Mjesto radnje, Radićeva ulica u Zagrebu. Vrijeme oko 16:10h. Dva čovjeka s fotoaparatima oko vrata, na povratku s Velesajma, sa sajma nautike, gdje su snimali plovila i pokoju hostesu, dolaze na trg Bana Jelačića i zapažaju gomilu ljudi na početku Radićeve. Iz znatiželje odlaze vidjeti što se tamo zbiva, da eventualno to snime. Ta dva čovjeka smo moj prijatelj i ja.
U trenutku kada ulazimo u Radićevu, uočavam da je ulica demolirana i prilično prazna, a gomila se okupila samo na početku ulice. Iz daljine se čuje da netko viče u megafon. Lijevo uočavam terasu kafića koja je uništena. Nastavljamo uzbrdo, i tek tada vidimo da kod Krvavog mosta stoji policijski kordon. Ispred kordona grupica ljudi, čini se izgrednika, dok je ostatak ulice prilično prazan - ima nešto prolaznika, čak ima i ljudi s djecom. U prolazu okidam tek nekoliko fotografija.
Prijatelj i ja zauzimamo poziciju ispred jednog haustora na početku ulice, u blizini Zakmardijevih stuba. Tu se već nalazi grupica ljudi s fotoaparatima raznih veličina u kojoj prepoznajem nekoliko fotoreportera. Nedugo zatim, iz prolaza koji spaja Radićevu i Tkalčićevu istrčava kordon policije i blokira ulicu. Više se ne može natrag. Kordon koji je stajao kod Krvavog mosta kreće naprijed i počinje policijska akcija čišćenja ulice. Naguravanje ljudi štitovima. Neki dobivaju i pendrekom. Sve se događa filmskom brzinom.
Grupa fotografa u kojoj smo stajali se odjednom raspršila iako je policija bila još relativno daleko. Vidim kako mi prijatelj ulazi u jedan haustor. Ja sam još na cesti, tik uz vrata haustora, namjeravam to isto, kad u tom trenutku u haustor utrčava jedan huligan pokazujući neke geste prema policiji. Grupica od 5-6 interventnih ga slijedi, a usput i mene štitovima guraju unutra.
Nakon što me jedan interventni temeljito "prešlatao" tražeći oružje, i ispitivajući što je to napipao (mobitel, novčanik i ključeve), uslijedilo je klečanje na betonu sa rukama na glavi. Koliko dugo? Ne znam. Dugo. Kad se čeka, vrijeme sporo prolazi. Noge su mi ukočene od dugog klečanja na hladnom betonu, ramena me bole od držanja ruku na glavi. Srce preskakuje i lupa ko mutavo, na momente imam dojam da ću se onesvjestiti.
Jedan od nas 10ak postrojenih u haustoru neprekidno galami o svojim pravima, da "kako to oni njega tretiraju i zašto!?". Za nagradu dobiva lisičine i ljubi beton. Čujem iza sebe da jedan od policajaca priča nešto oprilike u stilu da će nekoliko nas pustiti kad se situacija smiri, jer vidi da ne spadamo tu, da nismo huligani. Međutim, par minuta kasnije sve se mijenja. Dolazi netko, očito nadređen, viče kao luđak, daje naredbu da se sve hapsi i trpa u maricu.
Napokon pokret. Koljena su mi već toliko ukočena da jedva ustajem. Iako se ne otimamo, policajci nam zahvatom lome ruke na leđima i guraju glave prema zemlji za tih dvadesetak koraka do marice. Jedan po jedan. Prije ulaska u maricu, svatko predaje osobnu, mobitel i bateriju iz fotoaparata. Sve zapisuju, stavljaju u kuvertu.
Zadnji sam u grupi. Marica je puna. Vidim da mi je frend unutra. Njega su ukrcali među prvima. Čujem kako raspravljaju da li da mene još stave unutra ili ne. Ipak i ja idem. Unutra nas je 13. Malo je stisnuto, ali se može izdržati. Ovi koji su bliže vozačkoj kabini razaznaju da nas voze u Bauerovu. Voze nas kao krumpire.
