Fotografi svih zemalja naoružajte se...

subota, 18.06.2016.

Rasprave s budalama

Kaže se da se sa budalama ne treba prepirati. S jedne strane zato što će budala svakoga spustiti na svoju razinu i zatim dotući iskustvom, a s druge strane zato što netko tko to promatra sa strane možda neće biti u stanju razlikovati tko je stvarno budala, a tko je budala samo zbog toga što raspravlja s budalom.

Zbog toga se kaže da "pametniji popušta". No problem je u tome što pametni ne mogu popuštati onoliko koliko su budale u stanju zatezati, prvenstveno zbog toga što su budale u svome nastojanju da unatoć svojoj gluposti budu u pravu zapravo vrlo inventivne.

Postoje neke stvari koje su svojstvene budalama, i prema kojima se može razaznati da se ima posla s njima...

FIKS-IDEJE

Fiks-ideja je svaka besmislena, nebulozna ili teško ostvariva ideja, vjerovanje ili nastojanje (više ili manje na razini opsesije), koje neka osoba ne mijenja, koje se drži kao "pijan plota", i od koje ne odustaje bez obzira na sve dokaze, činjenice i logička uvjeravanja koji dokazuju suprotno od te ideje i uvjerenja. Štoviše, da netko ima fiks-ideju može se prepoznati po tome što se često koriste frazom "Nitko/ništa me neće uvjeriti u suprotno", a što je zapravo i oblik ignorancije.

Sve fiks-dieje su više manje bazirane na predrasudama, stereotipima, u startu dobivenim pogrešnim informacijama, wishful-thinkingu i iskrivljenoj logici, ali mogu biti i sasvim proizvoljne na licu mjesta složene imaginarne konstrukcije bez previše dodira sa stvarnošću. Štoviše, one koje su bazirane na "wishful thinkingu" mogu biti čak i čitavi unaprijed zamišljeni scenariji u koje se osoba doslovno uživi i za koje vjeruje da se u nekom trenutku događaju, ili pak da se moraju dogoditi iz prostog razloga jer je ona to tako zamislila.

Određeni tipovi fiks-ideja, pogotovo one koje uključuju sumanute manije proganjanja, tuđe skrivene namjere, urote i halucinacije, mogu biti znak teških i ozbiljnih psihičkih oboljenja poput npr. kompulzivno-opsesivnog poremećaja, paranoidnog poremećaja ličnosti, ili šizofrenije. Primjera fiks-ideja ima mnogo. Može se navesti samo neke poput onih češćih, npr. vjerovanje (i ponašanje) da je svatko sa fotoaparatom voajer, da se svako snimanje teroristička aktivnost, da će tzv. "nulta tolerancija" spriječiti teške zločine, isl. Isto tako ako neka osoba ima fiks-ideju o nečijoj krivici, neće prihvatiti to da je taj netko nakon istrage proglašen nedužnim, ili neće prihvatiti da je netko stradao pukim nesretnim slučajem, već će uporno tvrditi da se radi o velikoj zavjeri,...isl.

IZIGRAVANJE LAŽNOG AUTORITETA

Jedan od obrazaca ponašanja budala je i taj da izigravaju (lažne) autoritete kada imaju potrebe reći "neku pametnu"; tvrde da su autoritet, odnosno ekspert za nešto (bilo što), iako svakom izrečenom rečenicom zapravo zorno pokazuju o onome o čemu govore znaju malo ili uopće nemaju pojma.

Uz to, nerjetko pokušavaju sami sebi davati važnost na razne načine, npr. od navođenja svoje biološke dobi ili radnog staža, jer vjeruju da to automatski znači i veći autoritet, pa do razbacivanja nepovezanim činjenicama koje nemaju veze s temom, a kojima pokušavaju ostaviti dojam važnosti i zamaskirati svoje neznanje (npr. spominjanje toga da su "branitelji" ili "domoljubi" iako stvar o kojoj se radi s ratom ili politikom nemaju veze, ili se pak razbacuju akademnskim titulama, u sitacijama koje sa područjem njihovog akademskog obrazovanja nemaju baš nikakve veze niti je ta titula garancija njihovog znanja u tom području).

Gotovo redovito nakon što na takve načine sebe proglase "najvećim autoritetom u svemiru" a sve neistomišljenike oko sebe "neznalicama", pokušavaju tim svojim (ne)znanjem "soliti pamet" ljudima koji znaju daleko više od njih.

Npr. tvrde da nešto"piše u zakonu" iako to što tvrde uopće ne piše u zakonu, već se radi o njihovoj izmišljotini, fiks-ideji ili urbanom mitu. S druge strane, kad im netko izrecitira važeći članak zakona, tvrdit će da to nije istina, ili pak krenuti u nebulozne racionalizacije.

BESKONAČNE RACIONALIZACIJE

Racionalizacija je vrsta psihološkog obrambenog mehanizma kojime se pokušava pronaći savršena isprika za nečiju radnju, Od onih banalnih racionalizacija u kategoriji "slatki limun" (traženje isprika za npr vlasititi neuspijeh, neki problem i sličmno) i "kiselo grožđe" (umanjivanje tuđih uspjeha i zasluga, odnosno problema), otprilike na način sve ono što oni smatraju problemom, predstavlja "problem kolosalnih razmjera" koji ako se ne riješi "jučer", u najmanju ruku će se dogoditi smak svijeta. S druge strane, tuđi problemi koliko god bili realni i veliki se bagateliziraju, marginaliziraju.

