Jeruzalem i ostalo

utorak, 28.02.2006.

Izložba Liane H. Gross u Jeruzalemu

Prije nekoliko dana Borut je najavio otvaranje izložbe slika, ulja na platnu, Liane H. Gross, rođene Dubrovkinje koja od 1966. živi i djeluje u Izraelu. Izložba je otvorena večeras u 18 sati u Gradskoj galeriji u Jeruzalemu. Bila je to zgodna prilika i da se ponovno nađe na okupu ovo malo hrvatskih blogera u Izraelu. Možete nas čitati na blogovima kod Edija, Boruta i Vesne i, naravno, ovdje. Borut je, kao i obično, bio uvijek spreman sa svojim fotografskim aparatom. I, evo ga ovdje na djelu. Vesna je za to vrijeme otkrila kako se vodič kroz izložbu može dobro iskoristiti pri vrućini koja je naglo zavladala u Jeruzalemu, vjerovali nam vi tamo u hrvatskoj zimi, ili ne. Bila je ovdje, razumije se, i sama umjetnica. Siguran sam da će Borut imati puno detaljniji i stručniji izvještaj, čim stigne doma. Ja samo imam tu prednost da živim blizu galerije, pa mogu prvi javiti. - 19:13 - Nove komentare možeš upisati ispod (8) Oh, kako lijepo biti pored nekog od "svojih" i osjetiti njihovo prisustvo i zanimanje za ono što radiš.Tako mora da se osječala Liana. A i vama očigledno "paše" kad ste zajedno (kvartet dragih lica). Pozdrav u Jeruzalem. (feby 28.02.2006. 19:20) eh da sam bio malo bliže možda bi navratio na izložbu...:)) (run'N'gun 28.02.2006. 19:44) @feby: Paše nam. To svakako. A mislim da je i Liani bilo drago. @run'N'gun: Šteta što nisi. Mislim, bliže. :) (Darko 28.02.2006. 19:49) pa slike su prije stigle na blog nego ja doma. bravo darko!!!!! (edi 28.02.2006. 20:35) A možda kod njih na postovima uočimo i tvoju figuru??? Nema dojmova o izložbi??? Vjerujem u Borutov sud ali bi mi bilo drago i malo tvojih impresija vidjeti. :))) (alkion 28.02.2006. 20:56) @edi: Pa meni je to samo petnaest minuta hoda. @alkion: Htio sam ovo brzo objaviti, pa se nisam stigao osvrnuti detaljnije. Moram priznati da me iznenadilo kako na Lianinim slikama dobro djeluje ovaj sudar nježnosti i snage, te boja koja iznenada, kao iz kaosa, stvara forme. Umjetnica se često poigrava raznim nijansama iste boje, pa kroz ples svijetlog i tamnog stvara novo. U svakom slučaju, još ću koji puta onuda proći. (Darko 28.02.2006. 22:00) Najbrzi si!!! A i tvoj osvrt je odlicna ocjena; ja mogu samo parafrazirati, cini mi se! (Borut 01.03.2006. 16:50) upravo sam se vratila s Borutovog bloga i vidim da vam je bilo lijepo. (i-tratincica 02.03.2006. 09:38)

- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Unutar Damaščanskih vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata povijesno Damaščanska vrata noću Trgovina uz Damaščanska vrata Damaščanska vrata, o imenu Negdje na početku priče o Damaščanskim vratima spomenuo sam prostorije unutar ove strukture. Te prostorije služile su kroz povijest kao Han, to jest kao svratište, a u židovskim se izvorima u vezi s ovim vratima spominju tkalačke radionice. Danas su ova vrata mjesto trgovine. Već kad iz grada prilazite prema njima možete ugledati svu raznolikost robe što se ovdje nudi. No i unutar vrata stvar nije drugačija. U ovom uskom i mračnom prostoru možete kupiti parfeme, torbice i različite igračke. Tu je i trgovina satovima. Na trgovini piše »Big Bin«, no morate znati da Arapi baš nisu »na ti« sa samoglasnicima, pa često morate umjesto ponuđenih samoglasnika ubacivati druge. Trgovina se satovima, naravno, treba zvati »Big Ben.« U ovom relativno malom prostoru odjekuju i zvukovi arapske pop-folk glazbe, a pjevače i pjevačice možete gledati i na ovdje montiranom ekranu. Ovdje su osobito popularne libanonske estradne zvijezde. Libanon ima mnogo bogatiju scenu, a i slobodnija je zbog gotovo pedeset postotnog udjela kršćana u libanonskom društvu. Najveću popularnost ovdje uživaju libanonske pjevačice kršćanke. Zvukovima glazbe pridružit će se i zaglušne budilice koje se ponekad prodaju unutar vrata. Ovdje je i mjenjačnica. Ipak, ne bih vam savjetovao mijenjanje novca u arapskim dijelovima Staroga grada. Kao turisti, bolje ćete proći izvan zidina grada, kako u židovskom, tako i u arapskom dijelu. Izišavši iz grada kroz Damaščanska vrata, dogodit će vam se da svjedočite kontrolama što ih provodi izraelska granična policija. Evo ovdje jednog od tih policajaca kako traži dokumente jednog arapskog prolaznika. Ovi policajci često su Židovi koji su se doselili iz Rusije ili Ukrajine. Dogodilo mi se jedne večeri da me ovdje zaustavila patrola i tražila putovnicu. U patroli su bila dvojica Židova iz Rusije i jedan iz Etiopije. Međusobno su, naravno, razgovarali hebrejski. No, kad su ova dvojica iz Rusije otkrili da sam Hrvat, obratili su mi se na ruskom, a ja njima na hrvatskom. Tako smo se sporazumijevali, a onaj iz Etiopije ostao je u čudu i pitao, hebrejski, onu dvojicu iz Rusije o čemu je riječ. Jedan od njih tada mu kaže na engleskom (!): »This is our Slavic brother – Ovo je naš slavenski brat.« Prava konfuzija. Tko je sad tu kome brat i tko je kome sunarodnjak? Nastavak: Izvan Damaščanskih vrata - 08:36 - Nove komentare možeš upisati ispod (9) Jedno kratko vrijeme sam obučavao Libijce i Alžirce i čini mi se da nisu baš na ti ni sa svim suglasnicima (naravno nije riječ o istim narodima) najveći problem im je bio razlika između P i B. Tko je tu kome brat ili ne to nekako uvijek ispada čudno: dovoljno je da odem u Italiju i već su mi svi iz Hrvatske prisniji i već se međusobno počnemo zvati zemljaci a jedan je iz Slavonije a drugi dole negdje iz Dubrovnika. Valjda je to radi one definiceje čovjeka kao društvenog bića.??? :))) (alkion 28.02.2006. 08:51) @alkion: Da, i to nerazlikovanje P i B isto je poznata stvar. Zapravo, svako P zamjenjuju s B. Ovo o zemljacima je točno, no apsurd je u svemu tome što i ovi Rusi i ovaj Etiopljanin kažu da su Židovi, a na kraju ja ispadnem brat Rusima, više nego što je to onaj Etiopljanin. (Darko 28.02.2006. 09:19) Vidiš kako se kruh čovjekovog porijekla upotpunjava i vodi nas svih zajedno do Praotaca. Nadam se da je taj susret bio ugodan (mislim ovaj s Rusima-Židovima). Gledam na fotografijama ovaj oblik trgovanja i pada mi na pamet asocijacija razmjene dobara (znam da se to tamo tako ne radi), ali tu svatko nudi svoj proizvod tako izravno kao da nudi dio sebe, svog života, sve je neposredno. Možda je u sustinu takav život ono što zapravo ja ne bih mogla prihvatiti, a možda je ova naša celofanska civilizacija ipak dio lanca napretka, pa samim tim i normalna pojava. Kako ti zapravo prebrodiš taj jaz povratkom na ove prostore, ipak je ovdje mnogo toga sasvim suprotno? (feby 28.02.2006. 09:25) @feby: Susret je bio ugodan koliko je to moguće u datim okolnostima. Naime, kad god me netko bilo gdje traži dokumente, uvijek se osjećam nekako kriv. Različitost načina života ovdje i kod nas naučila me cijeniti prednosti jednoga i drugoga. Ovdje, barem među Arapima, sve je nekako laganije, sporije, manje je stresa. Kod nas pak cijenim otvorenost našega društva kao ideal prema kojem se teži, prihvaćanje različitosti i veći naglasak na osobi. (Darko 28.02.2006. 09:37) hm, malo mi se zmazano čini, vidim tam neko smeć ena podu :)) (run'N'gun 28.02.2006. 12:18) He he, samo da ti velim da mi je u Palermu "zemljak" bio ni manje ni više već - Bugarin. Naime od svih ostalih on mi je bio i zemljopisno i kulturološki najbliži. A ovom se Arapinu trgovina namjesto "Veliki Ben" zove "Velika posuda" :-). (naturaliter 28.02.2006. 14:06) Vjerovatno nisu ugodna takva legitimiranja. (darkwolf 28.02.2006. 14:23) @run'N'gun: Pa nije baš najčišće. :) @naturaliter: Vjerujem ti. I ja sam ovdje dobar s jednim Albancem iz Skadra. @darkwolf: Nisu ugodna. Znam da imam urednu vizu i da nisam ništa skrivio, al' opet se osjećam kao kriminalac kad me zaustave. (Darko 28.02.2006. 14:54) Ovaj komentar sam poslao svim Sisačkim blogerima koje znam.Otvorio sam jedan blog namjenjen mladim Siščanima, ako te više zanima klikni na link. (Sisak Chatroom 28.02.2006. 17:58)

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.02.2006.

