Jeruzalem i ostalo

petak, 31.03.2006.

Masada, terme

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) Zadnji put sam vam ispričao sve o usponu na Masadu, do 440 metara iznad razine Mrtvog mora, ali samo 20-at metara nadmorske visine. Sada nam se valja uputiti u obilazak. Rekao sam već da počeci utvrde sežu do Aleksandra Hasmoneja, židovskog vođe s početka 1. stoljeća pr. Kr., no iz toga doba nije ostalo mnogo. Više ćemo se zadržati na ostacima iz doba Heroda Velikog, dakle s kraja 1. stoljeća pr. Kr., kad je Masada i doživjela svoj procvat. Svojim je prirodnim položajem Masada bila odlično sklonište Herodu pred njegovim mnogobrojnim neprijateljima. Krajem 1. stoljeća po Kr. Josip Flavije ovako će opisati Herodovu Masadu: »On uz zidine izgradi 37 kula i čitav dvorac unutar utvrde, a njegovo se djelo uzdiže pred nebom i pred ljudima, kao zaštita od neprijatelja koji bi protiv njega zaratio«. Arheološka istraživanja potvrdila su da je Herod Veliki gradio Masadu u tri navrata. Najprije je podigao Zapadnu palaču, potom Sjevernu palaču sa skladištima, a na kraju i velike zidine. Krećemo prvo prema Sjevernoj palači, a putem obilazimo terme. Na gornjoj su slici unutar crvenog kruga. Nailazimo i na ostatke nečega što je svojim oblikom mogla biti upravna zgrada. Tu smo naišli i na neke buduće arheologe. Kasniji stanovnici Masade, zeloti koji su se ovdje sklonili za vrijeme Prvog židovskog ustanka protiv Rimljana, ovdje su napravili mikve, kupalište za obredno pranje. U vodu se silazilo stepenicama, a da je riječ o bazenu svjedoči nam žbuka koja se do danas očuvala. Herod Veliki bio je rimski đak, pa je jako volio i rimski luksuz, te ga je htio imati i u svojim palačama. Stoga je i ovdje, u nepristupačnoj Masadi morao imati terme. I to nisu bile tek obične terme, već je bila riječ o termama uređenim prema svim rimskim standardima, što je naravno uključivalo i freske u pratećim prostorijama. Terme su se sastojale, kao i obično, sastojale od prostora za gimnastiku (Herod se time vjerojatno nije bavio), svlačionice, frigidarija u kojem je bilo hladno, tiepidarija u kojem je bilo toplo i kaldarija u kojem je bilo vruće. Ulazimo u kaldarij (lat. caldarium). Ova je prostorija očiti dokaz da je riječ o termama. Sa svojim dvostrukim podom i zidom, ova konstrukcija omogućuje protok vrućeg zraka i zagrijavanje prostorije, davno prije nego je izmišljeno podno grijanje. U jednom dijelu prostorije nalazi se i rupa u zidu kroz koju je taj vrući zrak ulazio u sistem kaldarija. S vanjske strane bila je peć. Ove su terme zapravo već dio Sjeverne palače, no o njoj ću više govoriti sljedeći put.

- 08:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 29.03.2006.

Pomrčina sunca u Jeruzalemu

Danas sam od jutra pokušavao vidjeti kako pomoću svog fotografskog aparata snimiti djelomičnu pomrčinu sunca u Jeruzalemu. Jutro je bilo obećavajuće i, kao što se vidi i na slici, nije bilo ni oblačka na vidiku, a sunce je lijepo pržilo. No, nažalost, takvo stanje nije baš dugo potrajalo. Što se više približavalo vrijeme pomrčine, a to je bilo između dvanaest i pola dva, to su se više nagomilavali oblaci. I tako dok nisu sasvim sakrili sunce. Nebo nad Jeruzalemom postalo je sasvim oblačno. Ipak, oblaci nisu bili baš tako neprobojni, a da se nešto ne bi moglo i vidjeti. U 12,30 pomrčina je izgledala ovako. A oko 13,00 sunce je više sličilo mlađaku. I sve to snimljeno najobičnijim fotografskim aparatom, uz malu pomoć sunčanih naočala kao filtra. Slično je snimio i Borut, samo bliže Sredozemnom moru.

- 13:35 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Masada, uspon

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) Bio sam već prije par tjedana spomenuo svoj izlet do En Gedija i Masade. O En Gediju sam već bio detaljno pisao, a ako niste pročitali te postove bogate lijepim slikama prirode, svakako vam ih preporučujem. Sada se pak želim zaustaviti na Masadi. Znam da ovo mjesto neke od vas posebno zanima. Masada je palača i utvrda izgrađena na izdvojenom brdu uz jugoistočnu obalu Mrtvog mora, između modernog mjesta pod imenom Sodoma i En Gedija. Izdiže se oko 440 metara iznad Mrtvog mora, što je samo 20 metara iznad razine Sredozemnog mora, a okružena je dubokim dolinama što su ih načinile vodene bujice. Već je i oblik i položaj ovog brda potakao ljude da baš ovdje izgrade utvrdu. Iz nje se lako mogao kontrolirati put koji prolazi uz obalu mora prema sjeveru, prema En Gediju i Jeruzalemu, te drugi put koji je ovdje spajao središte Judejske pustinje s područjem današnjeg Jordana. Čini se da je tvrđavu počeo graditi Aleksandar Hasmonej između 103. i 76. god. pr. Kr., a u svom je sjaju dovršena za Heroda Velikog. No, kako bismo sve to mogli provjeriti, valja nam se popeti do vrha. Do njega inače vodi i žičara i njezine je pogodnosti izabrao najveći dio naše grupe. Ja sam se, s još par drugih studenata, odlučio za uspon pješice, koji je prilično strm i traje nešto više od pola sata. Tako smo mogli cijelim putem uživati u lijepom pogledu na Mrtvo more. Dok smo se mi penjali, naši su se kolege, skupa s profesorom arheologije, lijepo vozili i prošišali pokraj nas. Razlog zašto je Masada postala slavna leži u zadnjim danima židovskog ustanka protiv Rimljana 73. godine, što ga je opisao židovski vojskovođa koji je prešao na rimsku stranu, Josip Flavije. On govori o velikim rimskim snagama koje su mjesecima opsjedale Masadu, da bi njezini branitelji na kraju izveli kolektivno samoubojstvo. Masada je stoga i važan simbol za današnju Državu Izrael. Dok smo se uspinjali, gledali smo i ostatke rimskih logora, od kojih se i danas prepoznaje kamenje naslagano u obliku četverokuta. O svemu ću vam tome još pričati u sljedećim postovima, a možete očekivati i slike ostataka sjajne Herodove palače. Naše je penjanje bilo i pomalo zamorno, osobito za Raúla koji je svako malo zastajkivao, jer ima neku čudnu bolest ušiju koja mu otežava održavanje ravnoteže. Tako je bio sav sretan kad smo stigli do vrha, pa je to htio i snimiti, a ja sam snimio njega. Njegov filmić izgleda ovako. Film: Raúl @2006 Nastavak: Masada, terme

- 08:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 28.03.2006.

Jafska vrata, prema armenskoj četvrti

Jafska vrata Jafska vrata, povijest Jafska vrata, o imenu Jafska vrata danas Jafska vrata, slike Jafska vrata, prema kršćanskoj četvrti Nakon što sam vam jučer pokazao dio živopisne kršćanske četvrti starog Jeruzalema, danas vas vodim prema sasvim drugačijem ugođaju. Vratimo se najprije do Jafskih vrata, pa potom, uz ovaj »Toranj Davidov«, a zapravo palaču iz doba Makabejaca, Hasmonejaca, Heroda Velikog i kasnijih razdoblja, krenimo prema armenskoj četvrti. I ova je ulica prilično prometna, jer vodi kroz armensku četvrt, a završava u židovskoj četvrti, te mnogi koji idu do »Zida plača« izaberu ovaj put. Srećom, jednosmjerna je, pa nema velikih problema oko zaobilaženja. Ipak, često hodočasnici i auti ovdje smetaju jedni drugima. Dovoljno je zakoračiti u ovu ulicu i već smo u armenskoj četvrti. Već sam negdje bio spomenuo da unutar gradskih zidina Jeruzalema postoje četiri četvrti: muslimanska, kršćanska, armenska i židovska. Armenci su također kršćani, no kroz povijest su se, kao u nekom getu, smjestili u svojoj vlastitoj četvrti. Ovdje je sjedište njihovog jeruzalemskog patrijarhata, a patrijarh je podložan armenskom katolikosu koji ima sjedište u Erevanu, u Armeniji. Njihova je Crkva jedna od onih koje su se odvojile još prije raskola među katolicima i pravoslavcima. Nekoć su ih ostali kršćani nazivali monofizitima, jer su ispovijedali vjeru u samo jednu narav Kristovu, dok katolici i pravoslavci vjeruju da je u Kristu i božanska i ljudska narav. Riječ je zapravo bila o nerazumijevanju mentaliteta i načina izražavanja i to si sada uglavnom i jedni i drugi i treći priznaju. Armenci su u Jeruzalemu okupljaju oko svoje katedrale koja je posvećena svetom Jakovu, bratu Gospodinovu, to jest bratu Isusovu. Obično se misli da je Jakov bio Isusov bratić, a već je u prvoj Crkvi imao vodeću ulogu, pa ga nazivaju i prvim jeruzalemskim biskupom. Po armenskoj tradiciji, u ovoj se crkvi čuva uspomena upravo na tog Jakova, a armenski patrijarh njegov je nasljednik. Nažalost, vrata su crkve gotovo uvijek zatvorena. Najlakše je ući petkom oko tri popodne, kad armenski monasi imaju posebno svečanu molitvu. Tada se može uživati u mističnom ugođaju crkve u kojoj nema električne rasvjete, već je sva osvijetljena uljnim svjetiljkama. Kažu da je na velike blagdane, kad treba obasjati svu crkvu, sakristanu potrebno oko dva sata da ih sve upali. Osim toga, crkva je zanimljiva zbog svoje opreme: zidove pokrivaju mnogobrojne slike, na podovima su lijepi tepisi, kao da ste u džamiji, a sva je obložena plavičastim keramičkim pločicama. Nadam se da ću jednom uspjeti sve to snimiti i pokazati vam. Još nešto pridonosi mističnom ugođaju. To je snažna, ali tugaljiva pjesma monaha. Duboki tonovi i razvučene melodije neprestano podsjećaju na tešku povijest armenskoga naroda, baš kao i čitava armenska četvrt. Ispred katedrale nalazi se grob armenskoga biskupa i patrijarha Abrahama, koji je, kako kaže natpis iznad groba, umro za vladavine sultana Salah ed-Dina, godine 1192. Bilo je to nedugo nakon što su muslimanske snage osvojile Jeruzalem i označile kraj križarskog Jeruzalemskog kraljevstva. Zasigurno Armencima u to doba nije bilo lako, jer su na čitavom Istoku oni bili najodaniji saveznici križara, a njihove su veze s Katoličkom Crkvom bile uvijek prilično bliske. Još je jedan povijesni događaj duboko obilježio armenski narod. Bio je to veliki progon što su ga nad Armencima proveli Turci početkom dvadesetog stoljeća. Armenci ga nazivaju velikim genocidom. U tim su krvavim događajima Armenci gotovo sasvim izbrisani s područja, kako je oni nazivaju, Zapadne Armenije, to jest iz istočnog dijela današnje Turske, a izvan današnje Armenije, zadržali su se još u Siriji, Iraku i u Svetoj zemlji. Takva krvava povijest i objašnjava zašto je armenska četvrt pravi zatvoreni grad unutar grada, gotovo sasvim opasan vlastitim zidinama. Tako da, hodajući uz ovu četvrt, zapravo hodate između zidina Jeruzalema i zidina armenske četvrti. Ova nas je ulica dovela i do Sionskih vrata, no o njima, kao i o posljednjim, Smetlišnim vratima, govorit ću drugi put.

- 08:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.03.2006.

Jafska vrata, prema kršćanskoj četvrti

Jafska vrata Jafska vrata, povijest Jafska vrata, o imenu Jafska vrata danas Jafska vrata, slike Kad netko jednom uđe na Jafska vrata, vjerojatno mu je namjera krenuti prema jednoj od četvrti starog Jeruzalema. I ja ću vas danas povesti prema kršćanskoj četvrti. Potrebno je, stoga, s trga koji se nalazi odmah s nutarnje strane vrata ući u jednu od okolnih uličica. Prva koju vam pokazujem uspinje se prema maronitskoj ckrvi. Maroniti su kršćanska Crkva kojoj pripadaju gotovo svi libanonski kršćani, što je oko 50 posto stanovništva Libanona, dok ih je u Izraelu sasvim malo. Na slici se sasvim lijepo vidi kako su stepenice »ublažene«, pa se njima mogu popeti i oni mali traktori. Nećemo, međutim, ući u ovu ulicu, nego u onu koja se arapski zove ulica Vrata od lanaca, Bab es-Silsile. Taj neobičan naziv ova je ulica dobila zato što silazi prema istoimenim vratima koja vode na prostor džamija. Naziv je podsjećanje na povijest. Naime, uz ta vrata nalazi se stara zgrada suda ili, bolje rečeno, kadije, kamo su mnogi vođeni u lancima. Onamo je u 14. stoljeću bio odveden i sv. Nikola Tavelić, prije nego što su ga odvukli ovom ulicom do Jafskih vrata i kod njih pogubili. Danas je ova ulica obično puna turista i hodočasnika. U njoj cvate trgovina svime i svačim. Nastavimo li ravno, stigli bismo u srce muslimanske četvrti. Mi ćemo ipak ući u prvu ulicu lijevo. Kao što se vidi i na natpisu, ova je ulica središte kršćanske četvrti, pa ćete i u trgovinama naći sve ono što je jednom hodočasniku više ili manje potrebno. Tu su i sunčane naočale, koje se prodaju u istoj trgovini u kojoj i drvene jaslice i vodena lula, »nargila.« Ni pekara ne nedostaje. A kako bi to i moglo proći bez raznih krunica,... ...križeva,... ...i stvarnih ili lažnih arheoloških nalaza. No, ako vam baš nije svejedno hoćete li kupiti autentičan predmet ili falsifikat, povedite sa sobom arheologa (a ni tada nećete biti sto posto sigurni). Naravno, tu su i ikone sa svim mogućim motivima i najrazličitije kvalitete. Ovime smo se već opasno približili bazilici Svetoga groba koja ipak zavrjeđuje posebnu pozornost, pa o njoj neću govoriti ovom prilikom. Nastavak: Jafska vrata, prema armenskoj četvrti

- 08:56 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2006.

