Fotografi svih zemalja naoružajte se...

ponedjeljak, 24.10.2016.

(Ne)prozirne ograde i zabrane snimanja

Vojni i policijski objekti, razni tvornički, rafinerijski i slični krugovi, a koji kakti predstavljaju "strateške objekte", često na ogradama kojima su ograđeni i na ulazima imaju izvješene znakove "zabranjeno fotografiranje".

Problem je u tome što se s jedne strane, u ime sigurnosti (tj. "opasnosti od terorizma, špijunaže ili čega-već"...) nameće takva zabrana, dok je s druge strane većina tih objekata okružena potpuno "prozirnom" (žičanom ili rešetkastom) ogradom kroz koju se bez problema izvana, sa javne površine, može vidjeti i snimiti unutrašnjost kruga, i sve što se u tom krugu nalazi ili događa, ma što god to bilo.

Nekako se, po nekoj normalnoj i praktičnoj logici nameće to, da ako netko ne želi da se nešto vidi i možebitno snimi, da to gledanje i možebitno snimanje najprije na neki način sam onemogući, tj. spriječi. A to je najlakše učiniti - neprozirnom ogradom.

Pa se tako takve kakti "strateške objekte" koje se kakti ne smije snimati, vrlo jednsotavno može zaštititi i od pogleda i od snimanja na način da se prozirna rešektasta ograda zamjeni barem 2,5 metara visokom neprozirnom ogradom, npr. od valovitih limenih ploča ili nečeg sličnog. Ili da se pogled izvana zakloni gustom neprozirnom živicom ili gustim drvoredom.

No kako se kod nas s jedne strane uvijek ide nekakvom linijom manjeg otpora, a s druge strane se gleda da kad god je to moguće represivni aparat ima posla, te da se ispiše što više kojekakvih (neka i besmislenih) kazni, jeftinije je (i potencijalno profitabilnije) samo naštancati znakove i njima "ukrasiti" ogradu, te angažirati policiju, razne zaštitare, stražare i slične "ovlaštene osobe" da natjeravaju, zadržavaju ili čak i kažnjavaju zbog "snimanja" svakoga tko se zatekne u blizini takvih objekata s fotoaparatom, iako zabrana zapravo vrijedi tek iza znaka zabrane, tj. tek ako bi se snimatelj fizički nalazio u samom krugu ili ako bi fizički gurao fotoaparat kroz ogradu (jednako kao što znak ograničenja brzine vrijedi tek kada ga vozilo s vozačem prođe).

No osim ovih strateških objekata, slična stvar se tiče i običnih građana koji imaju dvorišta, vrtove, balkone sa jednako tako neprozirnim ogradama, i koji brinu da bi ih netko sa ceste u tim vrtovima i na tim balkonima mogao snimiti dok rade što već rade.... Naravno, sve se svodi na ono famozno pitanje privatnosti.

Princip je zapravo isti. Tko ne želi da ga se vidi, prvo bi trebao biti dužan na neki način sam sebi osigurati željenu privatnost. Naime, svako pravo (uključujući i ono na privatnost) neizostavno vuče i određenu dužnost, u ovom slučaju da onaj tko želi privatnost prvo sam poduzme nešto da si je osigura.

Pa tako, kome je do toga da ga se ne gleda i ne snima s javne ceste dok je u vrtu, dvorištu ili na balkonu, može na potpuno jednak način onemogućiti gledanje u svoj vrt, dvorište ili balkon nekakvom neprozirnom ogradom, živicom, paravanom ili sličnim....