Kako prenosi PetaPixel, čini se da je Apple, proizvođač famoznog iPhone-a, patentirao sustav koji služi za onesposobljavanje kamere na iPhone-u. Svrha sutava je, kako se navodi, onemogućavanje snimanja tamo gdje je snimanje iz nekog razloga zabranjeno. Taj "patent" bi trebao raditi na principu infra-crvenih zraka koje šalju signal kameri da se isključi.
No čini se da su ljudi iz Apple-a očito smetnuli s uma da je rješenje za zaobilaženje tog njihovog "patenta" - stara potpuno mehanička filmska kamera! Naravno, smo je problem u tome što prosječni korisnici "pametnih telefona" takve kamere nemaju niti ih znaju koristiti...
Uz to, zaboravlja se i to da se svaka tehnologija može zloupotrebljavati...
1. Naučite da kamera nije ta koja stvara sliku. Izjave tipa "niš čudno da su ti slike dobre kad imaš dobar aparat" nije kompliment njihovoj kameri već uvreda njihovom trudu, radu i djelovanju. Govoriti fotografu da su mu fotografije dobre samo zbog dobrog fotoaparata, je kao govoriti kuharu da mu je hrana odlična samo iz razloga što ima dobar štednjak.
2. Ne zovite ih na druženja i događanja sa jedinom namjerom da na njima budu "fotoreporteri". Izjave u obliku naredbe "ponesi aparat, budeš nas slikao", nije poziv na druženje već poziv na svojevrsno "izrabljivanje", s obzirom da se svodi na to da se očekuje da fotograf snima dok se ostali zabavljaju.
3. Ako negdje objavljujete fotke koje vam je neki fotograf ustupio, ispod fotografija obavezno napišite tko je autor! Naravno, nije na odmet prije objave pitati autora da li je u redu da ih se objavi.
4. Ne tražite od fotografa da snima onu vrstu fotografije koju inače ne snima. Npr. tražiti od nekoga tko snima krajobraze da ide snimati vjenčanje, ili nekoga tko snima uličnu fotografiju da snima modni editorijal. Iznimka je samo ako se fotograf sam ponudi za tako nešto
5. Nemojte angažirati prijatelja fotografa da snima neki događaj, ako razlog nije taj što volite njegov rad, već isključivo taj što očekujete da posao oradi besplatno, ili da vam u najgorem slučaju da veliki popust.
6. Ne izrezujte "watermark" sa slike. Ako je fotograf na sliku savio svoj potpis, on je tamo s razlogom, da se zna autorstvo. Ako to učinitie, to je najlakši način da fotograf s vama više neće htjeti imati ikakvog posla.
7. Nemojte sami editirati ("popravljati") fotografije koje ste dobili od fotografa, izrezivanjem, ubacivanjem raznih "umjetničkih" filtera i slično... To je kao da od slastičara naručite tortu, koju zatim naknadno idete sami dorađivati, zaslađivati i ukrašavati.
8. Ne tražite da vam se pošalje više fotografija od onih koje ste dobili. Ako vam neka fotografija nije dostavljena, za to postoji dobar razlog, a vrlo vjerojatni je taj da je loša, odnosno nije vrijedna objavljivanja. Osim toga, ako se radi o tome da je ugovoren točno određen broj fotografija, bilo kakvo traženje više od toga je nepristojno.
9. Ne očekujte fotografiranje "za džabe", pogotovo ne nekog značajnijeg događaja. I fotografi moraju od nečega živjeti. Štoviše, profesionalnim fotografima je fotografija glavni i jedini izvor prihoda.
"Analogni šupak" je naziv za osobu koja omalovažava bilo kakve moderne digitalne tehnologije, uklučujući i one fotografske (Dijametralna suprotnost mu je tzv. "digitalni šupak" koji pak omalovažava sve stare "analogne" tehnologije jer ih smatra zastarjelima.)
