao ono što je znao i ćutao. Znao je da nema „tajni”, da ne može bolesniku da obećava kule i gradove; nije znao ni više ni manje od ostalih sto do dvesta poštenih i savesnih internista u gradu. Možda je stvar u tome što su bolesnici kod njega osetili saosećanje, saosećanje i pažnju s kojom je pristupao bolesti. „Treba biti jako pažljiv” – govorio bi ponekad mlađim saradnicima iz bolnice. – „U tome je cela stvar. Treba biti jako pažljiv i ne uzdati se ni u koga i ni u šta, nego verovati bolesnicima. I treba se ponekad sažaliti na njih” – govorio bi zamišljeno. Mlađi lekari su mu verovali. Njegovo odeljenje je bilo na dobrom glasu. Samo se on ponekad, u pedesetoj godini, osećao malo umorno. Lekar se oženio pre dvadeset godina. Nakon prve, gladne decenije, naglo je stigao uspeh; naglo je stigao i trebalo mu je platiti cenu. Sklopio je brak iz ljubavi i prvih desetak godina proveli su u usklađenom šuškanju. Žena je živela za decu, za muža, za tu zamršenu, tihu mašineriju zvanu porodica. Kada su se vinuli na bajkovitom tepihu uspeha, poznati predeli njihovog dotadašnjeg života ostali su daleko za njima. Preselili su se u novi stan, jer više nije bilo moguće primati bolesnike na prvom spratu kuće u predgrađu; preuredili su dve sobe u čekaonicu, a višesobni stan je trebalo napuniti skupim modernim nameštajem.
Lekar nekada danima nije viđao porodicu; pojeo bi nešto na brzinu u bolnici ili u gradu, ili dok je sanitetskim vozilom putovao u unutrašnjost, jer telefoni su neprestano zvonili, ljudi su grozničavo cvileli u jezi smrtnog straha, moji bubrezi, moja jetra, gospodine doktore, drndao je telefon. Lekar je išao svugde gde je bio pozivan, i uvek je nalazio vremena za svakog. Bolesnici bi se nekoliko dana ranije prijavljivali kod njegove sekretarice; ali kada je neko dospeo do njega, mogao je i po nekoliko časova da se jada. Ali u ovom preduzeću je izgubio porodicu. Sa grižnjom savesti je mislio ponekad na njih, sa nemoćnim osećanjem krivice koje čovek oseća kada misli na svoju sudbinu. Svi su od njega tražili sve, celog čoveka; karijera, bolesnici, porodica. Ali život je kratak. Ponekad, u časovima umora, sa čuđenjem je spoznavao koliko se već potrošio, koliko mu je već pobegao život. I žena je zaostala za njim u ovoj trci; poslednjih godina skoro da ni noći nisu provodili zajedno, lekar je spavao u zasebnoj sobi kraj ordinacije, legao je kasno, a ustajao u osvit zore. U kući je sve i svja stajalo na usluzi bolesnicima. Ponekad bi se dosetio, i otputovao bi vozom sa porodicom negde na more i provodili bi dve-tri nedelje zajedno, i živeli bi tako pomalo veštački porodični život. Ali upravo u tom izveštačenom, usiljenom zajedništvu, jasno su iskazivali koliko su se međusobno udaljili.
U poslednje dve godine, dešavalo mu se da zaboravi i na ženin rođendan. Setio bi se tek u unutrašnjosti, kraj bolesničke postelje; preplašeno je slao telegram i vraćao se kući sa skupim poklonom. Ponekad se premišljao da li još uvek ima nečega među njima.
„Šta se tu može, takav je život” – pomišljao bi u tim trenucima.
Sada su sedeli sučelice, lekar u naslonjači, a žena na ordinacijskom ležaju. Lekar je pušio tompus i milovao ženinu ruku. Pričali su tiho, a lekar je otvorio jedno prozorsko krilo, da pacijenti posle ne bi osećali duvanski dim.

