Mjesto radnje, Radićeva ulica u Zagrebu. Vrijeme oko 16:10h. Dva čovjeka s fotoaparatima oko vrata, na povratku s Velesajma, sa sajma nautike, gdje su snimali plovila i pokoju hostesu, dolaze na trg Bana Jelačića i zapažaju gomilu ljudi na početku Radićeve. Iz znatiželje odlaze vidjeti što se tamo zbiva, da eventualno to snime. Ta dva čovjeka smo moj prijatelj i ja.
U trenutku kada ulazimo u Radićevu, uočavam da je ulica demolirana i prilično prazna, a gomila se okupila samo na početku ulice. Iz daljine se čuje da netko viče u megafon. Lijevo uočavam terasu kafića koja je uništena. Nastavljamo uzbrdo, i tek tada vidimo da kod Krvavog mosta stoji policijski kordon. Ispred kordona grupica ljudi, čini se izgrednika, dok je ostatak ulice prilično prazan - ima nešto prolaznika, čak ima i ljudi s djecom. U prolazu okidam tek nekoliko fotografija.
Prijatelj i ja zauzimamo poziciju ispred jednog haustora na početku ulice, u blizini Zakmardijevih stuba. Tu se već nalazi grupica ljudi s fotoaparatima raznih veličina u kojoj prepoznajem nekoliko fotoreportera. Nedugo zatim, iz prolaza koji spaja Radićevu i Tkalčićevu istrčava kordon policije i blokira ulicu. Više se ne može natrag. Kordon koji je stajao kod Krvavog mosta kreće naprijed i počinje policijska akcija čišćenja ulice. Naguravanje ljudi štitovima. Neki dobivaju i pendrekom. Sve se događa filmskom brzinom.
Grupa fotografa u kojoj smo stajali se odjednom raspršila iako je policija bila još relativno daleko. Vidim kako mi prijatelj ulazi u jedan haustor. Ja sam još na cesti, tik uz vrata haustora, namjeravam to isto, kad u tom trenutku u haustor utrčava jedan huligan pokazujući neke geste prema policiji. Grupica od 5-6 interventnih ga slijedi, a usput i mene štitovima guraju unutra.
Nakon što me jedan interventni temeljito "prešlatao" tražeći oružje, i ispitivajući što je to napipao (mobitel, novčanik i ključeve), uslijedilo je klečanje na betonu sa rukama na glavi. Koliko dugo? Ne znam. Dugo. Kad se čeka, vrijeme sporo prolazi. Noge su mi ukočene od dugog klečanja na hladnom betonu, ramena me bole od držanja ruku na glavi. Srce preskakuje i lupa ko mutavo, na momente imam dojam da ću se onesvjestiti.
Jedan od nas 10ak postrojenih u haustoru neprekidno galami o svojim pravima, da "kako to oni njega tretiraju i zašto!?". Za nagradu dobiva lisičine i ljubi beton. Čujem iza sebe da jedan od policajaca priča nešto oprilike u stilu da će nekoliko nas pustiti kad se situacija smiri, jer vidi da ne spadamo tu, da nismo huligani. Međutim, par minuta kasnije sve se mijenja. Dolazi netko, očito nadređen, viče kao luđak, daje naredbu da se sve hapsi i trpa u maricu.
Napokon pokret. Koljena su mi već toliko ukočena da jedva ustajem. Iako se ne otimamo, policajci nam zahvatom lome ruke na leđima i guraju glave prema zemlji za tih dvadesetak koraka do marice. Jedan po jedan. Prije ulaska u maricu, svatko predaje osobnu, mobitel i bateriju iz fotoaparata. Sve zapisuju, stavljaju u kuvertu.
Zadnji sam u grupi. Marica je puna. Vidim da mi je frend unutra. Njega su ukrcali među prvima. Čujem kako raspravljaju da li da mene još stave unutra ili ne. Ipak i ja idem. Unutra nas je 13. Malo je stisnuto, ali se može izdržati. Ovi koji su bliže vozačkoj kabini razaznaju da nas voze u Bauerovu. Voze nas kao krumpire.