Akteri:
(P) poznanik
(AŠ) "analogni šupak" (u društvu poznanika)
(T) autor bloga
Po sjećanju:
P:Kakav ti je to aparat? Neki stari..? T:Ne. Novi. Digitalac. Al izgleda ko starinski. [u pitanju je Fuji X100T, op.a.] AŠ:Daj da vidim? (pogleda izbliza) Ma to ku**c valja! Ta digitalija... T:Što? AŠ:Nema do filma! Kad si imal film, onda si fino otišao na more, pazil si kaj slikaš, odnesel to razviti i imal fino slike u albumu. A s ovom digitalijom... T:A tko kaže da se digitalne fotke ne nose razvit u foto studio? AŠ:Daj nemoj mi pričat. To nitko ne razvija.
Profiliranje po izgledu je donošenje zaključka o nekome ili nečemu isklučivo na temelju promatranja vanjskog izgleda, bez i bez ikakvog pokušaja prikupljanja bilo kakvih drugih dodatnih informacija. Osim što je takav način zaklučivanja školski pokazatelj površnosti, tu se često zaboravlja ono da "ne treba suditi knigu po koricama", pogotovo ako na njima piše da je to najbolja knjiga ikad napisana...
Kako se profilira fotografe prema izgledu? Otprilike na slijedeći način:
Ako je fotograf kojim slučajem visok, lijep, plav, mlad, lijepo odjeven u skladu sa zadnjom modom i opremljen najskupljom fotografskom opremom, najčešće profiliranje po izgledu ide u ovom smjeru:
"Baš je zgodan, sigurno radi i super fotke."
"Ima super fotoaparat, sigurno je vrhunski fotograf."
"Tako mlad, i zgodan, sigurno je i talentiran čim ima skupu opremu."
"Sigurno puno zarađuje na fotkama, kad je tak dobro odjeven."
"Ne može bit loš fotograf kad tak dobro izgleda"
...i tome slično.
S druge strane, ako je fotograf nizak, debeo, stariji čovjek, pomalo neuredan, nije odjeven po najnovijoj modi, najčešće profiliranje po izgledu ide otprilike u ovom smjeru:
"Kak taj lik izgleda, sigurno je neki perverznjak/voajer."
(ako ima "mali" fotoaparat) "Da je dobar fotograf, imao bi bolji fotoaparat."
(ako kojim slučajem ima "profi" aparat) "Tim skupim apartaom samo pokušava ostaviti dojam."
"Taj ne zarađuje na fotkama, pa je zato loše odjeven, sigurno loše fotka."
Kaže se da se sa budalama ne treba prepirati. S jedne strane zato što će budala svakoga spustiti na svoju razinu i zatim dotući iskustvom, a s druge strane zato što netko tko to promatra sa strane možda neće biti u stanju razlikovati tko je stvarno budala, a tko je budala samo zbog toga što raspravlja s budalom.
Zbog toga se kaže da "pametniji popušta". No problem je u tome što pametni ne mogu popuštati onoliko koliko su budale u stanju zatezati, prvenstveno zbog toga što su budale u svome nastojanju da unatoć svojoj gluposti budu u pravu zapravo vrlo inventivne.
Postoje neke stvari koje su svojstvene budalama, i prema kojima se može razaznati da se ima posla s njima...
FIKS-IDEJE
Fiks-ideja je svaka besmislena, nebulozna ili teško ostvariva ideja, vjerovanje ili nastojanje (više ili manje na razini opsesije), koje neka osoba ne mijenja, koje se drži kao "pijan plota", i od koje ne odustaje bez obzira na sve dokaze, činjenice i logička uvjeravanja koji dokazuju suprotno od te ideje i uvjerenja. Štoviše, da netko ima fiks-ideju može se prepoznati po tome što se često koriste frazom "Nitko/ništa me neće uvjeriti u suprotno", a što je zapravo i oblik ignorancije.