Društvo u marici je vrlo raznoliko. Od nas 13 ispada da su možda tek dvojica-trojica pravi izgrednici. Ostatak su fotografi amateri, slučajni prolaznici, stanari Radićeve... Uz dvojicu fotografa amatera koji su u potrazi za snimkama došli pogledati što se događa, tu je i jedan čovjek kojeg je žena poslala po kruh i mlijeko u dućan. Drugi je student koji je išao kod kolege po neke skripte... Od 13 ljudi, 11 ih se doslovno našlo na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Nakon 10ak minuta vožnje stižemo u Bauerovu. Svi van. Pravac soba za zadržavanje. Nedugo nakon toga, u prostoriju u kojoj se nalazimo, u više navrata utrčavaju interventni policajci. Izvikuju nam gomilu uvreda, psovki i prijetnji u maniri najgorih huligana. U tome prednjače oni viši po činu. Jedan od njih je krvav. Ide od jednog do drugog i gleda da li je baš taj kriv za njegovu ozlijedu, a razlog za to je i više nego očit. Kako nije našao onoga koga je tražio, grupica od njih 4-5 odlazi dalje, vjerojatno u slijedeću postaju.
Počinje službena obrada. Ne abecedno već vjerojatno kako su pri dolasku naslagali fascikle. Prvo je na redu slikanje u stanju u kojem su nas uhitili. Naravno, prijatelja i mene s fotoaparatima oko vrata. Uz to se i u par navrata raspituju zašto nas dvojica imamo fotoaparate oko varata, jesmo li možda novinari.
Nakon toga pozvaju jednog po jednog na razgovor sa inspektorom. Uskoro dolazi i moj red. Uzimaju sve osobne detalje: ime, prezime, ime oca, datum i mjesto rođenja, zanimanje, zaposlenje... Koga da zovu? Majku. Već je 8 navečer, mene još nema doma, a rekao sam da ću "malo kasniti na ručak" jer idem s frendom na Velesajam. Obavljam i alkotest, koji pokazuje nula promila. Čist sam. Nakon toga davanje iskaza inspektoru o tome što sam radio u Radićevoj. Imam fotoaparat oko vrata, zar nije očito što sam radio? Na kraju svega dobivam nekakav papir iz kojeg se daje naslutiti da ću biti optužen za remećenje javnog reda i mira.
Par sati iza toga dolazi ekipa za očevid. Uzimaju uzorke DNA te uzorke vlakana tkanine sa odjeće. Svatko mora potpisati privolu. Tko ne potpiše, može dobiti sudski nalog, a u tom slučaju vade i krv. Žena koja zapisuje podatke više nalikuje na kakav foto-model nego na inspektoricu krim-policije. Raspituje se da li me što boli i imam li kakvih zdravstvenih problema. Objašnjavam svoje zdravstveno stanje, da imam srčanu manu. Čovjek koji mi uzima uzorke se raspituje o mom fotoaparatu, jer opet slijedi slikanje. Moj je Canon 350D. Njegov službeni fotoaparat za očevide je 400D koji je, po njegovm riječima, vidio jako puno patologije. U to ne sumnjam.
Čitavo vrijeme obrade situacija u sobi za zadržavanje je relativno opuštena. Razgovara se i međusobno i sa policajcima, o svim mogućim temama. Od politike i stanja u zemlji, preko zakona, policijskih postupaka i opreme, pa do fotografiranja i srodnih tema. Neki čak pričaju i viceve. Drugi pak policajcima postavljaju izrazito glupa pitanja. Na neka pitanja odgovaram ja umjesto policajaca, koji samo potvrđuju što sam ja rekao. Oni oženjeni se brinu što će im žene reći kada dođu doma.
Već je debelo iza ponoći. Atmosfera se već lagano stišava. Ljudi su umorni, gladni i žedni. Čak i ovaj koji je neprekidno galamio i postavljao glupa pitanja se utišao.
U 4 ujutro dolazi obavijest da idemo na spavanje u pritvor na Črnomerec (Oranice). Međutim kratko nakon toga dolazi obavjest da ne idemo, jer je tamo sve puno. Policajci od nekud dovlače još nekoliko stolica da se možemo ispružiti. Neki na stolice, neki na stolove. Neki spavaju ko klade i hrču. Ja sam cijelo vrijeme budan. U 5 sati obavijest da ipak idemo. Ponovo svi u maricu.