Društvo u marici je vrlo raznoliko. Od nas 13 ispada da su možda tek dvojica-trojica pravi izgrednici. Ostatak su fotografi amateri, slučajni prolaznici, stanari Radićeve... Uz dvojicu fotografa amatera koji su u potrazi za snimkama došli pogledati što se događa, tu je i jedan čovjek kojeg je žena poslala po kruh i mlijeko u dućan. Drugi je student koji je išao kod kolege po neke skripte... Od 13 ljudi, 11 ih se doslovno našlo na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Nakon 10ak minuta vožnje stižemo u Bauerovu. Svi van. Pravac soba za zadržavanje. Nedugo nakon toga, u prostoriju u kojoj se nalazimo, u više navrata utrčavaju interventni policajci. Izvikuju nam gomilu uvreda, psovki i prijetnji u maniri najgorih huligana. U tome prednjače oni viši po činu. Jedan od njih je krvav. Ide od jednog do drugog i gleda da li je baš taj kriv za njegovu ozlijedu, a razlog za to je i više nego očit. Kako nije našao onoga koga je tražio, grupica od njih 4-5 odlazi dalje, vjerojatno u slijedeću postaju.
Počinje službena obrada. Ne abecedno već vjerojatno kako su pri dolasku naslagali fascikle. Prvo je na redu slikanje u stanju u kojem su nas uhitili. Naravno, prijatelja i mene s fotoaparatima oko vrata. Uz to se i u par navrata raspituju zašto nas dvojica imamo fotoaparate oko varata, jesmo li možda novinari.
Nakon toga pozvaju jednog po jednog na razgovor sa inspektorom. Uskoro dolazi i moj red. Uzimaju sve osobne detalje: ime, prezime, ime oca, datum i mjesto rođenja, zanimanje, zaposlenje... Koga da zovu? Majku. Već je 8 navečer, mene još nema doma, a rekao sam da ću "malo kasniti na ručak" jer idem s frendom na Velesajam. Obavljam i alkotest, koji pokazuje nula promila. Čist sam. Nakon toga davanje iskaza inspektoru o tome što sam radio u Radićevoj. Imam fotoaparat oko vrata, zar nije očito što sam radio? Na kraju svega dobivam nekakav papir iz kojeg se daje naslutiti da ću biti optužen za remećenje javnog reda i mira.
Par sati iza toga dolazi ekipa za očevid. Uzimaju uzorke DNA te uzorke vlakana tkanine sa odjeće. Svatko mora potpisati privolu. Tko ne potpiše, može dobiti sudski nalog, a u tom slučaju vade i krv. Žena koja zapisuje podatke više nalikuje na kakav foto-model nego na inspektoricu krim-policije. Raspituje se da li me što boli i imam li kakvih zdravstvenih problema. Objašnjavam svoje zdravstveno stanje, da imam srčanu manu. Čovjek koji mi uzima uzorke se raspituje o mom fotoaparatu, jer opet slijedi slikanje. Moj je Canon 350D. Njegov službeni fotoaparat za očevide je 400D koji je, po njegovm riječima, vidio jako puno patologije. U to ne sumnjam.
Čitavo vrijeme obrade situacija u sobi za zadržavanje je relativno opuštena. Razgovara se i međusobno i sa policajcima, o svim mogućim temama. Od politike i stanja u zemlji, preko zakona, policijskih postupaka i opreme, pa do fotografiranja i srodnih tema. Neki čak pričaju i viceve. Drugi pak policajcima postavljaju izrazito glupa pitanja. Na neka pitanja odgovaram ja umjesto policajaca, koji samo potvrđuju što sam ja rekao. Oni oženjeni se brinu što će im žene reći kada dođu doma.
Već je debelo iza ponoći. Atmosfera se već lagano stišava. Ljudi su umorni, gladni i žedni. Čak i ovaj koji je neprekidno galamio i postavljao glupa pitanja se utišao.
U 4 ujutro dolazi obavijest da idemo na spavanje u pritvor na Črnomerec (Oranice). Međutim kratko nakon toga dolazi obavjest da ne idemo, jer je tamo sve puno. Policajci od nekud dovlače još nekoliko stolica da se možemo ispružiti. Neki na stolice, neki na stolove. Neki spavaju ko klade i hrču. Ja sam cijelo vrijeme budan. U 5 sati obavijest da ipak idemo. Ponovo svi u maricu.
Nakon dolaska u Črnomerec, prije ulaza u ćeliju, predajem sve osobne stvari i one potencijalno opasne - sat, novčanik, ključeve, fotoaparat, remen s hlača, vezice za cipele... Sve se to popisuje i stavlja u pretinac. Dobivam pokrivač i stražar me prati do ćelije. U sobi sam sa šestoricom. Kako ćelija ima 6 ležajeva smještam se na podu suprotno od ulaza.