Damaščanska vrata, o imenu

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata povijesno Damaščanska vrata noću Trgovina uz Damaščanska vrata Danas, za početak ovog posta, tek nekoliko riječi o raznim imenima ovih jeruzalemskih vrata. Dosad sam ih uvijek nazivao Damaščanska vrata i to je naziv ustaljen među strancima koji dolaze sa Zapada. U većini vodiča naći ćete upravo ovo ime. Tako se nazivaju, jer se nalaze u sjevernim zidinama grada, a od njih je kretala cesta koja je išla prema glavnom gradu Sirije, Damasku. Iz istoga se razloga ova vrata na hebrejskom nazivaju Ša‘ar Šekhem, to jest »Šekemska vrata.« Šekem je još iz Biblije poznati grad, koji je bio i prijestolnica Sjevernog izraelskog kraljevstva, a danas se zove Nablus i nalazi se u području palestinske uprave. Taj se grad, ustvari, nalazi na putu koji je povezivao jug sa sjeverom i vodio od Jeruzalema prema Damasku. U kršćanskim su se zajednicama ova vrata nekad nazivala Stjepanovim vratima, budući da se nedaleko od njih, izvan gradskih zidina, nalazi crkva Sv. Stjepana i Stjepanov grob, no ovo je ime brzo napušteno. Nije ni čudo, kad postoje još jedna Stjepanova vrata i još jedna crkva Sv. Stjepana. Možda je najzanimljivija priča o arapskom nazivu ovih vrata. Oni ih zovu Bab el-Amud, »Vrata od stupa.« Nema ovdje nikakvoga stupa i mnogi su kroz povijest razbijali glavu nastojeći otkriti izvor toga imena. Na koncu se saznalo da je ovdje, na Forumu s nutarnje strane vrata u doba cara Hadrijana, nakon 132. godine, bio podignut stup, a na njemu je stajao Hadrijanov kip. Čini se da je kasnije, u bizantsko doba, na stupu bio križ. Prikazi stupa nađeni su na drevnim mozaicima i crtežima koji prikazuju Jeruzalem. Najzanimljivija stvar u svemu tome jest da stupa nema već barem 1200 godina! A ljudi još uvijek ova vrata nazivaju Vrata od stupa, ne znajući ni zašto! To je tek jedan od dokaza koliko je na Istoku tradicija jaka i koliko se može naučiti o povijesti nekog mjesta proučavajući njihove tradicionalne nazive. Kao što vidite na slici, stupa na ovom malom trgu, gdje je nekad stajao forum, nema ni danas. Zato ima trgovine. Nešto sam vam od toga već bio pokazao jučer, a sada ću nastaviti. Već ovdje na malom trgu možete kupiti sve, od cigareta... ...do hlača i majica. Nemojte samo očekivati da je marka, koja je na njima istaknuta, prava. U rimsko i bizantsko doba od Foruma je kretala ulica koja se zvala Cardo, a vodila je prema Kapitoliju s hramovima, u rimsko doba, a prema crkvi Svetoga groba, u bizantsko. Odatle je nastavljala prema sionskom brežuljku. I danas ovuda prolazi puno neuglednija ulica, no još uvijek je riječ o žili kucavici Staroga grada. Arapi je nazivaju Suk, »Tržnica.« To je ono isto što bi Turci nazvali Bazar. U toj ulici, dakle, možete uživati u hrani. Pred vama je specijalitet koji se ovdje naziva Švarma, a u nekim je našim krajevima poznat kao kebab. Tražite li ovdje »kebab«, dobit ćete ćevape. U istoj ćete ulici naći i raznovrsne slatkiše, od ovih šarenih i ne baš previše prirodnih... ...do kolača... ...od kojih su neki već spakirani za odnijeti kući. Može se u ovoj ulici naći i voća. Svježe datulje uvijek vrijedi kušati. Naravno, ova je ulica prilično uska i odozgo natkrivena, pa nema velike izmjene zraka. Stoga i mnogi mirisi ostaju ovdje zarobljeni. Jedan od mirisa koji ćete s lakoćom prepoznati miris je kave. Želite li kupiti kavu, ovdje možete napraviti svoju vlastitu mješavinu od različitih vrsta i kvaliteta, a Arapi rado u kavu dodaju i nešto sjemenki kardamoma (elettaria cardamomum), kojega nazivaju hel. On kavi dodaje svoju vrlo intenzivnu aromu. Još jače mirise ovoj ulici prenose začini. Neke ćete prepoznati, a neke baš i ne. Kad smo već kod osjetila njuha, na mjestu gdje se ova ulica približava crkvi Svetoga groba, od nje se odvaja manja ulica ispunjena mesnicama. Vjerujte mi, u nju ne želite ući! To je previše za naše noseve! Priznajem, međutim, da nekad znam ovdje biti zločest. Više sam puta dosad vodio grupe hodočasnika kroz Svetu zemlju, a grupa ima boljih i onih manje dobrih. Koji puta kad sam primijetio da me grupa baš ne sluša, da se pojedinci redovito vole izgubiti i da ne slijede moja uputstva, provedem takvu grupu kroz ovu ulicu. Ne možete si zamisliti kako su nakon toga svi jaaaaako dobri! Nastavak: Unutar Damaščanskih vrata - 08:23 - Nove komentare možeš upisati ispod (20) I tako mi putujemo s tobom, ali ako smo zločesti nas nemaš mogućnosti kazniti, i ne trebaš jer smo mi svi koji se ovdje javljamo stvarno dobri turisti, putnici i hodočasnici. Šetamo od vrata do vrata i upoznajemo "grad ponad svake radosti", Jeruzalem. U Jeruzalemu su korijeni ne samo židovskog naroda, vec i polovice svih svjetskih naroda u broju od dvije i pol milijarde ljudi. Rijeć je o gradu o kojem je napisano na tisuće pjesama i u kojem je kralj David napisao čuvene i nenadmašne Psalme koji su inspirirali najveće skladatelje da napisu brojna glazbena djela. (feby 27.02.2006. 09:30) @feby: Da, ovaj je grad u svemu poseban i čovjek se nikad ne prestaje diviti i iznenađivati. I, nakon skoro deset godina, još uvijek o njemu učim. (Darko 27.02.2006. 09:45) Makar ne volim hodati po placevima ali ovuda bi rado prošetao i naručio Švarmu ali bi krivo naručio i dobio ćevap.Nebi htio jedino proći zadnji dio. (darkwolf 27.02.2006. 11:37) @darkwolf: Ja već nastojim i ovaj plac zaobići, kad god je to moguće. Prevelika je tu gužva. (Darko 27.02.2006. 12:22) ja sam sada bas gladna, a iskreno ne bih se voljela prosetati tom ulicom sa miomirisima... (juliere 27.02.2006. 12:43) @juliere: Ima u Jeruzalemu i ljepših mjesta gdje se može nešto pojesti. :) (Darko 27.02.2006. 12:48) Kakva gužva. Ma kada sam u jučerašnjem komentaru spominjao tržnicu na Črnomercu povezao sam to sa onom pretposljednjom slikom u tvom jučerašnjem blogu. Ono kao da prolaziš kroz špalir odjeće. Kebab je super stvar. Pa kakvi su to mirisi uz te mesnice? Možeš li malo konkretnije to dočarati? Poznati su mi mirisi istočnjačkih aroma ali mesa, to ne mogu dočarati. Jesi li pio tu kavu s dodanim sjemenkama kardamoma) Jel' fina? Ej, a boje ovih slaktiša, pa ne mogu vjerovati! (naturaliter 27.02.2006. 13:09) Što da kažem; lijepo ; probudio si u meni želju što prije posjetiti Grad Mira ; poželim tamo i živjeti; samo, malo me strah bombaša; dal je to strah kukavice ili oprez razumna čovjeka ? (sitke 27.02.2006. 13:20) Iz nekog razloga mi se čini da ovdje baš higijena nije na onom evropskom nivou pa bih uzela za jesti nešto što se pere. :)) A što se mesnice tiče .... hihi, mora da fino miriši u njoj. :))) (pegy 27.02.2006. 13:56) Jedina ulica u koju je Vesna usla samo jednom je ona s mesnicama. Vec iz daljine ona osjeti da joj se priblizava i mjenja smjer, nije bitno kamo samo ne prema toj ulici! Nadam se susretu sutra! (Borut 27.02.2006. 14:01) @naturaliter: U ovoj ulici s mesnicama jako se osjeća loj i miris sirovog mesa, no to je tako intenzivno, da zaista nije za naša nenavikla osjetila. Kavu sam probao i često je popijem. Početno su okus i miris vrlo iznenađujući, a onda, netko se navikne a netko odustane. @sitke: Ja sam ovdje deset godina i još na bombaša nisam naišao. Inače ne bih ovo pisao, zar ne? @pegy: Mogu ti reći da i ja ovdje pazim što kupujem, a neke prehrambene artikle radije kupim u nekoj trgovini u koju imam više povjerenja. (Darko 27.02.2006. 14:02) @Borut: Nadam se da ću uspjeti sutra tako organizirati obaveze da mogu doći. A Vesnu sasvim razumijem. I ja postupam isto. (Darko 27.02.2006. 14:03) Uraaaa, puše bura i nema nekog prevelikog posla na brodu. Idealna prilika za šetnju po blogovima, a mislim da bi i toj tržnici dobro došla jedna dobra bura - da malo rastjera te ugodne i neugodne mirise. :))) (alkion 27.02.2006. 16:13) @alkion: Bure ovdje nema, ali zna naići zapadnjak koji dosta toga pročisti. (Darko 27.02.2006. 18:03) e, jako mi se sviđa ovo s kolačima, slatkišima, voćem, a tek začini, uopće tržnice su posebna mjesta u svakom gradu, nisam rekla ništa novo; je li onaj odorino u ulici mesnica zato jer se možda cijedi krv koju ne ispiru? helix ( 27.02.2006. 19:05) Evo me opet (znatiželjnica), jesu li ono bile baklave sa pistacijima? (feby 27.02.2006. 20:44) @helix: Nisam nikad istraživao odakle taj miris, ali mislim da je krv morala već negdje drugdje biti sasvim ispuštena prema muslimanskim pravilima. Ipak, ne znam moguće je da je i to. @feby: Ovo što je u prvom planu u kružnoj posudi liči na baklavu, ali to nisam još dosad probao. Prave ovdašnje baklave obično su rezane na manje kockice. Mogu se vidjeti na toj istoj slici u pozadini, gore lijevo. (Darko 27.02.2006. 21:06) da, točno, znam da krv mora biti odmah sva puštena, valjda ih ne kolju usred grada. Vidim po sredini ulice, među pločama, nekakvu rešetku, to je neki odvod, za vodu? prostor djeluje stiješnjen i valjda zaista nema cirkulacije zraka. Ljudi su naviknuti, kupuju meso bez problema? (helix 27.02.2006. 21:45) Dragi Darko čitam te i ovaj post je poticaj da sutra skuham kavicu sa kardamomom. Javit ću ti kakva je bila. Joj, baklavica uf, zavidim ti. Nastojat ću ti pisati pismo ali u nekoj sam frci pa ništa ne stižem. (mala 27.02.2006. 23:35) @helix: Ne kolju ovdje, a odvod je valjda zamišljen za vodu, iako ponekad pomislim da je zamišljen kao stanište životinjica koje noću iz njega znaju i izaći. Ljudi kupuju, ali ja ne bih nikada tu kupovao. @mala: Nemoj samo pretjerivati s kardamomom. Ovdje obično dok melju kavu dodaju na deset deka možda pet pupova kardamoma, a to je i više nego dovoljno da svemu doda jaku aromu. (Darko 28.02.2006. 06:37)

- 08:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.02.2006.

Trgovina uz Damaščanska vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata povijesno Damaščanska vrata noću Još više nego Herodova vrata, Damaščanska su vrata mjesto trgovine. Na malom trgu što ga ova vrata oblikuju skupa s okolnim zgradama stisle su se mnoge i raznovrsne trgovine, a neizbježne su i beduinke s uobičajenim zelenjem. U pozadini vidite i patrolu granične policije koja redovito stoji ovdje s nutarnje strane vrata i često traži dokumente. Naravno, to samo ako imate sumnjivu facu. Beduinkama i ostalim trgovcima omiljeno je mjesto upravo sredina ovog trga. Gotovo kao da se roba ne može dobro prodati ako baš svaki prolaznik ne stane nogom u nju. Podignete li pogled malo više, dok ste leđima okrenuti vratima, vidjet ćete da ovdje završava trg, a od njega kreću dvije ulice, jedna lijevo, a druga desno. Prizor se, kao i obično, jasnije razabire noću. Zdesna kreće ulica koja se obično na arapskom naziva Suk, »Tržnica«, no prvo ću vas povesti lijevom ulicom, koja se naziva »Dolinska«, budući da joj se slijeva i zdesna uzdižu dva jeruzalemska brijega. Lijevo od te ulice nalazi se brdo nekadašnjega Hrama, a sada brdo s Kupolom nad Stijenom, dok se desno od te ulice počinje uzdizati brijeg gdje se nalazi Kalvarija i Isusov grob. Zato ćete ovom ulicom, na kraju i izbiti na Via Dolorosu, kod treće postaje križnoga puta. Na tom se mjestu nalazi i lijepa građevina austrijskog hospicija, koji pripada Austrijskoj biskupskoj konferenciji, a zapravo je riječ o svratištu za hodočasnike. Ako volite štrudl, ovdje ćete u čitavom Jeruzalemu naći najbolji štrudl »mit Schlag.« Ugodnu vam nedjelju želim! Nastavak: Damaščanska vrata, o imenu - 08:47 - Nove komentare možeš upisati ispod (15) Samo da ti poželim dobro jutro! Moram se pohvaliti kako sam rano ustala :))) Kaj ono zeleno prodaju tete na trgu, jel to salata? (Depresivna Domaćica 26.02.2006. 09:05) @Domaćica: Dobro jutro! Ima tu i salate i lozinog lišća za sarmu i metvice za čaj i još koječega drugog. (Darko 26.02.2006. 09:07) Živopisno. A kakvi su mirisi na takvom trgiću, mislim od tog bilja, menta i slično. Te žene jednostavno sjednu i stave svoje bilje ispred sebe, nitko ih ne tjera? A zvuci, je li stalan onaj žamor u kojem nije uopće bitno hoćeš li nešto stvarno i razumijeti? (helix 26.02.2006. 10:07) (zaboravila) strudel prave Austrijanci? Od rezanih jabuka, ne ribanih, prhkog tijesta, s pinjolima ? (helix 26.02.2006. 10:10) @helix: Štrudl je pravi austrijski. Austrijanci su naučili jednog Arapina, a on je postao pravi stručnjak. Od rezanih jabuka, prhkog tijesta... Na ovom trgiću je stalno žamor, a mirisi su puno intenzivniji u ulicama, osobito na Suku. Što se beduinki tiče, njih baš pretjerano ne diraju. Policija se češće zna obrušiti na preprodavače. (Darko 26.02.2006. 10:48) Ova prodaja s poda izgleda tako tipično istočnjački, samo kakva je higijena tih proizvoda? Znamo da povrće možemo prati samo u hladnoj vodi?! E baš sam pokvarila ugođaj, bolje da sam se osvrnula na štrudl, zvuči zamanije. Ugodan dan. (feby 26.02.2006. 11:19) @feby: Stave one uvijek neku vreću ili karton ispod toga zelenja, samo ne znam kakvi su higijenski uvjeti prije nego to zelenje stigne dovde. (Darko 26.02.2006. 11:22) Fotografije su divne, uspijes mi i uljapsati svako jutro. Hvala. (kokasanel 26.02.2006. 11:27) Htjedoh reci, uljepsati, ocito je da se jos budim ;-) (kokasanel 26.02.2006. 11:28) Mene bi sigurno stalno legitimirali ne bi mogao ni štrudlu u miru pojesti. (darkwolf 26.02.2006. 11:51) @kokosanel: Nema na čemu. I ja se volim ovdje igrati. :) @darkwolf: Legitimiranje ovdje često ovisi o boji kose i tenu. Mene su legitimirali samo u jednom kratkom razdoblju kad se Izrael htio riješiti ilegalnih radnika iz istočne Europe, Poljaka i Slovaka. Već mi se dugo to nije dogodilo. (Darko 26.02.2006. 12:31) Jesi li to rekao "strudel od jabuka"? Eto mene! (Borut 26.02.2006. 15:28) @Borut: Da, od jabuka. Topli. (Vjerujem da se toplina postiže uz pomoć mikrovalne). (Darko 26.02.2006. 16:23) Zašto me sve ovo podsjeća na nekadašnju tržnicu na Črnomercu? Mislim da je sada zatvorena, nisam bio pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Lijep ti pozdrav! ( 26.02.2006. 20:58) Ne znam za tržnicu na Črnomercu, no prilično sam siguran da je ovo ovdje ipak malo drugačije. (Darko 26.02.2006. 22:19)

- 08:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2006.

Damaščanska vrata noću

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Damaščanska vrata povijesno Noć je valjda jedino doba kad se Damaščanska vrata mogu na miru pogledati, bez da vas netko gurka ili da vam nudi nešto na prodaju. Budući da sam se sinoć trebao s nekim društvom naći u gradu, prošao sam kroz Damaščanska vrata. Ona su zapravo moj glavni izlaz iz jeruzalemskog Starog grada. U budućim ću vam postovima pokazati kako izgleda ovaj prostor s nutarnje strane vrata za dana. Uvijek je sve prepuno ljudi, kako prolaznika, tako i različitih prodavača i preprodavača. Od 7-8 navečer pa sve do jutra prizor je pak ovakav. Unutar vrata situacija je slična. Samo se noću može ovako pozirati. Nutarnji zidovi vrata još uvijek su oblijepljeni plakatima, ostacima nedavnih palestinskih izbora. Nitko te plakate neće skidati, pa ćemo ih još dugo gledati kako blijede i primaju onu plavičastu nijansu. Jedina vrsta motoriziranih vozila kojima je dozvoljeno proći kroz ova vrata mali su gradski traktori. Služe za dostavu, ali i za odvoz smeća. Sada, noću, lakše ih je snimiti, premda se oni probijaju i danju, kroz najveću gužvu, kad se čini kao da ni igla više ne bi mogla stati među ljude koji se natisnu u ovaj uski prolaz. S vanjske strane vrata kunja još i zadnji trgovac. Stari znanac koji svake večeri prodaje ovdje slatkiše na svojim kolicima. To je vrlo praktično, jer u slučaju dolaska policije vrlo brzo može nestati skupa sa svojom ilegalnom trgovinom. S vanjske strane gradskih zidina noćni pogled na Damaščanska vrata doista je upečatljiv. Uz lijepo osvjetljenje, dojmu pridonosi i odsustvo gužve. Naiđe tek koji prolaznik i pokoja patrola granične policije. Zaputio sam se, dakle, sinoć s trojicom prijatelja iz Staroga grada prema novom dijelu Jeruzalema, gdje smo se našli s prijateljima koji su došli na nekoliko dana iz Italije. Bio je petak navečer, no, iako je već počeo Šabat, sve više lokala u Jeruzalemu ostaje i danas otvorenih vrata, pa smo i mi našli mjesto za sebe. Hrana je bila dobra, svakom po ukusu. Društvo se vremenom povećalo, a i nije bilo razloga žuriti. Zapravo je bilo ugodno sjediti ovako u veljači na terasi, pod palmom. Na kraju je ipak došao trenutak rastanka, a nama povratka u Stari grad. Naravno, na semaforu se čeka, jer prelazak uz crveno svjetlo košta. Nastavak: Trgovina uz Damaščanska vrata - 08:07 - Nove komentare možeš upisati ispod (11) Bajkovitost i pomalo intrigantna tajnovitost noći??? Malo nam pali maštu. A ovo društvo je nekako previše "šovinističko" - samo jedna dama i ona se prezentira samo svojom kosom??? Sad si malo sebičan??? Pozdrav. :))) (alkion 25.02.2006. 09:42) @alkion: Imaš pravo, samo jedna dama, ali zato je imala puno kavalira. :) (Darko 25.02.2006. 10:17) Smeće po ulicama, plakati po povijesnim znamenitostima... Pa zar tu nitko ne brine o redu i urednosti tog važnog povijesnog središta!? Ili je to naprosto takav mentalitet ljudi. (naturaliter 25.02.2006. 10:33) @naturaliter: Dan je tek bio završio, a ova ulica i Damaščanska vrata cijeli su dan ispunjeni ljudima. Tek tijekom noći proći će čistači sa svojim traktorom i pred jutro će ovaj dio grada biti čist. Možda je stvar i u mentalitetu, ali ne samo ovih ljudi ovdje, jer nečistoći prilično pridonose i turisti. Ove plakate u unutrašnjosti vrata ionako posjetitelji ni nemaju vremena ugledati, budući da kroz vrata prolete pazeći na torbe i novčanike. (Darko 25.02.2006. 10:39) Prije nego sam vidjela komentar od Alkiona pomislila sam da je na slici samo jedna ženska osoba (ako dobro vidim). :)) Sigurno joj nije falilo pažnje. :)) Lijepo mi je vidjeti ta vrata koje predstavljaju ulazak u Stari grad. Neki sasvim drugi svijet od našega. (pegy 25.02.2006. 13:46) Lijepo te pratiti kako neumorno uprizoruješ ono što je mnogima nedostupno! Znam da ne ponestaje kadrova. Osim povijesno podkrijepljenih slika ja uživam i u nekim svakodnevnim detaljima ;-) (svantevid 25.02.2006. 13:58) @pegy: Kao što rekoh Alkionu, trudili smo se oko dame. :) @svantevid: Nekad treba i školu zamijeniti odmorom i razbibrigom. :)) (Darko 25.02.2006. 14:53) Kad bih ja mogla birati vrata ulaska u Stari grad to sigurno ne bi bila ova, mada bih rado i kroz ova ušla, i kroz sva druga; mada sad očekujem ona slijedeća s nestrpljenjem. Pozdrav i odmori se od rada i provoda. (feby 25.02.2006. 19:26) @feby: Hvala. Bit će još koji post o ovim vratima, a onda idemo dalje oko zidina. (Darko 25.02.2006. 19:43) Darko, ne znam da li si vidio na Karlinom blogu je njezina mama stavila post kako je malena umrla. :((( (Depresivna Domaćica 25.02.2006. 22:34) @Domaćica: Da, vidio sam. Čitao sam o tome i u Jutarnjem. Divim se toj obitelji i njihovoj snazi i ljubavi. (Darko 25.02.2006. 22:48)

- 08:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 24.02.2006.

