Ove se godine već po 10. put održao festival fotografije "Organ Vida". I dok se na skromnim počecima djelovanja tog festivala, prije 10 godina još moglo vidjeti koliko-toliko smislenih radova, čini se da se situacija po pitanju kvalitete radova s vremenom drastično promijenila. Na gore.
Uglavnom, na festivalu su počeli u velikoj mjeri prevladavati konceptualni radovi, a problem sa konceptualnim radovima u fotografiji je taj što autori pokušavaju pomoću fotografije nešto "izraziti", ali to svoje fotografsko izražavanje ne čine kroz samu fotografiju kvalitetnom fotgrafijom "koja priča priču", već lošu ili osrednju fotografiju dopunjuju teško razumljivim ili čak posve nesuvislim tekstom kojim se pokušava objasniti publici "što je autor zapravo htio reći/izraziti" odnosno "što bi ta/e slika/e zapravo trebala/e predstavljati".
Takvi radovi su možda jako interesantni, i djeluju "umjetnički" ili "edukativno" njihovim autorima, organizatorima i žiriju umjetničkih svjetonazora sličnih autorovu (koji izabiru te autore i njihove radove za sudjelovanje na festivalu), no nekome tko je "stara fotografska škola", ne predstavljaju ništa posebno niti vrijedno pažnje. Uz to, to što je nešto po pitanju kvalitete fotografije "najbolje od lošeg", još uvijek ne znači da je dobro, a još manje da je vrhunski.
Naime, ljudi koje zanima kvalitetna umjetnička fotografija, kada idu na izložbu (ili u ovom slučaju festival) fotografije - žele gledati fotografije. Oni kojima je do toga da uz gledanje fotografija čitaju i nekakav informativni tekst, vrlo sličan doživljaj će dobiti čitajući kakve novine, časopis ili katalog, bez da idu na "izložbu fotografije" na kojoj se zapravo više čitaju tekstovi ili razgovara o fotografiji i o tome što su autori htjeli reći.
Fotografija čiji sadržaj prosječnoj publici priča priču već samim promatranjem, te stvara doživljaj atmosfere, bilježi neki neponovljiv događaj, ili publiku na neki treći način vizualno zaokupi i natjera na proučavanje (bez da je treba nadugačko i na široko dodatno objašnjavati riječima), ima umjetničku vrijednost.
S druge strane, fotografija koja je svojom kvalitetom na razini usputnog snapshota, a kojeg zatim treba nadugačko i naširoko objašnjavati tekstom, čak iako je tehnički savršeno napravljen, i još "uljepšan" raznim "umjetničkim" filterima da bi dobio na vizualnoj dopadljivosti, i dalje ostaje samo bezvezni nesuvisli snapshot.
No s obzirom kako danas živimo u vremenima vladavine mediokriteta, gdje su imidž i medijska razvikanost daleko važniji od kvalitete i smislenosti, tako nije ništa čudno da se ta pojava počela odražavati i na umjetnosti...
Post je objavljen 28.09.2018. u 23:59 sati.