Kratki dokumentarni filmić o čovjeku koji je ušao u Guinessovu knjigu rekorda zbog svoje ogromne kolekcije fotoaparata...
THE LIGHT COLLECTOR from Dheerankur Upasak on Vimeo.
Ove se godine već po 10. put održao festival fotografije "Organ Vida". I dok se na skromnim počecima djelovanja tog festivala, prije 10 godina još moglo vidjeti koliko-toliko smislenih radova, čini se da se situacija po pitanju kvalitete radova s vremenom drastično promijenila. Na gore.
Uglavnom, na festivalu su počeli u velikoj mjeri prevladavati konceptualni radovi, a problem sa konceptualnim radovima u fotografiji je taj što autori pokušavaju pomoću fotografije nešto "izraziti", ali to svoje fotografsko izražavanje ne čine kroz samu fotografiju kvalitetnom fotgrafijom "koja priča priču", već lošu ili osrednju fotografiju dopunjuju teško razumljivim ili čak posve nesuvislim tekstom kojim se pokušava objasniti publici "što je autor zapravo htio reći/izraziti" odnosno "što bi ta/e slika/e zapravo trebala/e predstavljati".
Takvi radovi su možda jako interesantni, i djeluju "umjetnički" ili "edukativno" njihovim autorima, organizatorima i žiriju umjetničkih svjetonazora sličnih autorovu (koji izabiru te autore i njihove radove za sudjelovanje na festivalu), no nekome tko je "stara fotografska škola", ne predstavljaju ništa posebno niti vrijedno pažnje. Uz to, to što je nešto po pitanju kvalitete fotografije "najbolje od lošeg", još uvijek ne znači da je dobro, a još manje da je vrhunski.
Naime, ljudi koje zanima kvalitetna umjetnička fotografija, kada idu na izložbu (ili u ovom slučaju festival) fotografije - žele gledati fotografije. Oni kojima je do toga da uz gledanje fotografija čitaju i nekakav informativni tekst, vrlo sličan doživljaj će dobiti čitajući kakve novine, časopis ili katalog, bez da idu na "izložbu fotografije" na kojoj se zapravo više čitaju tekstovi ili razgovara o fotografiji i o tome što su autori htjeli reći.
Fotografija čiji sadržaj prosječnoj publici priča priču već samim promatranjem, te stvara doživljaj atmosfere, bilježi neki neponovljiv događaj, ili publiku na neki treći način vizualno zaokupi i natjera na proučavanje (bez da je treba nadugačko i na široko dodatno objašnjavati riječima), ima umjetničku vrijednost.
S druge strane, fotografija koja je svojom kvalitetom na razini usputnog snapshota, a kojeg zatim treba nadugačko i naširoko objašnjavati tekstom, čak iako je tehnički savršeno napravljen, i još "uljepšan" raznim "umjetničkim" filterima da bi dobio na vizualnoj dopadljivosti, i dalje ostaje samo bezvezni nesuvisli snapshot.
No s obzirom kako danas živimo u vremenima vladavine mediokriteta, gdje su imidž i medijska razvikanost daleko važniji od kvalitete i smislenosti, tako nije ništa čudno da se ta pojava počela odražavati i na umjetnosti...
Kako najlakše opisati što je to fotografski (anti)talent?
Talent je kada ljudi koji nemaju formalnu fotografsku naobrazbu stvaraju fantastične fotografije.
Antitalent je kada ljudi koji su završili fotografske škole ili Akademiju ne znaju složiti suvisli kadar.
Već se više od nekoliko puta događalo da su pojedini neodgovorni vlasnici dronova (čini se i upitnih intelektualnih kapaciteta) letjeli svojim dronovima iznad požarišta i pri tome efikasno onemogućavali zrakoplove za gašenje požara (kanadere i air-tractore) da gase te požare.
Prije nekoliko dana se ponovo dogodio takav slučaj an Pelješcu...
Nepoznati pametnjaković podigao dron i ometao kanadere u radu, još se traži vlasnik
Glavni problem svih ovakvih incidenata jest taj da vlasnici dronova koji na taj načinlete dronovima u blizini požarišta, ne samo što indirektno zapravo potiču požar (jer za vrijeme njihovog letenja nemoguće gašenje iz zraka), već poptencijalno ugrožavaju posade zrakoplova (ako kojim slučajem dođe do sudara), a osim toga moglo bi se dogoditi da se, u ovom cirkusu od države u kojem živimo, neki nadobudni političar, zbog nekolicine neodgovorih letača dronom, sjeti nametnuti još veće restrikcije onim vlasnicima dronova koji uopće nisu problem, a već i sad se moraju nositi sa suludom birokdacijom i nebulozama od zakonskih odredbi...
** Naramak fotki zečeva s naočalama
World’s Coolest Bunnies Wearing Sunglasses
** Ponešto slika umotanih mačaka
Purritos (Cat Burritos)
Životna priča čovjeka koji je u mladosti imao velike planove, ali je zbog prevelikih ambicija i nesmotrenosti završio u zatvoru, u zatvoru se počeo zanimati za fotografiju, te kako mu je nakon izlaska iz zatvora fotografija promjenila, ili bolje rečeno "spasila" život ...