Damaščanska vrata, povijesno

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Ako vas put nekad nanese do Jeruzalema, nipošto nemojte zaobići ovaj ulaz u jeruzalemski Stari grad. Damaščanska vrata, osim što svojom konstrukcijom pokazuju da su zamišljena kao glavni prolaz kroz zidine, ona su i izuzetno živo mjesto. Uz Stjepanova i Herodova vrata, i ova nas uvode u Muslimansku četvrt, no često ćete ovdje vidjeti i tzv. ortodoksne Židove kako žure prema Zapadnom zidu, što ga mi često nazivamo Zidom plača. Možda je najbolje da vam najprije ovo mjesto približim povijesno. Kada je skršen Drugi židovski ustanak protiv Rimljana, rimski car Hadrijan sravnjuje Jeruzalem sa zemljom, a na njegovom mjestu oko 132. godine gradi sasvim novi grad koji će se zvati Aelia Capitolina. Židovima zabranjuje da se u tom gradu nastane. Aelia Capitolina zamišljena je kao tipičan rimski grad koji je morao imati svoj Cardo Maximus, glavnu ulicu koja se protezala od sjevera prema jugu, a njega su presijecali decumani, poprečne ulice. Na početku Carda bio je Forum, trg, a na taj se trg ulazilo kroz vrata koja su bila na mjestu današnjih Damaščanskih vrata. I, doista, pogledate li ispod današnjih vrata, vidjet ćete ostatke onih rimskih. Otkriveni su 1937. godine. Rimska su vrata bila trostruka, poput kakvog slavoluka, a ovo što se danas vidi tek je lijevi, manji luk tih vrata. Ima nekih koji misle da su ova vrata starija od Hadrijana i da ih je izgradio Herod Veliki, no to je manje vjerojatno, premda je moguće da je i u Herodovo doba ovdje negdje bio ulaz u grad. U prostoru iza rimskih vrata nalazi se mali muzej, koji je nažalost već neko vrijeme zatvoren. U njemu se mogu vidjeti i ostaci rimske ceste koja je ovuda prolazila. Oko vrata, ispod današnjih kula, ističe se ono što je ostalo i od starijih gradskih zidina. Ova vrata što ih danas možemo vidjeti izgrađena su mnogo kasnije, kad su u 16. stoljeću Turci osvojili Jeruzalem. Godine 1537. dao ih je izgraditi sultan Sulejman Veličanstveni Zaštićena su dvjema kulama te mnogobrojnim grudobranima i puškarnicama, što im daje sasvim poseban izgled. Nutarnja struktura vrata sastoji se od prostorija unutar kula i iznad samih vrata, te glavnog prolaza. Za razliku od ostalih vrata iz toga doba, koja su izgrađena u obliku slova L, ova su izvedena u obliku dvostrukog slova L. To znači da, kad uđete unutar vrata, morate prvo skrenuti lijevo, pa onda, još uvijek unutar vrata, desno, i tek potom možete izići u unutrašnjost grada. Time se htjelo eventualnom neprijatelju dodatno otežati probijanje u grad. Ovdje je to bilo važno, jer se vrata nalaze na najnižoj, a stoga i najranjivijoj točki grada. Nastavak: Damaščanska vrata noću - 08:28 - Nove komentare možeš upisati ispod (14) Lijep je opis, pa mozda i promijenim misljenje:-))) (Borut 24.02.2006. 09:07) @Borut: I nije još gotov. Još ću se ja malo potruditi. :) (Darko 24.02.2006. 09:15) Dakako, jer siguran sam da nisi zaboravio da ih zovu i Sar Hashem! (Borut 24.02.2006. 09:47) @Borut: I tako i još nekako. :) (Darko 24.02.2006. 09:51) Koliko puta sam prosla tim vratima, a da ne vidjeh kuda prolazim. Otvorio si mi oci, jer gledajuci oko sebe, uvijek sa prisutnoscu straha, moj pogled nije sezao vise od dva metra u visinu!!! (Borut 24.02.2006. 13:59) S tim grudobranima i puškarnicama izgleda baš kao iz bajki ili iz filmova o vitezima :)) (Trill 24.02.2006. 14:20) @Vesna (pretpostavljam): U početku sam i ja osjećao nelagodu prolazeći kroz ova vrata, jer bilo je oko njih i ružnih, da ne kažem krvavih, događaja i to ne tako davno. Kad sam se malo oslobodio, oslobodio se i pogled. :) (Darko 24.02.2006. 14:22) @Trill: Točno. A najzanimljivije je da se gore, iznad vrata, ponekad i danas može ugledati koji izraelski granični policajac kako kontrolira situaciju. (Darko 24.02.2006. 14:24) Stvarno zanimljiv izgled. Meni izgleda kao iz nekih starih filmova koji su snimljeni po bajkama. Inače do sada nisam znao za taj rimski način gradnje gradova. Koliko je meni poznato neku sličnu strukturu (centralna ulica i ostale okomito na nju) ima samo tri grada: Čikago, Zadar i Kraljevo u Srbiji - naravno pričam po nekom sjećanju još iz gimnazijskih dana. Pozdrav i ugodan vikend. :))) (alkion 24.02.2006. 19:20) zanimljiv blog...ajd pozdrav:) (tea 24.02.2006. 23:10) @alkion: Imaju takvu strukturu oni rimski gradovi gdje je to konfiguracija terena omogućavala. Negdje je pravilnija, a negdje malo manje pravilna. U mom Sisku i danas ljudi (bez obzira na sve službene nazive) paralelne ulice nazivaju Prva, Druga, Treća i Četvrta. @tea: Pozdrav i tebi! (Darko 24.02.2006. 23:34) Od svih vrata do sada , ova mi se najviše sviđaju. ( s vizualno-estetske strane ) (sitke 25.02.2006. 00:00) @sitke: I meni su ova najljepša. Kod nekih drugih je možda ljepši ambijent, no ova su najljepša po svojoj strukturi. (Darko 25.02.2006. 06:45)

- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.02.2006.

Život iza Herodovih vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Herodova vrata, o imenu Trgovina uz Herodova vrata Osim trgovine, o kojoj sam vam par riječi jučer rekao, ima iza ovih vrata, u srcu Muslimanske četvrti Jeruzalema, još zanimljivosti. Uđete li na Herodova vrata u grad, najbolje je da se zaputite ulicom koja se zove Derviševa. Njome se na kraju stiže do Mjesta odakle kreće Križni put, ali i do velike džamije Al-Akse i zlatne Kupole nad Stijenom. Nedavno je u Derviševoj ulici oslikano pročelje jedne od zgrada u kojoj na katu živi neka židovska obitelj, dok je prizemlje namijenjeno nečem sasvim drugom. Riječ je o maloj džamiji. To je zapravo omiljeno mjesto molitve za ovaj dio Muslimanske četvrti, pa ćete, po završetku molitve, vidjeti jako mnogo ljudi koji odavde izlaze i pitati se kako li su samo svi stali unutra. Ima uz ovu džamiju, međutim, i sasvim osobita priča. Kao što se vidi na natpisu (nažalost, engleski je dio natpisa oštećen), džamija se zove »Šeik Miki.« Priča kaže da je negdje u 16. stoljeću jedan franjevac prešao na islam i postao vrlo cijenjen među muslimanima. Nakon nekog vremena on se ipak htio vratiti u katoličku Crkvu, no muslimanima se to nije svidjelo, pa su ga pogubili. Grob mu se nalazi ispred Herodovih vrata, ali, nakon zadnje obnove toga prostora, više nije vidljiv, ostao je ispod popločenja. Najbliža pak džamija dobila je njegovo ime »Šeik Miki.« Pretpostavlja se da mu je ime bilo Mihael. Kad sam prošlog tjedna prolazio tim dijelom grada naišao sam i na ovaj prizor. Lampice nisu ovdje radi slavlja nekakve Nove godine. Ne, ovako se ukrašava prostor ispred kuće čovjeka koji se vratio s hodočašća, s hadža ili hadžiluka. Vlasnik kuće s lijeve strane bio je za nedavnog hodočašća u Meki. Vidi se to i po novooslikanom zidu kuće, na kojem je vidljivo i svetište u Meki. Ovdje ga zovu Kaba, a mislim da se u našim krajevima zove Ćaba. Svetište je okruženo minaretima, palmom te mjesecom i zvijezdama. I ulazna su vrata u zelenilu. Ovdje, iz Derviševe ulice, može se ući u čitav niz zanimljivih uličica i prolaza, koje mame znatiželjnike. Mi ćemo se ipak vratiti prema Herodovim vratima, izaći iz Staroga grada, te se uz njegov sjeverni zid zaputiti prema vjerojatno najljepšim jeruzalemskim vratima, koja se zovu Damaščanska. Nastavak: Damaščanska vrata povijesno - 08:20 - Nove komentare možeš upisati ispod (15) Je su li to ona, Damašćanska vrata, koja je sagradio Sulejman veličanstveni? (feby 23.02.2006. 08:42) @feby: Da. Sulejman Veličanstveni dao je izgraditi većinu današnjih gradskih vrata. (Darko 23.02.2006. 08:45) Zanimljivo, kao i uvijek :) Židovska obitelj gore, a džamija dolje...nevjerojatno. (Trill 23.02.2006. 10:02) uf, opet nisam pročitao zadnjoih par postova. dakle krećem... (run'N'gun 23.02.2006. 10:43) Čitam, Darko, redovno i pozdravljam te :)) Helix (lijepe su priče iz povijesti, ali svakodnevni život današnjice je nešto što se ne može preskočiti i što također budi radoznalost, pogotovo ako je tako različito od onoga što nas okružuje) ( 23.02.2006. 11:03) @Trill: Ima i zanimljivijih mišunga! @run'N'gun: Samo narpijed. @Helix: Upravo sam se vratio iz grada i snimio hrpu svakodnevnih (uglavnom trgovačkih) slika. To će biti za jedan od budućih postova. (Darko 23.02.2006. 11:32) Ne znam zasto, ali meni je Saar Hacion ljepsi! (De gustibus ...) (Borut 23.02.2006. 13:43) @Borut: Možda zato što su ta vrata nekako netaknuta i izdvojena. Damaščanska su zamišljena kao svečanija. (Darko 23.02.2006. 15:49) Šeik Miki, veliš he he! Da nije Disney tu imao svoje prste, ono šeik Miki Maus? (naturaliter 23.02.2006. 18:34) Preispitivanje vlastite vjere, prelazak na drugu, eventualni povratak staroj ... sve je to dio ljudske prirode i pravu na izbor i na traženje Onoga radi koga vjera i jest. Ono što me žalosti je ne samo da je u 16. stoljeću netko radi toga platio glavom, nego da i danas ima mjesta na kojima bi jednako prošao. Vezano za mandarine ... znači, kada jednom dođem u Izrael, zoveš me na dodatak uz ručak? :))) (pegy 23.02.2006. 19:10) @naturaliter: Nisam baš siguran. Ja sam prvo pomislio na kapetana Mikija. @pegy: Ma vodim te u Jerihon gdje ćeš imati još veći izbor voća. :) (Darko 23.02.2006. 20:23) Darius i njegov novi srever!!!!???? Kad imam malo vremena onda je preko 700 blogera u akciji i nema šanse da nešto otvoriš ili još gore komentiraš. Na jedvite jade sam uspio motvoriti tvoj blog i to bez polovice slika. Sad mi ostaje samo da uz pomoć mašte zamišljam ono o čemu pišeš. Nisam siguran da mi uspjeva. Ali pišem i dalje samo da iskoristim datu mi šansu da barem negdje ostavim komentar. Ove slike gore (prvih dvije tri ) me malo po svojem izgledu podsjećaju na neke gradove u Dalmaciji - uzane, stiješmkene među visokim zgradama (ta stješnjenost upravo daje utisak kako su i trokatnice visoke i negdje gore) i nikada nemaš pojma kamo će te odvesti, izgubiš se za čas. :))) (alkion 23.02.2006. 21:18) @Alkion: I mene ove uličice podsjećaju na dalmatinske gradove. Jedino, kao što to uvijek ponavljam, Jeruzalemu nedostaje more! A kad sam bio tek stigao u Jeruzalem, trebalo mi je nekoliko mjeseci dok se nisam naučio snalaziti unutar Starog grada. :) Što se tiče slika, ja sam otkrio da ponovno učitavanje stranice nekad pomaže, jer je slike koje su se prvi puta učitale kompjuter zapamtio, pa se onda drugi puta koncentrira na otvaranje onih koje u prvom pokušaju nije učitao. (Darko 23.02.2006. 21:35) Darko, sad mi je krivo što tvoj site nisam već ranije otkrio. Ovo je izvrsno, kao da sam, kroz objektive tvoje kamere, ponovo obilazim taj divan grad, samo s tom razlikom što ti više znaš od mene i sjajno obraćaš pažnju na vrijedne stvari. (aish 23.02.2006. 23:05) @aish: Uvijek se možeš vratiti na prijašnje teme pomoću izbornika s desne strane. I ja sam tek sad, zahvaljujući ovom tvom komentaru, otkrio tvoj blog s tumačenjima parašot. I tamo ima dosta postova za pročitati. :) (Darko 24.02.2006. 08:06)

- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 22.02.2006.

