NEMANJA: SMIRENOUMLJE

petak, 23.03.2007.

Welcome to the Desert of the Real: hrvatska stvarnosna proza

Za dr.Kuru Bajraktarea, kad naiđe

Image and video hosting by TinyPic

U proljeće 2002. bio sam na Silbi da ispitam mogućnosti za slijedeći festival paradigmatičkih zbivanja
i u povratku sam u autobusu čuo pjesmu mislim jebote ili me puca fleš ili je neko obradio 'Super Trooper' tako da bude o Anti Gotovini,
ali u visokoj produkciji
Iz zvučnika se čuju deseci tisuća eura uloženi u produkciju
Zamislim se i shvatim da je stara Hrvatska, koja se prostire između ideologija i bijede, mrtva
tu je nova Hrvatska koja živi između dva mita
onog o Gotovini i onog o korporaciji
A živi od manče i milostinje stranih korporacija
dakle opet manče
Vilenjak*

Image and video hosting by TinyPic

Malo prije, čitajući posljednji Derzin komentar o monoteizmu, nadošao sam na još jedan argumetnt protiv Vlade Bulića kao metonimije hrvatske suvremene književnosti.
U stvanosnoj prozi ljudi govore ovako:

- Ma sere, pustite ga.
- Kaj si ti? – pita jedna od njih.
- Kako misliš to?
- Pa Dejvid je programer, Joke je doktor, kaj si ti?
- Narkoman! – uleće Joke i prasne od smijeha. David isto, mada ne kuži, ali skoksan je pa mu je sve fani.
- Odjebite, idioti! Kontent menadžer sam u Dejvidovoj firmi.
- Menadžer. Vau! Ja studiram marketing – kaže ona i odlazi do tipa koji je upravo ušao.

U stvari, u stvarnosti, primjerice u onom njenom metonimijskom dijelu koji tvori ovaj cyperspace, osobe se izražavaju bitno drukčije:

- Panteizam je ultimativna paranoja: Sve je sa svime u vezi i iza svega postoji nešto što sve povezuje u jedno! Ili se to meni samo čini?
- Prije će bit da je monoteizam ultimativna paranoja. Recimo; u panteonu uperiš prst u onog za koga sumnjaš da ti je počinio neko sranje, a uzdajući se u zaštitu nekog od (ili svih ostalih) prisutnih, jer nema tamo onog mušketirskog "Svi za jednog, jedan za sve!" Najgore što se može dogoditi je da ti kažu; " E, sori, al to je između vas dvojice."
- Ha, ha, ha, e, sori, al' to je između vas dvojice! Sjajno. Na što Bog kaže: This world ain't big enough for both of us. Ipak, prije nego kao u Panteonu, s panteizmom stvari stoje kao u nekom univerzitetskom amfiteatru, u kojemu desetak studenata psihijatrije u golubljem sffumatu sutona sjedi čekajući da prođe akademska četvrt, nelagodno se međusobno pogledavajući budući da na dnu amfiteatra, bijelom kredom na crnoj ploči piše: Jedna je od osoba u ovoj prostoriji profesor! Ahahhaha....O ovoj stvarnosti iza stvarnosti, i svima koji sumnjaju u sve jer svatko je sumnjiv - svatko može biti taj jedan!- više se može pročitati u tekstu o Matriksu... Nomina sunt odiosa, jasno.

U stavarnosti ljudi govore pametnije, duhovitije, literarno artikulirano*, misaono sasvim elaborirano, kao što pokazuje ovaj kratki razgovor Derze i Nemanje.
Nije riječ samo o tome da ja sa stvarnošću koju navodno svjedoči proza Vlade Bulića qua HSP-a (hrvatskog suvremenog prozaika) ne želim imati ništa jer na tom levelu ne želim biti niti sekunde svoga životnog vremena, nego je riječ o tome da tzv. stvarnosna proza, to je sasvim očito iz svakog razgovora na ovome blogu primjerice, nevjerojatno pauperizira svijet života stvarnih, realnih ljudi ove zemlje!
Stvarnošću svijetova hrvatskih stvarnosnih prozaika bauljaju neartikulirani imbecili; bilo koji razgovor s Vaseljene ili Patologije - ali ama baš svaki razgovor Markiza, Njetočke, Izgnanika, Luce, Manistre, Liječenog, Slave, Bake, Igre, Derze...- pokazuje nevjerojatno bogatstvo osoba, njihovu složenost, rafiniranost, nadarenost, duhovitost, pamet, obrazovanje...
Bože, u kojim to svijetovima, u kojim to virtualnim stvarnostima Matriksa žive Vlado Budala i ostali idioti hrvatske suvremene književnosti?
U tome je problem! Kuiš. (NEMANJA 23.03.2007. 13:49)

• Drugari hej, javljam se ekstatična jer sam nakon tjedna apstinencije u funkciju vratila internet i od jutra se opijam. Nemanjinim postovima, naravno. Langella kao Dracula. Oh, yes. Kate Nelligan koja je osvojena i prije negoli grof stupi nogom na čvrsto tlo. Sjetimo se drhtaja koji joj potresaju tijelo dok se njegov brod razbija o obalu. Njami. Znam da komentar nije jako pametan, ali me nije briga, jer sam ipak samo žena, znači stvorenje nerazumno, okrenuto ponajprije užitku. (njetocka 23.03.2007. 14:01)

• Evo dokaza*:

Ovako ne govori, ovako nije u stanju govoriti niti jedan jedini lik hrvatske stvarnosne proze; to što ovako nije u stanju o svijetu progovoriti cijela jedna književnost, indeks je mizerije te književnosti, a ne mjera naših taština - konačno, ovo nisu moje riječi; reci Luce:

Vani doista postoji svijet!
Vani postoje ljudi i stabla, to nije izmišljotina!
Vidjela sam ih vlastitim očima!
Ponašaju se, doduše, malo nastrano,
kad viču, ne boldaju, već naprežu glasnice,
kad žele na nešto skrenuti pažnju, ne pišu «kosa slova» već se koriste gestikulacijom,
potpisuju se pravim imenima, a ne nickovima,
voze se autima i vlakom, umjesto linkovima,
bave se čistom, zdravom zajebancijom,
smiju se ustima umjesto da tipkaju dvotočje i zagradu,
na hranu i na piće, umjesto na pretplate
troše svoju mjesečnu zaradu.
Čudno.