Jafska vrata, slike

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Jafska vrata, povijest Jafska vrata, o imenu Jafska vrata danas Nedjelja je pa vam danas donosim malo »lakši« post s manje teksta a više slika. Još smo uvijek uz Jafska vrata iz 16. stoljeća, koja su i danas jedno od središta života Jeruzalema, bar ovog starog dijela grada. Mnogi prebrzo prođu kroz ova vrata ili pokraj njih, a da i ne pogledaju lijepe detalje izrađene u kamenu. Kao i svaka druga vrata koja drže do sebe, i ova imaju na gornjem katu mjesto za strijelca. A slično se može naći i u prizemlju, unutar samih vrata. Na dovratniku možete vidjeti ovaj metalni predmet na kojem je napisano hebrejsko slovo šin. To je mezuzah, mjesto u kojem se nalazi komad pergamene s točno određenim odlomcima iz Tore, s početka Starog zavjeta. Vjerni Židovi, koji prolaze kroz ova vrata, pobožno će je dotaknuti. Trg koji se otvara s nutarnje strane Jafskih vrata, uvodi nas u susret novoga i staroga. Ponajprije, tu je promet sa svojim pravilima i znakovima, baš kao i u svakom drugom gradu. No, naći ćete ovdje parkirana i neka drugačija prijevozna sredstva. Evo još malo susreta starog i novog. Ili, još bolje, ovako. Ugodnu vam nedjelju želim! Nastavak: Jafska vrata, prema kršćanskoj četvrti

- 09:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 25.03.2006.

Jafska vrata danas

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Jafska vrata, povijest Jafska vrata, o imenu Danas su, kao i u prošlosti, ova vrata staroga Jeruzalema izuzetno prometna. Mnogo se toga oko njih događa, a dio tih događanja valja zahvaliti i probijenom prolazu uz sama vrata. Stanete li uz Jafska vrata, zasigurno ćete kroz dan vidjeti sve skupine turista koje se toga dana zateknu u Jeruzalemu. Jedan od razloga tomu je i taj što se ova vrata nalaze između kršćanske, muslimanske i armenske četvrti Jeruzalema, a cesta koja prolazi na mjestu probijenog zida vodi sve do židovske četvrti. Tako su, na neki način, ova vrata stjecište svih četvrti starog Jeruzalema. Ipak, prije nego uđemo u grad. Osvrnimo se na pogled koji se pruža od Jafskih vrata prema novom dijelu grada. I ovdje već prvo što ugledate podsjeća na turizam. Velika zgrada na vrhu poznati je hotel King David u kojem često odsjedaju i strane državne delegacije koje posjećuju Jeruzalem. Ondje je svojevremeno par dana proveo i predsjednik Mesić. Ispod toga hotela vide se kuće novoga naselja, nazvanog Davidovo naselje, no čini se da vlasnici baš nemaju sreće pri prodaji stambenog prostora. Naselje još uvijek djeluje nekako sablasno prazno. Uđimo sada unutar Jafskih vrata. U malenom prostoru u samim vratima nalazi se prozorski turistički ured. Ovdje možete kupiti i ulaznice za šetnju zidinama grada, koja počinje upravo od Jafskih vrata. Krene li se prema jugoistoku, ta će šetnja završiti kod »Zida plača«, a krene li se pak prema sjeveru pa prema istoku, završit će kod Stjepanovih vrata. S nutarnje strane ovih vrata širi se prilično velik trg koji nosi ime Omara ibn el-Khattaba. Proroka Muhameda naslijedio je kalif nazvan Abu Bakr, a njegov je nasljednik u Medini bio kalif Omar ibn el-Khattab. Vladao je od 634. do 644. godine, a pod njegovim je vodstvom počela i velika arapska ekspanzija. Već prve godine vladavine osvojio je Palestinu i Siriju, pa tako i Jeruzalem. 635. godine njegova vojska prelazi Eufrat, a 640. osvaja Egipat, 641. Ninivu kod današnjeg Mosula u Iraku i Armeniju, a 642. stiže do Perzije. U Jeruzalem je ušao bez borbe, jer je lokalno stanovništvo bilo već preopterećeno bizantskim porezima, pa je jeruzalemski patrijarh otvorio vrata grada Omaru, koji je zauzvrat jamčio vjersku slobodu. Poseban ugođaj ovom Omarovom trgu unutar Jafskih vrata daju starinski hoteli. Ovoga se hotela Imperial ni Opatija ne bi sramila. Evo još jednoga, malo manje spektakularnog. Ipak, neka vas ne prevari dobra lokacija i izvanjski izgled. Nije riječ o luksuznim hotelima. Prije bih ih nazvao svratištima. Nastavak: Jafska vrata, slike

- 08:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2006.

Jafska vrata, o imenu

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Jafska vrata, povijest Dok kod Novih vrata nisam imao mnogo toga za reći o njihovom imenu, ovdje imenu vrata posvećujem čitav jedan post. Danas su, zapravo, u uporabi samo dva imena, a još su neka imena ova vrata nosila kroz povijest. Najbolje će biti da krenem od imena kojim sam ih dosad i ovdje nazivao: Jafska vrata. Taj ćete naziv vidjeti napisan i na samim vratima, i to na engleskom, što svi i sami znate pročitati, a isto značenje ima i njihov hebrejski naziv, Ša’ar Yafo. Budući da se ova vrata nalaze u zapadnom dijelu jeruzalemskih zidina, cesta koja od njih vodi prema sjeverozapadu dovest će vas na kraju do Jafe, starog grada i luke na sredozemnoj obali, koji je danas dio Tel Aviva. Ova je cesta ujedno i žila kucavica novog dijela Jeruzalema. Drugi naziv ovih vrata, a to je onaj koji je na vratima napisan na arapskom, jest Bab al-Khalil, što znači »Prijateljeva vrata.« Doista zanimljivo za ime jednih vrata, zar ne? No, prije nego počnete ovdje razvijati teorije o gostoljubivosti i sličnim stvarima, čujte odakle to zapravo dolazi. Naime, al-Khalil ili »Prijatelj«, arapski je naziv za grad Hebron, koji se nalazi južno od Jeruzalema i Betlehema, u području koje je danas pod palestinskom upravom. Odakle to ime? Pa, jednostavno. Dolazi iz kršćanske tradicije. Iz Starog zavjeta znamo da je Abraham, praotac Židova, sahranjen u Hebronu, i ne samo on, nego i ostali veliki starozavjetni likovi. U tom je gradu i danas veliko svetište koje je dijelom sinagoga, a dijelom džamija. Herod Veliki ga je obnovio i dogradio, a u bizantsko i križarsko doba onamo su hodočastili kršćani. Ipak, kakve to veze ima s »prijateljem«? U Novom zavjetu, u Jakovljevoj poslanici, govori se o Abrahamu kao uzoru vjernika i pravednika, te se navode i starozavjetne riječi iz Knjige Postanka: »Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost«, no novozavjetni tekst još i dodaje: »pa prijatelj Božji posta.« Abraham tako dobiva nadimak Prijatelj Božji, a u arapskom i grad u kojem je pokopan postaje Prijateljev grad. Ova cesta, koja od Jafskih ili Prijateljevih vrata vodi prema jugu, dovest će vas sve do Hebrona, do grada Prijatelja Božjeg. Kako bi se stiglo do Hebrona, valja proći i kroz Betlehem, pa su se ponekad kroz povijest ova vrata nazivala i Betlehemska vrata. Tek par metara južnije od ovih vrata, gradske se zidine šire u nešto jaču utvrdu. Znamo da se ona u prvom stoljeću sastojala od tri velike kule, a u kasnijoj će tradiciji kršćanskih hodočasnika ta građevina dobiti naziv Toranj Davidov. Naime, kad su hodočasnici dolazili u Jeruzalem, ovo je bila najveća građevina, pa su oni logično zaključili da je u Davidovu gradu tako nešto morala biti Davidova palača. Danas znamo da u Davidovo doba grad uopće nije bio ovdje, nego nekoliko kilometara južnije, izvan zidina današnjeg Jeruzalema, a ova je utvrda iz doba Makabejaca. I nju je obnavljao Herod Veliki, što nam potvrđuje i tipičan način obrade ovih velikih kamenova s obrubom. Isti takav kamen vidi se i na »Zidu plača«, kojega je također obnavljao Herod, ali i u svetištu u Hebronu. Bila je to Herodova palača, pa palača u kojoj je za blagdana u Jeruzalemu boravio Poncije Pilat, a potom i svi drugi vladari, i u bizantsko i u križarsko doba. Svi su oni ovu utvrdu dograđivali i prepravljali, tako da danas nije lako rekonstruirati njezin prvobitni izgled. Oko palače bio je obrambeni opkop. A danas je u njoj muzej i mjesto gdje se održavaju koncerti. Zbog vjerovanja da je ovo bio Davidov dvor, u križarsko su doba Jafska vrata nosila naziv Davidova vrata. Nastavak: Jafska vrata danas

- 08:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2006.

Jafska vrata, povijest

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Jafska vrata Vrata koja su svakako bila jedan od dva glavna ulaza u Jeruzalem, bila su mjesto važnih događaja u povijesti grada. Još i prije izgradnje ovih sadašnjih vrata, bio je na ovom mjestu ulaz u grad, a poznat nam je i iz izvještaja koji su do nas došli o Nikoli Taveliću, svecu, koji je u 14. st. u Jeruzalemu dovršio svoj život. On je s dvojicom drugih franjevaca išao propovijedati u blizinu džamija. Radi toga su sva trojica odvedeni do kadije, gdje se nisu htjeli odreći kršćanske vjere. Na kraju su spaljeni i raskomadani upravo na Jafskim vratima. Jafska su vrata kroz povijest bila i važno mjesto trgovine. Takvo se stanje održalo i do 19. stoljeća. Iz toga je razdoblja i ova slika koja se može vidjeti u blizini samih vrata. Kao što se vidi, ovdje se nekad uzdizala i »sahat kula.« Zbog velikoga prometa vrata su ubrzo postala preuska. Kroz ovakav prolaz i kočije su teško prolazile. Stoga je turski sultan Abdul Hamid, onaj isti koji je na inzistiranje Francuza probio Nova vrata, 1898. godine odlučio probiti i veliki prolaz u zidinama, odmah uz Jafska vrata, kako bi svome važnom savezniku, njemačkom caru Wilhelmu II. omogućio da svečano uđe u grad. Tako se i danas u ovaj dio starog Jeruzalema može ući i autima. Jafska vrata uvijek su bila mjesto svečanih ulazaka u grad. Strani su državnici kroz povijest ovdje primani. Ipak, otkako je Izrael proglasio Jeruzalem svojim glavnim gradom, strani državni poglavari nastoje izbjeći taj dio protokola, budući da većina država nije priznala takav status Jeruzalema. Sjećam se kako je 1996. ili 1997. francuski predsjednik htio posjetiti Jeruzalem, ali je na sve načine zaobišao Jafska vrata, što je izazvalo različite neugodnosti. Poglavari raznih Crkava također imaju pravo na svečani prijem na ovim vratima, bilo da se radi o patrijarsima istočnih Crkava ili o rimskom papi ili kardinalima kad prvi put dolaze u Jeruzalem. Isti je slučaj i s lokalnim crkvenim poglavarima neposredno nakon njihova izbora. 1917. godine na Jafska je vrata svečano ušao britanski general Allenby, što je označilo kraj turske vladavine u ovim krajevima. Evo i kratkog dokumentarnog filma snimljenog toga dana. Izvor: Encyclopaedia Judaica Zahvaljujući probijenom prolazu uz Jafska vrata, na ovom je trgu s njihove nutarnje strane uvijek prilično živo. Nastavak: Jafska vrata, o imenu

- 08:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 22.03.2006.

Jafska vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Nakon što smo obišli Nova vrata na sjeverozapadnom uglu jeruzalemskih gradskih zidina, skrećemo, uz zidine, prema jugu i hodamo uz zapadne zidine grada. Vodim vas prema jedinim vratima koja se nalaze sa zapadne strane, a zovu se Jafska vrata. Poput većine ostalih vrata Jeruzalema, i ova imaju više imena, no o tome ću drugom prilikom. Uz Damaščanska vrata u sjevernom gradskom zidu, od kojih je cesta vodila prema Nablusu ili Šekemu, i dalje prema Siriji i njezinom glavnom gradu, Damasku, i Jafska su vrata imala posebnu prometnu važnost. Od njih je kretala cesta prema zapadu, prema gradu i luci Jafi, na obali Sredozemnog mora, to jest, prema današnjem Tel Avivu. Cesta koja danas prolazi kraj ovih gradskih vrata još uvijek se zove Jafska. Nastavite li njome u ovom pravcu, stići ćete do središta novog Jeruzalema, a moći ćete nastaviti i sve do Tel Aviva. Uz Jafska vrata našao sam i ovu ploču sa zgodnim planom grada. Na njoj možete vidjeti što smo sve već obišli i koliko nam je još ostalo. Krenuli smo do Zlatnih vrata, koja su zazidana u istočnom dijelu zidina, pa nisu označena na ovom planu. Nastavili smo prema sjeveru do Stjepanovih ili Lavljih vrata (na planu desno), pa uz sjeverni dio zidina, do Herodovih, Damaščanskih i Novih vrata. Sada smo kod Jafskih vrata, a ostaju nam još Sionska vrata, te posljednja, Smetlišna vrata. Vratimo se, međutim, Jafskim vratima. Izgrađena su kad i najveći dio današnjih gradskih zidina, u doba turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, nakon što su Turci osvojili grad. Točna godina izgradnje upisana je u kamenom natpisu iznad vrata. Ovdje piše: »U ime Allaha, milosrdnog i milostivog, naš gospodar, veliki sultan, vladar Bizantinaca, Arapa i Perzijanaca, Sulejman, sin Selima Kana, neka Allah uzdrži njegovo kraljevstvo, zapovijedio je da se izgradi ovaj zid. Godine 945.« Ova je godina prema muslimanskom kalendaru, odnosno »po Hidžri.« Prema gregorijanskom kalendaru, bila je to godina 1538. Zidine je projektirao glavni Sulejmanov arhitekt, poznati Sinan Paša. Uz razdoblje izgradnje gradskih zidina vezana je i legenda o dvojici graditelja koji su zabunom izvan zidina grada ostavili brdo Sion, gdje je bila Dvorana posljednje večere i spomen na Davidov grob, u blizini današnjih Sionskih vrata. Prema toj legendi, mali prostor sa zelenilom, s nutarnje strane Jafskih vrata, koji se na donjoj slici vidi zdesna, ima posebno značenje. Ondje se nalaze dva groba. Legenda kaže da je Sulejman, ljut zbog graditeljskog propusta, dao pogubiti oba ova graditelja, te ih je sahranio upravo uz Jafska vrata. Veliki su vladari uvijek imali svoje mušice, koje su nesretne podanike mogle koštati glave. Nastavak: Jafska vrata, povijest

- 08:54 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2006.