Photography Saved My Life
...nakon godinu dana
(autor: Toco1980, sva prava pridržana)
Prošlogodišnja razglednica
Dosta ljudi ima nadimke. Nisam iznimka po tom pitanju. Štoviše, u kojoj god da sam se sredini nalazio, bilo da se radilo o školi, fakultetu ili radnoj sredini, nosio sam različite nadimke. To čak i nije problem, dapače, po nadimku kojim bi me netko oslovio, znao bih odakle tu osobu poznajem (ili bih trebao poznavati), odnosno ona poznaje mene...
Nadimak Toco, pod kojim i pišem ovaj blog, dobio sam još u srednjoj školi. Dodijelio mi ga je jedan kolega iz razreda, i mogu reći da sam mu prilično zahvalan na tome, s obzirom da je nadimak koji sam nosio prije ovoga, također u srednjoj školi djelovao pomalo "ženskasto", kako meni, tako i tom kolegi iz razreda...
Međutim, ono što je kronični problem u vezi mog nadimka je da pojedinci imaju nedoumice oko njegovog pravilnog izgovaranja... i to upravo po pitanju slova "c".
Ispravno se izgovara upravo onako kako se i piše. Reklo bi se "po Vuku".
Međutim, kako je kod nas dosta veliki utjecaj engleštine, a gdje se "c" izgovara kao "k", dogodilo se da me nekolicina ljudi "prekrstila" u "Toko"; čak me i najbolji prijatelj tako zove, bez obzira što sam mu više od nekoliko puta rekao da je to krivo.
A uz to, doživio sam i slučajeve da su pojedinci još malo "modificirali" nadimak u "Toka", "Toc"... a što me u startu prilično zbunjivalo (u smislu da se događalo da se nisam odazvao jer sam mislio da zovu nekoh drugog). Jednako kao i ljude koji me znaju pod nadimkom Toco.
U jednom afričkom rezervatu u Botswani, dogodio se neobičan slučaj u kojem je jedna lavica "ukrala" fotografu fotoaparat s objektivom; fotografu je prilikom snimanja lavova ispao fotoaparat, lavica je to primjetila, zgrabila aparat zubima i odnjela ga svojim mladuncima kao "igračku".
Lioness Steals Photographer’s Canon DSLR and Gives It to Her Cubs
Fotoaparat je "preživio", te je i dalje savršeno funkcionirao, jedino što je na sebi imao vidljive tragove lavovskih zuba...
Na tržištu su se počeli pojavljivati full-frame mirrorless aparati...
Čisto za one koji ne znaju, mirrorless je aparat koji poput SLR-a ima promijenjive objektive, ali nema ogledalo koje omogućuje hvatanje kadra optičkim tražilom kroz objektiv (hvata kadar kroz elektronsko tražilo ili preko ekrana). To pak omogućava da mirrorless fotoaparat bude manjih dimenzija od SLR-a.
Full-frame se odnosi na dimenzije senzora koje su identične veličini kadra na 35mm filmu (24x36mm). Do sada su mirrorless aparati uglavnom bili izrađivani sa APS-C ili 4/3 senzorima.
Naime, prvi full-frame mirrorless koji se pojavio na tržištu bio je Sony alpha a7, sada već daleke 2013. godine, a do danas je doživio nekoliko unaprijeđenih inačica, i bio zapravo jedini full-frame mirrorless na tržištu..
No Nikon je nedavno prvo najavio, a zatim izbacio svoju potpuno novu Z seriju full-frame mirrorless aparata...
Nikon Unveils the Z Series Full-Frame Mirrorless Camera System
Ubrzo nakon toga, isto je učinio i Nikonov najžešći suparnik Canon sa svojom EOS R serijom aparat i objektiva.
Canon Unveils the EOS R, Its First Full-Frame Mirrorless Camera
A u utrku se, čini se, namjerava ubaciti i Panasonic koji je najavio svoj full-frame mirrorless...
Panasonic to Unveil a Full Frame Mirrorless Camera
Naravno, postavlja se pitanje kako će ih tržište prihvatiti, te koliko zapravo ima ili nema smisla mjenjati sustav onima koji već imaju full-frame SLR aparate...
Koliko daleko idu dušebrižničke i kvazimoralističke tendencije dizanja panike i izmišljanja problema tamo gdje ih nema, zorno pokazuje slučaj o kojem se zadnjih dana izdašno piše u medijima. Naime, problem je plakat kojime se reklamiraju ovogodišnje Vinkovačke jeseni, a koji prikazuje dječačića u narodnoj nošnji koji iz fraklića/čokanjčića pije neku tekućinu.