Sve fiks-dieje su više manje bazirane na predrasudama, stereotipima, u startu dobivenim pogrešnim informacijama, wishful-thinkingu i iskrivljenoj logici, ali mogu biti i sasvim proizvoljne na licu mjesta složene imaginarne konstrukcije bez previše dodira sa stvarnošću. Štoviše, one koje su bazirane na "wishful thinkingu" mogu biti čak i čitavi unaprijed zamišljeni scenariji u koje se osoba doslovno uživi i za koje vjeruje da se u nekom trenutku događaju, ili pak da se moraju dogoditi iz prostog razloga jer je ona to tako zamislila.
Određeni tipovi fiks-ideja, pogotovo one koje uključuju sumanute manije proganjanja, tuđe skrivene namjere, urote i halucinacije, mogu biti znak teških i ozbiljnih psihičkih oboljenja poput npr. kompulzivno-opsesivnog poremećaja, paranoidnog poremećaja ličnosti, ili šizofrenije. Primjera fiks-ideja ima mnogo. Može se navesti samo neke poput onih češćih, npr. vjerovanje (i ponašanje) da je svatko sa fotoaparatom voajer, da se svako snimanje teroristička aktivnost, da će tzv. "nulta tolerancija" spriječiti teške zločine, isl. Isto tako ako neka osoba ima fiks-ideju o nečijoj krivici, neće prihvatiti to da je taj netko nakon istrage proglašen nedužnim, ili neće prihvatiti da je netko stradao pukim nesretnim slučajem, već će uporno tvrditi da se radi o velikoj zavjeri,...isl.
IZIGRAVANJE LAŽNOG AUTORITETA
Jedan od obrazaca ponašanja budala je i taj da izigravaju (lažne) autoritete kada imaju potrebe reći "neku pametnu"; tvrde da su autoritet, odnosno ekspert za nešto (bilo što), iako svakom izrečenom rečenicom zapravo zorno pokazuju o onome o čemu govore znaju malo ili uopće nemaju pojma.
Uz to, nerjetko pokušavaju sami sebi davati važnost na razne načine, npr. od navođenja svoje biološke dobi ili radnog staža, jer vjeruju da to automatski znači i veći autoritet, pa do razbacivanja nepovezanim činjenicama koje nemaju veze s temom, a kojima pokušavaju ostaviti dojam važnosti i zamaskirati svoje neznanje (npr. spominjanje toga da su "branitelji" ili "domoljubi" iako stvar o kojoj se radi s ratom ili politikom nemaju veze, ili se pak razbacuju akademnskim titulama, u sitacijama koje sa područjem njihovog akademskog obrazovanja nemaju baš nikakve veze niti je ta titula garancija njihovog znanja u tom području).
Gotovo redovito nakon što na takve načine sebe proglase "najvećim autoritetom u svemiru" a sve neistomišljenike oko sebe "neznalicama", pokušavaju tim svojim (ne)znanjem "soliti pamet" ljudima koji znaju daleko više od njih.
Npr. tvrde da nešto"piše u zakonu" iako to što tvrde uopće ne piše u zakonu, već se radi o njihovoj izmišljotini, fiks-ideji ili urbanom mitu. S druge strane, kad im netko izrecitira važeći članak zakona, tvrdit će da to nije istina, ili pak krenuti u nebulozne racionalizacije.
BESKONAČNE RACIONALIZACIJE
Racionalizacija je vrsta psihološkog obrambenog mehanizma kojime se pokušava pronaći savršena isprika za nečiju radnju, Od onih banalnih racionalizacija u kategoriji "slatki limun" (traženje isprika za npr vlasititi neuspijeh, neki problem i sličmno) i "kiselo grožđe" (umanjivanje tuđih uspjeha i zasluga, odnosno problema), otprilike na način sve ono što oni smatraju problemom, predstavlja "problem kolosalnih razmjera" koji ako se ne riješi "jučer", u najmanju ruku će se dogoditi smak svijeta. S druge strane, tuđi problemi koliko god bili realni i veliki se bagateliziraju, marginaliziraju.