Nova vrata, okolica

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata Nova vrata Nova vrata već nas i svojim oblikom upozoravaju da su iz novijeg doba. U vrijeme kad su ona izgrađena, krajem 19. stoljeća, gradske zidine više nisu imale onu obrambenu ulogu koja im je pripadala u prijašnjim stoljećima. Stoga i ova vrata više nisu izgrađena u obliku slova L, što je slučaj s vratima iz 16. stoljeća. Nova vrata nalaze se na najvišoj točki gradskih zidina, na 790 metara nadmorske visine, a probijena su zahvaljujući inzistiranju Francuza kod Turaka, kako bi se omogućila izravna komunikacija između katoličkih ustanova unutar kršćanske četvrti i onih izvan zidina grada. Budući da su tako nova, ova vrata nemaju niti neku bogatu povijest, pa ću vam sada pokazati što se sve oko njih može vidjeti. Gledajući ovako izvan grada prema Novim vratima, slijeva se silazi prema Damaščanskim vratima i istočnom Jeruzalemu, a zdesna je zapadni Jeruzalem. Neposredno s naše desne strane nalazi se mali park unutar kojega se vidi i nešto arheoloških ostataka. To nas kamenje upozorava da je ovdje nekad bila kula iz križarskoga doba, poznata pod nazivom Tancredi. Tancredi je bio jedan od vođa Prvog križarskog rata, koji je sudjelovao u krvavom osvajanju Jeruzalema 15. srpnja 1099. Tom su prilikom, nakon sedmodnevne opsade, pobijeni svi stanovnici grada, muslimani i Židovi, iako su se ovi posljednji, nadajući se spasu, sklonili unutar zidova sinagoge. Uspjeli su se spasiti samo muslimanski fatimidski vojnici pod vodstvom Iftikara al-Dawla, plativši visoku otkupninu. Upravo su s ove strane križari najprije pokušavali probiti gradsku obranu, no, ubrzo su se morali povući istočnije, te su se u Jeruzalem probili oko današnjih Herodovih vrata. Ovdje, kod Novih vrata, danas završava sjeverni dio zidina, a u malom prostoru između ceste i zida smjestio se zgodan park, koji se, naravno, svakodnevno mora zalijevati kako bi bio ovako zelen. Pogledamo li od Novih vrata na drugu stranu ceste, vidjet ćemo veliki hotel Nôtre Dame. Hotel i njegova velika kapela u izravnom su vlasništvu Vatikana. Neposredno uz hotel nalazi se još jedna katolička ustanova. To je mala francuska bolnica pod nazivom Saint Louis. Riječ je o ustanovi u kojoj se zbrinjavaju krajnji bolesnici. Toliko se ovdje žalosnih, ali i radosnih životnih priča može čuti. U nastavku se vidi i prve zgrade jeruzalemske gradske uprave, a lijevo od njih Jafska ulica koja vodi prema središtu grada, pa sve do izlaska prema Jafi i Tel Avivu. Dalje prema zapadu, na kraju ove ceste iza semafora, a uz onaj neboder, nalaze se dvije zgrade. Ona lijeva s malom kupolom bivše je sjedište Glavnog rabinata Izraela, a ona desno od nje poznata je Velika sinagoga. Budući da smo stigli do zapadnog ugla gradskih zidina, valja nam sada skrenuti prema jugu i uz zapadne zidine spustiti se prema Jafskim vratima. Nastavak: Jafska vrata

- 08:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Nova vrata

Odlučio sam se malo vratiti seriji o jeruzalemskim gradskim vratima. Već sam bio pisao o Zlatnim vratima, Stjepanovim ili Lavljim vratima, Herodovim vratima i Damaščanskim vratima. Ova posljednja nalaze se u sjevernom gradskom zidu i po mojem su mišljenu najljepša. Nastavimo li od njih, uz ovu sjevernu stranu zida prema zapadu, nakon lijepe uzbrdice, naići ćemo na Nova vrata. Ulica kraj koje tako prolazimo izgrađena je na zemljištu na kojem su nekad bile kuće. Između 1948. i 1967. godine ovo je bila ničija zemlja. Jordanske su snage tada bile lijevo, unutar zidina grada, a izraelske desno, nasuprot njima. Kuće koje su ovdje stajale dvadeset su godina bile nenaseljene, neodržavane, a na kraju i teško oštećene u ratnim prilikama. Sada je ovdje parkiralište, a vozilo UN-a podsjeća nas da prilike ni danas nisu sasvim mirne, premda se to u Jeruzalemu ne osjeća. S lijeve strane, uz gradske zidine, nalazi se lijepi park. Za neradnih dana često će se ovdje naći čitave obitelji, obično iz istočnog dijela grada, koje dođu prošetati i omogućiti djeci da se malo istrče. Noću je ovo mjesto manje simpatično, pa se tu nađu i sumnjivi tipovi. Droga je i ovdje jedan od većih problema među mladim ljudima. S nutarnje strane zidina vidi se visoki crkveni toranj, najviši u starom dijelu grada. To je toranj crkve sv. Spasitelja, jedine rimokatoličke župne crkve u Jeruzalemu. Uz nju je i veliki franjevački samostan. Franjevci su se u ovaj dio grada doselili sredinom 16. stoljeća, nakon što su ih Turci otjerali sa Siona, iz crkve u kojoj je Dvorana posljednje večere. Prije toga u malom samostanu koji je nekad bio na mjestu sv. Spasitelja živjeli su gruzijski monasi. Zanimljivo je da je u to doba poglavar franjevaca u Svetoj zemlji bio Bonifacije Drakolica, Dubrovčanin. Čini se da je on, poučen diplomatskim iskustvom Dubrovačke Republike, znao kako se pregovara s Turcima, pa je uspio dobiti (ili, bolje reći, kupiti) dozvolu da se franjevci nastane u ovom samostanu, koji će postati središtem franjevaca za čitavu Svetu zemlju. Odmah po ulasku na Nova vrata, s lijeve se strane nalaze i kolna vrata za kompleks toga velikog samostana unutar kojega je i javna osnovna škola, i tiskara, i glazbena škola, i velika knjižnica, i čitav niz drugih sadržaja. Nastavimo se uspinjati prema Novim vratima. To su jedina gradska vrata koja vode u kršćansku četvrt starog Jeruzalema, u kojoj se nalaze, osim sjedišta franjevaca, i sjedišta rimokatoličkog jeruzalemskog biskupa koji se naziva jeruzalemskim patrijarhom, grčkog pravoslavnog patrijarha, koptskog, etiopskog i sirskog biskupa. Usto, tu su razne kršćanske škole, koje se ubrajaju među najkvalitetnije arapske škole u Jeruzalemu, a otvorene su i muslimanima. Nakon ulaska u grad naći ćete se u ulici koja se naziva, kako domišljato, ulicom Novih vrata. Začudo, ova se vrata na svim jezicima i u svim tradicijama nazivaju baš tako. Jedino u arapskom nose još i dodatni naziv Hamidova vrata, po imenu turskoga sultana Abdul Hamida. S pravom se nazivaju Nova vrata, jer su probijena tek 1887. godine, kako bi se kršćanima osigurao neovisan ulaz u grad. Budući da su se nalazila pred ničijom zemljom, ova su vrata bila zatvorena od 1948. do 1967. godine. Pođete li danas za ovim traktorom, doći ćete do simpatičnih trgovinica suvenirima, kakvima obiluje kršćanska četvrt u Jeruzalemu. Nastavak: Nova vrata, okolica

- 08:24 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2006.

Hakl

Danas samo nešto sličica s jučerašnjeg hakla na igralištu u zapadnom dijelu Jeruzalema. Bila je subota, Šabat, pa nam se priključio i ovaj mladi gospodin u bijeloj košulji i crnim hlačama, koji je očito bio na povratku iz sinagoge. Bilo je i zanimljivih akcija, no Raúl nijednu nije uspio u potpunosti uhvatiti. Ovdje bi bilo dobro, recimo, da se vidi i lopta. No, nećemo mu zamjeriti. Ovu gornju sliku pokazujem vam samo kako bih dokazao da sam i u dalekom svijetu ostao lokal-patriot. Na majici reklamiram svoj kraj, što uvećano izgleda ovako. Ugodan vam ostatak nedjelje!

- 14:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 18.03.2006.

Jerihon, drevni grad

Biciklom do Mrtvog mora (1) Biciklom do Mrtvog mora (2) Jerihon, Hišamova palača Jerihon, Naaran Nakon Naarana, obišli smo ono što je arheolozima, a i mnogim drugima, kroz povijest golicalo maštu. Riječ je o mjestu u središtu naselja, a na arapskom se zove Tel es-Sultan. To je brežuljak koji u sebi skriva ostatke drevnih naselja. Smjestio se podno brda poznatog pod nazivom Karantal, što dolazi od latinskoga quadraginta, što znači »četrdeset.« Ime je brijeg dobilo po svetištu koje se nalazi otprilike na pola brda, a spominje se Isusove kušnje u pustinji, koja je trajala četrdeset dana. Danas je ondje grčki pravoslavni manastir, a do njega vodi žičara što prolazi točno iznad Tel es-Sultana. Ovdje gdje se sada nalazimo, arheolozi su našli čitav niz naselja izgrađenih jedno iznad drugoga. Izmjenjuju tragovi naselja od otprilike 9000. pr. Kr., pa do 7. st. po. Kr. Sve skupa, riječ je o nekih dvadesetak slojeva. Ovdje na slici vide se ostaci neke javne zgrade iz 1700. pr. Kr. Dobro su vidljive opeke, tipične upravo za to razdoblje. Ono što je arheologe ovdje uvijek zanimalo, bilo je naći grad iz razdoblja dolaska Izraelaca u Svetu zemlju, a to znači iz razdoblja između 1250. i 1200. pr. Kr. I, znate što? Toga grada jednostavno nema! Sve su pretražili sve su prekopali, ali grada iz doba Jošue, koji je Izraelce uveo u Obećanu zemlju, nema. U Bibiliji piše kako su Izraelci prešli preko Jordana, a prvi grad na koji su naišli bio je Jerihon. Opsjedali su grad, a onda je od Boga došla zapovijed da sedam puta obiđu oko grada, a svećenici zasviraju u trube. I zidine su se grada srušile. Problem je što u Jerihonu nema ni toga grada, ni tih zidina, pa čak ni tragova uništenja. Jedan prijašnji grad uništen je 1280. pr. Kr., nekih šezdesetak godina prije dolaska Jošue, a tragovi novog grada vide se tek s početka željeznog doba, iz 1200. pr. Kr. To nam samo potvrđuje činjenicu da je Biblija, koja je nastala u kasnijem razdoblju, tumačila ljudima svoga doba pojave i događaje onako kako su ih oni mogli razumjeti. Tako, da bi opisala ulazak i osvajanje Obećane zemlje, služi se imenima gradova i mjesta koja su bila poznata u vrijeme kad je pisana. Ljudi su u kasnije doba gledali Jerihon iz željeznog doba i u njemu vidjeli svojevrsna vrata Svete zemlje za svakoga tko dolazi s istoka, pa je i prelazak Izraelaca smješteno ovdje. Osim toga, u biblijskom opisu nema nikakve borbe, nego je sve opisano kao neka religijska svečanost. Time Biblija želi reći da se sve dogodilo pod Božjim vodstvom, a ne ljudskom snagom. No, neću vas više time zamarati. Ima još jedna zanimljiva zabluda o Jerihonu, koja se prilično dobro iskorištava u svrhe turizma. Obično se ovaj grad reklamira kao najstariji grad na svijetu. To zahvaljuje jednom nalazu što ga je otkrila arheologinja Kathleen Kenyon sredinom dvadesetog stoljeća. Ona je naišla na ovu čudnu kružnu građevinu koja izvire ispod kasnijih zidova. Građevina potječe iz 9. tisućljeća pr. Kr. Kenyon ju je protumačila kao zaštitnu kulu u zidinama grada, no kasniji su arheolozi to doveli u sumnji i zapravo pobili. Da je doista riječ o gradskoj kuli, onda bi tu bile i zidine, a u arheologiji se gradom smatra upravo naselje opasano zidinama. Kenyon je temeljem svoga uvjerenja Jerihon nazvala najstarijim gradom na svijetu, a turističke agencije to do danas koriste kao dobru reklamu, iako se već dugo zna da to nije istina. Kako bilo, turisti ipak nastavljaju dolaziti, prelaze žičarom preko svih ovih davnih naselja i odlaze do mjesta koje se od ranog srednjeg vijeka povezuje s Isusovom kušnjom u pustinji, gdje ga je kušao Đavao. Kad sam snimio ove slike prilično je puhalo, pa je žičara lijepo lelujala na vjetru, a i prilično je zahladilo. Pijeska je bilo posvuda u zraku. Pogledajte samo ovaj prizor grada koji se gubi u pijesku i palmi koje odolijevaju napadima vjetra. Zaključili smo, dakle, da je bilo dosta znanosti i da valja polako privoditi kraju ovaj izlet. Ipak, prije kraja skočili smo i do neizostavnog mjesta u središtu Jerihona, upravo uz žičaru koja odavde kreće prema mjestu Isusove kušnje. Vjerovali ili ne, ovaj restoran namijenjen ponajprije kršćanskim hodočasnicima, doista se zove »Temptation« - »Kušnja.« Pred njim možete kupiti svakovrsne plodove jerihonske oaze: od tipičnog voća ovog kraja, do raznih tropskih plodova koji u jerihonskoj klimi odlično uspijevaju. Odavde smo krenuli prema zimskoj palači Heroda Velikog na jugu Jerihona, no o njoj sam već bio pisao. Ovog se puta vrijeme već sasvim pokvarilo i nije bilo ugodno hodati udišući pijesak. Ove su ovce valjda prilagođene i takvim uvjetima. Na kraju smo se vratili do autobusa i to u zadnji čas. Počela je kiša. To je, inače, prava rijetkost u području Jerihona, pa je valjalo i snimiti. Bili smo sretni što je naša vožnja bicikla završila prije kiše i što su bicikli sada u prtljažniku autobusa, a mi na suhom.