Nakon dolaska u Črnomerec, prije ulaza u ćeliju, predajem sve osobne stvari i one potencijalno opasne - sat, novčanik, ključeve, fotoaparat, remen s hlača, vezice za cipele... Sve se to popisuje i stavlja u pretinac. Dobivam pokrivač i stražar me prati do ćelije. U sobi sam sa šestoricom. Kako ćelija ima 6 ležajeva smještam se na podu suprotno od ulaza.
Čitavo vrijeme sam budan. Ležim na pokrivaču na podu i buljim u plafon. Po tome što se razdanjuje, zaključujem da je blizu 7 sati ujutro. Ekipa se lagano budi. Nedugo zatim stražar donosi doručak. Za svakoga po dvije šnite kruha kroz koje gotovo da se vidi, i jedna mini čajna pašteta. Uspjevamo od neljubaznog stražara doznati da dežurni sudac radi od 8 ujutro.
Iz razgovora sa "cimerima" doznajem da su i oni uhićeni u Radićevoj, te da su neki od njih prošli i "poseban tretman". Isto tako doznajem da su svi dobili kaznene prijave. Uglavnom sprečavanja službene osobe i napad na službenu osobu.
Izgleda da se prvo rješava one koji su zaradili prekršajne prijave jer relativno brzo dolazim na red. U pratnji pravosudnog policajca dolazim pred dežurnu sutkinju. Ponovo ista priča: ime, prezime, ime oca i ostatak podataka. Nakon toga čitanje optužnice.
Prema onome što piše u optužnici, ispada da smo se skrivali u haustoru odakle smo staklenim bocama ("pored kojih smo bili zatečeni") namjeravali napasti policiju. Poričem optužnicu i iznosim obranu - u detalje opisujem gdje sam bio, što sam radio, kako sam se zatekao tamo i sa kojom svrhom, te koliko sam slika (i čega) snimio. Sutkinja diktira zapisnik i zaključuje da na temelju moje obrane nema osnova za moje daljnje zadržavanje. Potpisujem zapisnik i uručuju mi papir s pozivom na ročište.
Nešto kasnije, ponovo stražar dolazi po mene. Prva pomisao da izlazim, no ponovo me vode pred sutkinju. Dobivam rješenje o zabrani pristupa centru grada (u kojem inače i živim!) i usmenu obavijest da ću biti pušten u 13h. Vraćaju me u ćeliju. Nedugo nakon toga u ćeliju stiže ručak u obliku dvije tanke šnite kruha i dvije mini hrenovke.
27.2., 13h. Stražar otključava vrata. Dobivam natrag svoje stvari i izlazim. Na izlazu iz zgrade primjećujem da još nekoliko drugih ljudi od društva iz marice isto izlazi. Po jednog mlađeg dolazi mama. Dere se na njega je li normalan. Uskačem i tumačim ženi da je nas dosta policija pokupila samo jer smo bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ova se donekle smiruje, trpa sina u auto i odlazi. Vidim da i moj prijatelj isto izlazi. S jedne strane smo sretni što smo vani, s druge strane znamo da je ovo tek početak i da nam sada slijedi pisanje žalbi i traženje odvjetnika.
Koji su dojmovi?
Kao prvo, čini se da se sam mentalitet interventnih policajaca u ovakvim situacijama ne razlikuje baš previše od uništavački nastrojenih huligana. Razlika je možda jedino što ovi na sebi imaju uniformu i fizčki su bolje pripremljeni. Čini se isto tako da što je netko od njih viši po činu očito ima većih problema sa razlikovanjem cigle od fotoaparata, zbog toga što kasnije naknadno saznajem da prijatelj i ja nismo bili jedini ljudi s fotoaparatima koji su bili uhićeni.
S druge strane, temeljni policajci u postaji koji su nas čuvali, te inspektori iz ekipe za očevide koji su nas "obrađivali" spadaju u ljubaznije ljude koje sam u životu sreo. Štoviše, policajci u postaji su čak davali i svoje cigarete kada ih je ljudima koji puše ponestalo, a u jednom trenutku su nam čak omogućili da dobijemo i kavu.
Na kraju, što se svega ovoga proživljenog tiče, zasigurno će se naći netko tko će pametovati i izigravati generala nakon bitke. No svakome se može dogoditi da se ni kriv ni dužan nađe na krivom mjestu u krivo vrijeme i nastrada (makar zbog puke znatiželje). U nekim situacijama, kao ova, to može biti "samo" izuzetno neugodno. U nekim drugim situacijama može biti čak i fatalno.
