Dosta ljudi ima nadimke. Nisam iznimka po tom pitanju. Štoviše, u kojoj god da sam se sredini nalazio, bilo da se radilo o školi, fakultetu ili radnoj sredini, nosio sam različite nadimke. To čak i nije problem, dapače, po nadimku kojim bi me netko oslovio, znao bih odakle tu osobu poznajem (ili bih trebao poznavati), odnosno ona poznaje mene...
Nadimak Toco, pod kojim i pišem ovaj blog, dobio sam još u srednjoj školi. Dodijelio mi ga je jedan kolega iz razreda, i mogu reći da sam mu prilično zahvalan na tome, s obzirom da je nadimak koji sam nosio prije ovoga, također u srednjoj školi djelovao pomalo "ženskasto", kako meni, tako i tom kolegi iz razreda...
Međutim, ono što je kronični problem u vezi mog nadimka je da pojedinci imaju nedoumice oko njegovog pravilnog izgovaranja... i to upravo po pitanju slova "c".
Ispravno se izgovara upravo onako kako se i piše. Reklo bi se "po Vuku".
Međutim, kako je kod nas dosta veliki utjecaj engleštine, a gdje se "c" izgovara kao "k", dogodilo se da me nekolicina ljudi "prekrstila" u "Toko"; čak me i najbolji prijatelj tako zove, bez obzira što sam mu više od nekoliko puta rekao da je to krivo.
A uz to, doživio sam i slučajeve da su pojedinci još malo "modificirali" nadimak u "Toka", "Toc"... a što me u startu prilično zbunjivalo (u smislu da se događalo da se nisam odazvao jer sam mislio da zovu nekoh drugog). Jednako kao i ljude koji me znaju pod nadimkom Toco.
Post je objavljen 15.09.2018. u 23:59 sati.