Čitavo vrijeme sam budan. Ležim na pokrivaču na podu i buljim u plafon. Po tome što se razdanjuje, zaključujem da je blizu 7 sati ujutro. Ekipa se lagano budi. Nedugo zatim stražar donosi doručak. Za svakoga po dvije šnite kruha kroz koje gotovo da se vidi, i jedna mini čajna pašteta. Uspjevamo od neljubaznog stražara doznati da dežurni sudac radi od 8 ujutro.
Iz razgovora sa "cimerima" doznajem da su i oni uhićeni u Radićevoj, te da su neki od njih prošli i "poseban tretman". Isto tako doznajem da su svi dobili kaznene prijave. Uglavnom sprečavanja službene osobe i napad na službenu osobu.
Izgleda da se prvo rješava one koji su zaradili prekršajne prijave jer relativno brzo dolazim na red. U pratnji pravosudnog policajca dolazim pred dežurnu sutkinju. Ponovo ista priča: ime, prezime, ime oca i ostatak podataka. Nakon toga čitanje optužnice.
Prema onome što piše u optužnici, ispada da smo se skrivali u haustoru odakle smo staklenim bocama ("pored kojih smo bili zatečeni") namjeravali napasti policiju. Poričem optužnicu i iznosim obranu - u detalje opisujem gdje sam bio, što sam radio, kako sam se zatekao tamo i sa kojom svrhom, te koliko sam slika (i čega) snimio. Sutkinja diktira zapisnik i zaključuje da na temelju moje obrane nema osnova za moje daljnje zadržavanje. Potpisujem zapisnik i uručuju mi papir s pozivom na ročište.
Nešto kasnije, ponovo stražar dolazi po mene. Prva pomisao da izlazim, no ponovo me vode pred sutkinju. Dobivam rješenje o zabrani pristupa centru grada (u kojem inače i živim!) i usmenu obavijest da ću biti pušten u 13h. Vraćaju me u ćeliju. Nedugo nakon toga u ćeliju stiže ručak u obliku dvije tanke šnite kruha i dvije mini hrenovke.
27.2., 13h. Stražar otključava vrata. Dobivam natrag svoje stvari i izlazim. Na izlazu iz zgrade primjećujem da još nekoliko drugih ljudi od društva iz marice isto izlazi. Po jednog mlađeg dolazi mama. Dere se na njega je li normalan. Uskačem i tumačim ženi da je nas dosta policija pokupila samo jer smo bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ova se donekle smiruje, trpa sina u auto i odlazi. Vidim da i moj prijatelj isto izlazi. S jedne strane smo sretni što smo vani, s druge strane znamo da je ovo tek početak i da nam sada slijedi pisanje žalbi i traženje odvjetnika.
Koji su dojmovi?
Kao prvo, čini se da se sam mentalitet interventnih policajaca u ovakvim situacijama ne razlikuje baš previše od uništavački nastrojenih huligana. Razlika je možda jedino što ovi na sebi imaju uniformu i fizčki su bolje pripremljeni. Čini se isto tako da što je netko od njih viši po činu očito ima većih problema sa razlikovanjem cigle od fotoaparata, zbog toga što kasnije naknadno saznajem da prijatelj i ja nismo bili jedini ljudi s fotoaparatima koji su bili uhićeni.
S druge strane, temeljni policajci u postaji koji su nas čuvali, te inspektori iz ekipe za očevide koji su nas "obrađivali" spadaju u ljubaznije ljude koje sam u životu sreo. Štoviše, policajci u postaji su čak davali i svoje cigarete kada ih je ljudima koji puše ponestalo, a u jednom trenutku su nam čak omogućili da dobijemo i kavu.
Na kraju, što se svega ovoga proživljenog tiče, zasigurno će se naći netko tko će pametovati i izigravati generala nakon bitke. No svakome se može dogoditi da se ni kriv ni dužan nađe na krivom mjestu u krivo vrijeme i nastrada (makar zbog puke znatiželje). U nekim situacijama, kao ova, to može biti "samo" izuzetno neugodno. U nekim drugim situacijama može biti čak i fatalno.
(epilog ovog slučaja)
(što je prijatelj napisao o istom događaju)
(Vijest od prije nekoliko dana: Pale presude za napad na policajce u Radićevoj)
Post je objavljen 26.02.2012. u 00:05 sati.