Većinu života susrećem se sa dušebrižnicima svih mogućih vrsta. Kategorija je to ljudi koji u svakoj beznačajnoj i zapravo uobičajenoj stvari vide potencijalne kolosalne probleme, ili od tisuću mogućih ishoda spominju samo jedan, onaj najgori mogući, ali realno i statistički vrlo rijedak. Ukratko, za svako rješenje pronađu problem, a sebe vide kao "spasioca", nesvjesni da su zapravo najveći problem oni sami sa svojim izmišljanjem problema gdje ih nema.
Naravno, ne treba spominjati ono prvo, da paranoidni dušebrižnici u svakom fotografu koji snima pravim fotoaparatom (a ne mobitelom) vide nekakvog "voajera" ili "paparazza", a u svakom snimanju nekakvo "narušavanje privatnosti" ili" planiranje terorizma", te nerijetko rezoniraju upravo na način da "svatko tko nosi sa sobom takav fotoaparat nije normalan", te se na takav način ponašaju prema fotografima čim im se pruži prilika.
No ima i drugih sličnih načina dušebrižničkog rezoniranja.... Zadnja takva varijanta dušebrižništva sa kojim sam se imao priliku susresti dogodila se relativno nedavno, kada sam nabavio preklopni džepni nožić; nekolicina očito vrlo paranoidnih i dušebrižnih ljudi u mojoj okolini je odmah iskoristila priliku davati primjedbe u stilu da "kome normalnom treba džepni nožić" i "tko normalan tako nešto uopće nosi sa sobom", aludirajući na to da je svatko tko ima kod sebe džepni nožić isključivo nekakav nasilnik, koljač i ubojica koji samo traži priliku da nekoga izbode, a ne kao čovjeka kojem je to alat za rezanje hrane ili otvaranje ambalaže.
Štoviše, po toj nakaradnoj dušebrižničkoj "logici" onda ispada da svatko tko kod sebe ima šibice ili upaljač, to ima isključivo da bi podmetao požare, a ne da bi sebi ili drugome pripalio cigaretu. Ili da svatko tko ima (malo bolji) auto, ima ga samo da bi njime gazio ljude...
Post je objavljen 04.01.2025. u 00:27 sati.