Okupljaju se na strašnim mjestima, sjedi ih nekoliko oko jednog jedinog stola,
ispred svakog je čaša ili boca, a glazba glasno svira i sve je puno dima,
nitko nema tipkovnicu ispred sebe, drže se za ruke i sretni su, tako se bar čini,
sve im ide od ruke, ne mogu vjerovati, sve im nekako i bez neta - štima.

U dobro poznatom kutu, u našem negdašnjem kutu si ti.
Sam
i ja dobro znam:
da ću opet, ako ti dozvolim,
da ćeš me opet, ako ne pobjegnem.

I zato bježim natrag, tamo gdje sam Luce,
gdje te bez pardona mogu u kurac stjerati,
gdje me jebu veće face, gdje stalno pušim, a ne mogu popušiti,
gdje sam također na poljuljanim nogama, ali me ti ne možeš srušiti.
Zato hitam četveronoške natrag u svoj Harem;
kad bi znao, barem
koliko sam ovdje kul i kako uopće ne urlam kad me boliš,
jer ovdje se bolda umjesto urlanja,
ovdje se skrola umjesto prebiranja po uspomenama.

Ili, kako bi svim tim jebačima u drugoj pjesmi Luce kazala:
Prije nego izvadiš kurac, oralno zadovolji moje rečenice,
jer ni ja ni one ne padamo na jebački pedigre,
preskoči smoking i lizing i peting,
porječkaj se sa mnom
umjesto predigre.

Toliko za danas. (NEMANJA 23.03.2007. 14:06)

• Točkolinac, Welcome to the Desert of the Real!
Uživaj! (NEMANJA 23.03.2007. 14:09)
*(...) He offers three possible interpretations of Lacan's "letter which always arrives at its destination":

1. an approach pointing to "imaginary misrecognition", in which one misrecognizes oneself as the addressee of a message and accepts it as having uncannily arrived at the right place (rendered succinctly by Barbara Johnson as quoted in Zizek (1992) as "A letter always arrives at its destination since its destination is wherever it arrives." (p.10).
2. a symbolic interpretation, in which "the sender always receives from the receiver his own message in reverse form," and "the repressed always returns" (p.12). At this level of interpretation, the letter or message always says more than it intends to, and the unintended effects of a signifier cannot be known until its consequences are enacted -- that is, "there is no repression previous to the return of the repressed" (p.14).
3. a further symbolic interpretation related to the Lacanian concept of the Real -- that the "letter which always arrives at its destination" can be interpreted to mean that "one can never escape one's fate", or "the symbolic debt has to be repaid" (p.16). It is this third level of interpretation I would like to examine here.


Image and video hosting by TinyPic
____________________
*NADRKAN
Luce je zadizala nogice dok joj je Nemanja objašnjavao Gödelov teorem.
- Oh, da Nemanja, zakucaj me tim kvrgavim kurcem!, jecala je pohotna Lucija.
Vilenjak je stajao sa strane i trijebio uši sa stidnih dlaka. Želio ga je izdrkati na novi roman Vlade Bulića ali mu je nešto uletjelo u guzicu i omelo njegovu pažnju.
Što je to, mislio je, što me tako žulja?, čohao se Vileni žičanom kefom po šupčanom otvoru.
- To ti je stvarnosna proza, uzvrati Jagna u obliku Zvončice koju potom proždre Nemanjin mačor.
Luce je sad zavezala umjetni kurac oko struka i pohotno navalila na Vilenjaka.
- Satri me Lucika, zabij taj dildo u mene!, vrištao je Vileni kao usplahireni nerast.
Nemanja sa stajao s blokićem u ruci i bilježio svaku njegovu riječ koju će, kaže, kasnije ukoričiti.
- Reci mi Vileni, kakav je osjećaj primati gumeni pendrek u čmar?, upita Nemanja.
- Kad su mi ga prvi put uturili u autobusu za Zadar 'iza devet sela' 2001. imao sam isti slijed asocijacija. Shvatio sam da postoji hrvatski kurac o kojemu nitko ne piše, a koji je stvarniji od stvarnog pendreka.
- Oh, da još, još! vapio je Nemanja za stvarnosnim opisima i drkao.
- Volim kad mi lagano klizi. Velike ideje više ne postoje nego ekstazi, bijelo i kako si povećat prihod za sto maraka da se može dići novi kredit i ante gotovina, ali ne kao realan heroj ili zločinac nego kao psihopomp.
- Psihomodo pop? Lucija će zbunjeno.
- Ma neeee, ludice., uzvrati Vilenjak i razjapi sladostrasno usta shvativši da mu je Nemanja pripremio zlatni tuš.
Marquiz de ga Sad, genije

Image and video hosting by TinyPic
- 14:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #


View My Stats