Nekad se ide čak i u izvrtanje situacije (koje znaju biti koliko smješne toliko i nebulozne i apsurdne). Poput ono tipa "Gospon sudac, nisam ja kriv, kriv je on kaj nije pazio kam ide pa je naletil na moju sjekiru 17 puta". Ili, kao konkretan primjer, kada se u slučaju guranja fotoreportera u fontanu pokušavalo racionalizirati postupke huligana na način da su neki tvrdili, tj. racionalizirali, kako zapravo "Nisu krivi huligani koji su gurnuli fotografa u Manduševac, zbog čega mu je stradala skupa oprema, već je zapravo kriv sam fotoreporter jer je imao tako skupu opremu, odnosno zato što je snimao blizu fontane."
AD HOC "ARGUMENTI"
Ad hoc "argumenti" su bilo kakve tvrdnje izmišljene na licu mjesta, najčešće kao pokušaj brzinskog opravdavanja neke radnje ili situacije, često upravo kao oblik nekakve racionalizacije. Većina ad hoc-ova je najčešće besmislna, i najšeće samo služi za pokušaje "nadmudrivanja".
Jedan od najbanalnijih oblika je to da se samo tvrdi suprotno od aktualne situacije, ili onoga što netko tvrdi ili radi, ali bez ikakvog logičnog ili činjeničnog uporišta ili objašnjenja zašto je ta suprotna tvrdnja točna.
Npr.
(pitanje) Tko ti je dozvolio da snimaš
(činjenica) Nigdje ne piše da je zabranjeno
(ad hoc) Ne piše ni da je dozvoljeno
(činjenica) Mora pisati da je zabranjeno jer je javna površina.
(ad hoc) Ne mora pisati.
KRUŽNO REZONIRANJE
Kod kružnog rezoniranja se (unaprijed doneseni) zaključak pokušava prezentirati kao premisa, a stvarna premisa kao zaključak, i tako beskonačno u krug na načind a jedno "vuče" drugo...
Kao jedan konkretni slučaj takvog "vrtenja u krug", može s enavesti ono kad npr. nitko ne želi zaposliti mladog fotografa da sniam svadbe jer nema iskustva, a on ne može steći iskustvo u snimanju svadbi baš zato jer ga nitko ne želi zaposliti.
Ili kad npr. policija postavi kamere za suzbijanje prekršaja koje zabilježe veći broj prekršaja, pa za suzbijanje prekršaja postave još kamera koje opet zabilježe veći broj prekršaja koje ovi opet žele suzbiti postavljanjem novih kamera... itd.
AD HOMINEM I "NAPADANJE SLAMNATOG"
Ad hominem se svodi na napadanje izvora informacijeumjesto same informacije. Najčešće se koristi onda kada se nema pravih protuargumenata.
"Napadanje slamnatog (čovjeka)" je pak iskrivljavanje informacija na način da se ispuštaju važne (bez kojih se gubi prava poanta i smisao), i dodaju izmišljene koje su tako odabrane da ih je lakše pobiti. To se čini ili na način da se kod "citiranja" ispusste ključne riječi a dodaju nepostojeće ili se citira van konteksta, i zatim napada ta iskrivljena verzija. Isto tako, napadanje slamnatog može biti i podvrsta ad hominem napada gdje se nekome koga se napada na ad hominem razini pripisuju proizvoljne negativne karakteristike i etikete (često i u maniri klevete), iako ništa ne pokazuje da dotični doista posjeduje te osobine, i zatim se osobu na račun tih imaginarnih osobina kritizira i pokušava diskreditirati (kao u "klasičnom" ad hominemu, samo opširnije).