Ponovo se dogodilo nekoliko slučajeva da je američka policija, praktički bez ikakvog razloga, uhitila fotoreportere koji su snimali policijsku akciju rastjerivanja prosvjednika koji sudjeluju u pokretu "Occupy".
Prvi slučaj dogodio se u Washingtonu gdje je policija uhitila fotroreportera (navodno zato što ga je "netko prijavio za napad") da bi ga zatim držali u pritvoru 48 sati, bez podizanja ikakvih optužbi.
Drugi slučaj dogodio se u Miamiju, samom autoru bloga "Photography is Not a Crime", nakon što je također snimao sličnu policijsku akciju. Inače, dotični je već do sada bio dva puta uhićen, također zbog fotografiranja policije u akciji...
Fotoreporter Malcom Browne je 10.6.1963. u Saigonu snimio nesvakidašnji prizor. Naime, svjedočio je događaju u kojem se budstički redovnik Thích QuŁng Đéc, iz protesta prema represiji, na ulici polio benzinom i zapalio.
Svima je poznato da je nedavno donešen novi kazneni zakon koji još ne vrijedi, ali će stupiti na snagu na dan ulaska Hrvatske u EU, 1.7.2013. godine.
Jedna stvar vezana uz dotični zakon, a koja se tiče svih fotografa, ali i svih onih kojima "fotografi jako idu na živce", su zakonski članci koji sankcioniraju fotografiranje...
Tako je ono što je u starom (tj. trenutno važećem zakonu) definirano u članku 131. kao "Tajno i neovlašteno snimanje", u novom zakonu definirano je u članku 144. kao "Neovlašteno slikovno snimanje".
Članak 144.
(1) Tko drugoga koji se nalazi u stanu ili prostoru posebno zaštićenom od pogleda neovlašteno slikovno snimi ili takvu snimku uporabi ili učini dostupnom trećoj osobi i na taj način povrijedi njegovu privatnost, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
Drugim riječima, za razliku od trenutnog zakona u kojem je dotična stvar bila prilično nedorečena, i koju se zbog nedorečenosti moglo prilično lako tumačiti prema potrebi (u smislu "je li znači da je snimanje tajno ako je kamera skrivena, ili ako osoba ne zna da je snimana?" te kada i gdje je to točno potrebno ovlaštenje), u novom zakonu je točno definirano na što se dotični članak odnosi i što je po tom pitanju kažnjivo.
Drugim riječima, snimanje na javnoj površini je sasvim legalno, bez obzira koliko se to možda nekome iz nekog razloga ne sviđalo pa se radi toga bunili.
U Americi se prije nekoliko dana dogodio brutalan napad na jednog fotografa. Povod napadu navodno je bio je taj što je dotični snimio snimanje "reality showa" ispred jednog restorana. Sa javne površine. Nakon toga ga je fizički napalo nekoliko ljudi.
M42 je oznaka metričkog navoja promjera 42mm sa hodom navoja od 1mm. Neki objektivi nose ovu oznaku iz razloga što se upravo takvom vrstom navoja spajaju na fotoaparate.
Najveća prednost M42 objektiva je u tome što se dotični objektivi mogu montirati praktički na bilo koji postojeći aparat koji omogućava izmjenu objektiva (uglavnom SLR aparati) - od aparata koji na tijelu imaju m42 montažu motiraju se direktno, a kod fotoaparata koji je nemaju, uz pomoć odgovarajućeg adaptera.
Mana M42 objektiva jest ta da m42 objektivi nemaju autofokus funkciju (ručno se namještaju fokus i otvor blende), te da određeni načini rada na modernim fotoaparatima zbog toga neće raditi (uglavnom radi samo manualni mod i mod prioroteta otvora blende). Druga mana je da zamjena objektiva često zahtjeva puno više "šarafljenja" u odnosu na "bajonet" montažu (gdje je za stavljanje i skidanje objektiva potebno zakrenuti objektiv za cca 1/4 kruga ili čak i manje.)
