Fotografi svih zemalja naoružajte se...

nedjelja, 08.12.2013.

Umjetnost samoobmane

Ljudi su oduvijek radije vjerovali u ugodnu obmanu (tj. laž) nego bili spremni prihvatiti neugodnu istinu. Oni koji su se u startu spremni suočavati sa istinom su rijetki i uglavnom iznimke koje potvrđuju pravilo, a u većini ljudi koji vjeruju u obmane su često takvi velika smetnja (otprilike na način da "ludim smatraju onoga čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine" op.a.)

Jedna od metoda stvaranja "ugodnih obmana", između ostaloga je i samoobmana - uvjeravanje sammih sebe da stvarnost nije onakva kakva doista jest, već da je onakva kakva želimo da bude. To naravno rezultira vrlo iskrivljenom precepcijm stvarnosti i problemima u komunikaciji s okolinom.

Štoviše, mnoge samoobmane nisu rezultat nekog trenutka, već ih ljudi nose u sebi čak još od ranog djetinjstva, dovoljno dugo da im se čine istinitima, iako je riječ o lažima.

PERSONALIZACIJA

Personalizacija je doživljavanje svega na osobnoj razini. Osoba sklona personalizaciji, vjeruje da sve što se događa, događa se baš samo njoj ili zbog nje, odnosno što ljudi oko nje rade, da rade njoj osobno. Uglavnom, što su ljudi veći egoisti, tim više se događa ova pojava, odnosno skloni su više stvari doživljavati osobno.

Naravno, to sve ne znači da bi trebalo baš sasvim nehajno reagirati na sve ono što se događa u okolini, no pretjerana sklonost personalizaciji nečijih postupaka samo navodi na pretjeranu reakciju, a osim što otežava rješavanje problema, može u krajnjem slučaju inače sasvim nevažnu i potpuno bezazlenu situaciju (na koju zapravo ne treba previše obraćati pažnju), pretvoriti u (verbalni ili čak fizički) obračun.

Da se navede primjer iz fotografskog svijeta, to je onaj famozni primjer kad se netko obruši na fotografa koji snima, sa primjedbom da što on ima "baš njega snimati" (ili snimati uopće) samo zato jer mu se zatekao u kadru, iako je ovaj snimio i još 50 drugih ljudi, od kojih nitko nije imao ni najmanju primjedbu.

EMOCIONALNO REZONIRANJE

Emocionalno rezoniranje je iskrivljavanje stvarnosti po principu "Zato što ja osjećam da je nešto istina, to mora biti istina". Odnosno, u ovom slučaju, osoba smatra da su osjećaji jednako važni kao činjenice, ako ne čak i važniji od pravih činjenica.

Međutim, glavni problem sa osjećajima je taj što se osjećaji mogu poprilično mijenjati i često su teško predvidljivi, a najčešće proizlaze iz iracionalnih, impulzivnih i nerealnih načina razmišljanja i osobnih svjetonazora (predrasuda, stereotipa, iskustava i trauma...). Čak štoviše, često mogu biti direktna suprotnost činjenicama. Dodatni problem je i taj što se u knjigama koje se bave modernom popularnom psihologijom, a koje pojedini uzimaju zdravo za gotovo, ljudima uporno pokušava nametnuti besmislica kako "moramo bezuvijetno vjerovati svojim osjećajima" jer su "osjećaji najbolji vodič (za donošenje odluka)". Ovo je zapravo najbolji put prema emocionalnoj nestabilnosti i potpunom kaosu u interakciji sa okolinom (takve pojave bi se mogle čak nazvati "emocionalnim fah-idiotizmom", op.a.)

Tako npr. osjećaji straha, često vezani uz paranoju, znaju se javljati kod pojedinaca kada je u pitanju fotografiranje, pogotovo ako su ti pojedinci odrastali u sredinama gdje su fotografi bili glavni objekt nekog oblika demoniziranja, pa se netko iz takvog nekog razloga upravo zbog straha "ne voli slikat". Naravno, suprotan ishod uzrokuje frustracije, a što onda uzrokuje i aktiviranje obrambenih mehanizama, od racionalizacija i projekcija, pa do agresije.

PREUVELIČAVANJE

Preuveličavanje je jedan je od češćih načina na koji ljudi iskrivljuju stvarnost. Često sitne i nevažne događaje, raznim logičkim i iracionalnim iskrivljavanjem, pretvaraju u "goleme" i "važne" događaje. Ili kako bi se reklo, "od buhe se radi slona".