Na primjer, kad netko u raspravi o pobačaju spomene da je za ograničenje pobačaja, pa mu na račun toga bude upućena sva sila uvreda i karakterizacija kako je "fašist", "katoliban" isl. (iako ta osoba uopće nije ni fašist, ni vjernik). Ili kad netko tko kaže kako smatra da je histerija oko opasnosti od pedofila prenapuhana i van svake kontrole, bude od strane takvih paranoika odmah etiketiran da "sigurno nema djecu kad tako govori", ili optužen da je "pedofil" jer/ili "štiti pedofile"...
FLOSKULE I "KOKODAKANJE"
Floskula je bilo kakva izlizana fraza koja s jedne strane zvuči "važno, mudro i pametno", ali zapravo nema nikakvu pravu težinu ili smisao, najčešće iz razloga što je se koristi prečesto i preopširno.
Kokodakanje je, kada netko u maniri kakve kokoši (ili pokvarenog gramofona) uporno ponavlja jednu te istu riječ ili frazu (floskulu), u namjeri da upravo pomoću te riječi ili fraze "ispadne jako pametan", odnosno smatra da što više puta to ponovi da je više u pravu. (Otprilike nešto slično kao ona Goebbelsova metoda da 1000 puta ponovljena laž biva smatrana istinom. op.a.) Često se radi o korištenju nekog pojma, bez znanja što dotični pojam zapravo znači, ali kako zvuči "moćno" pokušava ga se koristiti kao neku vrstu "čarobne riječi" koja bi trebala istog trena "razoružati" sve neistomišljenike.
GALAMA I VRIJEĐANJE
Jedna od stvari u koju budale često pribjegavaju, pogotovo kad nemaju argumenta je galama. Nastoje biti glasni, jer vjeruju da što je netko glasniji da je time važniji, odnosno da što je netko glasniji i rječitiji da je zbog toga "više u pravu". Bez obzira na sadržaj i smisao izrečenog.
Vikanjem i velikom količinom izgovorenoga često pokušavaju "zagušiti" sugovornika, na način da mu onemoguće da uopće dođe do riječi. Jednako tako, vjeruju da što više nekoga izvjrijeđaju, da će time uzdići sebe, a drugoga poniziti, te zbog toga biti "više u pravu".
ZAKLJUČAK?
Nameće se pitanje da li se budale rađaju kao budale, ili godinama naporno rade na tome da to postanu....?
Prije par dana se u Zagrebu održao "gay-pride", odnosno "parada ponosa" homoseksualaca, transseksualaca i njima sličnih, koji su ponosni na svoju seksualnu orjentaciju i koji se tim "paradiranjem" bore za neka prava, promjene zakona, i, između ostaloga, da ih se ostavi na miru od strane onih koji ih imaju potrebu na svakom koraku maltretirati i diskriminirati, čim saznaju za njihovu seksualnu orjentaciju.
Možda bi i fotografi mogli organizirati nešto slično. Jednodnevnu povorku ili čitavu manifestaciju u kojoj bi sudjelovali fotografi. Amateri i profesionalci, ozbiljni i povremeni fotografi, oni koji snimaju mobitelima ili pravim aparatima, te svi oni koji to žele postati...
Foto-pride.
Fotografsku povorku ponosa, povorku fotografskog ponosa, povorku ponosnih fotografa... (ili kako bi se već to moglo prevesti, op.a.)
Zašto?
Fotografi danas, u doba digitalije, interneta i društvenih mreža, često imaju problema gdje se pojave, jer se gotovo uvijek nađe netko kome iz ovog ili onog razloga jako smeta fotograf ili fotoaparat. Od toga da im smeta samo određeni pojedinac koji snima, pa do toga da smatra sve fotografe "nižom vrstom".
Štoviše, otkako je interneta i digitalne tehnologije, kao da se čitavu populaciju fotografa (i amatera i profesionalaca) od strane onih koji to nisu, a tu spadaju razni dušebrižnici, "pravobranitelji" i "eksperti za sigurnost", pokušava stigmatizirati kao nekakve možebitne "voajere", "pedofile", "čudake", "lešinare" i slične uglavnom negativne persone, ili se pak njihov rad marginalizira, banalizira, omalovažava i podcjenjuje. Sve je manje onih koji fotografe doživljavaju kao nekakve umjetnike, hobiste ili fotoreportere profesionalce, odnosno fotografiju kao medij, umjetnost i dio opće kulture.