3
Supružnici su pričali šatrovačkim govorom, ranjivo i predano. Žena se žalila. Kako je bleda, pomisli lekar. A potajno je pomislio i „Koliko je ostarela”. Četrdesetogodišnja žena je izgledala znatno starije na kasnopopodnevnoj svetlosti.
Gledao je s osećanjem krivice to lepo, umorno, ostarelo lice. Znao je da samo ljubav može da je oživi, da je podmladi. „Potrošio sam ljubav” – mislio je dok je slušao ženu koja je tiho, prisnim šapatom predočavala svoju svakidašnju jadikovku. „Pa, ipak, još uvek je volim, ona je prava. Koliko je već udaljena od mene! Živimo ovde, pod istim krovom, a ja moram da mislim na saučešće koje bi trebalo izjaviti gospodinu Fizešu, da pružim ljubav i pažnju generalovim bolesnim bubrezima i železničarevoj bolesnoj jetri. Šta je ostalo njoj?” – pomislio je, pognuo se i pažljivo posmatrao ženino uvelo lice.
Iz četrdesetogodišnje žene se izlivalo jadikovanje; deca, vođenje domaćinstva, dnevne brige. Možda ne bi bilo loše da otputuje negde. Lekar je klimnuo glavom. Sedeo je naspram žene, još uvek sa šaljivo-ozbiljnim nadmoćnim izrazom, kao da zapravo izigrava čuvenog lekara koji sluša nervozno jadanje bolesnika. Uvek jedno te isto, pomisli. Da, otputujmo. Ali žena je naprasno zaćutala.
– Imre, molim te – reče kasnije, nakon kraće pauze, izmenjenim glasom – ne osećam se dobro.
Lekar je obratio posebnu pažnju na taj glas. Već hiljadu puta je u ovoj sobi, na ovom ležaju, u ovakvom stanju čuo tu rečenicu. Nije voleo tu intonaciju. Zaokupljala mu je mnogo veću pažnju nego ženine svakodnevne kućne brige. Imao je dobar sluh za takve stvari. Odložio je tompus u pepeljaru. Ovo „ne osećam se dobro” je opšta žalba koja više liči na uzdah, ali je tragično iskrena, kao podsvesno obrazlaganje optužbe hiljadu i hiljadu puta je odjeknula u ovoj prostoriji. Poznavao je taj naglasak. Zapazio je, vremenom, da je ta rečenica često znak postojanja bolesti. Bolesnik kog je „bolelo” nešto, pričao je strasno i uzrujano o bolesnom organu ili čulu, sa tačnim pritužbama. Ali taj uobičajeni uzdah bio je druge prirode, bio je znak utvrđivanja teške bolesti. Osećao je da mu se srce popelo u grlo.
– Boli li te nešto – upitao je pognuto.
Žena je odgovorila, tiho rekavši upravo ono čega se lekar pribojavao:
– Ne boli me ništa – reče. – Samo se ne osećam dobro.
Lekar se pridigao.
– Skini haljinu – reče gotovo sirovo.

