ponedjeljak, 06.01.2025.
Neraspoznavanje tramvaja?
U Zagrebu već neko vrijeme prometuje nekoliko tramvaja koje je aktualna gradska vlast nabavila iz Njemačke, točnije iz Augsburga.
No imao sam priliku primjetiti da mnogi ljudi u Zagrebu, kako uživo, tako i na društvenim mrežama, za svaki "ćoškasti" tramvaj koji vide, bilo uživo ili na slici, samouvjereno tvrde da su to "novokupljeni tramvaji iz Njemačke", uz svu silu omalovažavajućih opaski, pogotovo ako se dogodi da se neki tramvaj pokvari, iskoči ili bude neka nezgoda. Čak sam u nekoliko navrata svjedočio situacijama da su ljudi, vozeći se u još starijim čehoslovačkim KT4 tramvajima, davali isto tako negativne opaske uvjereni da je to u čemu se voze "njemački krš."
No svakome tko dulje živi u Zagrebu i redovitije koristi tramvajski javni prijevoz, te dobro vidi i ima neku minimalnu količinu inteligencije, razlike između pojedinih modela tramvaja su i više nego jasne i očite.
A za one koji ili ne vide, ili ne znaju, ili se pak namjerno prave blesavi (u svrhu pljuvanja čim se ukaže prilika)..:
...ovo je njemački tramvaj iz Augsburga, Adtranz GT6M
...ovo je čehoslovački Tatra KT4YU
(cc: Wikipedija)
...a ovo stariji Končarov TMK 2100
(cc: Wikipedija)
Razlike u izgledu su i više nego očite!
Na kraju, ne želim ulaziti u polemike koliko su ti tramvaji novi, stari ili (ne)ispravni, te kakvo je stanje u ZET-u, no imao sam se priliku u nekoliko navrata voziti u dotičnima, i poprilično su tihi i udobni. (Iako sam mišljenja da Nijemac neće jeftino prodati ono što valja, već ono čega se želi riješiti).
subota, 04.01.2025.
Plitka dušebrižna razmišljanja
Većinu života susrećem se sa dušebrižnicima svih mogućih vrsta. Kategorija je to ljudi koji u svakoj beznačajnoj i zapravo uobičajenoj stvari vide potencijalne kolosalne probleme, ili od tisuću mogućih ishoda spominju samo jedan, onaj najgori mogući, ali realno i statistički vrlo rijedak. Ukratko, za svako rješenje pronađu problem, a sebe vide kao "spasioca", nesvjesni da su zapravo najveći problem oni sami sa svojim izmišljanjem problema gdje ih nema.
Naravno, ne treba spominjati ono prvo, da paranoidni dušebrižnici u svakom fotografu koji snima pravim fotoaparatom (a ne mobitelom) vide nekakvog "voajera" ili "paparazza", a u svakom snimanju nekakvo "narušavanje privatnosti" ili" planiranje terorizma", te nerijetko rezoniraju upravo na način da "svatko tko nosi sa sobom takav fotoaparat nije normalan", te se na takav način ponašaju prema fotografima čim im se pruži prilika.
No ima i drugih sličnih načina dušebrižničkog rezoniranja.... Zadnja takva varijanta dušebrižništva sa kojim sam se imao priliku susresti dogodila se relativno nedavno, kada sam nabavio preklopni džepni nožić; nekolicina očito vrlo paranoidnih i dušebrižnih ljudi u mojoj okolini je odmah iskoristila priliku davati primjedbe u stilu da "kome normalnom treba džepni nožić" i "tko normalan tako nešto uopće nosi sa sobom", aludirajući na to da je svatko tko ima kod sebe džepni nožić isključivo nekakav nasilnik, koljač i ubojica koji samo traži priliku da nekoga izbode, a ne kao čovjeka kojem je to alat za rezanje hrane ili otvaranje ambalaže.