Iako se dobar dio M42 objektiva može sasvim komotno upotrijebiti na digitalnim fotoaparatima, treba samo voditi računa o kvaliteti stakla. Naime, u moru danas dostupnih m42 objektiva, ovisno o proizvođaču i vrsti leće, može se naći svega - od onih objektiva koji po pitanju oštrine, kontrasta i optičkih defekata* praktički imaju optičke sposobnosti prosječne pepljare, pa do vrhunskih oštrih i kontrastnih leća.
Danas je M42 objektive vrlo lako nabaviti preko oglasnika, a cijene su prilično povoljne jer se mogu nabaviti gotovo isključivo rabljeni (firma koje proizvode nove m42 objektive gotovo više da i nema) - konačna cijena najviše ovisi samo o proizvođaču i fizičkom stanju samog objektiva.
Za kraj, jedna vrlo važna usputna napomena: Postoje neki objektivi sa navojem promjera 42mm, no kod kojih hod navoja nije 1mm već 0,75mm! Bilo kakav pokušaj montiranja dotičnih objektiva na m42 fotoaparat ili m42 adapter će neizostavno uzrokovati oštećenje navoja na tijelu aparata, adapteru ili samog navoja objektiva, te o tome treba voditi računa.
Lomografija je smjer u fotografiji, u kojoj se u svrhu snimanja koriste stari jednostavni i plastični fotoaparati na film, uglavnom ruske proizvodnje. Sam naziv dolazi od imena ruske tvornice Lomo koja je proizvodila takve aparate.
Osim samih aparata, nerjetko se namjerno koriste filmovi loše kvalitete (ili oni kojima ej debelo istekao rok trajanja), a čak se i teničke neispravnosti aparata (kao npr. propuštanje svijetla) prihvaćaju u službi umjetničkog efekta.
Ljudi koji se bave lomografijom imaju svojih "10 pravila lomografije":
1. Uvijek nosi fotoaparat sa sobom
2. Koristi ga i danju i noću
3. Lomografija nije smetnja živoru, već dio života
4. Pokušaj snimaj s boka
5. Približi se onome što snimaš što je više moguće
6. Ne razmišljaj
7. Budi brz
8. Ne moraš uvek znati što loviš na film prije snimanja...
9. ... niti poslije snimanja
10. Ne obraćaj pažnju na pravila
Jedna od stvari koja je vrlo bitna za dobru fotografiju, pogotovo onu dokumentarnu, je sreća, odnosno puka slučajnost. Ponekad se to da fotograf bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme dogodi sasvim slučajno i neplanirano, no rezultira jedinstvenim i neponovljivim fotografijama.
Jedan od pionira dokumentarne fotografije, Henri Cartier-Bresson, na jednom je gradilištu gurnuo objektiv svojeg aparata kroz rupu u ogradi od dasaka s namjerom da snimi što je unutra i slučajno okinuo baš u trenutku kada je neki čovjek skočio preko lokve. Čovjek je skočio bez da je Bresson dao ikakav znak ovome kada da skoči. Dotična slika postala je poznata kao "odlučujući trenutak." (SLIKA)
Robert Capa je, za vrijeme Španjolskog građanskog rata, tako snimio trenutak u kojem je jednog vojnika pogodio i ubio metak. Iako je vojnik identificiran od strane njegovog vlastitog brata i iako je potvrđeno da je doista tada poginuo, mnogi su kasnije tvrdili kako je slika "sigurno lažirana". (SLIKA)
Jedna druga fotografija, koju je snimio fotoreporter Yasushi Nagao, također je nastala kao rezultat puke slučajnosti - za vrijeme govora Inejira Asanume dogodilo se da je na pozornicu utrčao čovjek naoružan kratkim mačem i njime ubio dotičnog. Naravno da je ubojstvo bilo sasvim neočekivano, a ne dio nekakve urote ili dogovora između fotografa i ubojice! (SLIKA)
Identična stvar dogodila se kod ubojstva Lee Harvey Oswalda (SLIKA) i ubojstva vijetnamskog zarobljenika - fotografi su pukom slučajnošću bili na pravom mjestu i u pravo vrijeme. (SLIKA).
Ovakvih bi se primjera sigurno dalo nabrojati još mnogo...