4
Prišao je ormaru, obukao beli mantil i oprao ruke. Zatim je strogo, sigurnim korakom prišao ženi, pružio ruke, položio joj glavu na svoj dlan i pažljivo je pregledao.
– Smršala si? – upitao je tiho, kruto.
– Da.
– Koliko?
– Šest kila.
– Otkad?
– Ima dva meseca.
Pričali su nekim čudnim, krutim glasom; žena je skoro prkosno otkidala reči. Kao da i nisu supružnici.
– Na rendgen – reče lekar.
Soba se zamračila. Žena je pristupila aparatu koji je stajao u uglu; lekar joj je mehaničkim pokretima navukao olovnu pregaču. Zraci su zazujali i na ogledalu rendgen aparata pojavile su se tajne ženine nutrine. Lekar je, sa ogledalom u rukama, polako putovao nad nepoznatim predelima ženinog tela, osvetlio joj pluća i želudac. Onda se vratio plućima.
– Šest kila – reče promuklo.
– Šest. Možda i sedam – odgovorila je žena iz visine, iz mraka.
Isključio je zrake i vratili su se na ležaj. Lekar je opipavao sada već sigurnim prstima, hladnim i sigurnim rukama. Nije ni sad osećao neko drukčije uzbuđenje, osim usahnuća i gneva koji je bujao u njemu, kada god bi naleteo na trag, trag koji vodi ka raskrsnici na kojoj se razdvajaju putevi života i smrti. Osetljivi vrhovi njegovih prstiju opipavali su ženine vratne žlezde. Našao je ono što je tražio. Jedna žlezda, veličine kikirikija, bila je tvrda kao kamen.
– Otkad imaš ovo? – upita mirno.
– Ima nekih dva meseca od kako sam primetila.
– Zašto mi nisi rekla ranije? – upitao je mehanički.
Žena je odgovorila tiho i prkosno, iz velike daljine, zagledana u plafon:
– Eto, tek onako.
Gledali su se nekoliko trenutaka. Lekar nije mogao da izdrži taj pogled i oborio je oči.
– Obuci se – rekao je jako tiho.

5
Dok je prao ruke i osluškivao šušketanje haljine koju je žena oblačila, razmišljao je:
– Gospode! Neka mi neko pomogne! Potrebna mi je samo jedna reč. Zapravo, ne reč, samo glas, naglasak. Treba mi sada, da mogu, kada se okrenem i pogledam je u oči, da se osmehnem i da joj blago predočim laž, onako kako sam to činio hiljadama ljudi u ovoj sobi, nakon pregleda, kada su se sve sve žalbe svele na „ne osećam se dobro”. Koliko li joj je ostalo vremena? Osam meseci? Godinu dana? Verujem da sve zna, iz očiju joj sija to užasno saznanje, ta tvrdoglava i kočoperna samospoznaja, kakvu oseća ovakva vrsta bolesnika koja jasno naslućuje svoj udes. Šta je uopšte udes? Hiljadu puta sam stajao oči u oči s njim, ovde, u ovoj sobi. Kada bih bio jak kao naši preci, ili veran i mudar, kakvi su mogli biti ljudi u velikim junačkim vremenima, možda bih sad mogao da nađem prave reči. Ali, ne nalazim ništa. Ja sam jedan običan lekar. Imam samo skalpel i rendgenske zrake. Možda bih i mogao da je zavaravam neko vreme, ali će na kraju ipak doći trenutak kad će shvatiti, kada više neću moći da je zavaravam. Šta bih mogao da joj pružim za to vreme? Sada nije dovoljno biti samo lekar. Treba biti junak. Nisam nikada znao da je tako teško biti junak.
Okrenuo se, brišući ruke.
– Nije to ništa – reče mirno.
Ali žena ništa nije odgovorila. Sedela je obučena na ležaju i posmatrala tepih onim istim pogledom kojim je tokom pregleda gledala u plafon.
– Dolazim, sine – rekla je nešto kasnije. – Čuješ li? Već su stigli.
Iz čekaonice su se čuli glasovi. Lekar je slegao ramenima. Zagrlio ju je i ispratio do izlaza.
– Umorna si – reče joj u vratima. – I nazebla. Trebalo bi da otputuješ na more.
– Da – odgovori mu žena. – Mnogo sam umorna.
Izašla je. Lekar je neko vreme stajao nasred sobe, pritisnuvši dlanove na oči, kao neko ko je gledao u jaku svetlost, pa ga sada bole oči. Nekoliko trenutaka je stajao tako pognut. Zatim se uspravio. Otvorio je vrata ordinacije, blago se nagnuo i, po navici, uobičajeno tiho izgovorio:
– Sledeći, molim.