Štoviše, po toj nakaradnoj dušebrižničkoj "logici" onda ispada da svatko tko kod sebe ima šibice ili upaljač, to ima isključivo da bi podmetao požare, a ne da bi sebi ili drugome pripalio cigaretu. Ili da svatko tko ima (malo bolji) auto, ima ga samo da bi njime gazio ljude...
petak, 03.01.2025.
Nebuloza zvana "kamen spoticanja"
Unatrag zadnjih više od nekoliko godina, u Zagrebu je počelo postavljanje tzv. "kamenova spoticanja". Radi se o malenim kamenovima, zapravo betonskim kockama na kojima se nalazi mesingana pločica na kojoj su podaci o osobi koja je stradala u nekom od konclogora u drugom svjetskom ratu, i koja se postavlja u nogostup ispred kuće ili blizu mjesta gdje je ta osoba živjela.
To "kamenje spoticanja" umotvorina je umjetnika Gunther Demniga, koji je došao na ideju kako bi svaka osoba stradala u drugom svjetskom ratu trebala imati "spomenik". U čitavoj Europi ih je do sada postavljeno stotinjak tisuća.
Međutim, po pitanju tog "kamenja spoticanja" postoji nekoliko, koliko moralno-etičkih, toliko i praktičnih problema...
1. KAKAV JE TO SPOMENIK PO KOJEM SE GAZI!?
Sa moralno-etičke strane je totalno neprihvatljivo da se gazi po spomenicima, jer gaženje po spomeniku pokazuje totalni nedostatak poštovanja, kako prema samom spomeniku, tako i prema onome što spomenik predstavlja. Štoviše, čak je i nekoliko židovskih organizacija protestiralo protiv kamenja spoticanja, upravo zbog toga, što se doslovno gazi po imenima žrtava.
Može se postaviti pitanje, kako autoru, tako i mjerodavnima koji inzistiraju na njihovom postavljanju, što točno nedostaje tome da se umjesto u nogostup, te pločice, ako se već ima potrebu načičkati gradove istima, postavlja na fasade zgrada? Je li bi zapravo onda jedini problem bio što to nebi moglo imati zvučni i "cool" naziv?
2. HIPERINFLACIJA SPOMENIKA
Jednostavno rečeno, što je više spomenika, to su oni manje vrijedni, tj. manje ljudi na njih uopće obraća neku pažnju, do mjere da čak više postaju smetnja nego nekakvo značajno i konkretno spomen-obilježnje, odnosno uspomena na neku osobu, neki događaj ili oboje.
3. PROBLEMI SA IZVOĐENJEM BUDUĆIH RADOVA
S obzirom da je svaki "kamen spoticanja" spomenik u punom smislu te riječi, jer je i za njihovo postavljanje potrebno ishoditi poprilično papirologije, ispada da bi za bilo kakave eventualne buduće radove na održavanju nogostupa u koje su ovi uglavljeni će prvo trebati birokratski tražiti dozvolu od institucija za zaštitu spomenika, kako bi se to "kamenje spoticanja" prvo "po propisu" uklonilo kako ne bi slučajno bilo oštećeno, ili se dogodilo da prilikom kopanja asfalta završe na kamionu sa građevinskim otpadom.
4. ŠTO JE SA ŽRTVAMA OSTALIH REŽIMA?
I dok se svi zgražaju što su Hitler i njegovi puleni zaslužni za cca 12 milijuna mrtvih u konclogorima, nitko ne obraća pažnju na one koji su ni-krivi-ni-dužni skončali u režiji drugih režima, počevši od posljetarnog revanšizma prema "narodnim neprijateljima", pa sve do žrtava Staljinizma, Mao Ce Tunga ili Pol Pota. Zar oni po nekoj sličnij logici ne zaslužuju identične spomenike?
srijeda, 01.01.2025.
Sretna Nova 2025.
Svim blogerima i blogericama, te čitateljima i čitateljicama bloga, želim sretnu novu 2025. godinu...