Međutim, kad god se tako nešto dogodi, da se fotograf pukom slučajnošću nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i snimi nešto nevjerojatno i neočekivano, uvijek će se naći "eksperata" koji će, iz nekog samo njima znanog razloga i potrebe, tvrditi da je neka takva nevjerojatna i pukom srećom snimljena slika "sigurno namještena", jer je prema njihovim poimanjima svijeta i fotografije sve oko njih nekakva urota te je "jednostavno nemoguće" da se nešto nevjerojatno snimi sasvim slučajno.
S obzirom na to da se ulični fotografi ponekad moraju na ulici "opravdavati" pred "zabrinutim" i "opreznim" ljudima (čitaj: svakoj besposlenoj šuši koja ih se sjeti pozivati na odgovornost), oko toga "koga i zašto snimaju", jedan bloger sastavio je "listu isprika" koje se mogu upotrijebiti u takvim slučajevima. A loše isprike su bolje od nikakvih.
Evo samo nekoliko...:
"Snimao sam zgradu kad ste mi ušetali u kadar. Kvragu…!"
"Ja sam turist i snimam život u gradu"
"Nabavio sam novi fotoaparat, pa ga malo testiram…"
"Jako sličite na moju baku…"
"Mislio sam da ste slavna osoba…"
"Kamera je pokvarena, snima sama od sebe…"
"Da, ja sam perverznjak, hvala vam što ste me zadovoljili..."
"Drugi se drogiraju, a ja snimam ljude na cesti…"
"Dajte mi adresu, poslat ću vam sliku…"
"Jednog dana ćete biti ponosni što sam vas snimio…"
"Ne, ne mogu izbrisati sliku, snimam na film…"
"…" (Pravite se da ste gluhonijemi. Dajte osobi karticu na kojoj piše što radite.)
"…" (Pravite se da ste autist s Aspergerovim sindromom)
S obzirom da je "lijepa naša" u zadnje vrijeme obilno prekrivena bijelim pokrivačem, kojega neki vole (uglavnom djeca i neki fotografi), a neki ne (počevši od ljudi koji imaju auto), možda bi bilo dobro reći koju riječ s time u vezi...
Jedan od najvećih problema fotografiranja po snijegu je mjerenje svijetla za ispravnu ekspoziciju - ispravna ekspozicija određuje koliko će slika biti svijetla (tamna). Naime, čisti bijeli snijeg ima jako visoku refleksiju svijetla (tzv. "bjelinu"). Upravo zbog te vrlo velike refleksije svijetla događa se da kod mjerenja svijetla svjetlomjer misli kako treba skratiti ekspoziciju, a što redovito rezultira time da slike ispadaju pretamne - snijeg ispadne sivkast umjesto bijel, dok sve drugo tamnije bude jako podeksponirano ili sasvim crno.
To se može riješiti na nekoliko načina....
Prvi način je da se kod snimanja na snijegu aparat (ako to omogućava) podesi da namjerno preeksponira snimke za cca. jednu blendu. Kod digitalije to nije problem, jer se može vidjeti dobiveni rezultat na ekranu, i prema dobivenom rezultatu napraviti potrebnu korekciju po sistemu pokušaja i pogreške.
Drugi način (koji je posebno koristan kod snimanja filmom) jest odabrati neku referentnu stvar koja treba biti ispravo eksponirana i nakon što je na toj stvari svijetlo izmjereno, više se ne mijenaju postavke ekspozicije ako se ne promijene svijetlosni uvjeti. Ljudi koji snimaju na film, vole koristiti tzv. "zonski sustav", a ekpoziciju odrediti tako da svjetlomjerom ili aparatom očitaju refleksiju svijetla sa svojeg dlana (bez rukavice naravno), ili pak, ako je imaju, upotrijebe tzv. sivu kartu.
Naravno, onaj treći i najlakši način jest u nekom programu za obradu, kod pretamnih slika naknadno korigirati tonove i kontrast.
Fotografiju je snimio Eddie Adams, 1. veljače 1968. godine. U trenutku kada je fotografija snimljena, metak je već bio ispaljen iz revolvera i nalazio se u glavi pogubljenog.
Jedna od gorih stvari koja se može dogoditi fotografu (osim one da mu netko ukrade opremu) jest da mu crkne fotoaparat. Prema dobrom starom Murphyjevom zakonu, to će se dogoditi u najnezgodnijem trenutku i to nakon što istekne garancije na aparat.