(S mađarskog preveo Ivan Stan)

Šandor Marai, pravo prezime Grošmid (Grosschmied Márai Sándor) rodio se 11. aprila 1900. u Kaši (Košice, danas u Slovačkoj), a preminuo 21. februara 1989. u San Dijegu (SAD). Jedan je od najznačajnijih mađarskih prozaista XX veka, čiji uticaj je u okviru mađarske književnosti bio najsnažniji između dva svetska rata. Pored proze, pisao je poeziju, bavio se publicistikom, esejistikom i prevođenjem.
Najznačajnije delo u njegovom po obimu i po kvalitetu bogatom stvaralačkom opusu su Ispovesti jednog građanina (Egy polgár vallomásai, u dva dela 1934-35), roman sa autobiografskim elementima, koji uz Budenbrokove Tomasa Mana, Tiboove Rožea Martena di Gara daje vernu sliku evropske građanske klase s kraja XIX i početka XX veka. Roman Sindbad se vraća kući (Szindbád hazamegy, 1940), posvećen životu i delu Đule Krudija, najznačajniji je esejistički roman u mađarskoj književnosti, a Sveće gore do kraja (A gyertyák csonkig égnek, 1942), su nakon Ispovesti jednog građanina najznačajniji Maraijev roman koji se bavi problematikom mađarske građanske klase. Među značajna dela ovog pisca, svakako treba pomenuti i romane Ljubomorni (Féltékények, 1937), Esterina zaostavština (Eszter hagyatéka, 1939), Sestra (A novér, 1946), Uvređeni (Sértodöttek, u tri dela, treći deo zaplenjen, 1947-48), Mir u Itaki (Béke Ithakában, 1952), zbirku pripovedaka Magija (Mágia, 1941), publicističku knjigu Zarobljavanje Evrope (Európa elrablása, 1947), knjigu memoarske proze Zemlja, zemlja! (Föld, föld!, 1972), knjigu izabranih pesama Delfinov pogled unazad (A delfin visszanézett, 1978), kao i obimnu dnevničku prozu, na kojoj je intenzivno radio od 1943. do pred kraj života.
Nakon odlaska u izgnanstvo, živeo je u više gradova više zemalja (Švajcarska, Italija, SAD), da bi se 1968. konačno nastanio u San Dijegu. I u izgnanstvu je nastavio aktivno da se bavi književnošću i publicistikom (od 1952. do 1967. bio saradnik Radija Slobodna Evropa), ali se nakon smrti supruge i sina, povukao iz javnog života i u dubokoj starosti i usamljenosti, hicem iz revolvera, oduzeo sebi život. (I. S.)



The Open Window

BY SAKI (H. H. Munro) (1870-1916)



"MY AUNT WILL BE DOWN presently, Mr. Nuttel," said a very self-possessed young lady of fifteen; "in the meantime you must try and put up with me."

Framton Nuttel endeavored to say the correct something which should duly Hatter the niece of the moment without unduly discounting the aunt that was to come. Privately he doubted more than ever whether these formal visits on a succession of total strangers would do much towards helping the nerve cure which he was supposed to be undergoing

"I know how it will be," his sister had said when he was preparing to migrate to this rural retreat; "you will bury yourself down there and not speak to a living soul, and your nerves will be worse than ever from moping. I shall just give you letters of introduction to all the people I know there. Some of them, as far as I can remember, were quite nice."

Framton wondered whether Mrs. Sappleton, the lady to whom he was presenting one of the letters of introduction came into the nice division.

"Do you know many of the people round here?" asked the niece, when she judged that they had had sufficient silent communion.

"Hardly a soul," said Framton. "My sister was staying here, at the rectory, you know, some four years ago, and she gave me letters of introduction to some of the people here."

He made the last statement in a tone of distinct regret.

"Then you know practically nothing about my aunt?" pursued the self-possessed young lady.

"Only her name and address," admitted the caller. He was wondering whether Mrs. Sappleton was in the married or widowed state. An undefinable something about the room seemed to suggest masculine habitation.

"Her great tragedy happened just three years ago," said the child; "that would be since your sister's time."

"Her tragedy?" asked Framton; somehow in this restful country spot tragedies seemed out of place.

"You may wonder why we keep that window wide open on an October afternoon," said the niece, indicating a large French window that opened on to a lawn.