Nekad se ide čak i u izvrtanje situacije (koje znaju biti koliko smješne toliko i nebulozne i apsurdne). Poput ono tipa "Gospon sudac, nisam ja kriv, kriv je on kaj nije pazio kam ide pa je naletil na moju sjekiru 17 puta". Ili, kao konkretan primjer, kada se u slučaju guranja fotoreportera u fontanu pokušavalo racionalizirati postupke huligana na način da su neki tvrdili, tj. racionalizirali, kako zapravo "Nisu krivi huligani koji su gurnuli fotografa u Manduševac, zbog čega mu je stradala skupa oprema, već je zapravo kriv sam fotoreporter jer je imao tako skupu opremu, odnosno zato što je snimao blizu fontane."

AD HOC "ARGUMENTI"

Ad hoc "argumenti" su bilo kakve tvrdnje izmišljene na licu mjesta, najčešće kao pokušaj brzinskog opravdavanja neke radnje ili situacije, često upravo kao oblik nekakve racionalizacije. Većina ad hoc-ova je najčešće besmislna, i najšeće samo služi za pokušaje "nadmudrivanja".

Jedan od najbanalnijih oblika je to da se samo tvrdi suprotno od aktualne situacije, ili onoga što netko tvrdi ili radi, ali bez ikakvog logičnog ili činjeničnog uporišta ili objašnjenja zašto je ta suprotna tvrdnja točna.

Npr.
(pitanje) Tko ti je dozvolio da snimaš
(činjenica) Nigdje ne piše da je zabranjeno
(ad hoc) Ne piše ni da je dozvoljeno
(činjenica) Mora pisati da je zabranjeno jer je javna površina.
(ad hoc) Ne mora pisati.

KRUŽNO REZONIRANJE

Kod kružnog rezoniranja se (unaprijed doneseni) zaključak pokušava prezentirati kao premisa, a stvarna premisa kao zaključak, i tako beskonačno u krug na načind a jedno "vuče" drugo...

Kao jedan konkretni slučaj takvog "vrtenja u krug", može s enavesti ono kad npr. nitko ne želi zaposliti mladog fotografa da sniam svadbe jer nema iskustva, a on ne može steći iskustvo u snimanju svadbi baš zato jer ga nitko ne želi zaposliti.

Ili kad npr. policija postavi kamere za suzbijanje prekršaja koje zabilježe veći broj prekršaja, pa za suzbijanje prekršaja postave još kamera koje opet zabilježe veći broj prekršaja koje ovi opet žele suzbiti postavljanjem novih kamera... itd.

AD HOMINEM I "NAPADANJE SLAMNATOG"

Ad hominem se svodi na napadanje izvora informacijeumjesto same informacije. Najčešće se koristi onda kada se nema pravih protuargumenata.

"Napadanje slamnatog (čovjeka)" je pak iskrivljavanje informacija na način da se ispuštaju važne (bez kojih se gubi prava poanta i smisao), i dodaju izmišljene koje su tako odabrane da ih je lakše pobiti. To se čini ili na način da se kod "citiranja" ispusste ključne riječi a dodaju nepostojeće ili se citira van konteksta, i zatim napada ta iskrivljena verzija. Isto tako, napadanje slamnatog može biti i podvrsta ad hominem napada gdje se nekome koga se napada na ad hominem razini pripisuju proizvoljne negativne karakteristike i etikete (često i u maniri klevete), iako ništa ne pokazuje da dotični doista posjeduje te osobine, i zatim se osobu na račun tih imaginarnih osobina kritizira i pokušava diskreditirati (kao u "klasičnom" ad hominemu, samo opširnije).

Na primjer, kad netko u raspravi o pobačaju spomene da je za ograničenje pobačaja, pa mu na račun toga bude upućena sva sila uvreda i karakterizacija kako je "fašist", "katoliban" isl. (iako ta osoba uopće nije ni fašist, ni vjernik). Ili kad netko tko kaže kako smatra da je histerija oko opasnosti od pedofila prenapuhana i van svake kontrole, bude od strane takvih paranoika odmah etiketiran da "sigurno nema djecu kad tako govori", ili optužen da je "pedofil" jer/ili "štiti pedofile"...

FLOSKULE I "KOKODAKANJE"

Floskula je bilo kakva izlizana fraza koja s jedne strane zvuči "važno, mudro i pametno", ali zapravo nema nikakvu pravu težinu ili smisao, najčešće iz razloga što je se koristi prečesto i preopširno.

Kokodakanje je, kada netko u maniri kakve kokoši (ili pokvarenog gramofona) uporno ponavlja jednu te istu riječ ili frazu (floskulu), u namjeri da upravo pomoću te riječi ili fraze "ispadne jako pametan", odnosno smatra da što više puta to ponovi da je više u pravu. (Otprilike nešto slično kao ona Goebbelsova metoda da 1000 puta ponovljena laž biva smatrana istinom. op.a.) Često se radi o korištenju nekog pojma, bez znanja što dotični pojam zapravo znači, ali kako zvuči "moćno" pokušava ga se koristiti kao neku vrstu "čarobne riječi" koja bi trebala istog trena "razoružati" sve neistomišljenike.

GALAMA I VRIJEĐANJE

Jedna od stvari u koju budale često pribjegavaju, pogotovo kad nemaju argumenta je galama. Nastoje biti glasni, jer vjeruju da što je netko glasniji da je time važniji, odnosno da što je netko glasniji i rječitiji da je zbog toga "više u pravu". Bez obzira na sadržaj i smisao izrečenog.

Vikanjem i velikom količinom izgovorenoga često pokušavaju "zagušiti" sugovornika, na način da mu onemoguće da uopće dođe do riječi. Jednako tako, vjeruju da što više nekoga izvjrijeđaju, da će time uzdići sebe, a drugoga poniziti, te zbog toga biti "više u pravu".

ZAKLJUČAK?

Nameće se pitanje da li se budale rađaju kao budale, ili godinama naporno rade na tome da to postanu....?