- 08:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2006.

Jerihon, Naaran

Biciklom do Mrtvog mora (1) Biciklom do Mrtvog mora (2) Jerihon, Hišamova palača Nakon što smo se prošlog tjedna biciklima spustili od Jeruzalema do Mrtvog mora, pa se kod Kumrana pridružili grupi studenata što ju je vodio jedan od naših profesora iz arheologije, obišli smo potom Hišamovu palaču, a onda i mjesto na sjevernom dijelu jerihonske oaze koje se naziva Naaran. Poznato je po ostacima sinagoge od koje je sačuvan samo dio mozaika. Za ovu se sinagogu saznalo u jeku I. svjetskog rata, kad su se Turci povlačili iz ovoga područja, a nadirali Englezi. Ako ste gledali film Lawrence od Arabije, onda znate o čemu pričam. U to su doba, dakle, ovdje na području Naarana bili britanski vojnici, a Turci su ih, povlačeći se, gađali granatama. Tako su pogodili i ovo mjesto, te je na svjetlo dana izašao nekad lijepi mozaik. Nakon vojnika, ovamo su došli arheolozi i istražili cijelo mjesto. Zaključili su da je riječ o ostacima sinagoge iz 6. st., oko koje se širilo snažno židovsko naselje, poznato iz pisanih izvora. Mozaik sadrži različite motive, od uobičajenog zodijaka, koji se međutim nije dobro očuvao, do ove krletke. Jedan je od češćih motiva u mozaicima toga doba i pleter. To je tako i u 6. i u 7. stoljeću, pa se ne može reći da je pleter isključivo hrvatski motiv. Bio je prilično raširen kroz Bizantsko Carstvo. Naselje se ovdje moglo razviti zbog prisutnosti vode. U Naaranu se nalazi jedan od izvora jerihonske oaze. Danas je voda kanalizirana. Ovaj je izvor uzrok svega zelenila koje se ovdje vidi, a bez njega bi sve bilo suho, baš kao i ona pustinjska brda u pozadini. Među biljkama naišao sam i na jednu koju sam propustio snimiti zadnji put u En Gediju. Pišući o prirodi En Gedija, spomenuo sam jerihonski balzam (balanites aegyptiaca), no tada ga nisam prepoznao. Budući da sam u međuvremenu naučio kako izgleda, ovdje ga nije bilo teško prepoznati. Priđemo li bliže grmu balzama, jasno ćemo vidjeti i njegove dugačke bodlje i male zaobljene listove. Usto, u vodama Naarana, svoje je stanište našao i slatkovodni puž (melanopsis). Zbog svojih prirodnih ljepota Naaran je postao i izletište, pa ćete ovdje vidjeti i bazen, iako nikad nisam vidio da se netko u njemu zapravo i kupa. Oko bazena uređen je i park sa stolovima i stolcima, pa smo tu izvadili svoje sendviče i organizirali ručak. Valjalo je, naravno, snimiti i Arafatov lik koji nas je promatrao s obližnjeg zida. Nastavak: Jerihon, drevni grad

- 08:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.03.2006.

Bet Shean i Belvoir

Vratio sam se danas s izleta do Bet Sheana i Belvoira. Oba arheološka lokaliteta smještena su uz dolinu rijeke Jordan, nešto južnije od Galilejskog jezera. Krenuvši od Jeruzalema, spustili smo se kroz Judejsku pustinju do Jerihona, a onda smo okrenuli prema sjeveru. Tu sam, usput, u suhoj zemlji okolice Jerihona snimio i ovaj prizor. Nešto sjevernije, uz mjesto gdje smo popili kavu, snimio sam ovaj ostatak iz nekih davnih dana, koji se, nadam se, neće nikada vratiti. U Bet Sheanu, gradu višetisućljetne povijesti, ima se toliko toga za vidjeti, no zasigurno su najzanimljiviji ostaci iz helenističkog i rimskog doba, što uključuje kazalište, ulice, terme i hramove. Među arheološkim ostacima snimio sam i ovu »sfingu.« A u upraviteljevom dvoru iz egipatskog razdoblja stao sam kraj podnožja stupa da vam poslužim kao mjera. Na kraju smo obišli i križarsku utvrdu Belvoir, koja se hebrejski zove Kohav haJarden, »Zvijezda Joradana.« Već vidim da će o svemu tome biti mnogo za pričati, no još sam vam dužan dovršetak priče o Jerihonu i izvještaj iz Masade.

- 19:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Izlet četvrtkom

Kao što to često biva četvrtkom, i danas idem na stručni arheološki izlet. Ovog puta na redu su ostaci staroga grada Bet Šeana i obližnja križarska utvrda Belvoir nad dolinom Jordana. Za sada vam pokazujem samo malo sinoćnjeg ugođaja s ulica Jeruzalema. Bila je zadnja večer Purima. Nije da se vidi baš puno maškara, ali to je sve što imam.

- 08:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2006.

Jerihon, Hišamova palača

Biciklom do Mrtvog mora (1) Biciklom do Mrtvog mora (2) Nakon što smo završili našu vožnju biciklom od Jeruzalema do Mrtvog mora, na parkiralištu ispred arheološkog nalazišta u Kumranu sastali smo se s četrdesetak studenata što ih je naš profesor arheologije poveo na stručnu ekskurziju. Mi smo propustili obilazak dobro nam poznatog Kumrana, ali smo zato skupa s njima otišli do Jerihona. O jednom dijelu Jerihona, točnije o tamošnjim Herodovim palačama, već sam bio pisao, no sada smo obišli i jednu kasniju palaču. Kao što vidite, usput smo uživali u rascvjetanoj prirodi, prizoru uobičajenom nakon zimskih kiša. Cvijeće je izbijalo između arheoloških ostataka. Ne znam kako se zove ovo žuto cvijeće, no crveno su, bez sumnje, anemone. No, vratimo se onome što smo ovamo došli vidjeti. To je građevina koja se obično naziva Hišamova palača, a nalazi se u sjevernom predgrađu Jerihona. Naziva se Hišamovom palačom, jer se isprva mislilo da ju je izgradio omajadski kalif Hišam ibn Abd al-Malik (724.-743. god.), koji je vladao teritorijem od Indije do današnje Španjolske. No, čini se da je ovo zdanje podigao njegov nećak i nasljednik Walid ibn Yazid (743.-744. god.). To bi bolje objasnilo i prilično nepravovjerni izgled ove palače za jednog muslimanskog kalifa. Naime, Walid ibn Yazid u mladosti je protjeran s dvora zbog svoga raspuštenog načina života i besramnosti. Bio je strastveni poeta, a volio si je i popiti. Družio se s pjevačima, a bio je poznat u isto vrijeme kao najbolji pjesnik i najbolji strijelac među Omajadima. U čemu se vidi ovdje sva ta Walidova netipičnost? Pogledajte ovaj ulaz u palaču! U dnu zida nalaze se sjedala za stražare. To nije netipično. Ono iznad sjedala je mnogo zanimljivije. To su niše u kojima su, čini se, stajale statue. Znamo da islam zabranjuje svako prikazivanje ljudskih ili životinjskih likova, a ovaj kalif iz sredine osmog stoljeća drznuo se kipove uvesti u svoju palaču. Dok je njegov prethodnik, Hišam, bio vrlo strog i trezven, Walid je volio luksuz i ljepotu, te je i u svoju palaču uveo razigranost likova i arhitekture, pa čak i zidne štukature, sasvim neobične za tadašnji arapski svijet, no uobičajene u okolnim zemljama, posebice u Perziji, ali i u Bizantu. Pogledajte samo kapitel ovog stupa. Ili ovu rozetu koja je postala već i zaštitnim znakom Hišamove palače, pa i Jerihona. Čovjek bi očekivao da će u palači jednog kalifa središnje mjesto imati džamija ili da će barem biti jedna od većih prostorija. Ali ne kod Walida! U njegovoj je palači džamija tek jedna od manjih prostorija. Znatno veći prostor zauzima kupalište s termama. Vidite i ovdje posvuda niše koje su sadržavale kipove. Ti nam kipovi nisu sačuvani, no ono što je ostalo vrlo je znakovito i lijepo. Riječ je o mozaiku na podu prostorije za primanje gostiju na ulasku u ovo kupalište. S prikazom životinja podno ovog drveta Walid se opet suprotstavlja islamskoj zabrani prikazivanja likova. Neki čak kažu da je ovaj prizor preuzet iz kršćanske simbolike, a drugi tumače da je riječ o prizoru iz biblijske Pjesme nad pjesmama. Kako god bilo, čini se da Walidovi svjetonazori nisu bili na visokoj cijeni među njegovim suvremenicima, jer je ubijen godinu dana nakon dolaska na vlast, a ova njegova palača nije nikad dovršena. Danas se o palači brine međunarodni tim pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i talijanske vlade, a uz nju djeluje i restauratorska radionica posebno specijalizirana za obnovu mozaika. Našli smo ih ovdje na djelu, a radni stol im izgleda ovako. Nastavak: Jerihon, Naaran

- 08:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2006.

Biciklom do Mrtvog mora (2)

Biciklom do Mrtvog mora (1) Jučer sam vam opisao kako je izgledao početak naše vožnje biciklom od Jeruzalema prema Mrtvom moru. Prekinuo sam priču u trenutku kad smo nas četvorica avanturista stigli do nulte nadmorske visine, to jest do mjesta koje odgovara razini Sredozemnog mora. Nakon nezgode koju sam imao s probušenom gumom, sada smo polako postajali svjesni još jedne nezgode koja će nas pratiti. Počela je jačati pješčana oluja. Vjetar je postajao sve jači, a zrak se punio pijeskom. To ipak nije spriječilo Raúla da ovjekovječi ovaj povijesni trenutak. Pomalo smo već bili umorni od njegovog zastajkivanja radi snimanja, ali filmovi sada dobro dođu. Film: Raúl ©2006 Trebalo je ipak nastaviti dalje. Put pred nama izgledao je ovako. Trebalo je prijeći još nekih 400 metara visinske razlike, budući da se obala Mrtvog mora nalazi otprilike toliko niže od površine Sredozemnog mora. Dogovor je bio da ćemo se zaustaviti na križanju gdje se skreće ili lijevo prema sjeveru Izraela, Bet Šeanu i Galileji, ili desno prema Mrtvom moru, Kumranu i jugu Izraela. Put je, teoretski, lagan: prvo imamo dugačku nizbrdicu, a onda jedan dio ravne ceste. Ipak, vjetar je jačao, a udisali smo sve više pijeska. Stigli smo tako i do malog kioska s hranom i sokovima na dogovorenom mjestu. Tu je negdje najniža točka na zemaljskoj kugli, jer je površina Mrtvog mora najveća depresija. Teško je reći točno o koliko je metara ispod površine Sredozemnog mora riječ, jer se vode Mrtvog mora neprestano povlače zbog manjeg dotoka iz rijeke Jordana i iz izvora koji dolaze s istoka iz Jordanskog kraljevstva. Budući da nam je vjetar putem dobro isušio usne, trebalo je piti vode. Odatle i ovaj filmić koji bi se mogao nasloviti: »Acqua!« Film: Raúl ©2006 Tekst filma Ja: Voda! Stefano: Pusti tu kameru! Sad dolazi najteži dio. Raúl: Znam. Ja: Sad bih ja morao nositi ovu kameru, pa snimati tvoju izmučenu facu. Stefano: Daj mi tu kameru! Kao što vidite, već nam je stvarno bilo dosta snimanja. Stefano je na kraju uspio uzeti kameru, pa smo bili na miru. Kad je rekao da je pred nama najteži dio, nije ni bio svjestan u kojoj je mjeri imao pravo. On je mislio samo na to da više nema nizbrdice, nego se odsad valja i pomučiti. Nije, međutim, znao da ćemo imati vjetar u lice. Moram priznati da mi se tako nešto nije još nikad dogodilo. Vozili smo ravnom cestom, bez ikakvog nagiba, a morao sam ubaciti u najlakšu brzinu, kao da sam na najtežem usponu. Ovih zadnjih par kilometara bio je ujedno i najteži dio našeg putovanja. Vjetar je, osim toga, iznenada mijenjao smijer, pa sam u jednom trenutku ispred sebe vidio kako Stefano biciklom silazi s ceste. Pomislio sam što mu se dogodilo, dok i sam nisam došao do tog mjesta, pa sam imao prilike osjetiti snažan udar vjetra s lijeve strane. Jedva sam zadržao ravnu putanju. I sve to s ustima punim pijeska. Na kraju je još trebalo izdržati i zadnji uspon, kratak, ali prilično strm, kojim se penje do Kumrana, mjesta gdje ćemo se naći s grupom naših kolega koji su s profesorom obilazili arheološke ostatke. Tu sam ostvario svoju prijetnju Raúlu: uspio sam svojim digitalcem snimiti njegovu izmučenu facu. Pitam ja njega: »Zar ne možeš više?», a on, sišavši s bicikla pruža jezik do zemlje i jedva slabašnim glasom kaže: »Ne.« Film: darko ©2006 Valja mu ipak priznati da se morao dobro namučiti. On je vozio nekakav posuđeni mali bicikl, na kojem nije mogao ni noge do kraja ispružiti. No, budući da je najniži, zapao je njega. Što se tu može. Na kraju smo pronašli ove klupe i stol, malo odahnuli, nešto pojeli, a ja sam opet malo fotografirao. Na kraju i zajednička slika s biciklima kojima smo došli i s autobusima koje nismo koristili, ali jednim ćemo se od njih vratiti. Nastavak: Jerihon, Hišamova palača

- 08:39 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Biciklom do Mrtvog mora (1)