Općenito, svaki čovjek tjekom života neizbježno doživi stvari koje uzrokuju frustracije: na tisuće sitnih neugodnih i razdražujućih stvari (banalan primjer npr. kad čovjek s punom košaricom čeka u redu za na brzoj blagajni), stotine većih događaja (primjerice, gubitak posla), i nekoliko životnih tragedija (npr. smrt člana obitelji ili voljene osobe). Kada bi se sve to zbrojilo, život ispada vrlo težak i problematičan. No osoba koja svakom od tih događaja, a pogotovo onim sitnim, mentalno pridaje još veće značenje, čini život još nepodnošljivijim, kako sebi tako i svojoj okolini. Za zdrave i normalne odnose s drugima, treba buhe vidjeti kao buhe, a slonove kao slonove.

Jedna od sitnica koja mnogima smeta je kada se slučajno nađu u kadru (i na slici) nekog fotografa, pa zbog svoje bujne mašte iza toga već u startu (a priori) automatski vide "jako velike (i opasne) stvari", katastrofične ishode i slično...

CRNO-BIJELA POLARIZACIJA

Osoba sklona polarizaciji stvarnost pretvara u crno-bijele ekstreme. To uglavnom funkcionira po principu "sve ili ništa", "sjajno ili grozno", "nikad ili uvijek", bez ikakve mogućnosti gradacije između ta dva ekstrema. Jedan od najgorih, ali nažalost i najčešćih načina polarzacije, je dijeljenje ljudi na "gadove" i "svece".

No problem je u tome što nitko nije niti potpuni gad niti potpuni svetac, tj. nitko nije onoliko loš koliko bi mogao biti, niti onoliko dobar koliko bi mogao biti. Etiketirati nekoga jednim ili drugim ekstremom samo znači ne sagledati cijelu osobu. Štoviše, tu su najgori oni slučajevi kada pojedinci već na temelju jedne jedine nečije osobine, trpaju ljude u jednu ili drugu kategoriju.

Čisto primjera radi, često se događa da ako čovjek ima aparat i iz hobija se bavi fotografijom, kod ljudi sklonih takvoj polarizaciji koji ne vole fotografe, takav je "voajer", "dosadnjaković", provokator", "kriminalac" (iako se se možda radi o sasvim normalnoj, kulturnoj i pristojnoj osobi), ili je pak drugi ekstrem, kod onih koj vole fotografe, da je takav "najbolji fotograf svijeta i okolice" (iako je ostatak osobe možda i više nego substandardan po pitanju kulture ni ophođenja.)

SELEKTIVNE APSTRAKCIJE

Selektivna apstrakcija je način iskrivljavanja stvarnosti koji dovodi do toga da čovjek toliko usmjerava svoju pažnju na jedan mali dio nečega, da više ne vidi cjelinu. Odnosno, "zbog stabla ne vidi šumu". (Ovo je suprotno od onoga kada se "od šume ne vidi stablo" - kad se ljudi bave gomiletinom trivijalnih stvari zbog kojih im promaknu one važne; ovdje se bave jednom nevažnom stvari koja im toliko zaokupi pažnju da ne vide veću, puno važniju stvar.)

Primjeri iz svakodnevnice kojima se može ilustrirati ovaj princip su mnogobrojni, kao npr. kada šef uopće ne obraća pažnju na svoje radnike većinu vremena kada dobro rade, ali ih "drži pod povećalom" čim naprave i najmanju grešku. Ili kada čovjek čitav dan čisti kuću i napravi 99% posla, ali si razbija glavu samo sa onih 1% koji je preostao.

Na potpuno istom principu se bazira pojava kada ljudi (uključujući i organe reda) negdje u javnosti, na nekom događaju, ili negdje drugdje, uvijek svoju pažnju u potpunosti usredotoče na jednog čovjeka sa SLR-aparatom, no nitko od njih ni najmanje ne obraća pažnju na čitavu gomilu ostalih ljudi koji snimaju sa foto-mobitelima i kompaktnim fotoaparatima.

----------------------
(uz dozvolu autora, sastavljeno na temelju feljtona o samoobmanama Nebojše Buđanovca, baziranog na knjizi Chrisa Thurmana).