Marketing
Biciklom do Mrtvog mora (1)
Spomenuo sam vam prošlog četvrtka da sam biciklom pošao od Jeruzalema do Mrtvog mora. Dok je naš fakultet organizirao stručni izlet autobusom do Kumrana i Jerihona, uz sjevernu obalu Mrtvog mora, trojica mojih prijatelja i ja odlučili smo iskoristiti priliku, pa se spustiti do Kumrana biciklima, a vratit ćemo se skupa s grupom u autobusu. Riječ je o visinskoj razlici od nekih 1200 metara, koja se prevali u prilično kratkom razmaku od manje od 40 km, a onda ima još koji kilometar ravne ceste do Kumrana.
Najprije je valjalo provjeriti ispravnost bicikala, a onda smo krenuli.
Film: Raúl ©2006
Dan je bio prilično svjež, a neki su predviđali i kišu. Ipak, nismo dozvolili da nas to omete u našem naumu. Krenuli smo iz staroga dijela Jeruzalema, kroz istočni dio grada prema Hebrejskom sveučilištu na Maslinskoj gori, a onda se zaputili kroz tunel koji je prije nekoliko godina izgrađen kroz Maslinsku goru.
I ovdje se dogodila i prva nezgoda. Meni se, vjerojatno negdje u tunelu, probušila zadnja guma na biciklu. Budući da sam u tom trenutku bio zadnji u našoj koloni, ostala su trojica uživali u lijepom spustu koji počinje nakon tunela te su prilično kasno shvatili da mene nema. Nisu reagirali ni na moje pozive mobitelom. Nezgoda je bila u tome što su sva sredstva potrebna za krpanje bila kod njih. Ipak, na kraju smo se čuli, ja sam malo propješačio prema naprijed, a oni su se malo vratili nazad, pa smo se bacili na posao.
Evo ovdje, ljepilo u mojoj ruci, a pumpa u Stefanovoj.
Nije ovdje samo bila riječ o želji da se popravi guma, nego i o ponosu. Grupa studenata s profesorom arheologije tek je autobusom kretala iz Jeruzalema, a mi nismo htjeli da vide kako je nešto krenulo krivo. Uspjeli smo dosta brzo naći dvije rupe na gumi, zakrpali smo ih, stavili opet sve na svoje mjesto i sve to u nekih petnaestak minuta. Kao da smo trenirali u kakvom boksu na formuli 1.
U trenutku kad smo ponovno sjeli na bicikle i počeli voziti, prestigao nas je autobus s našim kolegama. Ponos je ostao netaknut!
Iako je ova cesta općenito govoreći nizbrdica, na njoj ima tri prilično strma i ne tako kratka uspona. Najteži je svakako onaj kojim se prilazi Hanu dobrog Samarijanca. To je staro svratište, ali i svetište, izgrađeno na uspomenu one Isusove priče o milosrdnom Samarijancu koji pomaže napadnutom, orobljenom i povrijeđenom prolazniku, nakon što mu nisu pomogli ni levit, ni svećenik. Naravno da ovo nije autentično mjesto, jer Isus je tu priču ispričao kao pouku, a ne kao stvaran događaj, no, sada kad sam ovamo došao biciklom, shvatio sam zašto je logično da se jedno svratište smjestilo baš ovdje. Naime, i s jedne i s druge strane do njega vodi lijepi uspon, pa je svakome ovdje odmorište dobrodošlo.
Evo mojih supatnika, nakon toga gadnog uspona, kako prolaze pokraj Hana dobrog Samarijanca. Najprije Gazmend...
...pa Raúl...
...i konačno Stefano.
To vam samo kaže da sam ja ovamo, na vrh brda, stigao prvi.
Tu smo nakratko i odahnuli, napili se vode, a onda krenuli dalje. Možete ovdje vidjeti kako je kod Dobrog Samarijanca vladalo i dobro raspoloženje. Jedan od razloga je možda i svijest o tome da je pred nama dugačka nizbrdica, uz samo jedan blaži uspon.
Film: Raúl ©2006
Za one koji ne razumiju talijanski, to ja Raúlu kažem: »Šta ‘oćeš?«, a njemu je to smiješno pa ponavlja: »Šta ‘oćeš?«, pa ja to opet potvrdim. Onda mu kažem da ga čeka njegov bicikl i da se sad tu ne pravi da nešto snima.
Nakon nekih dvadesetak minuta stigli smo i do točke gdje je označena razina Sredozemnog mora. To znači da smo prevalili visinsku razliku od 800-900 metara, a još se moramo spustiti za 400 metara niže, do obale Mrtvog mora.
Eno tamo Raúl upravo prolazi pokraj ploče s natpisom »Sea level« i pripadajuće deve.
O nastavku putovanja, sljedeći put.
Post je objavljen 13.03.2006. u 08:29 sati.