Kako su fotoaparati zbog svoje složenosti (pogotovo oni digitalni) vrlo osjetljivi, mogućih uzroka za kvarove ima napretek; od istrošenih kontakata, korozije, pa do dezintegracije sklopa zatvarača i senzora. No koji god razlog bio, to najčešće znači dvije stvari:
1. Nemogućnost fotografiranja
2. Posjet servisu
Da bi se spriječilo ovo prvo (nemogućnost fotografiranja), dobro je uvijek imati nekakav (bilo kakav) rezervni fotoaparat.
Što se pak cijena servisa tiče, to će uvijek ovisiti o vrsti kvara i fotoaparata. No u slučaju težih kvarova, ponekad može biti isplativije nabaviti novi aparat, pogotovo ako cijena popravka nadmaši vrijednost samog uređaja.
Već nekoliko mjeseci na ulazu u Zagrebparkingovu podružnicu u Šubićevoj ulici u Zagrebu stoji naljepnica "zabranjeno fotografiranje". Zanimljivo je da je to jedini znak zabrane na ulazu.
I dok je očito fotoaparat velika prijetnja sigurnosti, istovremeno u dotični prostor nije zabranjeno unošenje oružja (nema znaka), uvođenje pasa (nema znaka), a nema ni znaka zabrane pušenja (koje doduše jest zabranjeno zakonom ali naljepnica kao podsjetnik dobro dođe).
No dok s jedne strane postoji naljepnica zabrane, odmah pored nje je i velika tabla "prostor pod video nadzorom". Tako dok se jednima "iz sigurnosnih razloga" brani snimanje, drugi "iz sigurnosnih razloga" rade upravo to - snimaju. Moglo bi se postaviti pitanje da li ta "zabrana snimanja" vrijedi za sve, ili samo za one sa većim "profi" SLR aparatima?
No postavlja se i pitanje koga ili što fotografiranje ugrožava u bezličnom predvorju sa šalterima na kojima se izdaju parkirne karte i i storniraju "dnevne karte". Osim što možda može nekome tko nema olovku pri ruci pomoći da "zapamti" (snimi) radno vrijeme, ili neku obavijest koje redovito tamo bivaju izvješena.
No s druge strane, možda su i kod nas, po uzoru na svijetske rendove ljudi s fotoaparatima proglašeni većom opasnošću od ljudi s oružjem, ili pak veća neugodnost od psećih fekalija i cigaretnog dima?
Bavljenje fotografijom je relativno skup sport. Kako god da se okrene, za fotografiranje je nužno potrebna oprema u vidu nekakavog fotoaparata. Ovisno o tome koliko ozbiljno se netko namjerava baviti fotografijom, koliko misli ulagati u dodatnu opremu, te na kraju kojim se žanrom i vrstom (klasičnom ili digitalnom) fotografije misli baviti, o tome će u konačnici ovisiti i troškovi.
DIGITALNA FOTOGRAFIJA
Za bavljenje digitalčnom fotografijom potreban je digitalni fotoapaarat. Ovisno o vrsti i tehničkim karakteristikama, cijene novih uređaja kreću se od 500-600kn za "idiot"-kompakte, dok se pristojni SLR sa sasvim solidnim objektivom može nabaviti za nekoliko (desetaka) tisuća kuna. Gornja granica po pitanju cijene ne postoji...
Glavna prednost kod snimanja digitalijom jest što omogučava praktički neograničeno snimaje (po sistemu "piši-briši"). Kako digitalija ne troši jednokratni medij za snimanje (filom) već snima na memorijske kartice, tako je trošak po snimljenoj slici su praktiki 0kn. To je upravo i jedan od glavnih razloga zbog kojeg se danas mahom svi fotografi odlučuju za digitaliju, pogotovo oni koji zbog prirode posla snimaju mnogo slika.
Jedini trošak koji s etu javlja je onaj prilikom printanja slika. bilo u kućnoj radinosti na printeru, bilo u nekom foto studiju, gdje je trošak ovisi o željenom formatu slike.
