srijeda, 03.08.2011.
Domaća (auto)cenzura?
Iako službeno u Hrvatskoj ne postoji institucija državne cenzure, poput onakvih kakve su u službi propagande postojale u totalitarnim sustavima poput nacizma i staljinizma, i koje su cenzurirale sve "nepoćudno što je štetno za državu i narod", ipak se, najčešće se pod pritiskom određenih, uglavnom dušebrižničkoh, institucija i interesnih skupina, od samih medija događaju određeni oblici autocenzure, kako bi se zaštitilo sadržaj slike od "ugrožavanja pogledom". Još je apsurdnije to da se cenzurira ono što u totalitarnim sustavima (poput komunizma) nije nikada bilo cenzurirano!
Tu je prvenstveno izraženo gotovo opsesivno cenzuriranje dječjih lica na fotografijama koje se objavljuju u medijima, a kao razlozi tome najčešće se navode nekakva "zaštita identiteta" ili "zaštita djece od pedofila". No, bez obzira radilo se o djeci poznatih osoba ili nekim "anonimusima", ako se radi o snimci s javne površine ili nekog javnog događaja to znači da je to dijete već ionako viđeno u društvu svojeg "slavnog" roditelja. A ako se pak radi o autoriziranom intervjuu, znači da su roditelji djeteta dobrovoljno pristali na snimanje i objavu (osim u slučaju da su izričito tražili zaštitu identiteta, bilo svojeg bilo djetetovog).
Isto tako, može se primjetiti kako se ponekad cenzuriraju registarske pločice automobila vjerojatno "kako se nebi otkrio vlasnik vozila". No, iako su sve registarske pločice vozila javno istaknute i vidljive na svim (registriranim) automobilima, registar brojeva registarskih pločica i njihovih vlasnika je tajni podatak! Dostupan je samo ovlaštenim osobama kao što su policija i sudovi, a svaka druga neovlaštena osoba (tj. prosječni građanin) ne može ni na koji način samo iz broja na registracijskoj pločici doznati identitet (ime, prezime i adresu stanovanja) vlasnika vozila, bez obzira gledajući sliku vozila ili pak gledajući to vozilo uživo na cesti.
Drugim riječima, ovakve vrste (auto)cenzure nemaju nikakvog pravog smisla, već služe samo kao zadovoljavanje pritiska dežurnog dušebrižništva koje svoje tvrdnje bazira na tzv. "klizavoj padini" tj. "što bi se sve najgore moglo dogoditi osobi na slici ako netko negdje vidi sliku."