"It is quite warm for the time of the year," said Framton; "but has that window got anything to do with the tragedy?"

"Out through that window, three years ago to a day, her husband and her two young brothers went off for their day's shooting. They never came back. In crossing the moor to their favorite snipe-shooting ground they were all three engulfed in a treacherous piece of bog. It had been that dreadful wet summer, you know, and places that were safe in other years gave way suddenly without warning. Their bodies were never recovered. That was the dreadful part of it." Here the child's voice lost its self-possessed note and became falteringly human. "Poor aunt always thinks that they will come back someday, they and the little brown spaniel that was lost with them, and walk in at that window just as they used to do. That is why the window is kept open every evening till it is quite dusk. Poor dear aunt, she has often told me how they went out, her husband with his white waterproof coat over his arm, and Ronnie, her youngest brother, singing 'Bertie, why do you bound?' as he always did to tease her, because she said it got on her nerves. Do you know, sometimes on still, quiet evenings like this, I almost get a creepy feeling that they will all walk in through that window--"

She broke off with a little shudder. It was a relief to Framton when the aunt bustled into the room with a whirl of apologies for being late in making her appearance.

"I hope Vera has been amusing you?" she said.

"She has been very interesting," said Framton.

"I hope you don't mind the open window," said Mrs. Sappleton briskly; "my husband and brothers will be home directly from shooting, and they always come in this way. They've been out for snipe in the marshes today, so they'll make a fine mess over my poor carpets. So like you menfolk, isn't it?"

She rattled on cheerfully about the shooting and the scarcity of birds, and the prospects for duck in the winter. To Framton it was all purely horrible. He made a desperate but only partially successful effort to turn the talk on to a less ghastly topic, he was conscious that his hostess was giving him only a fragment of her attention, and her eyes were constantly straying past him to the open window and the lawn beyond. It was certainly an unfortunate coincidence that he should have paid his visit on this tragic anniversary.

"The doctors agree in ordering me complete rest, an absence of mental excitement, and avoidance of anything in the nature of violent physical exercise," announced Framton, who labored under the tolerably widespread delusion that total strangers and chance acquaintances are hungry for the least detail of one's ailments and infirmities, their cause and cure. "On the matter of diet they are not so much in agreement," he continued.

"No?" said Mrs. Sappleton, in a voice which only replaced a yawn at the last moment. Then she suddenly brightened into alert attention--but not to what Framton was saying.

"Here they are at last!" she cried. "Just in time for tea, and don't they look as if they were muddy up to the eyes!"

Framton shivered slightly and turned towards the niece with a look intended to convey sympathetic comprehension. The child was staring out through the open window with a dazed horror in her eyes. In a chill shock of nameless fear Framton swung round in his seat and looked in the same direction.

In the deepening twilight three figures were walking across the lawn towards the window, they all carried guns under their arms, and one of them was additionally burdened with a white coat hung over his shoulders. A tired brown spaniel kept close at their heels. Noiselessly they neared the house, and then a hoarse young voice chanted out of the dusk: "I said, Bertie, why do you bound?"

Framton grabbed wildly at his stick and hat; the hall door, the gravel drive, and the front gate were dimly noted stages in his headlong retreat. A cyclist coming along the road had to run into the hedge to avoid imminent collision.

"Here we are, my dear," said the bearer of the white mackintosh, coming in through the window, "fairly muddy, but most of it's dry. Who was that who bolted out as we came up?"

"A most extraordinary man, a Mr. Nuttel," said Mrs. Sappleton; "could only talk about his illnesses, and dashed off without a word of goodby or apology when you arrived. One would think he had seen a ghost."

"I expect it was the spaniel," said the niece calmly; "he told me he had a horror of dogs. He was once hunted into a cemetery somewhere on the banks of the Ganges by a pack of pariah dogs, and had to spend the night in a newly dug grave with the creatures snarling and grinning and foaming just above him. Enough to make anyone lose their nerve."

Romance at short notice was her speciality.