KLASIČNA (FILMSKA) FOTOGRAFIJA
Kod klasične fotografije stvari su po pitanju troškova nešto drugačije. Kako se fotoaparati na film više gotovo i ne proizvode, tako ih je moguće nabaviti gotovo isklučivo rabljene, i to ponekad izuzetno povoljno. Potpuno manualne aparate poput kakvog zenita ili Praktice, moguće je (potpuno ispravne!) nabaviti već za kakvih 200-300kn, dok se cijene naprednijih autofokusnih SLR-a kreću u rangu nekoliko tisuća kn.
Međutim, za razliku od digitalije, ovi aparati troše film koji je jednokratan medij i koji ima svoju cijenu. Ako bi se računalo da prosječna rola filma od 36 snimaka košta oko 35kn (iako se može naći i jeftinijih ali i skupljih filmova), ispada da je nekakva prosječna cijena po snimljenoj fotografiji oko 1kn. Ako se u to još uračuna i razvijanje filma u foto-studiju (20-30kn) te skeniranje (digitaliziranje) filma (otprilike još 30kn ako ne i više), ispada da prosječni trošak može narasti na čak 3-4 kn po ispucanoj slici.
Oni koji razvijaju i skeniraju filmove u kućnoj radinosti, mogu u tom pogledu smanjiti troškove, no i to zahtjeva određena početna ulaganja u vidu opreme za razvijanje i skenera za film.
OSTALI TROŠKOVI
Uz sve ovo ne treba zaboraviti da snimljena slika nije slika ako nije ispisana na papir, no troškovi po pitanju ispisa slika na papir su zbog velikog broja mogućnosti ispisa (formati, vrste podloge isl) su vrlo varijabilni i ovisa samo o fotografovim željama.
ZAKLJUČAK
S jedne strane, digitalija daje mogućnost da se uz možda malo veći inicijalni trošak, praktički bez ikakvih drugih značajnijih troškova, snimi gomila fotografija. S druge strane, kod filma postoji stalni trošak po snimljenoj slici koji može ponekad biti značajno financijsko opterećenje kod ljudi koji puno fotografiraju. No s druge strane, koliko god da ti troškovi mogu biti "kočnica" kvantitete, utoliko mogu natjerati fotografa da snima manje slika ali da one budu kvalitetnije.
Kada bi se išlo uspoređivati "muški" i "ženski" pristup fotografiranju i fotografiji općenito, jedna stvar jednostavno ne može ne upasti u oči - to da su muškarci redovito "opsjednuti" tehničkim aspektima fotografije, dok je ženama uglavnom bitniji onaj estetski i umjetnički dio.
Muškarci gotovo neizostavno vode polemike o opremi, vrstama fotoaparata, i objektiva, megapixelima, fotokemiji isl.... Istovremeno, žene kao da se gotovo i ne obaziru na sve to; njih u većini slučajeva više zanimaju estetksi dojam, kompozicija....
Na pitanje koji je od ova dva načina razmišljanja "bolji" odnosno koji je aspekt "važniji" nemoguće je dati odgovor. Naime, oba aspekta - i tehnička izvedba i estetski dojam - jednako su važni.
Naravno da postoje određeni žanrovi fotografije koji "opraštaju" sitne greške i nedostatke u jednom ili drugom području, no intenzivno inzistiranje samo na jednom (npr. samo na tehničkoj izvedbi) često zna ukazivati da fotograf "šepa" po pitanju onog drugog. (Klasični primjer ovoga je vjerovanje da je fotograf onoliko dobar koliko je dobra njegova oprema).
No na kraju, prosječnog će promatrača (a koji naravno u većini slučajeva nije fotograf!!) zanimati će samo ono što kao sliku vidi ispred sebe, a da li ćemu se slika svidjeti ili ne, ovisiti će samo o njegovom osobnom ukusu, bez obzira na to kakvom je opremom i pri kojim psotavkama slika snimljena.
Ovo je samo još jedan slučaj koji zorno pokazuje kakvih se sve primitivnih i neobrazovanih idiota može naći kako obavljaju zaštitarski posao, te da se čini kako su agresivni ispadi zaštitara prema fotografima sve više pravilo a sve manje iznimka, te da sve češće zaštitari imaju problema sa poznavanjem elementarnog bon-tona, kao i poznavanjem svojih ovlasti i aktualnih zakona koji ih se tiču - prijetnja nasiljem je kazneno djelo! To što netko nosi uniformu, kakva god ona bila, ne znači da dotična osoba ima imunitet prema zakonskim sankcijama!
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