Pa se tako događaju stvari od toga da s jedne strane praktički svaka šuša izigrava "ovlaštenu osobu" i poziva fotografe na odgovornost pitanjima koga i zašto snimaju, tko im je dozvolio i slično, ili im prijete fizičkim nasiljem, uništavanjem opreme, zvanjem policije i sudskim tužbama, pa do toga da se s druge strane od dužebrižnički nastrojenih zakonodavaca sve češće izmišljaju nebulozni zakoni koji ograničavanjem ili zabranom fotografiranja deklarativno nekoga ili nešto "štite" (uglavnom od teoretskih, statistički zanemarivih, ili potpuno imaginarnih opasnosti), ali praktički nemaju nikakve svrhe i smisla osim treniranja strogoće i zagorčavanja života i rada fotografima.
Uz to, tu je i faktor licemjerja u kojem upravo oni koji koji s jedne strane zagorčavaju život fotografima, s druge strane pokušavaju sve nadzirati upravo snimanjem i video nadzorom!
Inače, što se tiče fotografskih masovki, one su se već događale, ali ne u obliku nekave općenite "parade ponosa", već samo u obliku pojedinačnih većih ili manjih protesta, uglavnom protiv određenih retsriktivnih, diskriminirajućih, nebuloznih i besmislenih anti-fotografskih zakonskih odredbi, poput na primjer one kada je u Velikoj Britaniji izglasan zakon kojim se policiji dala ovlast da pretresa fotografe kak god požele, isl...
Možda bi nekome došlo iz dupeta u glavu koliko zapravo danas ima fotografa ako se počnu događati fotografske masovke, odnosno parade ljudi koji su, umjesto "šarenim" zastavama i transparentima (kao an gay-pride-u), oboružani najrazličitijim sredstvima za snimanje.
Jednom fotografu dogodila se nesvakidašnja nesreća. Igrom slučaja progutao je MicroSD memorijsku karticu. Naime, kako je imao pune ruke svega, vadeći memorijsku karticu iz drona, odlučio je minijaturnu karticu na trentak pridržati ustima, nakon čega je, nekim čudnim spletom okolnosti bila progutana.
Kartica je ubrzo uspješno izašla prirodnim probavnim putem. U prvi mah se činilo da je kartica uništena jer je čitač na računalu nije uspio pročitati, ali je malo "čaćkanja" po kartici od strane eksperata ipak uspjelo spasiti snimljene podatke. Na oduševljenje dotičnog fotografa i klijenata...
Tehnički korektne crno-bijele (odnosne "sive") fotografije pravih komunalnih problema (vandalizma, oštećenja infrastrukture i sličnog), ali i "problema" koji spadaju u tjeranje maka na konac (zakrenut poklopac šahta na kojem je crta, kutije na kanti za smeće isl.).
Još jedan blog u režiji GP-Zagrebancije (četvrti, ako se ne varam, op.a.), sa, kao i na ostalim njegovim blogovima, sasvim korektno izvedenim fotografijama. Ili možda bolje rečeno - razglednicama?
** Jedna konkretna i objektivna kritika vrijedi više od tone "lajkova" i paušalnih "divno-krasno" komentara na društvenim mrežama. Iz konkretne kritike se može ponekad ponešto i naučiti. Od "lajkova" i paušalnih pohvalnih komentara se ne može naučiti baš ništa, ali se može itekako umisliti.
** Postoji razlika između konkretne objektivne i konstruktivne kritike (tj. što je loše, zašto je loše i kako popraviti, ili što je dobro i zašto), i subjektivnog omalovažavanja i patroniziranja (opaske tipa da bi se autor trebao ostaviti fotografije, ili opaski da je nešto loše, ali bez objašnjenja zašto, i slično).