Trgovina uz Herodova vrata

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Herodova vrata, o imenu Danas vas kroz Herodova vrata uvodim u grad, u samo srce Muslimanske četvrti Jeruzalema. Ovuda i turisti rjeđe prolaze, pa je i život ljudi slobodniji, izvorniji. Ovdje, iza Herodovih vrata, nema onih silnih trgovina sa suvenirima, vodičima, razglednicama i skupim tepisima. Ne, ovdje ćete naći sasvim jednostavne svakodnevne potrepštine, a ako naučite dvije-tri arapske riječi, moći ćete i izbjeći »porez na turiste.« Ne mislim na neki službeni porez, nego na cijene koje se formiraju u dijelovima grada kojima prolaze turisti. Krenimo od samih vrata, jer već su ona ustvari prva trgovina. I, iako se zovu i Cvjetna vrata, ovdje se ne prodaje cvijeće, nego voće. I to sve zamislive vrste voća: naranče, mandarinke, banane, kaki, kruške, jabuke, ali i voće za koje nemamo našeg imena. Ulazeći s danjeg svjetla u mračna vrata nije uvijek tako lako ocijeniti kvalitetu onoga što se kupuje. Nastavljajući ulicom, koja unutar grada kreće od Herodovih vrata, i dalje ćete nailaziti na trgovine voćem i povrćem, iako ima ovdje i mesnica, i trgovina mješovitom robom, i običnih kioska. Tu je, naravno, i tipičan domaći fast food restoran, gdje valja kušati falafel. Meni su, međutim, uvijek najzanimljivije beduinke koje po ulicama nude metvicu, listove loze i raznovrsni grincajg. I tako je to uz Herodova vrata kroz cijeli dan, negdje do kasnih poslijepodnevnih sati. Zbog toga rano ujutro prilaz Herodovim vratima i izgleda ovako. Uskoro će ovuda s metlom prošetati jedan čistač, no učinak nije nikad osobito uočljiv. Uostalom, ionako za sat-dva ponovno počinje trgovački dan. Nastavak: Život iza Herodovih vrata - 08:33 - Nove komentare možeš upisati ispod (17) A cijenjkanje? Postoji li i jel na neki način obavezno? (Trill 22.02.2006. 08:42) @Trill: Pa naravno. Kad se kupuje ovako na ulici nema ništa bez toga. Prvo prodavač mora nahvaliti svoju robu, onda kupac nađe sve moguće zamjerke (pa i one kojih zapravo nema), onda prodavač kaže barem dvostruku cijenu, pa kupac kaže pola cijene, pa se onda nađe na sredini i opet prodavač zaradi. Treba čovjek biti dobro informiran o cijenama i razumijeti se u kvalitetu robe. (Darko 22.02.2006. 08:47) Falafel, jesu li to kuglice od slanutka i kruha onako pećene u dubokom ulju? (to i mi pravimo). (feby 22.02.2006. 09:29) @feby: Točno to. I još se stavi u kruh sličan somunu (zove se pita, s naglaskom na zadnjem slogu), uz dodatak različitih salata i umaka, po izboru. (Darko 22.02.2006. 09:36) Ako se kod svakoga cijenka onda treba i vremena za kupovinu. (darkwolf 22.02.2006. 11:48) @darkwolf: I vremena i znanja i živaca. Ovo zadnje ako si stranac. Domaći su već navikli. (Darko 22.02.2006. 12:22) Je li istina da ti čak ne žele nešto prodati ako se ne želiš cjenkati? Netko mi je pričao da je tako u Grčkoj primjerice. (naturaliter 22.02.2006. 12:30) @naturaliter: O, prodat će ti ovdje i za deseterostruku cijenu. Samo ti plati. Smijat će ti se iza leđa, ali će ti bez problema prodat. (Darko 22.02.2006. 12:47) dosta im je ponekad samo da vide da si nesto uzeo u ruku i pocinje cjenjkanje...ja bas i nemam smisla za to (i-tratincica 22.02.2006. 15:40) @i-tratincica: Šta uzeo u ruku? Pogledao! Dosta da si bacio usputni pogled na trgovinu i već počinju s napadima! (Darko 22.02.2006. 15:46) Cini se da je tako i aktualni sef Vlade Olmert uspio prodati kucu u Jeruzalemu za 2,7 milijuna dolara i nastaviti stanovati u njoj do 2010. godine uz placanje zakupnine od 2250 dolara mjesecno! Dobar biznis - nadam se da ga nece kostati izborne pobjede u ozujku! (Bartul 22.02.2006. 17:24) Joj ja nebi dobro prošel u africi ili na bliskom istoku. Ne znam se cjenkat. Ak je cjena 5 onda je 5 - nebum valjda tražil da mi da po 2 pa da se nađemo na 3.5 :) (dr.luka 22.02.2006. 20:48) STVARNO TI JE SUPER BLOG , I TEMA ZANIMLJIVA! PS:POSLUŠAJTE PISME KOJE ĆE BIT NA DORI 2006---NA-> (st_boy123 22.02.2006. 21:05) Opet sam u Izraelu. :)) Vidim da su danas ovdje neke drugačije slike, ali ne padaju mi ni ove teško. :)) STRAŠNO mi se jedu mandarine tako da bih najradije sad doletjela tamo. :)) (pegy 22.02.2006. 21:57) Kakvo je to voće "kaki"? (Depresivna Domaćica 22.02.2006. 22:06) Tko je tamo veći majtor trgovine i cjenkanja ; Židovi il Arapi ? (sitke 22.02.2006. 23:02) @Bartul: Vidjet će se. @dr.luka: Nije to ni meni ugodno i sretniji sam kad nađem neko mjesto s ispisanim cijenama. @pegy: Ja imam mandarine svaki dan uz ručak. :) @Domaćica: Pa mislim da se i na hrvatskom tako zove. To je jedna istočnoazijska voćka koja je i ovdje dosta popularna. Smečkasto narančaste je boje i izgleda skoro kao paradajz, a jako je slatko. @sitke: Ne bih to znao reći. Mislim da nije toliko riječ o nacionalnoj pripadnosti, koliko o mjesnim običajima. (Darko 22.02.2006. 23:33)

- 08:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 21.02.2006.

Herodova vrata, o imenu

Zlatna vrata Stjepanova vrata Herodova vrata Negdje na mjestu ovih vrata postojao je gradski zid i prije turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog koji je dao izgraditi i Herodova vrata. Čini se, prema najranijim pisanim izvorima, da su se križari upravo ovuda uspjeli probiti u Jeruzalem. Bilo je to 15. srpnja 1099. godine, negdje oko podneva. Kad je Sulejman u 16. stoljeću gradio ova vrata, zasigurno im nije dao ime »Herodova.« Nedavno su na svim gradskim vratima postavljene nove ploče s imenima vrata na hebrejskom, arapskom i engleskom. Često, kao što je to slučaj upravo ovdje, tri se imena bitno razlikuju. Usput, nije mi ovdje bila namjera pokazivati vam mladu damu, nego ploču s natpisima. Pođimo od najnižeg natpisa, onog na engleskom. Taj ćete svi znati i pročitati: »Herodova vrata.« O kojem je Herodu riječ? Ne o onom koji se spominje uz Isusovo rođenje i ubijanje nevine dječice, nego o njegovu sinu koji se spominje uz Isusovu muku. Punim imenom bio je to Herod Antipa. On nije vladao u Jeruzalemu, jer je tada Judejom već vladao rimski upravitelj. Najpoznatiji će vam biti Poncije Pilat. Herod je vladao na sjeveru, no za blagdane je dolazio u Jeruzalem. Jedna vrlo kasna predaja, možda iz križarskoga doba, smješta palaču ovoga Heroda negdje unutar Staroga grada, iza današnjih Herodovih vrata. Odavde, gdje se Herodova vrata vide kao nekakva kula, kreće Derviševa ulica, a negdje na kraju nje bila je i zgrada koju su pokazivali kao Herodovu palaču. Sad sam se sjetio da nemam fotografiju te građevine, no budući da se nalazi tu u blizini, uzeo sam fotografski aparat, skočio do terase, i evo slike. Vidite da nam se danas i vrijeme popravilo. Opet je lijepo, vedro i sunčano. Kažu da dio konstrukcije ove zgrade potječe od onoga što se u križarsko i kasnije doba pokazivalo kao Herodova palača. Ponavljam, riječ je o Herodu Antipi, a ne o Herodu Velikom. Vratimo se imenu vrata o kojima vam govorim. Na onoj će ploči neki od vas znati pročitati i hebrejski naziv vrata Ša’ar haPrahim, što bismo mogli prevesti kao »Cvjetna vrata.« Ovaj, pak, naziv dolazi od arapskoga Bab ez-Zahra. Riječ je o popularnom arapskom imenu vrata, koji je donedavno i pisao na staroj ploči što je ovdje stajala, a znači »Ružina vrata.« Taj je naziv vratima dala rozeta isklesana pri vrhu kule koja se izdiže nad vratima. Nijedan od ovih naziva vratima nije dao Sulejman Veličanstveni. Pravo, izvorno ime vrata stoji na arapskom na onoj novoj ploči. Pretpostavljam da je jako mali broj vas koji to možete pročitati, a i sâm sam morao potražiti pomoć. Na natpisu stoji Bab es-Sahira, »Vrata Sahira.« Sahira je zapravo ime muslimanskoga groblja koje se nalazi izvan vrata, a danas je sakriveno zgradama istočnog dijela Jeruzalema. Riječ znači »oni koji ne spavaju«, te upućuje na vječni život. Zdesna se vidi zgrada središnje pošte za arapski dio grada, a uz nju se nastavlja i glavna ulica Salah ed-Din, Saladinova. Jasno je da je kombinacija ovog klasičnog imena vrata i rozete nad njima, zbog sličnost dvaju imena, dovela do iskrivljenja i današnjeg popularnog arapskog i službenog židovskog naziva Herodovih vrata. Sljedeći ću vas put povesti kroz njih unutar grada, jer ima i ondje zanimljivosti povezanih uz ova vrata. Ako ste s autom, morate ga ovdje ostaviti na parkiralištu, no nemojte očekivati da ćete ga kasnije naći neizgrebanog. Možda je bolje i ne očekivati da ćete ga uopće naći. Nastavak: Trgovina uz Herodova vrata - 09:01 - Nove komentare možeš upisati ispod Herodova vrata, Cvijena ili Ružina, prema nekim podacima a i ti kažeš vode ravno do dvora Herodovog, ili bar nekim postojećim ostacima tog dvora (ima li ih?-ostataka), Vidim da fotografije koje ti doneseš imaju u sadržaju i poneko življe od domaćeg stanovništva, samo poneko, a ja sam mislila da je tamo, bar u tom starom djelu grada velika gužva (slikaš li ti to u vrijeme kad je malo prolaznika ili sam ja u zabuni? Jedno pitanje nevezano s postom: kakva je mogućnost kupiti-iznajmiti stan u židovskom dijelu starog grada (kažu da su stanovi u Jeruzalemu vrlo skupi? (feby 21.02.2006. 09:37) @feby: O pravom dvoru Heroda Antipe ne zna se ništa, čak ni je li uopće postojao. U prizemnim dijelovima ove zgrade koju sam jutros snimio nalazi se nešto ostataka iz križarskog doba kad se vjerovalo da je to bila palača Heroda Antipe. Inače, ova su vrata često zatrpana ljudima, no kad sam fotografirao nije bila prevelika gužva, možda i zbog hladnog vremena prošloga tjedna. O mogućnostima iznajmljivanja ili kupnje stana u židovskom dijelu stvarno nisam informiran. Sigurno je skupo. Možda se kakva informacija može naći i na internetu. (Darko 21.02.2006. 09:46) Zanima me zašto su Isusa prije muke vodili Herodu Antipi, kada ovaj kao što sam veliš nije imao ovlasti suditi mu jer je to očito bilo u nadležnosti judejskog upravitelja? Zovu li se ta vrata Herodova zbog blizine Herodove palače? He he, ovo je zgodno sa automobilima, a ja mislio da je to tako samo na Siciliji. Znaš ovi sa sjevera Italije vele da je Siciliju lijepo posjetiti ali nipošto vlastitim automobilom. Govore to poučeni dosta lošim iskustvima mnogih Talijana koji su se ondje silom zauvijek oprostili od svog limenog ljubimca. (naturaliter 21.02.2006. 10:49) @naturaliter: Izgleda, prema evanđeljima, da se Pilat htio na fini način osloboditi posredovanja u nečemu što je on vidio kao unutaržidovski sukob. Čuo je da je Herod u gradu, pa je poslao Isusa onamo jer je Isus bio njegov podanik. Ipak nije uspio u tom svom naumu, jer je na kraju ipak morao odlučiti. O tome, međutim, govori samo Evanđelje po Luki, a ostala trojica evanđelista Heroda ovdje uopće ne spominju. (Darko 21.02.2006. 11:02) Kako je to lako i jednostavno: skokneš na terasu i snimš nešto od prije nekoliko stoljeća (milenija mi zvuči premoderno). A što se tiče auta ja bih svoj auto svakako našao na istom mjestu - previše je ružan i stari (najvjerojatnije bih na njemu našao izjave sućuti i dobrovoljne priloge za kupiti novog). A i kako sam shvatio groblje je blizu, vjerujem da bih ga tamo pronašao. :))) (alkion 21.02.2006. 12:28) @alkion: Onda moraš samo paziti da ništa vrijedno ne ostaviš u njemu. :) (Darko 21.02.2006. 12:47) To su jedina (izuzimajuci Zlatna, dakako) kojima nisam prosao, a vozeci se pored njih uvijek sam gledao (naivac) gdje to prodaju cvijece! Sada znam "tajnu"! (Borut 21.02.2006. 16:07) @Borut: Pa kad se već zovu Cvjetna vrata, čovjek bi očekivao nešto kao na zagrebačkom Cvjetnom trgu (a čini mi se da i u Splitu ima trg istoga imena?) (Darko 21.02.2006. 16:17) kako LJepe slikeeeeeeeeeee!:D (ooh..just being perfect.. 21.02.2006. 16:19)

- 09:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.02.2006.

