Marketing
En Gedi, hram
En Gedi i Masada
En Gedi i Masada (uvodno)
En Gedi
En Gedi, »uhvaćena priroda«
Osim ljepota što ih čine voda, flora i fauna u En Gediju, a koje vide većina turista što ovamo navrate, nas su, naravno, zanimale i ruševine. Za to je trebalo malo pješačiti ili, točnije, planinariti. Negdje na polovici ovoga brda nalaze se ostaci hrama iz davnih vremena, koje nikako nismo htjeli propustiti. No, budući da sam se onamo kroz sve ove godine već nekoliko puta popeo, znao sam kakav je to pothvat, pa sam unaprijed odlučio da sam zaslužio kavu. Sreća da u nacionalnim parkovima ima ovakvih kioska.
Tražio sam, kao i uvijek, jako jako jako kratki espresso, a dobio sam, kao i uvijek, pola plastične čaše kave. No, nismo u Tkalči, pa se valja zadovoljiti onim što nam daju.
Ostavili smo, dakle, Mrtvo more za leđima i krenuli u brdo prema našem cilju.
Usput se ponovno susrećemo s akacijom, tipičnim drvetom Judejske pustinje i pustinje Negev.
Znam da postoje dvije vrste akacije u En Gediju, acacia raddiana i acacia tortilis. Dok ona prva ima jedno stablo i okrugle grane, ova druga već od početka ima višestruko stablo, a krošnja joj ima kišobranasti oblik. Po tom opisu, rekao bih da je ovdje riječ o ovoj drugoj vrsti akacije.
Cijelim putem, pod nama se prostiralo Mrtvo more, a uz njegove obale raznovrsne plantaže kojima je dovoljno malo vode koja se dovodi s obližnjih izvora.
Jedan od tih izvora je i Šunamkin izvor, koji nam je bio upravo usput.
U njegovim se vodama odlučila ovaj puta osvježiti neka nova Šunamka.
Mi smo ipak htjeli dalje. U ovoj se divljini čovjek ne može izgubiti, sve i da hoće.
Podsjetio me ovaj putokaz na one stare vesterne s pustinjskim putokazima i kosturom neke uginule životinje. Jedino ovdje kostura nije bilo.
Konačno smo stigli i do našeg cilja – kalkolitičkog hrama u En Gediju.
Izgrađen je u četvrtom tisućljeću pr. Kr., što je davno prije dolaska Izraelaca u Obećanu zemlju. Ovo je svetište bilo izvan naseljenog mjesta. Naselje je vjerojatno bilo u podnožju brda.
Tlocrt ovoga hrama bolje se vidi ako se popne još malo uzbrdo. Naravno da sam to i učinio, pa evo i slike.
Ovdje vidimo hram sa stražnje strane. Ima za to doba karakterističan oblik koji se u arheologiji naziva »široka prostorija.« Mi smo, naime, navikli da svetišta, antički hramovi, baš kao i današnje crkve i mnoge sinagoge, imaju duguljasti oblik. Kad čovjek u njih uđe, najsvetiji dio prostorije je ujedno i najudaljeniji. Na taj se način dočarava udaljenost, odvojenost božanskog od ljudskog.
Civilizacije kamenog i ranog brončanog doba imale su drugačije poimanje svetišta. Kad je čovjek ušao u hram, bio je odmah blizu najsvetijem dijelu, našao se odmah pred likom božanstva. Takav je slučaj i ovdje. Ulazna vrata nalaze se u jednom dužem zidu hrama, onom bližem plantažama, a lik božanstva, ili više njih, nalazio se uz drugi duži zid hrama.
Kad sam se već našao ovdje, htio sam o tome imati i dokaz.
U središtu hrama nalazi se čudna kružna konstrukcija, a nalazi se upravo na mjestu gdje bi se očekivao žrtvenik. Ipak, ovo nema oblik klasičnog žrtvenika, a u središtu se nalazi udubina.
Arheolozi pretpostavljaju da je ovdje bila riječ o nekom kultu povezanom s vodom, te se u tu udubinu ulijevala voda. Može se zamisliti da su ljudi tada, prije šest tisuća godina, zahvaćali vodu na obližnjem Šunamkinu izvoru, te u procesiji dolazili ovamo do svetišta i pred likom božanstva izlijevali vodu u »žrtvenik«, moleći tako za dar vode i sljedeće godine, jer to je za njih bio život u ovom kraju.
Ovdje, na malo povišenom mjestu, uz zid hrama, nalazilo se nešto što je predstavljalo božanstvo. Mogao je to biti kipić ili više njih, ili samo koji uspravljeni duguljasti kamen.
Na kraju, evo i našeg profesora, koji nam je sve to detaljno objasnio.
Nastavak: En Gedi, sinagoga
Post je objavljen 10.03.2006. u 08:32 sati.