** Kod kritika je jako važna stvar tko upućuje kritiku. Veću težinu ima objektivna konstruktivna kritika (ili pohvala) upućena od strane nekoga tko je fotografski dobro potkovan, nego kritika ili pohvala od strane fotografski polupismene osobe kojoj je krajnji doseg štancanje "selfija" mobitelom.
** Autori koji nisu u stanju trpiti kritiku, pa se od nje brane na sve moguće načine, najčešće to čine upravo zbog toga što su sami sebi umislili kako su najveći i najbolji. A to je zapravo prvi znak njihovog stagniranja ili nazadovanja. Najčešće ih krasi mantra "ako nemaš što lijepoga reći, šuti."
Velik broj glazbenih zvijezda i zvijezdica možda i jesu poznate po svojim hitovima (ili "hitovima"), ali se događa i to da ponekad na osobnoj razini često nisu ništa drugo nego egoistične, iskompleksirane, histrionične ili narcisoidne umišljene veličine, koje očekuju poseban tretman, tj.misle da se njihovim nebuloznim željama i prohtjevima svi moraju bezpogovorno pokoravati, uklučujući i one po pitanju snimanja...
Neki od njih imaju gadnih problema sa shvaćanjem toga da su popularni upravo zbog snimatelja, fotoreportera, paparazza ili samih obožavatelja...
1. Bob Dylan
Svojevrsna muzička "legenda" koja iz nekog razloga ne dozvoljava da ga se snima na nastupima i koncertima, čak do mjere da se na njegove koncerte zabranjuje unošenje bilo kakve sprave koja može bilježiti sliku ili video, a onima koji to prekrše se čak prijeti i sudskim tužbama.
Navodno je čak na jednom domaćem festivalu zabranio i video-zid (a koji zapravo služi kako bi posjetitelji iz zadnjih redova bolje vide što se događa na pozornici)!
2. Beyonce
U medijima je nakon njenih koncerata osvanulo nekoliko fotografija na kojima se ovoj nije baš previše svidjelo kako je ispala. No umjesto da sama pripazi kakve grimase i poze (ne)radi na pozornici za vrijeme nastupa, dotična je zbog tih fotki počela zabranjivati profesionalnim fotoreporterima i snimateljima snimanje koncerata. Ta zabrana se naravno ne odnosi na fanove...
3. Janet Jackson
Dotična "diva" je postavila neka svoja prilično smiješna i nebulozna pravila po pitanju koncertnih fotografija. Naime, svatko tko želi foto-akreditaciju za koncert smije snimati samo 30 sekundi tokom prve pjesme (što je apsurdno premalo!), i mora se u njenu korist odreći autorskih prava na fotogafije. (valjda vodeći se "logikom" da su slike "njene" ako je njen lik na njima, a što je i inače vrlo česta zabluda).
4. Taylor Swift
Ne samo da, poput Janet Jackson, zahtjeva trajno i neograničeno pravo na sve fotografije koje na njenim nastupima snime profesionalni fotoreporteri novinskih kuća, već su si ona i njena svita čak umislili da su iznad zakona, te si uzeli za pravo i uništiti fotografsku opremu onim fotografima koji se usude prekršiti ta njena "pravila".
5. Justin Bieber
Dripac upitnih pjevačkih sposobnosti za kojim uglavnom sline teenagerke upitnih mentalnih kapaciteta, u više je navrata imao "bliske susrete" sa fotoreporterima i paparazzima, od fizičkih napada na dotične, pa do opasne vožnje i udaranja dotičnih automobilom.
No da stvar bude bolja, taj isti dripac je na koncertima fanovima posebno naplaćivao ulaznice za "čast" da se druže i snimaju "selfije" s njim, nedavno izjavio kako mu je "dosta slikanja sa fanovima". I to onima koji su već to uplatili...
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