Fraklić, odnosno čokanjčić (dva različita naziva za istu stvar ovisno o regiji), je staklena posudica u obliku male bočice koja inače tradicionalno služi za ispijanje rakije, no iz njega se (kao i iz svake druge slične posude) može ispijati doslovno bilo što drugo, od vode, preko čaja i sokova, pa do ricinusovog ili mašinskog ulja. Štoviše, s obzirom da posudu drži dijete, samo bi totalni idiot dušebrižničkih tendencija na prvu pomislio da mali zaista pije rakiju... No neki su upravo to zaključili i zbog toga digli veliku strku.
Uzrujani građani pisali Kolindi i pravobraniteljici za djecu, oglasili se i sami organizatori
Štoviše, u dušebrižničko-kvazimoralističkoj maniri se putem medija odmah pokrenula hajka oko toga da "kak to dijete smije bit na plakatu", pa do pitanja "što to mali pije"...
Pogledajte kako se promoviraju Vinkovačke jeseni, oglasili se i organizatori
U priču se, u svojoj dobroj staroj maniri, uključila i pravobraniteljica za djecu sa svojim demagogijama kako je to neprihvatljivo "promoviranje djece i alkohola u svrhu folklora"... (Treba li možda podsjećati da ured pravobraniteljice za djecu praktički svaku sliku djeteta, kakva god ona bila, proglašava "nepoćudnom" i "moguće štetnom za djecu" i više se u svojim javnim istupima pjeni oko toga što je na nekoj slici i "što bi to trebalo predstavljati", nego npr. da urgira u situacijama kada npr. bolesnoj djeci hitno treba neki lijek ili tome slično. op.a.)
No na veliku žalost dušebrižnika i kvazimoralista, ispostavilo se da je u frakliću čaj (a ne rakija!!), i da su roditelji dali dopuštenje da se slika koristi za promociju dogoađaja...
Skandal Vinkovačkih jeseni: 'Dječak ne pije rakiju nego čaj'
Može se zapravo slobodno reći da u čitavoj priči zapravo uopće nije problem to što je na plakatu dječak u narodnoj nošnji i što pije čaj iz fraklića, već su problem upravo ljudi koji vide problem u dotičnoj fotografiji. Štoviše, svakome tko vidi na njoj nešto "nepoćudno" i "društveno neprihvatljivo", ne bi bilo na odmet da se javi psihijatru! I to bez obzira bio on običan čovjek, novinar ili funkcioner neke državne institucije!!!
...nastavljamo dalje u revijalnom tonu
Inače, upravo nakon sezone godišnjih odmora povećana je pojava da ljudi na svoje društvenomrežne profile (Facebook, Instagram itd...) istovaruju gomiletine slika s godišnjeg, a koje uglavnom služe za potencijalno skupljane lajkova, jer ih zapravo malotko gleda, a još manje suvislo kometira... To su uglavnom vagoni kojekakvih selfija, i tone hrenovki, zalazaka sunca i raznoraznih turističkih klišeja. Naravno, trpa ih se bez ikakve selekcije,.... jer zašto bi se ograničilo na 20-30 najboljih i najsmislenihij fotki, ako ih se može uploadati bar 500...?
< | rujan, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
Mole se svi koji imaju potrebu komentirati da se drže teme posta i bontona! Svi nesuvisli i nebulozni komentari, te komentari koji budu sadržavali uvrede, omalovažavanja, provokacije, trolanje, spam i slično će biti obrisani bez pardona, a komentatori blokirani.
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
Važniji članci na blogu
Hrvatski zakoni
131. vs 144.
Vrste nasilja nad fotografima
Birokratsko nasilje
Kome i zašto smetaju kamere
Razlikovanje pojmova za idiote #1
Razlikovanje pojmova za idiote #2
Za domaće pilote dronova
Zašto je dobro imati auto-kameru
Murphijevi zakoni fotografije
Murphijevi zakoni fotografije 2
Zašto takav naziv bloga?
Fotografski blogovi
Bablfotograf rip
Bergaz naopačke rip
Delicatus
Fotografske priče
Geomir
hawkeye_1306
Klik-Po Europama rip
Kojekakve rip
Let lastavica
Nachtfresser
Nepoznati Zagreb
Splitkarenje u po bota rip
VladKrvoglad
Ostali blogovi
Alexxl
Čarapa Floyd
Euro smijeh
Plastično je fantastično
Saddako's apprentice
Semper contra rip
U zvijezdama piše
Ostali linkovi
Blog.hr
Google
Kontakt
toco1980blog(at)net.hr
Copyright © Toco1980
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora, osim onih dijelova koji su zasebno označeni kao (cc) creative commons ili public domain.
Listopad 2024 (1)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (2)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (3)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Ožujak 2023 (1)
Veljača 2023 (4)
Siječanj 2023 (13)
Prosinac 2022 (10)
Studeni 2022 (12)
Listopad 2022 (3)
Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (6)
Lipanj 2022 (8)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Ožujak 2022 (10)
Veljača 2022 (10)
Siječanj 2022 (13)
Prosinac 2021 (8)
Studeni 2021 (10)
Listopad 2021 (15)
Rujan 2021 (5)
Kolovoz 2021 (7)
Srpanj 2021 (9)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (12)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (10)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (4)
Početak