Spomenuo sam vam prošlog četvrtka da sam biciklom pošao od Jeruzalema do Mrtvog mora. Dok je naš fakultet organizirao stručni izlet autobusom do Kumrana i Jerihona, uz sjevernu obalu Mrtvog mora, trojica mojih prijatelja i ja odlučili smo iskoristiti priliku, pa se spustiti do Kumrana biciklima, a vratit ćemo se skupa s grupom u autobusu. Riječ je o visinskoj razlici od nekih 1200 metara, koja se prevali u prilično kratkom razmaku od manje od 40 km, a onda ima još koji kilometar ravne ceste do Kumrana. Najprije je valjalo provjeriti ispravnost bicikala, a onda smo krenuli. Film: Raúl ©2006 Dan je bio prilično svjež, a neki su predviđali i kišu. Ipak, nismo dozvolili da nas to omete u našem naumu. Krenuli smo iz staroga dijela Jeruzalema, kroz istočni dio grada prema Hebrejskom sveučilištu na Maslinskoj gori, a onda se zaputili kroz tunel koji je prije nekoliko godina izgrađen kroz Maslinsku goru. I ovdje se dogodila i prva nezgoda. Meni se, vjerojatno negdje u tunelu, probušila zadnja guma na biciklu. Budući da sam u tom trenutku bio zadnji u našoj koloni, ostala su trojica uživali u lijepom spustu koji počinje nakon tunela te su prilično kasno shvatili da mene nema. Nisu reagirali ni na moje pozive mobitelom. Nezgoda je bila u tome što su sva sredstva potrebna za krpanje bila kod njih. Ipak, na kraju smo se čuli, ja sam malo propješačio prema naprijed, a oni su se malo vratili nazad, pa smo se bacili na posao. Evo ovdje, ljepilo u mojoj ruci, a pumpa u Stefanovoj. Nije ovdje samo bila riječ o želji da se popravi guma, nego i o ponosu. Grupa studenata s profesorom arheologije tek je autobusom kretala iz Jeruzalema, a mi nismo htjeli da vide kako je nešto krenulo krivo. Uspjeli smo dosta brzo naći dvije rupe na gumi, zakrpali smo ih, stavili opet sve na svoje mjesto i sve to u nekih petnaestak minuta. Kao da smo trenirali u kakvom boksu na formuli 1. U trenutku kad smo ponovno sjeli na bicikle i počeli voziti, prestigao nas je autobus s našim kolegama. Ponos je ostao netaknut! Iako je ova cesta općenito govoreći nizbrdica, na njoj ima tri prilično strma i ne tako kratka uspona. Najteži je svakako onaj kojim se prilazi Hanu dobrog Samarijanca. To je staro svratište, ali i svetište, izgrađeno na uspomenu one Isusove priče o milosrdnom Samarijancu koji pomaže napadnutom, orobljenom i povrijeđenom prolazniku, nakon što mu nisu pomogli ni levit, ni svećenik. Naravno da ovo nije autentično mjesto, jer Isus je tu priču ispričao kao pouku, a ne kao stvaran događaj, no, sada kad sam ovamo došao biciklom, shvatio sam zašto je logično da se jedno svratište smjestilo baš ovdje. Naime, i s jedne i s druge strane do njega vodi lijepi uspon, pa je svakome ovdje odmorište dobrodošlo. Evo mojih supatnika, nakon toga gadnog uspona, kako prolaze pokraj Hana dobrog Samarijanca. Najprije Gazmend... ...pa Raúl... ...i konačno Stefano. To vam samo kaže da sam ja ovamo, na vrh brda, stigao prvi. Tu smo nakratko i odahnuli, napili se vode, a onda krenuli dalje. Možete ovdje vidjeti kako je kod Dobrog Samarijanca vladalo i dobro raspoloženje. Jedan od razloga je možda i svijest o tome da je pred nama dugačka nizbrdica, uz samo jedan blaži uspon. Film: Raúl ©2006 Za one koji ne razumiju talijanski, to ja Raúlu kažem: »Šta ‘oćeš?«, a njemu je to smiješno pa ponavlja: »Šta ‘oćeš?«, pa ja to opet potvrdim. Onda mu kažem da ga čeka njegov bicikl i da se sad tu ne pravi da nešto snima. Nakon nekih dvadesetak minuta stigli smo i do točke gdje je označena razina Sredozemnog mora. To znači da smo prevalili visinsku razliku od 800-900 metara, a još se moramo spustiti za 400 metara niže, do obale Mrtvog mora. Eno tamo Raúl upravo prolazi pokraj ploče s natpisom »Sea level« i pripadajuće deve. O nastavku putovanja, sljedeći put.

- 08:29 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.03.2006.

En Gedi (slike)

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) En Gedi En Gedi, »uhvaćena priroda« En Gedi, hram En Gedi, sinagoga Budući da je En Gedi toliko ispunjen prirodnim ljepotama, danas vam poklanjam niz fotografija vode, bilja i kamena. Za osobnu upotrebu, naravno. Slobodno kliknite na slike. Ugodnu vam nedjelju želim!

- 09:16 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 11.03.2006.

En Gedi, sinagoga

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) En Gedi En Gedi, »uhvaćena priroda« En Gedi, hram Na kraju ovog našeg putovanja kroz ljepote En Gedija valjalo nam se još zaustaviti kod sinagoge. Ovdje, u podnožju brda na kojem se nalazi hram iz 4. tisućljeća pr. Kr., slučajno je 1965. godine otkriven jedan mozaik. Arheološka istraživanja izvodila su se ovdje u više navrata između 1970. i 2002. godine, a dovela su do otkrivanja čitavog jednog naselja u kojem je bila i sinagoga s lijepim mozaikom. Ispod ovih ostataka nađeni su dokazi da je mjesto bilo naseljeno u rano rimsko doba, dakle već u 1. st. pr. Kr. Sinagoga i okolne zgrade pripadaju razdoblju od 3. do 6. st., a to je kasno rimsko doba i vrijeme bizanta. Biskup i crkveni povjesničar Euzebije, koji je živio u Cezareji, spominje u svojim spisima »vrlo veliko židovsko naselje« u En Gediju, a stari rukopisi navode da su stanovnici En Gedija uzgajali palme datulja i balzam od kojega su dobivali dragocjeni miris. Sinagoga, koja je ovdje najbolje istražena, postojala je već u 3. st., obnovljena u 4. st., a svoj konačni oblik dobila je sredinom 5. st. Prema pravilu, u njoj se molilo licem prema Jeruzalemu, a uz sjeverni zid, koji upravo gleda prema Jeruzalemu, nalazi se povišeni prostor bamah iza kojeg je stajao sveti ormar gdje je bio pohranjen svitak Tore, Svetog pisma. S desne strane toga povišenog prostora nalazi se kameni stolac, prisutan u mnogim tadašnjim sinagogama, a nazivan je stolcem Mojsijevim. To je bilo mjesto odakle se u zajednici poučavalo. Još nam jedan znak ovdje govori da je riječ o sinagogi. To su stepenice uz njezin južni zid. Služile su kao sjedala za okupljenu zajednicu. To je bilo toliko karakteristično za sinagoge 4.-6. stoljeća da će arheolozi i danas upravo tražiti ovakve ili slične stepenice kako bi dokazali da su našli neku sinagogu. Ova se sinagoga odlikovala lijepim mozaikom koji je gotovo u potpunosti očuvan, pa mu se i danas možemo diviti. U središtu sinagoge nalazi se kružna kompozicija, zapravo krug upisan u dva četverokuta, unutar kojega se nalaze dva para ptica, a oko njega još četiri para. Ptice se nalaze i na manjim detaljima uokolo. Na ulasku u središnju prostoriju sinagoge nalazio se prilično dugačak natpis na aramejskom jeziku, podijeljen u pet dijelova. Zadnja tri dijela natpisa donose imena dobročinitelja koji su omogućili izgradnju sinagoge, te pozivaju stanovnike En Gedija da žive prema pravilima zajednice i da ne »otkrivaju tajnu grada.« Većina stručnjaka danas misli da je način dobivanja mirisa iz balzama bio tajna koja je predstavljala i temelj gospodarstva ovog područja. Prvi dio natpisa donosi 13 praotaca čovječanstva. Tko od vas čita hebrejska slova, prepoznat će imena: Adam, Šet, Enoš, Kenan, Mehalel, Jared, Henok, Metušaleh, Lamek, Noa, Šem, Ham, Jafet. Drugi dio natpisa sadrži nazive 12 znakova zodijaka, 12 mjeseci u godini, imena trojice praotaca, Abrahama, Izaka i Jakova, riječ šalom, imena trojice Danielovih drugova koji se spominju u biblijskoj Knjizi Danielovoj, Hananije, Mišaela i Azarije, a sve završava u donjem lijevom kutu riječima: šalom ‘al israel, »mir nad Izraelom.« Uz glavnu prostoriju sinagoge nalazi se i prostorija predviđena za pranje nogu i ruku, što je bio dio obrednoga čišćenja prije početka molitvene službe. Prema tragovima čađe arheolozi zaključuju da je sinagoga uništena u požaru negdje u 6. st. Budući da su posljednje kovanice, koje su nađene na ovom mjestu, iz vremena bizantskog cara Justinijana I. (526.-565. god.), pretpostavlja se da je do uništenja sinagoge došlo za vala progona Židova koji se dogodio za Justinijanove vladavine, oko 530. godine. Nastavak: En Gedi (slike)

- 08:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2006.

En Gedi, hram

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) En Gedi En Gedi, »uhvaćena priroda« Osim ljepota što ih čine voda, flora i fauna u En Gediju, a koje vide većina turista što ovamo navrate, nas su, naravno, zanimale i ruševine. Za to je trebalo malo pješačiti ili, točnije, planinariti. Negdje na polovici ovoga brda nalaze se ostaci hrama iz davnih vremena, koje nikako nismo htjeli propustiti. No, budući da sam se onamo kroz sve ove godine već nekoliko puta popeo, znao sam kakav je to pothvat, pa sam unaprijed odlučio da sam zaslužio kavu. Sreća da u nacionalnim parkovima ima ovakvih kioska. Tražio sam, kao i uvijek, jako jako jako kratki espresso, a dobio sam, kao i uvijek, pola plastične čaše kave. No, nismo u Tkalči, pa se valja zadovoljiti onim što nam daju. Ostavili smo, dakle, Mrtvo more za leđima i krenuli u brdo prema našem cilju. Usput se ponovno susrećemo s akacijom, tipičnim drvetom Judejske pustinje i pustinje Negev. Znam da postoje dvije vrste akacije u En Gediju, acacia raddiana i acacia tortilis. Dok ona prva ima jedno stablo i okrugle grane, ova druga već od početka ima višestruko stablo, a krošnja joj ima kišobranasti oblik. Po tom opisu, rekao bih da je ovdje riječ o ovoj drugoj vrsti akacije. Cijelim putem, pod nama se prostiralo Mrtvo more, a uz njegove obale raznovrsne plantaže kojima je dovoljno malo vode koja se dovodi s obližnjih izvora. Jedan od tih izvora je i Šunamkin izvor, koji nam je bio upravo usput. U njegovim se vodama odlučila ovaj puta osvježiti neka nova Šunamka. Mi smo ipak htjeli dalje. U ovoj se divljini čovjek ne može izgubiti, sve i da hoće. Podsjetio me ovaj putokaz na one stare vesterne s pustinjskim putokazima i kosturom neke uginule životinje. Jedino ovdje kostura nije bilo. Konačno smo stigli i do našeg cilja – kalkolitičkog hrama u En Gediju. Izgrađen je u četvrtom tisućljeću pr. Kr., što je davno prije dolaska Izraelaca u Obećanu zemlju. Ovo je svetište bilo izvan naseljenog mjesta. Naselje je vjerojatno bilo u podnožju brda. Tlocrt ovoga hrama bolje se vidi ako se popne još malo uzbrdo. Naravno da sam to i učinio, pa evo i slike. Ovdje vidimo hram sa stražnje strane. Ima za to doba karakterističan oblik koji se u arheologiji naziva »široka prostorija.« Mi smo, naime, navikli da svetišta, antički hramovi, baš kao i današnje crkve i mnoge sinagoge, imaju duguljasti oblik. Kad čovjek u njih uđe, najsvetiji dio prostorije je ujedno i najudaljeniji. Na taj se način dočarava udaljenost, odvojenost božanskog od ljudskog. Civilizacije kamenog i ranog brončanog doba imale su drugačije poimanje svetišta. Kad je čovjek ušao u hram, bio je odmah blizu najsvetijem dijelu, našao se odmah pred likom božanstva. Takav je slučaj i ovdje. Ulazna vrata nalaze se u jednom dužem zidu hrama, onom bližem plantažama, a lik božanstva, ili više njih, nalazio se uz drugi duži zid hrama. Kad sam se već našao ovdje, htio sam o tome imati i dokaz. U središtu hrama nalazi se čudna kružna konstrukcija, a nalazi se upravo na mjestu gdje bi se očekivao žrtvenik. Ipak, ovo nema oblik klasičnog žrtvenika, a u središtu se nalazi udubina. Arheolozi pretpostavljaju da je ovdje bila riječ o nekom kultu povezanom s vodom, te se u tu udubinu ulijevala voda. Može se zamisliti da su ljudi tada, prije šest tisuća godina, zahvaćali vodu na obližnjem Šunamkinu izvoru, te u procesiji dolazili ovamo do svetišta i pred likom božanstva izlijevali vodu u »žrtvenik«, moleći tako za dar vode i sljedeće godine, jer to je za njih bio život u ovom kraju. Ovdje, na malo povišenom mjestu, uz zid hrama, nalazilo se nešto što je predstavljalo božanstvo. Mogao je to biti kipić ili više njih, ili samo koji uspravljeni duguljasti kamen. Na kraju, evo i našeg profesora, koji nam je sve to detaljno objasnio. Nastavak: En Gedi, sinagoga

- 08:32 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2006.