Herodova vrata

Zlatna vrata Zlatna vrata i okolica Stjepanova vrata Stjepanova vrata, još o imenu Iza Stjepanovih vrata Stjepanova vrata (slike) Dok se ovdje sa strane već nalazi slika Herodovih vrata, htio bih se vratiti malo natrag. Jučer sam završio priču o Stjepanovim ili Lavljim vratima koja se nalaze na istočnoj strani Starog grada. Krenete li odande prema sjeveru uz zidine grada, nakon 300 m naići ćete na kraj zidina obilježen kulom. Zidine Jeruzalema imaju 34 različite kule. Naravno, neću se kod svake kule zaustavljati, no one važnije valja spomenuti. Ova, koja se nalazi na sjeveroistočnom uglu zidina, na arapskom se zove Burj el-Laqlaq, što u prijevodu znači »Rodina kula.« Pretpostavljam da je arapsko ime za rodu (neki kažu i feniks) onomatopejskog porijekla, jer imitira udaranje kljunom. Nisam nigdje uspio naći objašnjenje zašto je kula nazvana baš po rodi. Tko zna, možda se nekad ovdje neka roda i gnijezdila. Desno od kule vidi se izvan zidina grada još jedan toranj, no to nije neka drevna građevina, nego dio Rokefellerova arheološkog muzeja u Jeruzalemu. Izgradili su ga Britanci za svoga mandata u Palestini tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a veliku je donaciju za njegovo dovršenje dao američki milijunaš Rokefeller. Budući da se muzej nalazi u istočnom, arapskom dijelu grada, u zadnje vrijeme primjećujem da u njemu ima sve manje izložaka. Pretpostavljam da se vrjedniji arheološki nalazi prebacuju u zapadni dio. Burj el-Laqlaq postao je poznat 1991. kada je gradska vlast pokušala konfiscirati veliko zemljište koje se nalazi s nutarnje strane kule, a pripada dvjema poznatim arapskim obiteljima. To je vjerojatno posljednje takvo veće slobodno građevinsko zemljište unutar zidina Jeruzalema, pa je gradska vlast ovdje htjela naseliti židovske obitelji. To je potaklo proteste lokalnih Arapa, a u cijeli se spor uključila i međunarodna zajednica. Na kraju je ostao samo jedan manji dio što ga je Izrael proglasio arheološkim područjem i ogradio, a na preostalom dijelu Arapi, uz pomoć nevladinih organizacija, nastoje organizirati rad socijalnih ustanova. Od ove se kule lijepo uređenim pločnikom stiže do Herodovih vrata, koja se nalaze na sjevernoj strani gradskih zidina. I u ovim se vratima vide dva prolaza. Pravi je onaj mali slijeva, koji očito govori da ova vrata nisu bila predviđena za neki veliki promet. Danas taj mali prolaz više nije u uporabi. I ova su, dakle, vrata, kad ih je u 16. st. dao izgraditi Sulejman Veličanstveni, imala oblik slova L. Tek kasnije, početkom dvadesetog stoljeća, probijen je veći ulaz koji je omugućio pristup vozilima. Vidite prema znakovima da danas običnim vozilima nije dozvoljen prolaz kroz ova vrata. Ovuda mogu proći samo mali traktori koji se koriste za snabdijevanje. Poput Stjepanovih, tako i Herodova vrata vode u Muslimansku četvrt. Nastavak: Herodova vrata, o imenu

- 08:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.02.2006.

Stjepanova vrata (slike)

Zlatna vrata Zlatna vrata i okolica Stjepanova vrata Stjepanova vrata, još o imenu Iza Stjepanovih vrata Danas, već po običaju, samo nešto slika, na kraju priče o Stjepanovim vratima, koja se još nazivaju i Lavlja vrata i Vrata gospe Marije i Vrata doline Jošafat. Imam osjećaj kao da sam neki od naziva zaboravio. Toliko ih ima. Mislim da sam u jednom od postova već bio pokazao kako se Stjepanova vrata vide noću s moje terase, no mislim da prizor vrijedi ponoviti. Ovdje se lijepo u pozadini vidi i Maslinska gora. Kao i svaka prava vrata, i ova se mogu zatvoriti, ali zadnji put sam vidio da se zatvaraju kad je intifada, to jest palestinski ustanak, bila na svome vrhuncu. Tada ih je zatvorila policija, uz bacanje suzavca i pucnjavu gumenim mecima. Ipak mi ih je ljepše vidjeti ovako otvorena i tražiti zgodne prizore krila vratiju s njihovim zakovicama. S gradske strane vratiju nalazi se i struktura koja je nekad bila česma. Ima više takvih ostataka česmi unutar jeruzalemskog Starog grada. Prema stilu, rekao bih da je iz mamelučkog razdoblja, znači negdje između 12. i 16. stoljeća, no vjerojatno bliže 16. stoljeću. Sutra planiram prijeći na priču o Herodovim vratima (neću sad nabrajati i ostala njihova imena).

- 09:20 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 18.02.2006.

Iza Stjepanovih vrata

Zlatna vrata Zlatna vrata i okolica Stjepanova vrata Stjepanova vrata, još o imenu Već sam toliko toga napisao o Stjepanovim ili Lavljim vratima, no čini mi se da nisam pojasnio da ova vrata predstavljaju jedan od ulaza u Muslimansku četvrt. Jeruzalemski Stari grad podijeljen je u četiri četvrti: Židovsku na jugoistoku, Armensku na jugozapadu, Kršćansku na sjeverozapadu i Muslimansku na sjeveroistoku. Muslimanska četvrt je najveća, a zauzima i čitav središnji dio grada. Nastavi li se od Stjepanovih vrata u unutrašnjosti grada, nailazi se ravno na ulicu koja se zove Via Dolorosa, Ulica boli, a mi bismo je nazvali jednostavno Križni put. Stoga i većina hodočasničkih skupina bar jedanput za svoga boravka u Jeruzalemu uđe na Stjepanova vrata. Iza ovih vratiju, međutim, odvija se i svakodnevni život ljudi. Na ulasku se obično nalazi policijska patrola pojačana graničnom policijom koja kontrolira tko ulazi u grad i imaju li vozači sve potrebne dozvole. Budući da se u blizini nalaze i džamije, mjesto je pogodno za trgovinu, pa se može naići i na trgovce koji prenose kruh. Rekao sam da se ovdje odvija normalan život ljudi, a za njega je potreban i plin. Ovaj gospodin lijepo se naslonio na ogradu kamiona i zapalio cigaretu. Ja sam ubrzao korak. Ovdje, na početku Križnog puta, promet ponekad zna biti prilično gust, pa se stvore i čepovi. Svatko želi stići do svojeg dvorišta ili svoje garaže. Nastavak: Stjepanova vrata (slike)

- 08:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 17.02.2006.

Stjepanova vrata, još o imenu

Zlatna vrata Zlatna vrata i okolica Stjepanova vrata Jučer sam govorio o nekim nazivima ovog ulaza u jeruzalemski Stari grad, a najpoznatije je njegovo ime Lavlja vrata. No, time se još ne iscrpljuju svi nazivi koja su ljudi u različitim razdobljima i iz različitih zajednica davali ovim vratima. Nisam još objasnio ime koje sam stavio i u naslove ovih postova: Stjepanova vrata. To je jedno od dva imena što ih ova vrata nose u kršćanskoj tradiciji. Nazivaju se Stjepanovim vratima, jer se, prema kasnijoj predaji, ovdje negdje izvan grada dogodilo mučeništvo svetog Stjepana, što se spominje i u Novom zavjetu. Danas na tradicionalnom mjestu toga mučeništva, s vanjske strane vrata, stoji i grčka pravoslavna crkva sv. Stjepana. Drugi kršćanski naziv ovog ulaza u grad dolazi iz arapske kršćanske tradicije. Oni ova vrata nazivaju Bab es-Siti Mariam, što znači Vrata Gospođe Marije. Misli se time, naravno, na Mariju, Isusovu majku. Ovo su ime vrata dobila prema crkvi Marijina groba koji se nalazi odmah preko ceste uz korito nekadašnjeg potoka Cedrona. U toj se crkvi nalazi prazan Marijin grob, odakle je ona, prema jednom spisu iz 2. st., uznesena na nebo. Danas je ova crkvica na brizi grčkih pravoslavaca i armenske Crkve, no i katolici onamo hodočaste, a na Veliku Gospu dozvoljeno im je i obaviti posebno bogoslužje. S nutarnje strane Stjepanovih ili Marijinih vrata nalazi se još jedno mjesto povezano s Marijom. To je crkva svete Ane, majke Marijine, koja obilježava mjesto gdje je, prema jednom drugom ranom spisu, Marija rođena. Kad sam ovaj tjedan onuda prolazio vrata su bila zatvorena, no ovoj ću se crkvi, kao i onoj Marijina groba, još ionako morati vratiti. Budući da je i podno ovih vrata, baš kao i podno Zlatnih vrata, dolina Cedrona ili dolina Jošafat, prema vjerovanju mnogih mjesto posljednjega suda, i ovdje se s vanjske strane vratiju nalazi muslimansko groblje. Pogledate li gore desno, iznad ceste, vidjet ćete da je neka obitelj upravo pripremala jedan od grobova za ukop. Nastavak: Iza Stjepanovih vrata

- 08:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.02.2006.

Stjepanova vrata

Zlatna vrata Zlatna vrata i okolica Tek nešto sjevernije od Zlatnih vratiju o kojima sam pisao prošlih dana, a još uvijek na istočnoj strani jeruzalemskih gradskih zidina, nalaze se Stjepanova vrata. Kao što je slučaj i sa Zlatnim vratima, tako i ova vrata imaju čitav niz imena, koja nekad ovise o tome tko o njima govori i iz koje vjere ili kojeg naroda potječe, a ponekad ovise i o vremenskom razdoblju. No, možda je bolje da krenemo redom. Poput većine vratiju Staroga grada, i ova su izgrađena u 16. stoljeću. Turci su 1517. godine osvojili Jeruzalem, predvođeni sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, koji je odlučio obnoviti i dograditi gradske zidine. To je podrazumijevalo i izgradnju vratiju. Tako su između 1538. i 1539. nastala i ova vrata. Bila su to jedina vrata koja su gledala prema istoku i vodila prema Maslinskoj gori i dalje prema Jerihonu i dolini Jordana. Kroz stoljeća gradska su se vrata gradila u obliku slova L, što je olakšavalo obranu gradova, jer se kroz njih nije moglo ravno probiti, nego je pravi kut pod kojim su vrata izgrađena usporavao prodor neprijateljske vojske. Na gornjoj slici možete vidjeti da se danas kroz ova vrata može proći ravno, no tome nije uvijek bilo tako. Prvotno se ovdje moralo skrenuti lijevo, prema mjestu gdje je nekad stajao židovski Hram, a od arapskog osvajanja ovdje je prostor džamija. Evo toga izvornog izlaska iz vrata prema gradu i prema džamijama. Znate već da na svim prilazima različitim svetištima treba očekivati i prosjake, pa se tako ovdje često može sresti ova žena u kolicima. Novi nutarnji prolaz kroz vrata, koji je omogućio vozilima nesmetani prolaz unutar grada, probili su Englezi za vrijeme svoje uprave u Palestini između dva svjetska rata. 1967. godine izraelska se vojska upravo ovuda probila u Jeruzalem. Kad je Sulejman Veličanstveni dao izgraditi ova vrata htio im je dati ime Vrata od Doline, na arapskom Bab el-Ghor, no to se ime nije zadržalo, a sličan mu je kasniji naziv Bab el-Jos (čit. Džoz), jer Wadi Jos arapsko je ime Doline Jošafat, ove doline kojom je nekad prolazio potok Cedron, a sada je kanaliziran ispod nje, dok u dolini rastu masline. Drugo i danas možda najraširenije ime ovih vratiju jest Lavlja vrata (hebrejski Ša’ar ha’Araiot. Ovo su im ime bez sumnje dala dva para lavova koji se nalaze slijeva i zdesna ulaska u grad. Legenda pripovijeda kako je sultan Sulejman Veličanstveni usnio san u kojem su ga napadala dva para lavova. Sultanu su savjetnici protumačili da je to božansko upozorenje, jer je Židovima nametnuo previsoke poreze koje nisu mogli plaćati. Sulejman je tako odlučio izaći u susret Židovima, a na gradska je vrata dao isklesati dva para lavova. U stvarnosti ovi lavovi potječu od mamelučkog sultana Bajbarsa iz 1263. godine koji je u Jeruzalemu izgradio han, svratište za karavane i putnike. U doba obnove zidina u 16. stoljeću kamen toga hana iskorišten je kao građevinski materijal, a lavovi koji su zapravo bili Baibarsov grb postali su dekoracija vratiju. Nastavak: Stjepanova vrata, još o imenu

- 08:40 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2006.

Zlatna vrata i okolica

Jeruzalemska vrata (uvod) Zlatna vrata Još nekoliko riječi o Zlatnim vratima s istočne strane jeruzalemskog Starog grada. Na mjestu ovih današnjih vratiju u prvom su stoljeću stajala starija vrata, ali ne manje svečana. Prema najranijim kršćanskim tradicijama, Isus je upravo na ova vrata na Cvjetnicu ušao u grad, dok su mu mahali palminim i maslinovim granama. Ako su ova današnja vrata izgrađena još za vrijeme posljednjih bizantskih vladara, onda je vjerojatno na ova vrata 629. godine u grad ušao bizantski car Heraklij. 614. godine Perzijanci su provalili u Svetu zemlju, porušili gotovo sve crkve u njoj i odnijeli sa sobom drvo svetoga križa. Car Heraklij petnaest godina kasnije poražava Perzijance, te se s drvetom križa na kojem je nekoć visio Isus vraća u Jeruzalem. 14. rujna 629. svečano ulazi u grad, a do danas se na taj datum, kako u istočnoj, tako i u zapadnoj Crkvi slavi blagdan Uzvišenja svetoga križa. Od 10. stoljeća nadalje imamo pismena svjedočanstva arapskih povjesničara i putopisaca o ovim vratima, kao i o vjerovanjima povezanim uz njih. Jučer sam već spomenuo da su Arapi ova dvostruka vrata nazivali Vratima milosrđa i Vratima pokajanja. Još jedno ime koje ova vrata nose u arapskoj tradiciji jest Bab el-Dahariyeh, »Vrata vječnosti.« Ovo ime vratiju naslanja se na biblijskoga proroka Joela koji zapisuje ove Božje riječi: »Sakupit ću sve narode i povesti ih u dolinu Jošafat. Ondje ću im suditi zbog Izraela, naroda mog i moje baštine... Budite se, narodi, stupajte u Dolinu Jošafat, jer ću ondje sjesti da sudim svim okolnim narodima... Mnoštvo, mnoštvo u Dolini odluke! Da, blizu je dan Gospodnji u Dolini odluke!« Prema Joelu, ova dolina nalazi se u blizini Jeruzalema, a kasnija će je tradicija, negdje oko 4. stoljeća, poistovjetiti s dolinom potoka Cedron (heb. Kidron) koja se danas naziva dolinom Jošafat, a prolazi između Zlatnih vratiju i Maslinske gore. Otada mnogi žele uhvatiti prva mjesta u ovom veličanstvenom prizoru posljednjega suda. Stoga se u blizini nalaze različita groblja. Uz sama Zlatna vrata, podno gradskih zidina, nalazi se muslimansko groblje. S druge strane doline Jošafat, na obroncima Maslinske gore, nalazi se židovsko groblje. U samoj dolini, dolje u dnu, među palmama i maslinama, nalazi se malo kršćansko, katoličko groblje. No, dok su sva ova groblja kasnijeg datuma, ostalo je u dolini Jošafat i nešto velikih nadgrobnih spomenika iz helenističkog i rimskog razdoblja (2. st. pr. Kr.-3. st. n. Kr.). Kasnija predaja dala je tim spomenicima i maštovite nazive. Ovaj koji se od Zlatnih vratiju dobro vidi naziva se Abšalomov grob, no zasigurno nema nikakve veze s Davidovim sinom Abšalomom. Morat ću se još vratiti ovim drevnim grobovima iz doline Jošafat. Među svim tim grobljima, nekako mi ovdje i nije čudno vidjeti ponovno gospodina u crnom fraku kako sve to pozorno nadgleda. Točno nasuprot Zlatnih vratiju nalazi se Getsemanski vrt, mjesto Isusove molitve na Veliki četvrtak. Danas je ondje velika i lijepa bazilika. I o njoj ću morati jednom opširnije pisati. Dok je molio, sigurno mu je pogled bio usmjeren prema Hramu koji se nalazio iza zidina grada što su se nazirale među raslinjem. U doba kad su Jeruzalemom vladali križari ova su se vrata dvaput godišnje otvarala, na Cvjetnicu kad se slavio Isusov svečani ulazak u grad i 14. rujna kad se slavilo Uzvišenje svetoga križa. Sredinom 16. stoljeća vrata će definitivno biti zazidana u doba obnove zidina što ju je zapovijedio turski sultan Sulejman Veličanstveni. Danas se u njihovoj unutrašnjosti nalazi mali molitveni prostor za muslimane, dok ostalima pristup nije dozvoljen. Izdaleka (i jako uvečano) s nutarnje strane zidina, Zlatna vrata izgledaju ovako. Toliko o Zlatnim vratima. Krećemo sada malo sjevernije prema Stjepanovim vratima (no i ona imaju više imena). Eno, ondje se već vidi i grčka crkva sv. Stjepana. Nastavak: Stjepanova vrata

- 08:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2006.

Zlatna vrata

Jeruzalemska vrata (uvod) Kao što sam jučer i obećao, danas počinjem s opisivanjem jeruzalemskih gradskih vratiju. Zasigurno nema boljeg načina, nego početi s najstarijima i najslavnijima. Jučer sam oko podneva prošetao do njih. O kojim god vratima u Jeruzalemu govorili, uvijek ćemo se naći u nedoumici kako ih nazvati. Ova o kojima ću danas govoriti obično se nazivaju Zlatna vrata. To je naziv koji se uglavnom koristi na Zapadu, u kršćanskom ambijentu. Arapi samo prevode ovaj zapadnjački naziv, pa ih nazivaju Bab al-Dhahabi, dok je tradicionalno hebrejsko ime ovih vratiju Ša’ar haRahamim, što znači »Vrata milosrđa.« I ovo nisu sva imena koja dolaze uz ova vrata. Ova vrata su jedina koja su starija od izgradnje zidina u doba turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog u 16. stoljeću. Potječu iz šestoga stoljeća, a do danas nije sigurno je li ih izgradio neki od posljednjih bizantskih vladara ili su ih izgradili prvi arapski vladari Jeruzalema. Kako bilo, izgrađena su nad starijim vratima. Za ratnih sukoba 1967. godine, koji su se ovdje vodili između Jordanskog kraljevstva i Izraela, jedna je granata pala podno ovih vratiju i iskopala duboki krater, što je otkrilo da se točno ispod današnjih Zlatnih vratiju nalazi stariji ulaz iz rimskoga doba. Nije, međutim, sigurno kada je točno izgrađen. Moglo je to biti za obnove Hrama što ju je poduzeo Herod Veliki krajem 1. st. pr. Kr. ili za nove izgradnje Jeruzalema, ili kako se tada zvao Aeliae Capitolinae, u doba cara Hadrijana 135. god. Vrata se nalaze s istočne strane gradskih zidina, uz sam prostor gdje je nekad stajao židovski hram, a sada je tu džamija Al-Aksa i zlatna Kupola nad stijenom. Negdje na tom mjestu morala su se nalaziti i Istočna vrata o kojima govori prorok Ezekiel kad opisuje svoje viđenje obnovljenoga Hrama i Božjega povratka u svoje Prebivalište. On kaže: »Padoh ničice. A Slava Gospodnja uđe u Dom na vrata koja gledaju na istok. Tada me duh podiže i odvede u unutrašnje predvorje. I gle: Dom bijaše pun Slave Gospodnje. I čuh glas koji mi iz Doma govori: “Sine čovječji, ovo je mjesto mojega prijestolja, ovo je mjesto stopa mojih nogu: ovdje ću, posred sinova Izraelovih, prebivati zauvijek.”« Pitat ćete me: kakva su to vrata, kad nema kroz njih prolaza. Vrata su vjerojatno oko godine 810. zazidali Arapi, a taj se njihov potez povezuje s jednom starom tradicijom, prema kojoj je upravo na njih u grad trebao ući Mesija. Ona se naslanja na tekst proroka Zaharije koji na sudnji dan vidi Boga kako stoji na Maslinskoj gori, koja je nasuprot ovih vratiju, a pred njim se događa sud. Stoga se i dolina potoka Cedron, koja se nalazi između grada i Maslinske gore, podno Zlatnih vratiju, naziva i Dolinom suda. Odatle i dolazi hebrejski naziv vratiju: Vrata milosrđa. Arapi će još doraditi ovu tradiciju, pa će južni dio zazidanih vratiju (na slici lijevo) nazvati Bab e-Rahma, »Vrta milosrđa«, a sjeverni (na slici desno) Bab e-Tauba, »Vrata pokajanja«. Čini se, međutim, da Arapi nisu zazidali vrata u znak inata prema Židovima i njihovu iščekivanju Mesije, nego iz praktičnih razloga lakše kontrole pristupa gradu i svetištu. Još ponešto iz povijesti Zlatnih vrata reći ću vam sljedeći puta. Nastavak: Zlatna vrata i okolica

- 08:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

Jeruzalemska vrata (uvod)

Uz ovaj pogled s vrha Maslinske gore prema Jeruzalemu želim najaviti sljedeću temu. Vrijeme je već da malo opravdam i naziv ovog bloga, pa se više posvetim Jeruzalemu. Jednom kad sam spomenuo jeruzalemska gradska vrata, Borut je došao na dobru ideju da bih mogao predstaviti sva jeruzalemska gradska vrata. Ima o tome dosta za pisati i za pokazati. Ima čak sedam, zapravo, osam gradskih vratiju, a uz svaka od njih i posebna priča. Budući da nisam još sva vrata uspio snimiti, to će me natjerati i da koji puta prošetam gradom i tako barem malo odmorim od studija. Do tada, svima koji preko subote i nedjelje ili prošlog tjedna nisu vidjeli nastavke o brdu Tabor, najtoplije ih preporučujem. Nastavak: Zlatna vrata

- 08:35 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2006.

Tabor u zoru

Tabor (uvod) Tabor (iz sjene prošlosti) Tabor (bizantsko doba) Tabor (križari) Tabor (sadašnja crkva) Za ovu sam nedjelju ostavio samo nekoliko lijepih slika. Budući da sam se i na Taboru nalazio s talijanskom filmskom ekipom koja ovih mjeseci snima vrlo detaljan dokumentarac o Svetoj zemlji, morao sam s njima proći i kroz neke malo neugodnije stvari, koje su ipak dovele do lijepih rezultata. Evo o čemu je riječ. Za dokumentarac im je, uz one informativne i poučne snimke, bilo potrebno i nešto efektnih prizora. Jedan od njih trebao je biti i izlazak sunca viđen s Tabora. Kao što, pretpostavljam, znate, izlazak sunca je obično jako rano. Jako, jako, jako rano! Ako se ne varam, toga je jutra buđenje bilo u pola pet, nakon toga kava, pa na snimanje. Nemojte me pitati kako sam se osjećao ostatak dana! Ipak, gledajući s distance, mislim da se isplatilo. Prvo, što sam doživio lijepe trenutke zore i izlaska sunca, a drugo, što sam imao priliku to i fotografirati. Evo prvo jedne slike još iz mraka. Na istoku, iznad doline Jordana tek se pomaljaju prvi svijetli traci. Za to vrijeme je vitraj s feniksima u crkvi izgledao ovako. Sama se crkva, pak, u svoj svojoj veličini isticala usred ovog indiga. Filmska ekipa nešto je pred crkvom tražila s baterijskom svjetiljkom. Baš im hvala! Popravili su mi prizor! A onda je došao i očekivani trenutak radi kojega je vrijedilo skratiti san. Kao i većina starih crkava, i ova je apsidom, to jest dijelom gdje se nalazi oltar, okrenuta prema istoku. Znate, nekad su se mise, liturgije, službe održavale gotovo isključivo ujutro. Zamislite slavlje okupano u zlato izlaska sunca! Ugodna vam nedjelja!

- 09:27 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2006.

Tabor (sadašnja crkva)

Tabor (uvod) Tabor (iz sjene prošlosti) Tabor (bizantsko doba) Tabor (križari) Iz križarskoga razdoblja, kad su već križari odavno napustili Svetu zemlju, ostali su na brdu Tabor još dugo vidljivi ostaci njihove crkve. O tome imamo jedno zanimljivo svjedočanstvo. Od 14. stoljeća u ime Katoličke Crkve za sveta se mjesta ovdje brinu franjevci, a njihov poglavar u Svetoj zemlji naziva se kustod Svete zemlje. Kustod zapravo dolazi od latinskog custos, što znači »čuvar.« Jedan od najslavnijih kustoda Svete zemlje, kojega spominju i svi vodiči, bio je Hrvat, Bonifacije Dubrovčanin, a službu poglavara franjevaca u Svetoj zemlji obnašao je u vrlo nesigurnim vremenima sredine 16. stoljeća, kad su ovamo stigli Turci. Ipak, kao Dubrovčanin, koji je i prije imao diplomatskih veza s Turcima, ovdje se dobro snašao i u novonastaloj situaciji. Važni su njegovi spisi u kojima opisuje pojedina svetišta. U njegovo je doba brdo Tabor bilo zapušteno, no on ga je posjetio i o njemu 1552. godine napisao sljedeće: »Na vrhu brda nalazi se crkva s tri kapele. Na mjestu gdje je Krist bio viđen u slavi nalazi se veća kapela, zdesna je kapela posvećena Mojsiju, a slijeva ona posvećena Iliji. U velikoj kapeli, milošću Božjom, sačuvana je slika preobraženoga Gospodina, koja je izuzetno ukusno izrađena, Mojsije, donositelj Zakona, naslikan je na desnom zidu, a Ilija na lijevom.« Čitavo je svetište, međutim, još uvijek bilo u muslimanskim rukama, sve dok se, kao gotovo neovisan vladar, ovdje nije pojavio emir Fakhr ed-Din. Bio je pripadnik jednoga arapskoga plemena, a po vjerskoj pripadnosti bio je druz. Često se sukobljavao s turskim sultanom, a imao je i vrlo razvijene veze s talijanskim gradovima. Početkom 17. stoljeća on će franjevcima pokloniti ostatke svetišta u Nazaretu, a 1631. dodijelit će im i vlasništvo na brdu Tabor. Kad je izgubio svoju posljednju bitku s Turcima, osuđen je na smrt, a vijesti o tome kažu da se prije smaknuća prekrižio i da je kasnije na njemu nađen zlatni križ. Eto, zahvaljujući tome emiru franjevci su mogli početi s planiranjem izgradnje nove crkve na ovom mjestu. Ipak, budući da od turskih vlasti nisu za to imali potrebne dozvole, a nakon toga su zaredali ratni sukobi, crkva je dovršena tek 1924. godine. U obilasku crkve predlažem da prvo bacite pogled prema gore. Ove drvene grede načinjenje su od slavonske hrastovine. Arhitekt je želio slijediti opise starih hodočasnika, ali i onaj što nam ga je ostavio fra Bonifacije Dubrovčanin, pa je u središte crkve postavio spomen na Isusovo preobražnje, sa svečanim gornjim otlarom i donjim oltarom oko kojega misu slave grupe hodočasnika iz cijeloga svijeta. Dva tornja crkve iskoristio je kako bi u njih smjestio još dvije kapele. Baš kako nam to kažu i drevni opisi, s desne strane smjestio je kapelu posvećenu Mojsiju. Na fresci je prikazan nakon što je sišao s brda Sinaj i donio ploče s uklesanim Zakonom. Mojsije sjedi na kamenom stolcu, kao onaj koji poučava, a s lijeve strane vidi se voda koja izlazi iz stijene. Dok je narod prolazio kroz pustinju, mrmljao je što nema ništa za piti, Mojsije tada štapom udara o stijenu, a iz stijene izbija voda. U kasnijoj židovskoj tradiciji prepričavat će se da je taj izvor iz stijene pratio narod čitavo vrijeme putovanja kroz pustinju. Sveti Pavao u Novom zavjetu koristi tu tradiciju, pa ovaj izvor vode iz stijene uspoređuje s Kristom. Na kamenom stolcu, kao onaj koji poučava, prikazan je i Ilija u kapeli ispod lijevog zvonika. Uz njega su dva oltara. Na jednom je žrtvena životinja u plamenu. To je prikaz njegove žrtve podno brda Karmel, koje se i s Tabora vidi za čistih dana. Ilija je tada pozvao na svojevrsni dvoboj svećenike kanaanskog i feničkog boga Baala. I oni i on postavili su svaki svoju žrtvenu životinju na oltar te počeli prizivati oni Baala, a Ilija svoga jedinoga Boga, ne bi li sami zapalili žrtvu i tako dokazali da postoje. Baalovi svećenici u tome ne uspijevaju, a na Ilijinu žrtvu silazi oganj s neba. Oko crkve napravljeni su vidikovci s kojih se pruža lijep pogled na okolno područje. Za lijepih dana vidi se na sjever sve do brda Hermon, a na južnoj strani Efrajimsko gorje, Gilboa i, jugozapadno, brdo Karmel. Nažalost, sva tri dana što sam bio ondje s filmskom ekipom bilo je nekako maglovito, pa se vidjelo samo ono što je najbliže. S južne strane, preko doline Jizreel, nalazi se brijeg uz moderni grad Afulu, a na obroncima brijega vidi se malo naselje. To naselje zove se Naim, a u Novom zavjetu spominje se kao Nain. Ondje je Isus uskrisio sina jedne udovice. S druge strane toga brijega nalazi se Šunem, starozavjetni Šunam, gdje je prorok Elizej uskrisio sina ugledne žene iz Šunama. Novi zavjet tako stavlja Isusa unutar tradicije starozavjetnih proroka. Nastavljajući malo dalje od ovoga brijega prema jugu, brzo biste naišli na grad Jenin koji pripada Palestincima. Nekad sam i prolazio onuda s grupama koje sam vodio, ali sad to baš i ne bi bilo najpametnije. Sa sjevernog vidikovca vidi se zaravan oko Hattinskih rogova. Kad bi se tom dolinom nastavilo lijevo, prema zapadu, stiglo bi se do Nazareta i Seforisa, a kad bi se nastavilo desno, prema istoku, stiglo bi se do Tiberijade i Galilejskog jezera. Ova dolina pred nama zapravo je bila bojno polje na kojem su križari izgubili svoju zadnju bitku za Svetu zemlju, bitku koja je i nazvana bitkom kod Hattinskih rogova. Križari su stigli ovamo iz Seforisa, a Saladin, sa svojom vojskom, došao je zdesna iz pravca Tiberijade. Bio je 14. srpnja 1187., bilo je vruće i križari su se nadali da će kod Hattinskih rogova naći vode. Saladin je, međutim, znao da je izvor presušio i tako ih je iscrpljene lako potukao. To je bio kraj križarskoga Jeruzalemskog kraljevstva. Za kraj još dodajem i sliku ovoga gospodina. Našao sam je u sakristiji crkve na Taboru. To je Antoni Barluzzi, talijanski arhitekt koji je i projektirao ovu lijepu crkvu. I ne samo ovu, nego i mnoge druge u Svetoj zemlji, tako da ću vam ga još koji puta spominjati u svojim postovima. Iza njega se na zidu vidi crtež taborske crkve, ispod toga crteža stoji model crkve u Getsemanskom vrtu, a pred njim je plan crkve u Betaniji. Taj je čovjek svojim radom uvelike zadužio Svetu zemlju. Nastavak: Tabor u zoru

- 08:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.

