ponedjeljak, 08.12.2014.
Kad vas svaka šuša misli učit poslu
Bez obzira na to kojim poslom da se netko bavi, jedna od svakako najiritantnijih pojava je ona kada netko sa strane ide gurati nos u nečiji posao i soliti pamet u vezi posla onome tko se tim poslom ozbiljno bavi, iako o tom poslu ne zna gotovo ništa ili ga se čak taj posao zapravo uopće ne tiče. Pogotovo je iritantno kada takve individue u startu arogancijom pokušavaju izigravati "autoritet" i nadomjestiti svoje neznanje (po prinicipu "što je netko glasniji to je više u pravu").
(linkano sa http://www.someecards.com)
Fotografi često imaju problema sa ljudima koji im se zabadaju u posao i misle solit pamet oko fotografskog posla. Bilo da se radi o nekavim nadobudnim "modelima", naručiocima fotografiranja, ili pak slučajnim prolaznicima koji izigravaju samozvane redare (najčešći slučaj), gotovo neizostavno se događa da fotografu ide soliti pamet o fotografiji, fotografskoj etici i sličnome, onaj tko o tome zna vrlo malo, ili ne zna uopće ("znanje" koje se temelji na stereotipima i "wishful thinkingu", a "isksutvo" na snimanju "selfija", rođendana, izleta i kućnih ljubimaca).
Tako, na primjer, sa ženskom populacijom već poslovično ima najviše problema kad god je fotografija u pitanju. Naime žene, naviknute gledati sebe u zrcalu, često imaju problema sa gledanjem sebe na fotografijama (osim ak nije "selfie") jer fotografije koje snimi netko drugi ponekad značajno odudaraju od onoga što su naučene gledati u zrcalu ("selfie" je zapravo najbliža aproskimacija odraza u zrcalu, op.a.). Još ako imaju kakav kompleks vezan uz vlastiti izgled, onda od takvih najčešće stižu opaske "da se njih ne smije slikat [uopće ili na određeni način]", ili prije nego što je okinuta ijedna fotka "već znaju što na njima treba fotošopirati". Još veći apsurd je taj što najviše zanovijetaju mlade, zapravo vrlo privlačne osobe.
Zatim su tu slučajevi gdje naručioci fotografskog posla doslovno dave fotografe svojim nebuloznim zahtjevima, te osim same prirode posla (što žele da bude snimljeno) idu fotografima u detalje tumačiti "kako bi oni to nešto trebali snimati". Čisto primjera radi, jedna je mlada zahtjevala "fotke vjenčanja u paparazzo stilu", iako je fotografkinja savjetovala da je bolje da naprave i klasične pozirane fotke, što je mlada "znalački" odbila. Kada je nakon vjenčanja dobila što je htjela - nije bila zadovoljna. U drugom slučaju, naručioc posla je za vrijeme snimanja doslovno disao za vratom fotografu i "morao vidjeti baš svaku snimljenu fotku" da "on vidi jel to dobro". Takvih i sličnih slučajeva ima masu.
O samozvanim redarima ne treba puno pričati, već je dosta rečeno o njima; dotični sami sebe redovito fotografima nameću kao nekakve "autoritete" i "moralne vertikale" po kojima je naravno sve "zabranjeno", i koje "znaju što se smije a što ne smije snimati, i zašto", a ako željeni rezultat izostane, najčešće se koriste argumentima sile u vidu fizičkog nasilja ili pak prijete zvanjem policije i sudskim tužbama. Uglavnom oni koji su najglasniji u tome da je nešto "zakonom zabranjeno" zapravo nikad u životu nisu ni zavirili u zakonike...
Povrh svega tu su pacijenti kojima nije jasno da u fotografski i fotoreporterski posao ponekad spada i snimanje prizora koji nisu baš ugodni za gledanje, odnosno samo prisustvovanje takvim događajima (ratovi, prirodne katastrofe, crna kronika), pa laprdaju o tome kako u tim slučajevima fotografi i fotoreporteri zapravo "ne bi smjeli" raditi svoj posao (idiotarija o "lešinarenju"), odnosno "trebali bi raditi sve drugo samo ne svoj posao" (famozna floskula "zašto snima? zašto ne pomogne?")
No nisu samo fotografi na tapeti takvih likova. Slične stvari se dešavaju i ljudima koji rade druge poslove. Npr. radnicima na gradnji i održavanju cesta. (za pojašnjenje, vidi tekst: Fotograf na lopati, op.a.)
Princip je gotovo isti - čim se negdje krene obavljati radove, praktički svaka šuša koja se pojavi u blizini "zna kako se gradi cesta" iako nikad u životu nije to ni vidjela, a kamoli i sama radila, pa krene sa "soljenjem pameti" oko toga "što bi trebalo i kako bi trebalo"...
Prvo je tu nestrpljivost zbog "predogog trajanja radova", jerbo bi po njihovom cesta trebala bit gotova prek noći. Naravno, tu je i onda dobra stara da "nijedna opcija nije dobra" - prvo "nije dobro" jer su rupe na cesti (da kad će se to pokrpat?), kad se krpaju rupe onda "nije dobro" jer se "samo krpaju rupe", a kad se ide radit kompletan rekonstrukcija opet "nije dobro" jer "im smeta buka"/"ne mogu autima do kuće" i slične gluposti. Onda je tu i onbavezno preispitivanja "logike" da "kad već rade to, zašto usput ne naprave još nešto". Povrh svega tu su i oni koji ignoriraju prometne znakove i ulaze autima na gradilište; ili se prave grbavi da "nema znaka" ili "nisu vidjeli znak", do toga da " oni tamo žive", ometajući tako radove i ugrožavajući kako radnike tako i vlastita vozila (očito je zbog komocije mnogima ispod časti parkirati vozila u susjednoj ulici, i prepješačiti do kuće), te i čineči štetu nerijetko prelazeći preko friško postavljenih rubnjaka, kanalica te rešetki i poklopaca kanalizacije i vodovoda. I naravno povrh svega tu su razni pacijenti (svi od reda "inženjeri") koji misle da su oni ti koji određuju što se oko njih (ne)smije događati, pa ometaju radove, izvode drame na gradilištu pokušavajući izazvati svađu, ili pak prijete ili nasiljem ili "mjerodavnim gradskim institucijama"...