En Gedi, »uhvaćena priroda«

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) En Gedi U posljednjem postu o En Gediju bio sam vam obećao nekoliko prizora prirode što sam je ondje »uhvatio« svojim fotografskim aparatom. Već ste mogli vidjeti koliko ovo malo vode može promijeniti pustinjski krajolik, tako da se tu može naći svakakvog raslinja. Tu je, na primjer, biljka čiji je znanstveni naziv paliurus spina-christi, a u mnogim se modernim jezicima naziva »Kristovim trnom«, dok joj je hrvatski naziv »drača.« O njoj sam, međutim, više govorio nakon hodanja kroz Wadi al-Qelt. U En Gediju i okolici mogu se vidjeti i dvije vrste akacije, tipičnog pustinjskog drveta, čije zelenilo oživljuje krajolik. Uz ovo drvo, u ovom se nacionalnom parku može naći i egipatski ili jerihonski balzam, no, budući da je profesor s kojim idemo na izlete arheolog, a ne botaničar, nije nas na tu biljku upozorio, a ja je nisam fotografirao. Vidio je jesam, s njezinim dugačkim bodljama i malim zaobljenim listovima. Još jedna biljka je »sodomska jabuka« ili »mrtvomorska jabuka«, a stručno se zove Calotropis procera. Prepoznatljiva je svojim velikim listovima i plodovima koji, kad su svježi, sliče jabukama. Spominje se u Mišni i Talmudu, a njezina su vlakna, čini se služila za izradu stijenja za svjetiljke. Zarežete li grane ili listove ove biljke, počet će izlaziti otrovna bijela tekućina, kojom se sodomska jabuka štiti od životinja. Uz vodu rastu i različite druge biljke, uključujući i trsku i šaš. No, voda privlači i raznovrsne životinje. U nacionalnom parku žive prugaste hijene, vukovi, crvene i afganistanske lisice, te leopardi koji su pred izumiranjem, ako već nisu i izumrli. Od svih životinja možda su najzanimljivije male spodobe o kojima sam negdje već jednom pisao, a nisam im znao hrvatsko ime. Znanstveni im je naziv Procavia capensis, a engleski se nazivaju »rock hyrax.« Na hrvatskom ih znaju zvati i »svizac«, no to je samo po izvanjskoj sličnosti, dok s pravim sviscem nisu ni u kakvom rodu. Dapače, ove životinjice i nemaju nekih bližih srodnika među ostalim sisavcima. Spominju se u Bibliji u jednom Psalmu, gdje se kaže: »Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.« E, sad, to što je prevedeno kao jazavac, zapravo je ova životinjica, a negdje sam našao da joj je hrvatsko ime »pećinar.« Pa, zvuči logično. No, dobro. Naišao sam u En Gediju i na jednoga od njih. Prvo je odlučio pobjeći. To mu je vjerojatno malo teže polazilo za rukom, jer je bilo još jutro, a ove životinjice, iako sisavci, imaju vrlo nestabilnu tjelesnu temperaturu koja ovisi o okolini. Zato se ujutro obično lijeno sunčaju, ne bi li se zagrijali. Tako je i ovaj odlučio da je možda bolje pričekati dok se malo ne ugrije, pa se sakrio iza drveta. Ipak, kako je njegova znatiželja, čini se, bila ravna mojoj, htio je malo pomnije pogledati tko ga to slijedi. A, dok sam se ja bavio njime, osjećao sam cijelo vrijeme da se s drveta nešto trusi na moju glavu. Mislio sam najprije da je to vjetrić nešto pomakao u krošnji, no onda sam pogledao prema gore i vidio da sam i ja promatran. Osim ovih »pećinjara«, ima u En Gediju još jedna simpatična životinja, a već sam je i spomenuo u onom odlomku iz psalma. To je kozorog. Vrsta divokoze koja se stručno naziva »nubijski ibeks« (capra ibex nubiana). Ova životinja je već navikla na ljude i nije pretjerano plašljiva, pa joj se možete prilično približiti. Osim toga, i same će divokoze često sići bliže ljudima, te će uz cestu potražiti koju travku. Upravo je po divokozama En Gedi i dobio ime. En znači »izvor«, a gedi »jarić.« Izrael je osobito ponosan što je, zahvaljujući zakonu iz 1955. godine, ova životinjska vrsta spašena s ruba izumiranja. Stoga je nubijski ibeks postao i zaštitnim znakom svih izraelskih nacionalnih parkova, te ćete ga vidjeti na zastavama na ulasku u svaki od njih. Na kraju, dodajem da danas ponovno idem prema Mrtvom moru, no ovaj put biciklom. Riječ je o lijepoj nizbrdici: kojih 1200 m visinske razlike na razdaljini od manje od 50 km. Za povratak ćemo se poslužiti autobusom kojim će se s arheološkog izleta u Kumran i Jerihon vraćati grupa studenata s našeg fakulteta. Nastavak: En Gedi, hram

- 08:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2006.

O smislu

- 06:46 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.03.2006.

Lijep dan i bicikl

Jučer je u Jeruzalemu osvanuo pravi proljetni dan, pa nije trebalo puno nama studentima da se dogovorimo za malu vožnju biciklom. Vožnja biciklom u Jeruzalemu i okolici nije baš ni tako jednostavna. Cijeli je grad izgrađen na brežuljcima, pa se ponekad treba dobro oznojiti dok se stigne do određenog cilja. Jučer, između ostalog, cilj nam je bio i vrh Maslinske gore. Od nas četvorice neki su se pri vrhu morali uhvatiti za ogradu, dok su drugi vidno malaksali. Ja sam se iznenadio da sam, unatoč danima provedenim za stolom i kompjuterom, još uvijek u dobroj kondiciji, pa sam mogao ostale i prestizati i dozvoliti im da me prestignu, kako bih ih mogao snimiti. Osobito mi je bilo drago snimiti one koji su se htjeli i šlepati. Inače, ovdje, blizu vrha Maslinske gore, ima i stabala koja nisu masline, a iza njih se već pruža pogled na početke Judejske pustinje. Na samom vrhu Maslinske gore prizor je bio ovakav. Vrijedilo je stoga ovdje snimiti i jednu skupnu fotografiju. Uvijek tu ima dovoljno turista, pa se nekoga može i zamoliti za uslugu. Tu smo, dakle, nas četvorica: Albanac, Hrvat, Peruanac i Talijan. P.S. Priča o En Gediju i Masadi, što sam je kroz zadnjih par dana započeo, nastavit će se uskoro. Ugodna vam nedjelja! - 09:01 - Nove komentare možeš upisati ispod (4) Poštovani Darko, iako se nisam javljao komentarima na Tvoj blog, vrlo rado svraćam na njega i držim ga iznimno zanimljivim. Posebno mi je drago što ste Siščanin! Pozdrav! (Davorko 05.03.2006. 09:12) @Davorko: To mi je drago! I ja volim pročitati što ima nova osobito u Sisku, a dobro je nekad znati i pozadinu vijesti. (Darko 05.03.2006. 09:34) (opet je nešto malo štekalo, ali nema veze navikli smo) Tekstovi od subote i petka: sve je lijepo kao i uvijek, ali one slapove moram kad-tad vidjeti uživo. Vidjela sam ogromne slapove, prepune nevjerojatne snage, bila čak i na raftingu pod njima (!) , ali ovo je ono što ja u mojoj svijesti nazivam raj na zemlji. Pa si sve zajedno, (slike i priču) začinio Pjesmom nad pjesmama (to je neki malko novi Darko:)) Ma bolje da ne duljim, tko zna što bih svašta mogla reći? ugodna ti nedjelja (ovdje je kiša s vjetrom) (helix 05.03.2006. 13:50) @helix: Valjda me povukla kombinacija krajolika i proljeća. :) (Darko 05.03.2006. 14:32)

- 09:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 04.03.2006.

En Gedi

En Gedi i Masada En Gedi i Masada (uvodno) Prekjučer sam, dakle, skupa s ostalim studentima i profesorom arheologije kao stručnim vodičem krenuo prema En Gediju. Autobus nas je čekao pred Damaščanskim vratima i već smo u 7,30 bili na putu. Kako bi se od Jeruzalema stiglo do Mrtvog mora, potrebno je proći kroz Judejsku pustinju prema istoku. Usput smo, po tko zna koji put, slušali našeg profesora kako nam nabraja i opisuje okolna mjesta i s njima povezane arheološke podatke. Osim toga, uživali smo i u krajoliku. Pred kraj zime pustinja je manje pusta zbog kiše koja je napadala, pa se vide i tragovi zelenila. Dok se Jeruzalem nalazi na 800 m nadmorske visine, Mrtvo more je na oko 400 m ispod površine Sredozemnog mora, pa valja proći i visinsku razliku od kojih 1200 m, a zapravo i više, jer se djelomično cesta penje Maslinskom gorom koja je na 1000 m nadmorske visine. U svakom slučaju, nekome i zazuji u ušima. U jednom trenutku valja i zaroniti i na to nas upozorava znak uz cestu. Piše na njemu: »Razina mora.« Misli se na Sredozemno more, a mi se moramo spustiti još 400 m niže. Na ovom mjestu uvijek stoji i jedan beduin sa svojom devom, ako se baš zaželite slikati. Slikanje se, naravno, plaća. Stigavši do Mrtvog mora, u blizini Jerihona koji nam je ostao slijeva, na sjeveru, skrenuli smo uz obalu mora prema jugu i prošli pokraj Kumrana, te ubrzo stigli do En Gedija. Riječ je o nacionalnom parku koji se sastoji od oaze što je napajaju četiri izvora. Na ulasku, pod lijepom nadstrešnicom, dali smo na provjeru svoje godišnje iskaznice za ulazak u izraelske nacionalne parkove. Jedan od izvora En Gedija zove se Davidov izvor, a ulijeva se u nahal (korito, potok) David. Ovaj se predio spominje i u Starom zavjetu u vezi s poviješću Davidovom, prije nego je postao kraljem u Izraelu. Kralj je tada bio Šaul, a David se, kao njegov suparnik, morao skrivati. U Bibiliji se kaže da se David nastanio u »engadskim gorskim skloništima.« Šaul kreće za njim u potjeru. Ušao je u jednu od pećina, kako se kaže u tekstu, »da čučne.« To jest, otišao je kralj onamo kamo i kraljevi idu pješice, no nije bio sam. U dnu baš te pećine skrivao se David sa svojima, ali nije htio nauditi kralju, jer ga je kao takvoga poštovao, pa je samo odsjekao skut njegova odijela, ne bi li pokazao Šaulu da je imao njegov život u ruci. Sve se to odigralo ovdje negdje. Na slici se vidi da mali potok, čije se vode sada koriste i za navodnjavanje, ponekad, u zimskom kišnom razdoblju, znade i nabujati, pa napravi korito za pravu rijeku. Što se više približavamo izvoru, to i zelenje postaje intenzivnije i gušće. Priroda se ovdje doista igra bojama, oblicima, kamenom, vodom, raslinjem i životinjskim svijetom. Voda je, svakako, glavni element cijele priče. Ona ovamo donosi život. Čovjek na to mora misliti dok gleda slapove, bilo veće, poput onog gore, bilo male, poput ovog dolje. Nažalost, do dva izvora bliža nahal Davidu nismo mogli doći zbog posljedica prošlogodišnjeg požara. Staza još nije sigurna, pa nismo mogli ni do najljepšega slapa, niti do Šulamkina izvora, koji je dobio ime po Šulamki iz Pjesme nad pjesmama. Ona ondje oslikava svoga dragoga riječima: »Dragi mi je moj grozd ciprov u vinogradima engedskim«, a dragi joj odgovara: »Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, gle, kako si lijepa, imaš oči kao golubica«, pa opet ona: »Gle, kako si lijep, dragi moj, gle, kako si mio. Zelenilo je postelja naša.« Lijepo, morate priznati. Vidjevši ljepotu prirode En Gedija, nije čudno da je biblijski pjesnik njezinim prizorima htio opisati ljepotu ljubavi. A budući da je zima već na kraju, ne mogu a da se ne sjetim i ovog odlomka Pjesme nad pjesmama: Dragi moj podiže glas i govori mi: »Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi. Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.« I, dok sam ja razmišljao o ljepotama prirode i Šulamki, nastojeći nešto od tih ljepota uhvatiti i fotografskim aparatom, netko je mene uhvatio na djelu. Mislim da ću vam sljedeći put pokazati nešto od »uhvaćene« prirode En Gedija. - 08:20 - Nove komentare možeš upisati ispod (19) svaka čast, ovo je najbolji blog koji sam vidjela :) (ŽIRAFA 04.03.2006. 09:44) hahahahah ovdje na posljednjoj slici se čini da si i ti pošao "da čučneš" kao Šaul... i povijest se ponovila: i ti imaš svoga Davida... Zavidim ti na izletu. Ja sam jučer bio do Pelješca - skromno u odnosu na tvoje putovanje. Pozdrav! BZD ( 04.03.2006. 09:58) @Žirafa: Hvala, ali ima ih još jako dobrih. @BZD: Znao sam da će netko to tako protumačiti. :) (Darko 04.03.2006. 10:30) Meni se pak čini da si tamo nešto interesantno vidio i slikao (ne vidim dobro što držiš u ruci). Izgleda da je ljubav bezvremenska i nema nikakve granice??? :))) (alkion 04.03.2006. 11:18) @alkion: Ma, da. To je fotografski aparat, a tamo sam ugledao zgodnu kombinaciju vode i kamena. A ovo o ljubavi mislim da imaš pravo. (Darko 04.03.2006. 11:21) Evo još jedan dio iz Pjesme nad pjesmama uz Shabbatni pozdrav: Zaručnik: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! Oči su tvoje kao golubice, ispod koprene svijetle. Kosa ti je kao stado koza, što silaze gore gileadske./// Zubi su ti kao stado ovaca, što upravo izlaze iz kupala, kad se strižu: sve s blizancima, nijedne među njima nema bez janjeta./// Usne su ti kao vrpca grimizna, milina resi usta tvoja. Kao kriške mogranja sjaju tvoja lica ispod koprene./// Vrat ti je kao toranj Davidov zidnim vijencima naoružan, tisuće štitova vise na njemu, štitova od samih junaka./// Prsa tvoja: dva blizanca srnčeta, što pasu među ljiljanima./// Dok dan zahladi i sjene uteku, htio bih poći k smirnovoj gori, k tamjanovu humu./// Sva si lijepa, prijateljice moja, nema ljage na tebi.///Dođi s Libanona, zaručnice, k meni, dođi s Libara, dođi k meni! Siđi s brijega amonskoga, s vrhunca senirskoga i hermonskoga, iz pećina lavovskih, s gora risovskih!/// Ranjavaš srce moje, sestro zaručnice moja, očaravaš mi srce svakim pogledom očiju svojih, svakom karikom uresa na vratu svojemu!/// Kako je blaga ljubav tvoja, sestro zaručnice moja, mnogo je slađa od vina ljubav tvoja! Svaku mirodiju nadvisuje miris ulja tvojih./// Usne tvoje, zaručnice, kaplju medom. Jezik tvoj krije med i mlijeko. Miris je haljina tvojih kao miris Libanona./// Vrt je sestra zaručnica moja, dobro ograđen, studenac zatvoren, izvor zapečaćen./// Nasad je tvoj voćnjak šipaka, pun plodova prekrasnih, cipra i narda,/// Narda i šafrana, iđirota i cimeta i svakojakih rastlina za kad, smirne i aloja, sa svakojakim najfinijim balsamima./// Izvor vrta mojega jest studenac žive vode, što teče s Libanona. (feby 04.03.2006. 11:33) @feby: Vidiš, ovdje se spominje balzam, a jedna vrsta balzama raste i u En Gediju. O svakom bi se retku ove pjesme mogla ispripovijedati čitava jedna priča. (Darko 04.03.2006. 12:08) Daj me prijatelju prosvijetli. Evo dok sam ja studirao jedan profesor, inače eminentni stručnjak za egzegezu Staroga zavjeta, tumačio nam je kako je Pjesma nad pjesmama sva simbolična i tekst na mnogo mjesta gdje se spominju konkretne slike iz prirode ima zapravo jedno preneseno značenje, te te slike treba tumačiti metaforički. Prema njemu te slike iz prirode zapravo odnose na ljudsko tijelo kao objekt komuniciranja ljubavi i uzajamnog predanja između muškarca i žene? Ili je čovjek to tumačio tako tek zato da nam predavanje učini malo zanimljivijim. Što ti veliš o tome? U kojem pravcu u tome smislu idu suvremena istraživanja Pjesme nad pjesmama? (naturaliter 04.03.2006. 12:46) @naturaliter: Danas je među stručnjacima uglavnom prihvaćeno da je riječ o simbolima kojima se želi dočarati ljubav dvoje zaručnika. Postoje međutim različite razine simbolike što ih različiti stručnjaci prihvaćaju. Uzmimo primjere iz ovog odlomka što ga je Feby ovdje napisala. Postoji ona očita simbolika gdje se, na primjer, prsa zaručnice uspoređuju s "dva blizanca srnčeta". To je jasno. Neki, međutim, vole ići i dalje pa i u ovom "vrtu zaručnice" koji je "dobro ograđen, studenac zatvoren, izvor zapečaćen" vide onaj najtajniji dio tijela zaručnice u koji bi zaručnik htio ući. Ne slažu se svi u tome. Ipak, riječ je o poeziji, a poeziju se ne da do kraja konkretno opisati. Ona potiče osjećaje, maštu, želje, opisuje neopisivu nutrinu čovjeka. Ona mora biti nedorečena, ponekad dvosmislena. S druge strane, židovska tradicija u Pjesmi nad pjesmama vidi pjesan o odnosu Boga-zaručnika s njegovim narodom-zaručnicom, a slično se i u najranijoj kršćanskoj zajednici tumači da je zaručnik Krist, a zaručnica Crkva. Ja nekako ipak ovu pjesmu volim čitati kao ljubavnu pjesmu, onako kako je i napisana. (Darko 04.03.2006. 13:00) Kad sam te vidjela ovako čučnutog, pomislila sam isto što i BZD. :))) Ali vjerovatno to ne bih spomenula da nije i on. :)) Ajme, deva ... što me sjetilo na ono kad si dosta magarčića uslikavao. :)) A i nekako si romantičan u ovom postu ... je li to utjecaj visinske razlike ili? :))) (pegy 04.03.2006. 13:43) Proljeće, Pegy, proljeće! :)) (Darko 04.03.2006. 13:52) Da, da, tako nekako je i nama tumačeno. Posebno se u obranu takvog tumačenja uzima dio teksta koji nam donosi feby: "Vrt je sestra zaručnica moja, dobro ograđen, studenac zatvoren, izvor zapečaćen". Asocijacija bi bila više nego jasna... (naturaliter 04.03.2006. 14:21) Da vidim jel komentiranje proradilo... Nisu oni pokušali proboj da pobjede rimljane nego da izginu u borbi. Ak se ne varam, to je na nekom brdu na litici i samo je jedan put do gore.. (dr.luka 04.03.2006. 15:34) @dr.luka: Da, to je to, a put do gore sam i ja isprobao. Mislim da ću do toga stići s opisom negdje sredinom sljedećeg tjedna. (Darko 04.03.2006. 16:00) Pratim te i dalje.Pozdrav iz tmurnog pospanog Zagreba. (darkwolf 04.03.2006. 16:14) @darkwolf: Pozdrav i tebi. Nadam se da će i vama stići lijepo vrijeme. (Darko 04.03.2006. 16:24) traveling broadens the mind (svrshi 04.03.2006. 16:56) Nekako spadam u ljude koji sebe vole vidjeti kao vrlo realnog i rakao bih prozaičnog. Naravno ima u meni i poezije i romantike ali htjedoh reći: svi mi volimo pročitati lijepu pjesmu punu emocija i ljubavi i to u nama izazove određene i emocije i sjećanja pa ako hoćeš i tugu - naravno zavisno od trenutnog stanja i raspoloženja. Htjedoh u stvari reći kako je lijepo i nekad možda i potrebno u poeziji tražiti i neku simboliku ali daleko je (opet to je neko moje teoretiziranje) bitnije što u nama ta poezija (naravno i proza ili bilo koje umjetničko djelo) izazove, koji živac u nama tada zaigra svoju priču i svoju igru... Htjedoh samo malo "suprotstaviti" se naturaliteru ne kritizirati i negirati potrebu za tumačenjem simbolike i onoga svega što ta ista poezija (umjetnost) potječe kod drugih osoba. Pretjerah malo, skoro da sam i post mogao napisati. Oprosti na uzurpiranju prostora. Ugodna ti večer. :))) (alkion 04.03.2006. 20:39) @alkion: Nema problema. Ugodna večer i tebi. Meni već: Laku noć! :) (Darko 04.03.2006. 21:38)

- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 03.03.2006.

En Gedi i Masada (uvodno)

Prije nego vam počnem u detalje opisivati jučerašnji izlet, danas ću vam pokazati još nekoliko slika s mjesta koja sam obišao. Nešto sam pokazao već jučer, no to je bilo nabrzinu, a bio sam i mrtav umoran. Naime, premda smo imali svoj autobus, bilo je i dosta pješačenja, pa i pravog planinarenja. Cijelo putovanje organizirao je moj fakultet, a stručni nam je vodič bio jedan od arheologa. Takvi se izleti organiziraju gotovo svakog četvrtka, pa četvrtkom na fakultetu nema predavanja. Svrha je ovih putovanja da nas upoznaju s nekim općim pregledom arheoloških nalaza i sadašnjom arheološkom situacijom na području Izraela, dok se svake dvije godine naizmjenično organiziraju duže ekskurzije u Jordan i na Sinajski poluotok. Usto, u većim vremenskim razmacima ide se i u Egipat i Tursku, a sljedeće je godine u planu i Grčka. Naravno, kao pripravu za ove izlete, profesori vode posebne seminare, a neki od izleta predstavljaju i građu za ispite. Vratimo se međutim jučerašnjem izletu. Imali smo dva cilja: En Gedi i Masadu. Riječ je o mjestima uz zapadnu obalu Mrtvoga mora. Taj je kraj uglavnom pustinjski i suh, kao što se to vidi i na ovoj slici. No, na nekoliko mjesta postoje izvori pitke vode, pa se oko njih razvija bogata vegetacija, koju su kroz povijest kao svoje prebivalište birale i životinje i ljudi. U En Gediju, teče pravi mali potok, koji povremeno stvara i lijepe slapove. Prizor je doista idiličan, a ovaj je nacionalni park česta meta stranih i domaćih turista. Kako je na ovim prostorima bilo dovoljno tek malo vode da bi uz nju izrasla civilizacija, ne treba čuditi da od pamtivijeka ovdje postoje naselja. Uz naselja ljudi su uvijek imali i svoja svetišta. U En Gediju, blizu jednoga od izvora, stoje ostaci najstarijeg poznatog bliskoistočnog hrama. Ne zna se kojim je božanstvima bio posvećen, no sigurni smo da potječe iz četvrtog tisućljeća pr. Kr., što ovdje predstavlja razdoblje kamenog doba. U pozadini hrama vidi se plavetnilo Mrtvog mora. U podnožju ovog brijega nalazi se naselje u kojem je uvijek netko živio, a unutar naselja smještena je sinagoga iz mnogo kasnijeg, bizantskog doba. Sinagoga je građena, dograđivana i preuređivana od 4. do 6. st. po Kr. Krasi je lijepi mozaik. Iz En Gedija zaputili smo se još južnije, uz obalu Mrtvog mora, sve do Masade, velike palače i utvrde smještene na vrhu ovog brda. Palaču je dao izgraditi Herod Veliki u 1. st. pr. Kr. Budući da je Herod odrastao u Rimu, volio je rimski ugođaj i komfor prenijeti i u svoje palače, pa su tako ovdje sasvim očekivani i zidovi ukrašeni freskama. Zidine Masade iskoristili su u prvom stoljeću židovski ustanici protiv Rimljana. Tri godine Rimljani su ovdje opsjedali utvrdu i gradili nasip, kako bi mogli prići zidinama utvrde. Josip Flavije, židovski povjesničar i suvremenik tih događaja, kaže da su branitelji grada na koncu izvršili kolektivno samoubojstvo, kako ne bi živi pali u ruke neprijatelja. I, dok su ove zidine nekad služile za borbu, danas njihovi ostaci imaju sasvim drugačiju namjenu. Naravno, i s Masade se pruža lijep pogled na Mrtvo more. Evo, to su stvari o kojima ću vam sljedećih dana pripovijedati. Nastavak: En Gedi - 08:45 - Nove komentare možeš upisati ispod (18) Ovo brdo me malo podsjeća na neke naše kraške predjele, posebno ovaj kameniti teren ispred brda??? :))) (alkion 03.03.2006. 10:05) @alkion: Mislim da je sastav tla ipak dosta drugačiji. Osim toga, Mrtvo more i jest slano, između ostalog, i zbog soli koje se nalaze u tlu. (Darko 03.03.2006. 10:15) Djeluje dosta pusto. Postoji li u blizini neko naselje? (naturaliter 03.03.2006. 10:36) Kažu znanstvenici da je cijeli svemir nastao u Velikom prasku - znači onda da je i žuti patuljak sastavni dio cjeline (nadam se da sam se malo izvukao)???:))) (alkion 03.03.2006. 10:46) @naturaliter: Uz En Gedi postoji manje naselje. Mislim da je to zapravo kibuc. Slično i blizu Masade ima koje manje naselje, no nema ovdje gradova. @alkion: Ma ništa ja ne zamjeram. Samo sam se malo poigravao "svemirskim" idejama. Ako se ne varam, i naše Sunce je žuti patuljak. (Darko 03.03.2006. 10:50) Konačno Masada! Taj tako važni simbol Izraela:Masada je postala simbol zbog dogadaja koji se je zbio 72. godine n.e. Rim je bio ugušio veliku židovsku pobunu, a posljednjih tisuću pobunjenika su se povukli na Masadu i tamo utvrdili. Odoljevali su 3 godine opsadi i napadima u kojima je sudjelovalo 17 tisuća rimskih vojnika. Kada su Rimljani konaćno, nasuli rampu do visine utvrdnih zidova na Masadi, pobunjenici su napravili kolektivno samoubojstvo. (Prije par godina bila je dobra serija na tv-u). U znak sjećanja na to zbivanje,. zakletva izraelskih vojnika završava riječima "Masada neće vise nikad pasti"! (a možda se to i promjenilo u novije vrijeme). (feby 03.03.2006. 11:15) @feby: Mislim da se nije promijenilo. Još ću o Masadi govoriti. Ima toliko toga. (Darko 03.03.2006. 11:28) Ovo su mi nekako posebno lijepe slike.Posebno ona sa slapom. (darkwolf 03.03.2006. 11:35) Darko, ovo sam već više puta otvorila, čitala i naravno - spremila (da ne ispadne da dolazim spamati - to je postalo opasno:)) (evo one poslovice: da dvostruko dograbiš dan do devet digni d... :)) (imam dozvolu autora bloga:)) helix ( 03.03.2006. 11:44) @darkwolf: Slap je i uživo lijep. @helix: haha, znao sam da će biti tako nešto. I ovu odmah dešifriram: Tko rano rani, dvije sreće grabi. :)) (Darko 03.03.2006. 12:08) Stvarno je impresivan spoj pustinje i ovog zelenila. Impresivna mi je također sposobnost da u Izraelu i kap vode bude iskorištena i "pretvorena" u nekoliko novih kapi. (pegy 03.03.2006. 13:31) @pegy: Ovdje su jako dobro naučili da je voda bogatstvo. (Darko 03.03.2006. 13:38) mislila sam zapravo, jel' mozda u njegovo vrijeme bilo zelenije ili isto takva pustinja kakva je i danas? (i-tratincica 03.03.2006. 14:42) @i-tratincica: Ništa zelenije od ovoga. (Darko 03.03.2006. 14:56) Ne varaš se naravno i spada u relativno mlade zvijezde (tek koji miliončić godina). Da, sad mi nešto lupi u mozak - sve te godine u stvari mjerimo prema sebi. Ima li to naše sunce (napokon i svemir) neke svoje godine ili neki svoj drugačiji sistem mjerenja vremena i je li to stvarno vrijeme ili neka druga vrsta prolaznosti??? Napokon, je li svemir uopće prolazan??? Gle kud sam sad zabrazdio??? A samo sam došao da ti poželim ugodan vikend i malo odmora. :))) (alkion 03.03.2006. 20:30) Mislim da sam u nekom dokumentarcu čul o tom; bili su jedini nepokoreni grad (ko selo Asterixa i Obelixa :)). Al mi se ćini da su zadnji preživjeli pokušali nekakav proboj. (dr.luka 03.03.2006. 20:51) @alkion: I tebi ugodan vikend! :) @dr.luka: Ha, nepokoreni grad! To me podsjeća na onu seriju! Prema onom što se vidi okolo, nije nikakav proboj imao šanse. Rimaljani su bili svuda. (Darko 03.03.2006. 20:54) Opet predivne fotke! (Depresivna Domaćica 03.03.2006. 22:46)

- 08:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.03.2006.