Tabor (križari)

Tabor (uvod) Tabor (iz sjene prošlosti) Tabor (bizantsko doba) I dalje smo na brdu Tabor, koje je kroz čitavu povijest imalo veliku važnost, kako religijsku, tako i stratešku, radi svoga položaja nad dolinom Jizreel. Dok smo jučer obilazili unutrašnjost crkve, danas vam želim pokazati što se sve može vidjeti u njezinoj okolici. Slično kao i na tolikim drugim mjestima u Svetoj zemlji, ni ovdje se ne može izbjeći priča o križarima. Posvuda oko današnje crkve zapaža se mnogo kamenja, kamenih zidova, ostataka građevina. Gotovo sve to potječe iz križarskoga doba. Čak i ovdje gdje se danas nalazi crkva s početka 20. stoljeća, nekad se nalazila križarska crkva, a na prvim fotografijama Tabora vidljivi su i njezini ostaci. Križarska crkva nije bila mnogo manja od ove današnje. Ponegdje se vidi i kako iz zidova ove današnje crkve izranjaju zidovi stare križarske crkve i njezinih pratećih građevina. Križari su ovamo došli krajem 11. stoljeća, a ubrzo se na Taboru nastanjuju redovnici benediktinci. Bilo je to već 1099. godine. Njihov život ovdje nije bio baš sasvim miran, kako bi se to od jednog monaškog reda očekivalo. Živjeli su kao u nekoj tvrđavi i često bili prisiljeni podnositi nevolje borbi. 1113. godine Tabor osvajaju Saraceni, ubijaju sve benediktince i uništavaju njihove građevine. No, benediktinci se nakon kratkog vremena ponovno vraćaju na ovo mjesto i popravljaju crkvu i samostan. Ostaci toga samostana nalaze se oko današnje crkve. Budući da sam ovom prilikom proveo par dana na Taboru, odlučio sam dobro iskoristiti vrijeme i malo istraživati. Tako sam našao i stepenice koje vode do jednog od zvonika crkve. Odavde je pogled stvarno bio prekrasan. Nadao sam se samo da neće početi zvoniti dok sam ja gore. Popeo sam se ovamo kako bih snimio i ostatke križarske crkvice. Dok je ispod ove današnje crkve bila velika crkva i u križarsko doba, ova mala je valjda bila benediktinska samostanska kapela. Oko nje se vidi i dio ostataka samostana. Malo dalje, prema izlaznim vratima iz cijelog područja vrha brda Tabor, nalazi se još jedna križarska kapela posvećena »silazećima«. Zapravo se spominje toga kako je Isus, nakon preobraženja, silazio sa svojim učenicima s brda, te im zapovijedio da nikome ne govore o onome što su ovdje vidjeli. To je trebalo ostati tajna sve do uskrsnuća. Kapelica je izvana vrlo jednostavna, čak gruba, a slično je i iznutra. Benediktinci su, skupa s križarima, ostali ovdje sve do 1187. godine kad su nedaleko od Tabora Saraceni pobijedili križare. Bojno polje bilo je kod Hattinskih rogova, koji se lako mogu vidjeti s ovoga brda. Mislim da ću vam sutra pokazati i tu sliku. Budući da se ovdje toliko ratovalo ostalo je i dosta ruševina obrambenih zidina, poput ovih što na donjoj slici izranjaju iz zelenja. Danas nismo sigurni tko ih je izgradio, križari ili saraceni. Pretpostavlja se da su ih dograđivali i jedni i drugi, čim su zaposjeli brdo Tabor. Nastavak: Tabor (sadašnja crkva)

- 08:35 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2006.

Tabor (bizantsko doba)

Tabor (uvod) Tabor (iz sjene prošlosti) Prekjučer sam već opisao kako je brdo Tabor od davnine imalo veliku stratešku važnost radi kontrole doline Jizreel. Tako je bilo i u helenističko doba, nakon Aleksandra Makedonskog, kad je Antioh III., vladar Sirije, 218. godine osvojio ovo mjesto od Egipćana. Borbe će se oko Tabora voditi i u vrijeme Prvog židovskog ustanka protiv Rimljana. Židovske je ustanike ovdje vodio Josip Flavije, koji će kasnije prijeći na rimsku stranu i, nakon poraza Židova, nastojati svojim spisima Rimljanima približiti židovsku povijest i kulturu. On vrlo detaljno opisuje i ovaj židovski ustanak. Rimljani osvajaju Tabor 67. godine. Na ovom se brdu vrlo rano u kršćanskoj povijesti pojavilo svetište koje se spominjalo Isusova preobraženja. Novi zavjet opisuje kako se Isus sa trojicom svojih učenika, Petrom, Ivanom i Jakovom, uspeo »na goru« kako bi se ondje pomolio. I tada ga učenici ugledaju izmijenjena lika, dok mu se odjeća sjajila. Uz njega su vidjeli i starozavjetne likove, Mojsija i Iliju, te čuli Božji glas koji im je govorio: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! Slušajte ga!« To je trebala biti neka vrst pripreme na Isusovu muku i smrt i najave njegovog uskrsnuća. Eto, toliko da vidite o čemu je ovdje riječ. Zanimljivo je, međutim, da se nigdje ne kaže koje je to brdo bilo. Prvi glas o tome da je ova »gora« iz Novoga zavjeta zapravo brdo Tabor donosi nam jeruzalemski biskup Ćiril iz 348. godine, što je dosta rano, tek dvadesetak godina nakon što je kršćanska vjera dobila slobodu u Rimskom Carstvu. Iz kasnijeg razdoblja postoje i izvještaji hodočasnika koji ovamo dolaze, a oni 570. godine spominju ovdje postojanje triju crkava. 723. godine jedan hodočasnik spominje samo jednu crkvu koja je bila posvećena Isusu, Mojsiju i Iliji. Ipak, pretpostavlja se da je on vidio ono isto što je vidio i hodočasnik iz 570. godine, tri kapele koje su, čini se, bile međusobno povezane. Sve sam vam to ispričao stoga što iz bizantskog vremena ovdje ima nešto ostataka, a najbolje se vide u donjem dijelu današnje crkve, oko oltara gdje i danas hodočasnici slave misu. Budući da sam ondje bio s filmskom ekipom, za potrebe dokumentarnog filma bilo nam je omogućeno ostati u crkvi i u vrijeme kad je zatvorena, pa smo na miru mogli snimati, oni svoj dokumentarac, a ja ove fotografije. Iz bizantskog doba ovdje je ostalo nešto zida koji je činio apsidu, polukružni završetak crkve. To je bila središnja od onih triju kapela, dakle ona posvećena Isusu. Radi filma smo uklonili i klupu koja inače djelomično zaklanja zid. Ovako je postao sasvim vidljiv i bizantski zid i način njegove izgradnje. Znamo, iz već spomenutih spisa, da je ova crkvica sigurno stajala na ovom mjestu u drugoj polovici šestog stoljeća, no budući da se već u četvrtom stoljeću spominje Tabor kao svetište, moguće je da je izgrađena i ranije. Kad smo već ovdje, pogledajmo i lijepe mozaike iz 1924. godine, iz doba gradnje današnje crkve. Lijepa mi je njihova prevladavajuća plava boja. Mozaik koji se nalazi s lijeve strane oltara prikazuje tri anđela, a pod njima tek rođenog Isusa. Uz njih nalaze se još tri anđela od kojih srednji drži hostiju i kalež, simbole euharistije. S desne strane oltara udaljeniji je prikaz triju anđela ispod kojih se nalazi zaklani jaganjac, simbol Isusove žrtve na križu, a nama je bliži prikaz praznoga groba, simbola Isusova uskrsnuća. Prema umjetnikovoj zamisli ovi su mozaici trebali, tu gdje je nekad bila kapela posvećena Isusu, prikazati načine Isusove prisutnosti u svijetu. I još je nešto lijepo u ovom donjem dijelu crkve. To je vitraj postavljen iza oltara, koji prikazuje dva pauna, zapravo ptice feniks, simbole vječnog života. Oni se napajaju iz kaleža što se nalazi u središtu kompozicije, što bi trebalo naznačiti odakle crpe taj svoj vječni život. Osobito je taj prizor lijep u zoru, kad se sunce pomoli na istoku, točno iza ovog stakla, pa se sve kupa u zlatu. Imam i to snimljeno, pa ću vam ovih dana pokazati. Nije čudo što je arhitekt baš ovdje, oko vitraja, htio napisati latinske riječi: Domine, bonum est nos hic esse, »Gospodine, dobro nam je ovdje biti.« To su riječi što ih je, prema Novom zavjetu, izgovorio Petar, kad je vidio Isusa preobraženog kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Kao da se arhitekt htio pohvaliti i reći: »Ma, vidite kako sam vam lijepo napravo ovu crkvu! Baš vam je tu lijepo!« Nastavak: Tabor (križari)

- 08:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2006.

Zarobljeni u oblaku

Danas poslijepodne provirio sam kroz prozor, a kad tamo, ništa se ne vidi. Brzo sam uzeo fotografski aparat, pa se popeo na terasu. Zna se to nekad dogoditi u Jeruzalemu. Grad se našao u oblaku. Ipak smo na 800 metara nadmorske visine. Bilo je to negdje prije četiri popodne, a dok vam ovo pišem, u osam navečer, oblak je još uvijek ovdje. Kažu da bi noćas mogao i snijeg. Postoji lagana mogućnost. No, dobro, što se to od oblaka nije vidjelo? Jedva da se vidjela ona poznata zlatna Kupola nad stijenom. Ona je bila otprilike i zadnji vidljivi predmet prema jugu. Prema istoku u oblaku se gubila Maslinska gora, na kojoj se s ovoga položaja inače mogu vidjeti i najsitniji detalji. Okrenuo sam se i prema zapadu, prema crkvi Svetoga groba, dolje u desnom kutu slike, a tamo se tek nazirala kršćanska četvrt grada. Pogledate li jako pažljivo u gornjem desnom kutu vidjet ćete i kako je izgledalo sunce. Jedva se probijalo. Osim ovog oblaka koji nas je danas zarobio, tu je jaki zapadni vjetar koji obično u ovo doba godine donosi oborine. Unatoč vjetru morao sam izaći do trgovine u novom dijelu grada, jer ako slučajno noćas ili sutra padne snijeg, sve će trgovine biti zatvorene. To je redovito u Jeruzalemu. Kad padne snijeg ne rade trgovine, ne ide se na posao, prijevoz ne vozi. I svi izađu na grudanje! Ipak se to ne događa svake godine. Putem do trgovine snimio sam i ovo križanje gdje se u daljini jedva vide zidine Starog grada. A na ulicama novog dijela grada bilo je ovako. Na kraju još i sličica s povratka prema Damašćanskim vratima.

- 19:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2006.

Tabor (iz sjene prošlosti)

Već sam jučer rekao da je brdo Tabor imalo posebno religijsko značenje kroz povijest, a neki nam znakovi govore da je bilo važno i starim Kanaancima, prije dolaska Izraelaca u Obećanu zemlju. O tome mislim danas napisati par riječi. Usto, vidjet ćete što znači imati prilike snimati uz jednu filmsku ekipu, koja se itekako brine za osvjetljenje i druge efekte. Moram priznati da sam dobro iskoristio njihovu tehniku, pa sam i svojim običnim malim fotografskim aparatom napravio sasvim pristojne slike u, inače, nemogućim uvjetima. Krenimo, dakle, u prošlost! Valja nam za početak zaboraviti i crkvu i sve ostale građevine koje se danas nalaze na vrhu ovoga brda, a zamisliti kakvu je sliku davalo to brdo ljudima u davnini. Izdizalo se iznad plodne doline Jizreel, uz put koji je vodio od Megida, to jest od brda Karmel prema istoku, prema Damasku i Siriji. Tako je na jednom mjestu bio koncentriran i religijski i strateški značaj. Možda ljudi i nisu slučajno pridali kultno značenje brdu s kojega su mogli kontrolirati dolinu koja ih je hranila. Prvi su religijski običaji vezani upravo uz plodnost, urod, a time i uz hranu i održavanje života. Dolina oko Tabora i danas je išarana poljima. »Kanaanci« je skupno ime za narode koji su obitavali u ovom području prije nego su Izraelci ušli u Obećanu zemlju, no oni su i nakon toga ostali u nekim krajevima što je dovodilo do žestokih sukoba. Osim toga, njihova je religija ponekad utjecala i na Izraelce, te su Židovski proroci svoje sunarodnjake stalno upozoravali da se ne povode za kanaanskom poganskom religijom. Prorok Hošea, na primjer, upozorava svećenike i kraljeve da su zaveli narod na krivi put, a kao jedno od mjesta krivoga bogoslužja, gdje su se štovali idoli, spominje i Tabor: »Vi ste bili zamka u Mispi i mreža napeta na Taboru. Jamu su duboko iskopali prestupnici, ali ću ih sve kazniti.« Oni koji su trebali voditi narod pravim putem prikazani su kao zamka i mreža koja hvata plijen u svoje idolopoklonstvo. Zanimljiva slika. No, zanimljiva je i činjenica da su ispod današnje crkve na Taboru nađeni tragovi nečega što je moglo biti pogansko svetište. Na samom ulazu u današnju crkvu križari su nekad napravili stepenice za silazak u podzemne prostorije. Na tom se mjestu nalazi lijepa rešetka koja ih pokriva. Crkva je izgrađena na stijeni i ja sam s filmskom ekipom ovdje sa strane ušao u kriptu crkve, kako bismo snimili ono što se vidi na površini stijene. Ovdje je došlo do izražaja njihovo profesionalno osvjetljenje. Nema ovdje mnogo toga za vidjeti, ali je sve izuzetno zanimljivo i ne još do kraja istraženo ni objašnjeno. Vidi se nešto što liči na malu cisternu za vodu s prilaznim stepenicama. Svi su bliskoistočni kultovi sadržavali i običaje obrednoga pranja prije početka žrtvovanja, pa je moguće da je i ova cisterna služila u te svrhe. U blizini se nalaze dvije pravilne okrugle udubine u stijeni koje su mogle služiti kao mjesto prinošenja žrtve. Lako je moguće da se u te udubine izlijevala neka vrst žrtve lijevanice u obliku vina ili ulja, kao prinos darova polja koje se prostiralo podno brda. Mene je ovdje fascinirao kamerman koji je dao postaviti ovako dobro osvjetljenje, a onda je još zapalio i malo tamjana kako bi se svjetlo uz pomoć dima raspršilo kroz prostor. Mnogo je toga još nepoznato o ovim nalazima i vjerojatno će zauvijek ostati skriveno sjenom prošlosti. Govorimo ovdje o nekih 1200 i više godina prije Krista. Rekao sam da je ovo brdo bilo i važno strateško mjesto. I o tome nam svjedoči Biblija. Mnogo prije nego što će David postati kraljem u Izraelu, narod su predvodili knezovi koji se u Bibliji nazivaju sucima. U to je doba u Hazoru, sjeverno od Galilejskog jezera vladao kanaanski kralj Jabin i kontrolirao je dolinu, a njegov je vojskovođa bio Sisera. Izraelci su živjeli u brdima južno i sjeverno od doline Jizreel, a predvodila ih je jedna žena imenom Debora. Njezin vojskovođa Barak krenuo je na Siseru i utvrdio se na Taboru, a Sisera je dolazio iz smjera Megida s devet stotina željeznih kola. To je značilo veliku prednost Kanaanaca, budući da je željezo tek bilo otkriveno, a Izraelci ga još nisu znali proizvoditi. Oni su još bili u brončanom dobu. Debora, međutim, kaže svome vojskovođi: »Ustaj, evo dana kada će Gospodin predati Siseru u tvoje ruke! Sam Gospodin ide pred tobom!« Barak s deset tisuća ljudi siđe s Tabora i natjera Siseru i njegovu vojsku u bijeg. Sve se to odigralo na ovom polju južno od Tabora, koje sada izranja iz jutarnje magle. Tu, između Tabora i planina Efrajima, u dolini Jizreel odigrala se bitka koja će postati uzorom svih bitaka u kojima pobjeđuje Bog. Zato će i na kraju Biblije u knjizi Otkrivenja posljednja svjetska bitka biti smještena kod Harmagedona, što je vjerojatno iskrivljeno za hebrejski Har Megido, to jest »brdo Megida«. To znači da bi i ta odlučujuća bitka, u kojoj će Bog opet pobijediti zlo, trebala biti negdje u ovoj dolini. Nastavak: Tabor (bizantsko doba)

- 08:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2006.

Tabor

Danas želim početi priču o jednom brdu. Ovo je jedno od rijetkih brda u arapskom svijetu koje nosi jednostavno ime et-Tur, što znači »vrh«, »uzvišica«. Uz ovo brdo, to ime je dano brdu Sinaj na Sinajskom poluotoku u Egiptu, Maslinskoj gori u Jeruzalemu i brdu Gerizim uz Samariju, današnji Nablus, gdje je nekad također stajalo svetište. Ovo brdo sa slike zove se još i brdo Tabor. Danas znamo da ovo jednostavno arapsko ime za sve te bregove označava da su oni bili od posebne važnosti. Čini se da je to bila ponajprije religiozna važnost. Ljudi su uvijek tražili uzvišena mjesta kako bi, dok mole, bili bliže nebeskom, božanskom. Osobito je u tome zanimljivo brdo Tabor, smješteno na osami usred Jizreelske doline. I do ovog sam mjesta došao s talijanskom filmskom ekipom koja snima dokumentarac o Svetoj zemlji. O njima sam vam već pisao kada sam govorio o Cezareji. Ovaj put smo trebali provesti tri dana na Taboru i na miru snimiti sve što nas je ondje zanimalo. Tako sam i ja iskoristio priliku za malo detaljnije fotografiranje. Na brdo se može stići i pješice. Postoji cesta, ali i dobro obilježena planinarska staza. Tko dođe autobusom, ovdje će morati uzeti jedan od taksija koji imaju posebnu koncesiju za vožnju uskom i vijugavom cesticom do vrha brda. Mi smo ipak do vrha stigli iznajmljenim kombijem. Pri samom vrhu prolazi se kroz vrata koja se nazivaju Vrata vjetra, jer ovdje doista nema trenutka bez daška vjetra, pa ni za najmirnijih ljetnih dana. Ova vrata potječu još iz križarskoga doba. Da, i ovdje su bili križari. Zapravo je teško naći neko mjesto u Svetoj zemlji gdje ne bi bilo njihovih tragova. Pogledamo li s nutarnje strane ovih vrata prema van, pred nama će se otvoriti pogled na dolinu koja sa svih strana okružuje ovo brdo. To je dolina Jizreel, plodna dolina koja je bila poprište mnogih bitaka kroz povijest, još od najstarijeg doba. I Egipćanima je bilo stalo da imaju kontrolu nad ovom dolinom kojom se od Sredozemlja i brda Karmel putovalo prema istoku, prema Jordanu, Galilejskom jezeru i Siriji i Damasku. Na vrhu brda Tabor smjestila se zgodna crkva izgrađena dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u sirijskom stilu, a oko nje lijep vrt i franjevački samostan s malim gostinjcem u kojem ćemo dvije noći prespavati. Crkva je prilično velika, a i iznutra ima zanimljiv raspored s gornjim i donjim oltarom. Sve to izgleda prilično dojmljivo i neobično, s lijepim mozaicima i vitrajima. Veliki mozaik iznad gornjeg, glavnog oltara kaže nam da je crkva posvećena Isusovu preobraženju, kad su trojica učenika, Petar, Jakov i Ivan, vidjeli Isusov izmijenjeni lik, sav u sjaju i slavi, a uz njega su im se ukazali i Mojsije i Ilija. No, nije ova crkva jedino zanimljivo na Taboru, pa ću vam imati dosta toga za ispričati u sljedećim postovima. Nastavak: Tabor (iz sjene prošlosti)

- 08:35 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2006.

Akko (zidine)

Akko (križarska utvrda) Akko (bosanski tragovi) Akko (hamam) Akko (han i kanali) Nakon što smo kroz templarski tunel stigli do obale, mogli smo vidjeti i gradske zidine. Staro, križarsko obziđe Akrija nije više tako vidljivo. Ti su zidovi često ugrađeni u današnje zidine ili su uništeni izgradnjom kasnijega naselja. Današnji zid u obliku nepravilnog peterokuta izgrađen je u velikoj brzini u doba upravitelja grada Dahar el-Omara između 1750. i 1751. godine. On okružuje grad s kopnene i s morske strane i za tadašnje je doba prilično uzak, debljine tek oko 1 metar, a visok je od 10 do 13 metara. Te zidine je kasnije ojačao Mehmed paša al-Jazzar. Ovdje, gdje se nekad odigravala bitka između Napoleonove mornarice i al-Jazzara »Bosanca« i njegovih branitelja grada, sada imamo lijep pogled na grad s ugodnim terasama restorana u kojima smo i mi kušali malo mješavine mediteranske i bliskoistočne kuhinje. Malo dalje, bacio sam pogled kroz zidine prema jugu. Brdo Karmel pruža se prema pučini, a tamo negdje na njegovu desnom obronku, uz samo more, smjestio se grad Haifa. Ovdje, uz zidine, nalazi se mala crkva izrasla na ruševinama stare križarske crkve. Ova sadašnja posvećena je svetom Franji Asiškom. Naime, tek nekoliko godina nakon što su križari, poraženi, morali konačno napustiti Svetu zemlju, ovamo dolaze redovnici franjevci koji su na sasvim drugačiji način shvatili »čuvanje svetih mjesta«. Njihovo se čuvanje sastojalo u mirnom životu, uz ljude ovoga mjesta i u nastojanju da se shvate stvarne prilike u kojima ljudi ovdje žive. Tako su i uspjeli ostvariti suživot s muslimanskim okruženjem. I nama je ovu crkvicu otključao jedan franjevac. Svidjela nam se njezina jednostavnost. Nedaleko od crkve nalazi se i ribarska luka, pa sam odavde i ja poželio imati sliku. Prizor me podsjetio na neke druge krajeve i neke druge luke i neke druge barke. I, na kraju priče o ovom gradu, mali poklon: slika pogleda na brdo Karmel (kliknite da biste je povećali).

- 09:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 03.02.2006.

Akko (han i kanali)

Akko (križarska utvrda) Akko (bosanski tragovi) Akko (hamam) Moji suputnici i ja napustili smo samo središte Akka, s njegovom križarskom utvrdom, al-Jazzarovom džamijom i starim hamamom i krenuli prema moru. Još uvijek smo unutar zidina Staroga grada u kojem se ima prilično toga za vidjeti. Zaustavljamo se najprije kod još jedne građevine iz doba turskog upravitelja grada, porijeklom iz Bosne, Mehmeda al-Jazzara. To je han ili karavan-saraj. Riječ je o svratištu za karavane i ostale putnike. U vrijeme al-Jazzara grad je doživio procvat osobito kao luka i trgovačko središte, pa je valjalo trgovcima i putnicima pružiti priliku da negdje prespavaju i da njihova roba bude pohranjena na sigurnom. Zato su ovakva svratišta pružala krov nad glavom, mjesto za životinje i vodu za piće. Ovo je El Omdan Han s kraja 18. stoljeća, a 1906. pridodan mu je i toranj. To je ono što bi se negdje drugdje zvalo »sahat kula«. Ne zaboravimo da se još uvijek nalazimo u razdoblju turske vlasti, sve do I. svjetskog rata. Vratimo se, međutim, u mnogo ranije doba, u doba križara. Ne tako daleko od ovog hana, nalazi se Han es Shuna ili »Žitno svratište«, a iz njega se može sići u ostatke iz križarskog doba. Sjećate se da sam vam prije par dana govorio o vitezovima i redovnicima ivanovcima ili hospitalcima, čija je utvrda djelomično sačuvana. U južnim dijelovima staroga Akka, ili Svetog Ivana od Akrija, kako se tada grad zvao, smjestili su se drugi viteški redovnici. Bili su to danas mnogo poznatiji templari. Dok su hospitalci svoje središte imali upravo u Akriju, templarima je sjedište bilo u Jeruzalemu, uz mjesto gdje je nekad bio židovski Hram, pa im odatle dolazi i ime. Nakon što je Saladin 1187. god. osvojio Jeruzalem (sigurno ste o tome gledali film »Kraljevstvo nebesko«, ako je tako preveden na hrvatski), templari se sele u Akri, današnji Akko. Ovdje, na mjestu »Žitnoga svratišta« bila je njihova utvrda od koje nije mnogo ostalo, no zna se da je bila najjača utvrda u gradu, čiji su ulaz čuvale dvije kule sa zidovima širine osam metara, a uz svaku od njih bila je još po jedna manja kula. Na vrhu svake od tih kula stajao je pozlaćeni lav »veličine vola«, kako nam to kaže jedan spis o opsadi Akka 1291. god. Iz te se utvrde ulazilo u podzemni kanal s vodom. I mi smo ušli u kanal i krenuli njime prema zapadu, prema moru. Dugačak je 350 m, stijenke su mu izrađene od bazalta, a visok je dovoljno da uspravan čovjek može kroz njega proći. Ovaj je tunel svakako bio od strateškoga značenja za templare, jer je njihovu utvrdu spajao s lukom i morem. Prolazio je ispod Pizanske četvrti. To je još jedna značajka križarskoga Akrija: podijeljenost na različite nacionalne četvrti. Kako je križarska vlast u Svetoj zemlji slabila, tako su se križari iz čitave Europe našli stiješnjeni unutar zidina ovoga grada. Bili su tu Venecijanci, Pizanci, Đenovljani iz današnje Italije, Nijemci, Francuzi i ostali. Često njihovi međusobni odnosi nisu bili najbolji, pa je dolazilo i do malih ratova unutar zidina grada. Vjerojatno je i zato templarima bilo važno imati vlastiti put do mora. Mi smo prošli svih 350 metara i stigli do obale odakle se pružao krasan pogled niz more, sve do brda Karmel. Ovdje su vidljive zidine grada, no o tome sljedeći put.

- 08:33 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2006.

Led u Jeruzalemu

Nije baš jako čest slučaj da u Jeruzalemu bude jako nevrijeme s grmljavinom, a osobito nije uobičajena tuča, pa sam vam odlučio pokazati koju sliku. Mrak je, pa se baš previše ne vidi. Zato sam uzeo jedan komadić leda na neku drugačiju podlogu.

- 21:35 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Damaščanska vrata

Dok ne skupim strpljivosti i vremena za ponovnu borbu s ovih dana tako sporim blog editorom, evo ovdje samo jedna slika Damaščanskih vrata, najljepšeg jeruzalemskog ulaska u Stari grad. Ovaj naziv pripada kršćanskoj tradiciji i to ćete ime naći u vodičima na svim stranim jezicima, a tako se zovu jer se nalaze na sjeveru i nekada se odavde kretalo prema Damasku u Siriji. Arapi ih zovu Bab el-Amud, što znači »Vrata od stupa«, jer je nekad, jako davno, u rimsko i bizantsko doba, s nutarnje strane vratiju stajao monumentalni stup. Nema ga već tisućljeće i par stoljeća. Židovi ova vrata zovu Šaar Šekhem ili »Šekemska vrata«, misleći na stari bibilijski grad Šekem, današnji Nablus, koji se nalazi sjeverno od Jeruzalema. Morat ću se jednom malo opširnije vratiti ovom objektu, a sutra se nadam nastavku priče o Akku.

- 18:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 01.02.2006.

Akko (hamam)

Akko (križarska utvrda) Akko (bosanski tragovi) Jučer sam govorio o Mehmed paši al-Jazzaru, »Bosancu«, koji je počeo graditi ovu džamiju što sada nosi i njegovo ime. Osim po čvrstoj i prečvrstoj ruci kojom je vladao u ovom gradu, osim po obrani grada od Napoleona i po gradnji džamije, al-Jazzar ostat će zapisan i kao onaj koji je grad od malog ribarskog mjesta pretvorio u živu luku i važno trgovačko i kulturno središte. Uz sve to donio je on ovamo i nešto turskih običaja. U njegovo su se doba ovdje počeli graditi hamami. Sjećate li se one Šantićeve o Emini? »Sinoć kad se vraćah iz topla hamama...« Možda je dobro podsjetiti se čitavoga teksta te pjesme. Možete ga naći ovdje, a nešto više o Aleksi Šantiću ovdje (ako ovaj zadnji link ne dovede do teksta o Šantiću, potrebno ga je u browseru ispraviti tako da završava sa Šantić). Mislim da je pjesma dobra pratnja uz priču o ovom posljednjem hamamu u Akku. Zove se Al Baša Hamam, a u njemu se može čuti i pogledati priča o povijesti grada, viđena očima vlasnika hamama i njihovih posjetitelja kroz povijest. Sve priče, naravno, započinju i završavaju imenom al-Jazzara, »Bosanca«, koji je u Akko donio takav način života. Hamam, ili tursko kupatilo, bio je mjesto susreta gdje se moglo na miru i u ugodnom okruženju razgovarati o ozbiljnim stvarima. Prema slici, bilo je tu i djevojaka koje »šeću i plećima kreću.« Moglo se odmarati, dok se osoblje hamama brinulo da posjetitelju ništa ne bi nedostajalo. I ovdje je »ibrik« bio nezaobilazna stvarčica. U središnjoj prostoriji hamama moglo se uživati u toplini, ali i podvrgnuti masaži, dok se diskutiralo o politici i trgovini. Sigurno su ovdje često spominjali al-Jazzara. Nanese li vas put u Akko, isplati se ući u ovaj hamam i čuti i pogledati priču o kulturi hamama i o onoj malenoj povijesti grada, povijesti kakvom su je vidjeli obični ljudi, posjetitelji hamama. Jer ovdje su ljudi bili opušteniji, svi nekako jednaki, bez razlikovanja odjećom i ostalim simbolima. A sve ono što je ovdje rečeno ostajalo je unutar hamama, skupa s iskorištenim ručnicima. Danas takvih hamama u ovim krajevima gotovo da više i nema. Sa zapada su došle i zamijenile ih saune. Kažu da se posljednji tradicionalni hamam nalazi u Nablusu.

- 08:33 - Komentari (22) - Isprintaj - #