En Gedi i Masada

Vratio sam se večeras s jednodnevnog izleta do Mrtvog mora. Obišli smo ondje najprije En Gedi. To je oaza u Judejskoj pustinji, uz obalu Mrtvog mora. Evo jedan prizor iz En Gedija. Nadam se da ste primijetili slapove. Gotovo cijelo vrijeme imali smo pred očima i Mrtvo more, no i tipičnu pustinjsku floru. Ovdje su pustinjske akacije (ako se ne varam). Nakon En Gedija, na red je došla i Masada, palača Heroda Velikog, a onda i utvrda židovskih ustanika protiv Rimljana. Ovo je prizor iz Herodove sjeverne palače na Masadi. Uživali smo, naravno, i u fauni. Ovim se pticama može doista prići blizu. Sljedećih ću dana detaljnije opisati putovanje i što sam sve vidio i doživio. Usput, snimio sam točno 362 slike, pa mislim da će biti prilično toga za pokazati. Nastavak: En Gedi i Masada (uvodno) - 20:41 - Nove komentare možeš upisati ispod (18) Zaista su lijepe, impresivne slike!...Pozdrav! (tinns 02.03.2006. 21:00) @tinns: Hvala! Pozdrav i tebi! (Darko 02.03.2006. 21:10) Jedva čekamo, he he! (naturaliter 02.03.2006. 21:24) @naturaliter: Zato sam i stavio ovih par slika, kao neku vrst uvertire. :) (Darko 02.03.2006. 21:31) wow... toliko slika! ptice su prekrasne, a o rimskim detaljima u tom kraju ipak uzivam... (juliere 02.03.2006. 21:31) @juliere: Dosta sam slika i ispucao na ove ptice koje se baš nisu htjele maknuti. Što se rimskih detalja tiče, ima ih i u arhitekturi i u freskama i u detaljima koji nam otkrivaju način života. (Darko 02.03.2006. 21:35) Izrael je poput glavice luka; što ga više guliš pojavljuju se novi slojevi. Onda se trebaš odlučiti hoćeš li guliti dalje i tražiti nove slojeve ili ćeš se odlučiti sačuvati ono što si našao. Arheološke dvojbe! Kreneš tako kao što ti krečeš na izlet i tu si, a onda se usred pustinje se ukazuje Masada, Qumran u kojem su nađeni svici stari tisuće godina i Mrtvo more – raj za neplivače i sve one koji vjeruju u uspjeh ljekovitog blata. (feby 02.03.2006. 23:08) Slučaj je htio da samo malo virnem na tvoj blog i naravno nisam se razočarao. Samo mi nešto u svemu nije jasno: kako stigneš putovati, raditi kao vodič, pisati (ili već što) doktorat, pisati za blog, slikati i pripremati fotke???? Je li to energija, motivacija, nespavanje??? Jednostavno ti se divim - prosvjetli me, hronično mi nedostaje vremena i nenaspavan sam i opet ne stižem sve što bih trebao a tek što bih želio????? :))) (alkion 02.03.2006. 23:30) @feby: Ja sam već dugo ovdje, pa imam vremena za otkrivanje uvijek novoga i nepoznatoga ili otkrivanje nekih novih vidika onoga poznatoga. @alkion: Moje glavno zanimanje je rad na doktoratu i to je razlog zašto sam ovdje. Putovanja su jednom tjedno (a nekad i rjeđe) i uglavnom jednodnevna. A blog i fotografije su dodatna zanimacija. Na njih ne trošim puno vremena, možda onoliko koliko bih inače proveo gledajući nekakve vijesti, samo što mi se ovo čini puno korisnijim. :) Ah, da. Posao vodiča sveo sam na najmanju moguću mjeru, a ove godine ću vjerojatno proći i bez toga, jer se moram više posvetiti doktoratu. No, sada iz dana u dan vodim vas. :) (Darko 03.03.2006. 06:55) Hej Alkion, ti bi morao upoznat Darka, pa bi ti bilo jasno kolika je to energija i koliko je to znanje! A kad se nesto tako veliko drzi zatvoreno dobro je da eksplodira na pravom mjestu - ovdje na blogu:-)))) (Borut 03.03.2006. 08:13) @Borut: Molim te, nemoj pretjerivati! (Darko 03.03.2006. 08:47) bas me zanima kakav je pogled nekad Herod iz te palace? (i-tratincica 03.03.2006. 09:48) imao (i-tratincica 03.03.2006. 09:49) Dakle, zaključujem iz Borutove priče, tajna je u VELIKOM PRASKU???? :))) (alkion 03.03.2006. 10:00) @i-tratincica: Lijep pogled na Mrtvo more i okolicu. Pogledaj zadnju sliku od petka. @alkion: Nadam se samo da neće iza te super nove slijediti žuti patuljak. :))) (Darko 03.03.2006. 10:04) Ja sam već shvatio da je Darko primjer usmjerene energije prema cilju, (u pozitivnom smislu). Stoga nije nadčovjek, samo, marljiv zaljubljenik na svome putu. Hvala još jednom što ga dijeliš sa nama... ( 03.03.2006. 10:09) Imam "Helix" sindrom, ni meni više ne ostavlja moj link - Svantevid :-( ( 03.03.2006. 10:10) @Svantevid: Hvala i tebi na ovim lijepim riječima. (Nadam se da ovaj sindrom nije nešto zarazno! :) (Darko 03.03.2006. 10:12)

- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Danas na izletu

- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 01.03.2006.

Izvan Damaščanskih vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata povijesno Damaščanska vrata noću Trgovina uz Damaščanska vrata Damaščanska vrata, o imenu Unutar Damaščanskih vrata Došlo je vrijeme i da napustimo Damaščanska vrata. Izlazimo kroz njih izvan zidina Jeruzalema, te se zaustavljamo na prostoru ispred vrata. Ovdje je smješten svojevrsni amfiteatar sa stepenicama koje odozgo, s ceste, omogućuju pristup vratima. Ponekad je to samo prostor kroz koji se prolazi, ponekad će netko sjesti kako bi se odmorio ili popričao s društvom, pričekao nekoga, a ponekad će se pretvoriti i u pravu tržnicu. Već sam imao prilike naći se ovdje kad naiđe gradska policija s tržišnim inspektorima. Obično se pojave na vrhu stepenica i u tom trenutku nastane na ovom prostoru prava strka. Beduinke začas svežu svoje zavežljaje, stave ih na glavu i nestanu unutar grada. Ostali trgovci, koji robu drže na kolicima, uhvate kolica, pa se sjure prema vratima. U tom trenutku prostor unutar Damaščanskih vrata zasigurno je najnesigurniji. Može vam se dogoditi da vas pregaze kolicima, jer se svaki od tih trgovaca nastoji izgubiti u uličicama i trgovinicama unutar grada. Na kraju sve završi tako da policija uhvati onog prvog na kojeg je naišla i zaplijeni mu robu. Evo ovdje i kolica kakvima se ti trgovci koriste. Na njima se dovozi roba do najudaljenijih trgovinica Staroga grada, njima se služe obitelji kad neki veći komad namještaja trebaju dopremiti do svojih kuća i stanova, a jednom sam vidio da se na njima prevozi i pokojnik. Guma koja visi na zadnjoj strani kolica zapravo je kočnica. Budući da je Jeruzalem izgrađen na brežuljcima, kad se kolica nađu na nizbrdici, njihov vozač otkvači gumu, baci je na zemlju, pa kad želi zakočiti stane na nju. Uglavnom funkcionira. Ovdje, ispred vrata, naći ćete i telefonske govornice, za koje će vam trebati, naravno, telefonska kartica. A od koristi bi vam mogao biti i taksi. Cijeli dan i noć nekoliko ih je parkirano ovdje. I nisu pretjerano skupi. Ostavljamo Damaščanska vrata za nama i, još uvijek uz sjeverni dio gradskih zidina, krećemo zapadnije, prema našem sljedećem cilju. Ondje negdje, kod onoga zvonika, nalaze se Nova vrata. Usput, prolazimo kroz ovaj mali park s palmama. Kad sam 1996. došao u Jeruzalem, ovaj je park bio sasvim novi iako su palme bile otprilike jednako visoke. One se uzgoje do željene visine i vrlo lako presade bilo kamo. Nije potrebno čekati da naraste drveće kako bi park dobio svoj pravi oblik. Od 1996. park je više puta mijenjao namjenu. Spočetka je bio zamišljen kao mjesto odmora i susreta, s vodom koja je tekla kroz njegovo središte. Taj je umjetni potočić, međutim bilo jako teško održavati. Riječ je o kružnom toku vode kojega su prolaznici neprestano zatrpavali smećem. Nakon toga gradska je uprava došla na ideju da bi mogla rasteretiti prostor ispred, unutar i iza Damaščanskih vrata od trgovaca i beduina, pa su na ovom prostoru uredili »Beduinsku tržnicu.« Doista, ovdje je tržnica i proradila, ali se Damaščanska vrata nisu rasteretila. Jednostavno, ljudi su proširili posao. Usto, noću je bilo ovuda neugodno prolaziti, jer je dio beduina ovdje odlučivao i prenoćiti. Ne treba niti naglašavati da nema tu nikakvog sanitarnog čvora, pa si možete zamisliti i miris koji se uokolo širio. Tako je završila i priča o tržnici na ovom mjestu. Na koncu je prostor ostao ovakav prazan kakav je i sada. Služi kao pločnik, a tek ponekad se nađe ovdje nešto djece kako igra nogomet na obližnjem travnjaku. Prolazeći uz zid, bacam još pogled i na zgrade koje iza njega izviruju. Ne bih rekao da sve ove nadogradnje imaju građevinsku dozvolu, a na neke od ovih balkona, što li su već, ne bih ni nogu stavio. - 08:32 - Nove komentare možeš upisati ispod (14) Ajde da budem prvi tu ! Darko ti si tamo na postdiplomskom? Možeš li mi nešto reći o modernom Jeruzalemu i Fakultetima ? Pretpostavljam da ih je mnogo , i da je Jeruzalem edukativni centar ? (sitke 01.03.2006. 08:53) @sitke: Ima različitih visokoškolskih ustanova. Najpoznatije je Hebrejsko sveučilište koje se sastoji od cijlog niza različitih fakulteta, a nešto se od toga može pohađati i na engleskom. Osim toga, ima ovdje i ispostava sveučilišta i škola iz različitih dijelova svijeta. Tu su različite ustanove gdje se može proučavati židovstvo, što uključuje i rabinske škole, te fakulteti ili škole s posebnim tečajevima koji pripadaju raznim kršćanskim sveučilištima. (Darko 01.03.2006. 08:58) živopisno i domišljato (najblaže rečeno): guma-kočnica i proširena stambena kvadratura. Najugodnije oku: naravno, park s palmama. (nema veze s postom ali mi je sada palo na pamet: Pernata prababa po punom pijatu pliva ponajbolje. :)) (helix 01.03.2006. 10:16) @helix: Samo meni nikako ne pada na pamet koja bi to poslovica morala biti. Nešto s perjem, babama, tanjurima? Ako to nije ono o staroj koki i masnoj juhi?:) (Darko 01.03.2006. 10:27) Pa naravno: stara koka - dobra juha; malo sam dulje razmišljala, sjećaš se kad je bilo govora o tautogramima... (helix 01.03.2006. 10:43) @helix: Naravno da se sjećam. Inače mi ne bi pala na pamet ova poslovica. :) (Darko 01.03.2006. 10:45) Nekako gledam ove tvoje poslijednje post-ove, imao nešto što me na tim fotografijama iritira, dovodi do nedoumice, toliki jaz kulture jednog tisućljetnog grada i opet na njegovim ulicama život kao iz povoja iznikao. Toliko suprotnosti! Teško mi je to s ove distance razumijeti, opirem se nekako tom prihvaćanju da u tom gradu, kojem sam darovala ljubav, srce i dušu; gradu kojem stremi svaka moja misao i molitva; tu vlada "kaos" koji sukobljuje civilizacije, svjetonazore i to na jednom "uličnom" nivozu. Na trenutak osjetim gorčinu, tugu. Spopadnu me griješne misli o otimanju grada svim nedostojnostima ljudske vrste. Možda su moja obadva pojma pogrešna onaj u srcu: sveti grad moje težnje i ljubavi i onaj koji ovako gledam, grad kaotičan i nekako (nedostaje mi prava riječ). Darko hoču li se ovog proljeća razočarati?! (feby 01.03.2006. 15:53) @feby: Ovaj je grad uvijek imao dvostruku dimenziju. Jedna je ona zbog kojega se od davnine naziva Sveti Grad. To je onaj vid Jeruzalema što ga mnogi, poput tebe nose u srcu. Druga je dimenzija grada ona koja se odnosi na svakodnevni život, na ljude u njemu, koji su jednaki ljudima u čitavome svijetu, premda sa svojim vlastitim mentalitetima, običajima, očekivanjima... Ta dimenzija ovoga grada može razočarati, baš kao što se to može dogoditi i prilikom posjeta bilo kojem drugom gradu. Bitno je znati u sebi, u umu i srcu, razlikovati te dvje dimenzije. U tom slučaju, ona dimenzija koja Jeruzalemu daje epitet svetosti ostat će netaknuta, a možda i još uzvišenija. (Darko 01.03.2006. 16:03) Eto baš sam htio postaviti pitanje ali me feby pretekla. Lijepo si odgovorio nema šta, Jeruzalem sve to svojom veličanstvenošću nadilazi i iznad toga se izdiže. (naturaliter 01.03.2006. 16:08) Najdojmljivija današnja slika mi je ova s palmama. Ali ne mogu se ne osvrnuti i na one "lijepe" balkone :)) i lijepa kola :)). Kažeš - kočnica UGLAVNOM funkcionira? :)) A što je kad ne funkcionira, mrtvace odmah potrpaju unutra? :))) (crni humor, ali omaklo mi se danas :))) (pegy 01.03.2006. 17:08) @pegy: Kad kočnica ne funkcionira, onda gurač kolica počne urlati, a svi se na ulici počnu osvrtati i bježe glavom bez obzira. :) (Darko 01.03.2006. 17:15) Kočnica uglavnom funkcionira nebi bilo zgodno da prevoze pokojnika pa da ne funkcionira. (darkwolf 01.03.2006. 20:42) @darkwolf: E, znaš da sam i ja na to pomislio! (Darko 01.03.2006. 20:46) Kako se opcija komentara na gornjem postu ne otvara, ostavit ču svoj komentar ovdje: Za Mrtvo more veže se zanimljiva biblijska priča o Lotovoj ženi koja se osvrnula i pogledala gradove Sodomu i Gomoru koji su bivali uništavani. I ona je sama pretvorena u kip od soli. Neki arheolozi smatraju da se u južnim plićinama Mrtvog mora nalaze ti gradovi?? (feby 02.03.2006. 10:34)

- 08:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #