SVID radio

Jučer me ni bura niti kiša nisu uspjeli zaustaviti da se uputim na film Dvida Lyncha «Unutarnje Carstvo». Kada sam doša pred HKD, vrata su bila zatvorena, a među okupljenih dvadesetak posjetitelja počele su kolati glasine da je film otkazan, zapravo, da je film već vračen, iako je trebao igrati do1. kolovoza, odnosno srijede.
Glasine su se pokazale točnima.
Ipak pitanje je zašto to nije bilo obavješteno u medijima, a ne da ljudi dolaze pred zatvorena vrata?
Inercija neprofitabilnih institucija.
Zato u buduće, svaki put kada nešto igra u HKD-u treba ići na predstavu odmah prvi dan, da se film kojim slučajem ne bi izgubio u svojih tjedan dana planiranog prikazivanja.
Razočaran, nakon izloženosti vjetru i nedoumici hoće li biti filma ili neće, zaputio sam se u Opatiju na premijeru flima Simpsons.
Kako se prikazivao na Ljetnoj pozornici opet sam se smrznuo, no film je bio zabavan pa nisam toliko obračao pažnju na hladan zrak, osim u situacijama kada bi mi nalet vjetra zapuhao direktno u facu.
Ipak, to su manji problemi, vratimo se filmu.
Započinje crtićem Itchy and Scratchy i to s jedinim od najbrutalnijim ubojstvima mace, koja je progutala milijardu interkontinentalnih nuklearnih raketa.
Publika umire od smijeha i ja s njima, jer maca je fikcija.
Onda muk u publici, jer nam se Homer obrati riječima da su svi koji gledaju film gubitnici, jer je pametnije film dowloadati preko neta, a ne platiti za gledanje, i tako to. (čitaj – izazivanje gržnje savjesti kod publike zbog izrugivanja mačijoj patnji).
Slijedi pregršt crnohumornih viceva uokvirenih pričom koja je je parodija na aktualan Al Goreov dokumentarni film i SAD militarizam.
Naime, glavni problemi nastaju zbog zagađenja Springfieldskog jezera koje je u transu prorekao Homerov otac na misi zadušnici za sastav Green Day koji se utopio upravo na zagađenom Sprinfieldovskom jezeru prilikom nastupa.
Jasno, jezero do kraja ukenja Homer sa kontejnerom punim govana i zato vlada SAD-a cijeli Spingfield zatvori pod kupolu, pa da bi srječili daljnje zagađenje odluči sravniti cijeli grad sa zemljom jednom malom, ali moćnom bombom.
Dakle imamo kritiku vlasti, ismijavanje američkoj gluposti, malo ekologije, malo sentimentalnosti, političke nekorektnosti, sve što donosi svaka epizoda serijala.
Stoga je pitanje je li film uopće bio potreban, budući da u njemu nema ničeg novog. Film je zapravo samo produžena epizoda crtića.
Ali to i dalje ne znači da ga se ne isplati pogledati. Sigurno je smješniji i zabavniji od raznih romantičnih komedija i blockbustera, budući da upravo zbog provokativnosti serijala kod Simpsona prolaze fore koje u ostalim obiteljskim filmovima ne bi prošle cenzore.
Dakle, preporuka je pogledati.
No, dodatni problem je to što je film sinhroniziran na hrvatski. Sad, sinhronizacija nije loše obavljena, ali originalni glasovi Simpsona su nakon toliko godina prikazivanja postali jako prepoznatljivi, da je možda bolje bilo na kino projekcijama ostaviti engleski original, a hrvatsku verziju ostaviti za dvd.

Na mail redakcije stigao je:

POZIV NA PRIJAVLJIVANJE DOKUMENTARNIH FILMOVA

NA 5. LIBURNIA FILM FESTIVAL



5. Liburnia film festival – Festival hrvatskog dokumentarnog filma održat će se od 29. kolovoza do 02. rujna 2007. u lučici u Ičićima (Opatija) u organizaciji Udruge „Moji Ičići“.

Organizatori 5. Liburnia film festivala pozivaju autore i producente dokumentarnih filmova u Hrvatskoj da ih prijave na natječaj i sudjeluju na jedinom festivalu domaćeg dokumentarca u zemlji. Filmovi moraju biti završeni u 2006. ili 2007. godini, dok trajanje i tehnika snimanja nisu zadani. Prednost pri odabiru imat će filmovi koji nisu ranije prikazivani na televiziji.

Prijavnicu je moguće preuzeti na web stranici: www.liburniafilmfestival.com
Oglednu kopiju na DVD-u ili VHS-u, uz ispunjenu prijavnicu, potrebno je poslati poštom na adresu:

IGOR BAJOK
BRDO 6
51414 IČIĆI

Natječaj je otvoren do 10. kolovoza 2007. godine.

Žiri festivala izabrat će najbolji film te dodijeliti i nekoliko posebnih priznanja, a za najbolji film glasovat će i publika.

Sve dodatne informacije o Festivalu mogu se dobiti putem telefona (091/541-2416) ili e-maila: ibajok@inet.hr.

Nazvala me cura iz T-coma u srijedu i pitala hoću li doći na tiskovnu konferenciju sutradan u hotel Jadran na Pećinama povodom početka turneje Electronic Beats "Splish Splash" Club Tour koja će se održati u šest klubova na obali. (Malinska - Crossroad, Novalja - Aquarius, Zadar - The Garden, Dubrovnik - Hotel Belvedere, Brač - Hacienda i Prosike - Porat). Zanimalo me što se iza toga bombastičnoga naslova zapravo krije. E pa krije se nešto jako dobro! Popularni njemački DJ Ian Pooley i njegovi prijatelji odlučili su doći malo na Jadran i uz umakanje u naše čisto more usput zabavljati dio naroda koji se tu zatekne. Rekao sam joj da stižem.
Četvrtak popodne, atrij 'Jadrana', probrano društvo novinara iz nekoliko europskih zemalja (Nizozemci, Njemci, Mađari... i nas nekoliko iz Hrvatske) te jake korporativne snage T-coma iz vjerovatno isto toliko europskih zemalja. Bitan događaj za njih jer ipak su organizatori. Trebalo bi početi svaki čas.
No prije toga počujte nekoliko uvodnih riječi o Ianu Pooleyu. Kao DJ i producent na sceni egzistira već dobra dva desetljeća iako njegovi autorski diskografski koraci datiraju 'tek' iz sredine 90-ih. U elektronsku se glazbu zaljubio još kao gimnazijalacosluškujući ritmove koji dolaze iz dalekoga i hladnoga Detroita, a opet toliko bliske i tople. Nakon odličnoga uspjeha prva dva albuma, ponude za remixiranje i produkciju pljuštale su sa svih strana, ali isto tako i savjeti raznih izvršnih direktora glazbenih kompanija na koji bi način trebao usmjeriti svoju karijeru. Srećom, Pooleya je bolilo dupe za karijeru, više je bio zainteresiran da radi ono što voli jer kad se već njemu sviđa, naći će se još netko kome će to biti milo. Odabir je bio pravi, klubska scena zadnjih 10 godina je nezamisliva bez njegovih stvari i remixeva koje uspješno radi i danas. Dapače, za snimanje zadnjeg albuma 'Souvenirs' otišao je toliko daleko, u sferu u kojoj se njegovi kolege neće nikada naći. I to ne govorim samo simbolički, već i zemljopisno. Preselio je svoj studio na Novi Zeland, dovukao velikane bossa nove, soula, ali i pregršt domaćih australskih glazbenika i bacio se na posao. Eto tako to on radi.
Silazimo do dvoranice gdje nas čeka Ian, kad gle, s njime sjedi i Tonka, također etablirani DJ. Njegov prijatelj. Krećemo. Kako biraju klubove? Uglavnom na preporuku prijatelja. Budući da je već osam godina prošlo otkako je prvi put posjetio Hrvatsku, dobro zna gdje će nastupiti i što ga očekuje. Ljude iz Electonic Beats koji organiziraju ovu turneju poznaje već dosta dugo vremena (valjda ih drži za frendove) i s njima je primjerice prošle godine bio u Barceloni te su mu ta iskustva i dojmovi ostali u dobrom sjećanju. Na svom Internet siteu poziva sve da ga dođu slušati, po čitavoj jadranskoj obali gdje će nastupati sa svojim prijateljima. Ne, nisu to lažni prijatelji od prije dva mjeseca ili godinu dana, već momci koje pozna još iz rane mladosti. Prisutni Tonka i Boris Dlugosch su mu omiljeni sparing partneri, ali ne ultimate fight već ping-pong pajdaši. '87 su otkrivali zajedno elektroniku i ulazili u prve projekte.
Raznih je danas vrsta i podvrsta plesne glazbe ali ono šo nikako ne može razumijeti jest kako netko još uvijek može slušat Goa Trance jer osim što je dosadan, vuče sa sobom čitavi stil življenja, njemu neshvatljiv. Više od 30 minuta te muzike, ne probavlja se. Ispravio se nakon čuđenja jedne mlade novinarke i dodao- 20 minuta. Drži da je dosta važno pohoditi zabave drugih mu kolega te to i čini plešući među običnom publikom. Ne sjedi u VIP prostorima. Na upit vašega reportera što trenutno slušaju kada su u vlastitim automobilima jer čini mi se iz vlasitog iskustva da je to dosta intiman trenutak kada možeš kozumirati nešto samo po tvom guštu, Ian kaže da mu u autu prži soul i funki glazba. Tonka je malo dugačijega ukusa, sluša alter rock. Ne njemačke izvođače, uglavnom britanske, Arctic Monkeys i sl. Rijetko im se događa noćna mora svakoga DJ-a, a to je da im publika suflira što žele čuti, tj. rijetko im predlažu glazbene brojeve. Em je u klubovima dosta bučno pa ih ne čuje (ponekad još pokažu na zaslonu mobitela naslov pjeme), em je publika danas dosta sofisticirana. U Berlinu nema nikakve šanse za tako nečim, a hvale i hrvatsku publiku kao izuzetno profinjenu. Scena tj. klubovi su danas dosta globalizirani, a da publika ne priča materinjim jezikom ne bi ni znali u kojoj su zemlji. Doduše postoje još uvijek neke razlike u reakcijama. Istočna Europa je otvorenija po pitanju emocija. Neki dan su vrtili u Poljskoj gdje je publika bila skoro pa euforična. U Nizozemskoj i Njemačkoj su ljudi dosta razmaženi. Sve su već vidjeli i čuli pa im je pomalo i dosadno. Na postavljenu paralelu između Hrvatske kao možda nove Ibize, Ian Pooley teško skriva prezir prema tom mondenom turističkom odredištu mladih Europljana. Tamo nije bio već godinama i smatra da nije dobar put kojim oni kroče. Karta za ulaz u klubove ne smije koštati 50 eura te čaša pića otprilike isto toliko. Zabava treba biti dostupna svima.
I još štošta su nam dečki jučer ispričali na više neformalnom druženju nego tiskovnoj konferenciji, ali mislim da sam izdvojio ono najbitnije. Želimo im ugodan boravak kod nas, dobru hranu, lijepo vrijeme i iste takve žene. Ako ste u prigodi, pohodite neke od njihovih party-a, a razlog, dva ili tri više nude i Boris Dlugosch, Felver i Howard Donald koji im se priključuju na turneji.
Bok dečki, dođite nam opet u Hrvatsku, kako oni kažu trenutni 'Hot Spot' europske klupske zabave.

Dražen Zima

U Opatiji 20. i 21. srpnja održan je prvi Liburnicon.
To je SF konferencija koju je organiziraqla udruga Kulturni front iz Opatije.
Prošle godine je slična konferencija pod imenom Abacon bila održana u sklopu festivala Op Art, a kako je ove godine konferencija išla samostalno bila je i sadržajno bogatija.
Osim predavanja, koja su bila dugačka i do dva sata, poput predavanja o vojnoj strategiji u srednjem vijeku, održane su i razne igraonice D&D-a, videoigrica (Warcraft), radionice, književne večeri, koncert opatijskih pishodelika "Pavijan Grivasti i kvizevi.
U jednom kvizu, bavio se Star warsima, mi je moja dugogodišnja fascinacija tim serijalom donjela pivu. Da bio je to zabavan kviz, s pitanjem koliko jezika govori C3PO - 6 milijuna!
Ipak, osvrnu bih se na dva predavanja Marjana Vejvode i Korada Korlevića.
Zajednički im je bio stav protiv tehnološke civilizacije.
Vejvoda, sveučilišni profesor, se u svom predavanju osvrnuo na 2. zakon termodinamike – entropiju i primijenio je na razvoj, odnosno raspad civilizacije.
Rekao je da tamo gdje se stvori red po zakonu entropije nužno se javlja i nered, tako u prirodi kada naraste neka travka, odnosno nastane nešto malo reda (koliko je u prirodi moguće) nastane minimalno nereda. Međutim, kada se izgrade gradovi s pravilnim rasporedom ulica i pravilnim kućama nered koji nastaje je mnogo veći od reda. Drugim riječima red koji predstavljaju gradovi izaziva kaos!(što je vidljivo po sve obimnijoj crnoj kronici u novinama). Entropija se ubrzava, pa stoga (kao što zakon kaže da je entropija zaslužna za raspad nečega, tvari, odnosno zaslužna je što sve stvari teže propadanju) tim redom se ubrzava kraj svijeta jer, što je nered veći to je sistem manje sposoban obavljati koristan rad.
Tome još više doprinosi ovisnost naše tehnološke civilizacije o znanosti koja sve stvari kategorizira, odnosno uređuje, te time još više doprinosi neredu i ubrzava svoj kraj.
Na to se nadovezalo predavanje Korada Karlovića iz Zvjezdarnice Višnjan o svjetlosnom zagađenju.
On je rekao da najoptimističnija predviđanja tvrde da tehnološke civilizacije traju maksimalno 300 godina. To znači da nam je najviše ostalo još nekih 150 godina?
Kao primjere civilizacija koje su propale zbog pretjeranog iskorištavanja resursa i tehnologije naveo je civilizaciju Maja u Meksiku i civilizaciju Uskršnjih otoka, a kao pozitivne primjere civilizacija koje su opstale tisuće godina upravo zbog svoje antitehnološke usmjerenosti naveo je Japan kamo je jedan vladar zabranio sječu šuma pod prijetnjom smrtne kazne, zatim Indiju gdje su se od zlouporabe tehnologije obranili kastinskim društvenim uređenjem (u što se baš i ne uklapaju ljudska prava –što je važnije ???) i Kinu koja je zabranila istraživanja i otkrića, a cilj svakog učenika je bio da dostigne, a ne prestigne, svog učitelja.
Opet prežimanja predavanja.
Naime, Vejvoda je u svom predavanju spomenuo anegdotu o kineskom vladaru koji je vidjevši seljaka kako se muči sa vađenjem vode iz bunara, želio ga podučiti kako lakše, odnosno sa đeramom (preko poluge) si olakša vađenje vode. Seljak mu je na to odbrusio da on to zna, ali ne želi koristiti stroj (makar taj najprimitivniji), jer kada čovijek koristi stroj počinje se ponašati kao stroj, te na koncu gubi svoju dušu.
Iz tog razloga su kinezi ograničili korištenje tehnologijom, dok je u Europi došlo do potpuno drugačije situacije, stoga smo prema ovoj anegdoti mi europljani bezdušni strojevi i našoj tehnološkoj civilizaciji prijeti brzi kraj!
Zato, da bi izbjegli kraj civilizacije i gubljenje duše (odnosno da bi je vratili – što god to značilo) potrebno je u potpunosti promijeniti način života i početi se ravnati po prirodnim ciklusima (primjerice zbog pretjeranog i neekonomičnog osvjetljenja čime životinje više ne prepoznaju ciklus noć dan galebi uopće ne spavaju, brže rastu, već su počeli jesti štakore, a ako se tako nastavi nakon goluba meta galeba mogli bi postati ljudi – kao bizarnost istaknuo je Korlević u svom predavanju).
Čini mi se da je pristup takvom životu u skladu s životnim ciklusima nešto što nalaže kineska fislozofska škola Taoizma. Možda je to rješenje problema?

Nikola Petković (12:00 sati) čija je knjiga pod nazivom “Uspavanka za mrtve” nedavno predstavljena u riječkoj knjižari Profil megastore .
Nikola Petković rođen je u Rijeci, a filozofiju i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Komparativnu književnost doktorirao u SAD, na University of Texas at Austin. Radio je kao leksikograf, književni kritičar, urednik, voditelj tribina. Objavio tri knjige poezije na hrvatskom jeziku, kratki roman, knjigu eseja te dvojezičnu, englesko-hrvatsku studiju “Srednja Europa: mit, zbilja, utopija”.
Izvanredni je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci i redoviti kolumnist u Novom listu gdje prati tekuću pjesničku produkciju. Proza i poezija prevođena mu je na nekoliko stranih jezika.
Roman “Uspavanka za mrtve” sastoji se od jedanaest poglavlja gdje autor opisuje kružno putovanje glavnoga lika od Bakra do Bakra. Svaki grad, svako mjesto radnje u sebi nosi boje lokalnoga, a svaka je potraga za mjestom imenovanja ujedno i potraga za identitetom.

A u sutrašnjih aktualnih 45 (10:30 sati) s našom gošćom Arinom Balenović iz udruge Lezbijske organizacije Rijeka- LORI razgovoramo o homofobiji u Hrvatskoj, postoji li ona i u kojoj mjeri. Iz nedavno održanoga Gay pridea u Zagrebu vidljivo je kako dio građana Hrvatske još nije spremno prihvatiti i tolerirati (ne)heteroseksualno seksualno oprjedjeljenje. Je li razlog tome katoličko patrijarhalno hrvatsko društvo ili nešto drugo, reći će nam naša gošća.

utorak, 18.30

Justice
†
Ed Banger / Because Music 2007



Vruće mi je za umrijet.

U biti, čini mi se da sam zapravo umro a ovo sad piše mrtav čovjek.

Ipak, borgovske temperature i prelazak na drugu stranu Styxa neće me spriječiti da Vam se javim po posljednji put prije Velikog Izgovora a.k.a. Ljetne Pauze.

Razmišljao sam malo ovih dana, ponukan svjetskim napisima i osobnim dokučivanjem da su Justice "novi Daft Punk", kako je „Homework“, Daft Punk prvijenac, ta topla disko bombonjera koja vrlo lako ulazi na moj osobni Popis Deset Albuma Za Na Pusti Otok (ah, blaženo srednjoškolsko poimanje svijeta!), istiskajući pritom neka, kao, povijesno važnija izdanja, star već točno deset godina. Zar je toliko prošlo od „Around The World“, „Burnin'“, „Revolution 909“, „Da Funk“, „Alive“ i drugih malih savršenstava koja su to ljeto skuhali Thomas Bangalter i Guy Manuel de Homem Christo u svojo jeftinoj galskoj kuhinji?

Onda mi je palo na pamet kako je ta 1997. bila glazbeno, što bi pjevao Frank Sinatra, jako dobra godina.

Ovo ljeto prolazi deseta godina od pojave „OK Computera“, zbirke pjesama koja je za moderne generacije napravila isto, ako ne i više, što je Tamna Strana Mjeseca Određene Engleske Grupe napravila prije trideset i kusur godina.

Deseto je ljeto i od „Urban Hymns“. Ashcroft i The Verve se opet okupljaju ali sumnjam da će ikad opet tako lijepo loviti leptire u snu.

Jučer sam, pomoću jednog tv programa, podsjetio se i da je deseta godina najcrnije ljepote s turbanom na glavi, albuma „Baduism“, skoro pa savršene pjesmarice koju je Erykah Badu poklonila svima koji mogu više izvući iz rimshota nego iz gitarskog sola.

I tako, mogao bi nabrajati dok mi se više ne da, „Homogenic“ tete Björk, „Vanishing Point“ Primal Screama, Blurov eponimac, „Earthling“ od Bowieja, prošli put spomenuti „Dig Your Own Hole“ Kemijske Braće i prokjeti Portishead! Ali... današnji tekst je o Justice.

Usporediti ovaj francuski dvojac sa Daft Punkom i nije neka greda. Francuzi su, dvoje ih je, "ubijaju" disko na svoj osobiti način, imaju „french touch“, naravno da imaju, neke melodije i zvuk sinta je skoro pa citat nekih trenutaka sa retro-futuro-štagod disko-ploče „Discovery“, a i izdaju za Ed Banger etiketu koju vodi Pedro Winter, dugogodišnji menadžer Daft Punka. No, svesti ovaj dvojac samo na parolu „novi Daft Punk“ je više ne-fer od moje plače. Kojegod.

Justice su Gaspard Augé i Xavier de Rosnay. Album se zove †, što će reći Križ, Krst, Cross, Croce, Croix, Cruz, Kreuz ili npr. Risti, ako ste iz Finske. Pedro Winter (dakle, njihov izdavač) rekao je za naslov albuma, citiram: „Jebe nam se živo! Nema imena, nema loga benda, ovaj album je jednostavno – križ!“. A ovo i je album kojem kao da se jebe živo za sve, album koji glazbu za ples bezobrazno i agresivno spaja sa milion drugih utjecaja, od rocka osamdesetih, preko funka, housea, techna do Bacha i Haydna i glazbene teme iz Godzille. One japanske, naravno. Upravo tako i počinje album. Otvaračica „Genesis“ postavlja ton za cijelu priču što slijedi svojim pompoznim filmskim zastrašivanjem da bi u tili čas krenuli bitovi koji se lijepe na abrazivne sinteve kao šamari kakvoj budali i sve je odjednom silovito, močno, duhovito, plesno i kul! Da, kul.

Prvi put su se Augé i de Rosnay ukazali 2003. kad su remiksirali Simian Mobile Disco (bivši art-rockeri Simian koji su nakon samo dva albuma otišli u dj vode) i od njihove „Never Be Alone“ napravili hit sezone. Uslijedilo je brdo naručenih remikseva za Britney, N*E*R*D, Franz Ferdinand i još mnoga druga pomodna imena a uskoro su izdali i singl „Waters Of Nazareth“ koji je samo najavio lavinu zvanu †.

„Križ“ je skoro pa mistično iskustvo. Prirasta uhu nakon samo pol slušanja. Funkcionira u dva modusa. prvi je funky electro napravljen od distorziranih sinteva i izlomljenih ritmova, a drugi je daftpankovska čaga sa svjetlucajućim efektima disko kugle. Na trenutke plešete kao da je 1999., pardon, 1979., a na trenutke mislite da vani počinje nuklearni rat. Glazba je to koja je na trenutke ugodna, ljupka, simpatična, pa čak i pop-patetična, a trenutke beskompromisno ružna i može služiti kao Arf ili Cif, znate ono za čiščenje masnih šparheta. James Hinchcliff, jedan kritičar kojeg često čitam, nazvao je ovu mjuzu „Daft Punkom spojenim na nekoliko tisuća volti i bačenom u vulkan uz vatromet...“, što je, za moj ukus, malo prepoetski ali nije uopće daleko od istine!

Augé i de Rosnay se poigravaju sa slušateljem. Nakon uvodne „Genesis“ dolazi „Let There Be Light“ koja služi kao primjer za izreku „strpljivi bivaju nagrađeni“. Naime, tako lijepu melodiju, skoro pa klasične kvalitete i akordacije preuzete od kakvog Albinonija, Vivaldija, Purcella ili Handela, ali odsviranu na najužasnijem zvuku sinta nisam do sad nikad čuo! Spoj je to koji, još kad tu dodamo ritam koji je više ubojica nego ritam dobijamo magični spoj koji zaista funkcionira i prva stvar koja pada na pamet je – apsolutno poštovanje! Pogotovo kad nakon kakofoničnog vrhunca u kojem se stvar nađe vrlo brzo, vrhunca koji više liči na Merzbowa nego na bilo što što ima veze s diskom, uslijedi prekrasna razriješilica, i soundtrack za barokno bombardiranje Pariza postaje tema iz najljubavnijeg filma o ljubavi. Čudno je to. Nije čovjek naviko.

I taman kad pomislite – ovo je super, ali moglo bi biti malo i naporno do kraja – kreće „D.A.N.C.E.“, radijski hit jedan kroz jedan, u kojem djeca posemplana iz nekog starog italo disko hita pjevaju da je „plesati lako baš kao a-b-c“ (Poznato? Jacksonovih Pet, bilotko?), zvone '70s violine kao da Chic ili Donna Summer nikad nisu izašli iz mode i noge već same bježe. Da je imalo pravde – ovo bi trebao biti hit ljeta! Rijedak primjer, kao i „Dirty Harry“ Albarnovih Gorillaza, da dječje pjevanje može zvučati kul. Ili seksi. Al to bi sad već moglo otiči u neku drugu temu, jel, koja, doduše, isto ima veze sa križem, barem u posljednje vrijeme.

Ima tu, do kraja, još svega. Jedan nježni instrumental („Valentine“), jedan sonični feferon, vrlo ljuti, naravno, koji ne prestaje mutirati („Phantom“ i „Phantom Part 2“), pa jedan poziv Ed Banger reperice Uffie na opijanje i pijano šlatanje („The Party“) koje definitivno potvrđuje da, unatoč motivu križa, nekim simboličkim imenima pjesama (Postanak, Neka Bude Svjetlo, Vode Nazareta) i žanru „krščanska klupska glazba“ kako su se sami, očito ironično etiketirali na svojoj myspace stranici, ova glazba nema puno veze sa Zavjetima, Zapovjedima i sličnim katoličkim spikama. Sve u svemu, kroz cijeli † čeka vas zanimljivo putovanje kroz razne oblike elektronske glazbe, uvijek posložene na svjež i beskompromisan način.

Justice su redifinirali tzv. „french touch“ s kakvim su nas upoznali Daft Punk, Cassius, Etienne de Crecy, Motorbass, Stardust, Mr.Oizo i slični, a opet s druge strane više duguju grupama Whitesnake i Judas Priest nego ovim navedenim imenima. Justice nisu vaše prosječne dj zvijezde – Xavier de Rosnay ne vadi cigaretu iz usta dok vrti i ne dira je rukama osim pri paljenju i vađenju kad dogori do i preko filtera. Justice izjavljuju da su oni samo dizajneri i da su softvere otkrili slučajno i da nemaju pojma kao rade ovo što rade. Justice imaju plesni album godine koji bi mogao naučiti moje prošlotjedne tragičare, Rowlandsa i Simmonsa, mnogim stvarima. Justice su napravili savršeni feštarski album – album za zajebanciju koji svojim elektroničarskim i produkcijskim forama može zadovoljiti i sjedeće analitičare.

Kao i mnogi dugosvirajući soundtrackovi za zabavu, † može pokazati i svoju zamornu stranu , no nikad – nikad – ne smijemo podcjeniti snagu tzv.„jeftinih zadovoljstava“. Bez takvih ajmo-ruke-u-zrak-albuma, ni oni inteligentni ili intelektualni ne bi imali svoju protutežu ni smisao. A kad se već treba zabavljati – sve što se mora nije teško – bolje da je uz ovakav, „novi Daft Punk“, bez omalovažavanja ni jednih ni drugih, skoro do savršenstva ispeglanom glazbom koja ne zna za kompromise čak ni kad ih radi.

Skinuti, kupiti, nabaviti, slušati, plesati, darovati frendu... obavezno!

Sori svima na raspisivanju, ali, eto, ne čitamo se sljedećih mjesec i nešto, pa nek se nađe.

Najbolje stvari: Genesis, Let There Be Light, D.A.N.C.E., Phantom, Phantom Part 2, Waters Of Nazareth, One Minute To Midnight

Justice na webu: Bagra nema svoju stranicu osim na myspaceu, a to mi je od samog početka bila fuj spika! U međuvremenu možete otić na službeni sajt izdavača: www.edbangerrecords.com

Spot za D.A.N.C.E.: www.youtube.com/watch?v=fo_QVq2lGMs

Justice u akciji @ I Love Techno 2006: www.youtube.com/watch?v=jkyhqE_VOEE

Hvala na čitanju (i slušanju) i pozdrav do rujna,
ek.

Hello people jos jednom,

uspjela sam se prilijepiti za komp pa se nadam da me nece dignuti. No ukratko, cekam da pocne Kraftwerk, sada svira Melodrom i zenica ima mili i ugodan glasic mada ju slusa petero ljudi.Nakon toga brisem na Satyricon da vidim sto je od njih ostalo.
Najela sam se danas odlicnih cevapa s kajmakom za 15 kuna i pila Lav pivo, dvije litre za 11 kuna pa nema sretnije osobe od mene. Jebemu, kad je nama u Hrvatskoj grozno, neka je nekome i gore! Barem nam tako porucuju ovi nasi koji nam kroje zakone.
Odusevilo me sto sam vidjela puno istih ljudi koje sam vidjela prije 2 godine kada sam tu bila, a pogotovo me odusevio jedan mulac koji prodaje cugu u plavome lavoru. Na istome mjestu sjedi kao i pred dvije godine, osim sto je dvije godine stariji i ima 20 kg vise. Samo mu se sada jos pridruzio mladji brat koji ce najvjerojatnije jednoga dana naslijediti posao.
Od ostalih zanimljivosti izdvajam, curice u minica kojima se vidi guza, to isticem jer to jos nikada nisam vidjela, to se samo tako kaze, ima minicu da joj se vidi guza, ali ovoj se brate mili zbilja vidjela guza, onako cijela pa sam ja isla za njom da ju uslikam, ali mi je pobjegla.Eto i ja sam pukla od ove klime.
Pusa do utorka kada se vracamo u naljepsu nasu s jos podosta zanimljivosti.

KIKA

NAPOKON SAM PRONASLA NET I TO U NEKOM SATORU U TVRDJAVI,JUPI JE JE.
Doduse osjecam se kao jebeni geek, ali eto da vam se malo javim. Iako ce biti kratko jer me ovaj barba nadgledava sto radim.
U cetvrtak je bio PRODIGY kojega sam dugo cekala da cujem jer me zanimalo na sto lici i slabo mi je doslo kada sam ih vidjela. Starci bey sluha i njuha. Da nije pisalo da su to oni, nema sanse da bi skuzila, eventualno bacivsi pogled na video wall. No o tome cu detaljnije kada se vratim.
Da nastavim, krenem ja tako danas na Lauryn Hill u nadi da cu se obradovati. Prvo dok sam hodala prema main stage, vidim an nekom wallu spodobu koja uyasno lici na Hendrixa u nekom polutigrastom kaputicu i mislim si ma nije to valjda ona. I naravno da je to ona.ajde de, mislim si idem to cuti, a zena pjeva kao da je upravo prezivjela tuberkulozu, ali ju je napao suhi kasalj. nesto nalik na HROPTANJE. Jebemu, zena hropce!!!
No zanimljivo jest, da se vratim unatrag pola sata, naletila ja na koga drugoga nego na one koje pokusavam cijelo vrijeme izbjeci, RAMIREZ. Pa di me snadje sudbo kleta, no ajde de, pobjegla sam glavom bez obzyira.
No da ne bude sve tako smuseno i smijesno, moram reci i ne mogu vjerovati da cu to reci, METALCI SU NAJBOLJI.Jebeno dobra svirka koja barem nalikuje na svirku pa eto tako cekam sutarsnji koncert Satyricona da pocujem sto pjevaju.
Ovaj barba me sumnjnivo gleda pa da skratim.
Ispod svakoga walla su one idiotske poruke s mobitela koje ljudi salju i ona koja mi je ostala upecatljiva jest OVO JE MALI KORAK YA COVJECANSTVO, ALI VELIKI ZA PERU.To me odusevilo jer nemam pojma kako bih sredila pocetne dojmove, to jest dojmove s prva tri dana EXITA.

POZDRAV od Kike,
u sljedecim nastavcima, ako me sutra puste na Net ili u utorak, pisem vam o

1. MILICIJI, CEVAPIMA, DROGI
2. LJUDOVIMA, BORBI ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA
3. ILEGALNOJ PRODAJI AKREDITACIJA
4. LAV PIVU I METALCIMA.

utorak, 18.30

The Chemical Brothers
We Are The Night
Astralwerks, 2007



Jednom davno, prije 12 godina, Tom Rowlands i Ed Simons, izdali su svoj prvi album, teroristički napad na disko zvan „Exit Planet Dust“. Isto tako, davno jednom, prije 10 godina, izdali su svoj drugi album, teroristički napad na sve što smo do onda poznavali zvan „Dig Your Own Hole“. Ovaj drugi i dan danas predstavlja vrhunac ne samo njihovog stvaralaštva i glazbenog dosega, već stoji ponosno i kao jedan od nekoliko milestone albuma devedesetih, te proklete i nikad prežaljene dekade koja je glazbu okrenula naopačke. Govorilo se o revoluciji, o adrenalinskoj inekciji koju je rok dobio a da nije to ni znao, miješanje žanrova odjednom više nije bilo hereza nego imperativ itd.

Rowlands i Simons su u samo nekoliko godina od ilegalnih fešti u skvotovima došli na pozornice svjetskih festivala. U roku godinu-dvije big beat je umro i Chemicalsi su, kako ih ovdje kod nas ljudi vole zvati, superiorno i svježe obavili transfer na 4/4 ritam na vrlo dobrom albumu „Surrender“. Sjećam se da sam ga posudio nekom, onda, mjesec dana nakon što sam ga kupio i još me danas hvata želučana nervoza kad se sjetim da se ne sjećam ko je taj netko ko i danas ima mog „Surrendera“. Al, dobro, jer poslije sam ga kupio još jednom. Fanovi su budale, znam, al kad dođe sudnji dan progledat će nam kroz prste. Ok.

Onda je došao „Come With Us“, doduše, došao je i frikin milenij, a Braća su i dalje zvučala dobro. „Star Guitar“ je i danas, kolikogod izbastardizirana komercijalnim uporabama, himna plesnog popa i demonstracija produkcijskih vještina ali i nadahnuća, kao i mala škola akordizacije, as well.

A onda je došao „Push The Button“. Braća su odjednom počela imitirati sami sebe, glazba je počela zvučati neinspirativno i dosadno.

Sad smo, nakon 10 godina, fala našem malom agnostičkom bogu, kao, odrasli i možemo trijezno, bez utega fanovske prošlosti, sagledati gdje se nalaze ova dva frajera. I ono što vidim, točnije – čujem, uopće mi se ne sviđa.

Znam ja jako dobro da je ta glazba namijenjena glasnom pumpanju u klubovima – tek tada ona razvija svoju punu energiju i smisao, ali bez obzira na to ne mogu se oteti prvom, drugom i osmom dojmu da je ovo isprano i dosadno. Kao i uvijek, album Braće ima brdo gostiju. Formula je to koju ganjaju od samog početka – nekad su to radili skromno pa smo kao rezultat dobili Beth Orton, pjevačicu samo takvu, a danas to rade pompozno i trendovski pa su tu The Klaxons, Ali Love, Fatlip, Willy Mason i Midlake.

Klaxonsi su dobri u „All Rights Reserved“, no Ali Love i Fatlip su problematični.

„Do It Again“ (kojeg prati kao poslovično dobar spot koji je u biti njihov najbezvezniji do sad gdje Michael Hausmann, proslavljeni redatelj spotova za Justina i ostalu miki maus ekipicu, priča mlaku priču o dva klinca u onom istom marokanskom selu gdje se događa jedna trečina Inarrituovog „Babilona“) je i prvi singl sa „We Are The Night“ (u njemu se pojavljuje Ali Love, ta londonska zvijezda) i jednostavno zvuči kao b-strana singla Basement Jaxxa. Ali post- "Remedy", dakako. S druge strane, Fatlip iz hip hop komba The Pharcyde lijevom nogom repa u „The Salmon Dance“ koja ima loš beat, glupu temu koja bi kao trebala biti duhovita al ne znam kome i na kraju krajeva, zvuči kao demo snimka dječje pjesmice nekog lošeg rep benda.

Nešto bolje zvuči americana trubadur Willy Mason u „Battle Scars“.

Ono po čemu su Braća uglavnom poznata jesu njihovi instrumentali. Ni ovdje ih, naravno, ne fali, ali tek tu se vidi prava boljka ovog albuma. Braća imitiraju (čak i doslovno semplaju) sami sebe i to rade s zabrinjavajuće malo svježih ideja i skoro bez imalo force. Otvaračica albuma, naslovna „We Are The Night“ kao da je zaboravljena skladba sa „Surrendera“ u kojoj krautrock minimalizam susreće tipičnu sintisajzersku psihodeliju, no sve skupa ne vodi u nikakav klimaks ili krešendo. „Das Spiegel“ (direktna posveta, što zbog zvuka sinta, što zbog naslova, Kraftwerku i njihovoj „Spiegelsaal“ sa „Trans Europa Express“ klasika) ima istih problema. Kao i „A Modern Midnight Conversation“ koja semplira bas liniju iz „Crystal World“ koju su 1974. objavili Crystal Glass. Naime, cowbell i funk na početku su zanimljivi jedno tridesetak sekundi, ali čak ni sa ultimativnom frajerštinom kao što je starinski funk, Braća ne znaju šta bi, pa opet sve završi kao podloga za neku bezveze (a sve su bezveze, čak i one dobre) reklamu.

No! Braća su ipak Braća pa se tu mora dogoditi i nešto dobroga. A dobro se dogodi tek kad se opuste i ne žele zadiviti efektima ili sličnim. Takva je „Saturate“ koja mi je, kao četvrta na tracklistingu, već pri prvom slušanju, vratila nadu, makar na tih 4 minute koliko traje. Jednostavna, onako royksöppovski zajebantska tema ponavlja se kroz najgluplji/bedasto simpatičan zvuk sinta na svijetu da bi opet jednostavnim nadograđivanjem došla do refrena u kojem doslovno eksplodira sa zvukom pravog bubnja. Odjednom je sve dobro i veselo i sve je rokenrol i juhu-huhuhuhuhu!

Ali! Taj ulet u refren u „Saturate“ kad činela počne prštati u svom radosnom kvazi-uživo glisandu i posljednja stvar na albumu (do sad su uvijek-kvalitetnim pjesmama Braća napravila svojevrsnu instituciju od zadnje pjesme na svojim albumima), prekrasna „The Pills Won't Help You This Time“ koju izvode sa odličnim teksašanima, grupom Midlake, su dva jedina trenutka kad „We Are The Night“ ima smisla. Sve ostalo je kao i ona Preradovićeva brojalica – o, moj bože gdje sam zaš'o?

Priznajem – bio sam naivan i htio sam, jako sam htio da moji heroji iz rane mladosti opet budu face i da izdaju album na kojeg će svi otkidati, a ja ću sjediti sa strane i s cuba libre cugom u ruci samozadovoljno klimati glavom. Priznajem – kao i Daniel Popović – bio sam naivan. No, da sam razmišljao umjesto da sam osjećao znao bi da Braća više nisu „u kuči“. Godine silazne putanje, novi i svježi klinci koji, svakih mjesec po jedan svrgavaju svoje učitelje s katedre, možda loše kreativno razdoblje, a možda i duh današnjeg vremena koji ima malo strpljenja za glazbenike iz nekih drugih vremena učinili su svoje. Da, Rowlands i Simons izdrukaju još pokoji briljantni trenutak, no gledajući kroz albume, njih je sve manje i manje. Ako žele preživjeti, Braća, za sljedeći put/album, bolje neka pripreme neku konkretnu klopu a ne ove suhe grisine koji samo mogu upropastiti tek.

Ćao, nostalgija! Dobar dan, realnost! Ed i Tom, vidimo se drugi put. Zato jer ste mi simpatični – može na istu prijavnicu.

Najbolje stvari: Saturate, The Pills Won't Help You This Time

Skoro najbolje stvari: All Rights Reserved, Battle Scars

Mrežnica: www.thechemicalbrothers.com

Voljno,
ek.

Liburnijske aktualnosti – 12. srpanj 2007. – četvrtak 15:00 sati

Današnju 21 sjednicu Gradskog vijeća obilježila je treća točka dnevnog reda koja se bavila zagađenjem proizvedenim od INA-ine rafinerije na Mlaci. Važno je napomenuti da se nitko iz INA-e nije odazvao sjednici, a da su članovi ministarstva i državnih inspekcija svoj nedolazak opravdali godišnjim odmorom.
Program odluke o izradi sanacijskog plana rafinerije predstavio je Ivica Plišić koji je podsjetio da je gradsko Povjerenstva za uspostavu sustava za cjelovito i trajno praćenje utjecaja
rafinerije INA Maziva Rijeka na onečišćavanje zraka, osnovano 1999. godine, 20001. donjelo program mjera za smanjenje zagađenja, te da je jedino nerješeno pitanje ostalo problem bitumenskih plinova. Ipak, 2006. godine dolazi do pogoršanja kvalitete zraka koji pada na treću kategoriju, te je iz tog razloga predložen gradskom vijeću sanacijski plan na usvajanje, te će se od vlade Hrvatske tražiti da sprovede sanaciju pogona na trošak zagađivača i zatvori pogon do 2010. godine temeljem članka 58 zakona o zaštiti okoliša.
Apelirano je na šefove pogona na Mlaci i radnike neka koriste plin kao pogonsko gorivo kako bi se kvaliteta zraka držala na 2. kategoriji.
Zatim je krenula rasprava. Riječ je prvi, u ime kluba HSLS- PGS, preuzeo Željko Glavan. On je rekao da je program sanacije napravljen iz razloga što je voda došla do grla, no da se njime i dalje mažu oči javnosti budući su u prijedlogu najčešće rijeći, promatrati i slično, umjesto da se rezolutno od vlade traži ekološka renta koju bi INA plaćala. Smatra da to nedostaje u zaključku iz razloga što INA daje 30 miljuna sponzorskih novaca ovome kraju.
Programu zamjera i to što umjesto da se vrši politički pritisak na INA-u, nju se opet stručno uči što treba raditi. «Njih treba prisiliti da koriste mješani plin kao pogonsko gorivo, a ne da ih se moli.» rekao je Glavan.
Mišljenja je da kada statistike utvrde da zagađenje direktno uzrokuje karcinom i genetske promjene nije pet do dvanaest, već je pet nakon dvanaest, stoga zamjera poglavarstvu nedostatak prvencije, te smatra da se s programom zakasnilo.
Najveća zamjerka se sastoji u tome što nema rezolutnog zaključka o prestanku rada rafinerije na Mlaci, već samo postoji mogućnost, te je zaključio da vladajuća gradska koalicija i dalje podržava INA-u, te je poručio građanima da sami odlućuju hoće li im INA i dalje ugrožavati zdravlje.
Alana Suštića je u ime kluba HDZ-a zanimalo kada je poglavarstvo dobilo podatke o onečišćenju, budući je već u jednom dijelu 2004. godine zrak bio 3. kategorije?
Gradonačelnik Obersnel je odgovorio da je poglavarstvo izvješće o zagađenju od Zavoda za javno zdravstvo dobilo prije mjesec dva, a što se tiče 2004. godine došlo je do pogoršanaja zraka u jednom mjesecu iz razloga što je INA u pogon pustila novu peć, nakon čega se zrak ponovno vratio na 2. kategoriju.
Željko Jovanović (SDP) je rekao da je on dobro upoznat sa zagađenjem budući je odrastao na Turniću. Podsjetio je da je vijeće usvojilo niz mjera kojih se je INA trebala pridržavati, ali je očito da ih se zbog loše kvalitete zraka nije pridržavala, stoga je poglavarstvo odlučilo djelovati.
Naglasio je da Rijeka ima ekološki problem zbog 3. kategorije zraka, ali pitanje je li zdravlje time direktno ugroženo. Iako postoje znanstvene studije koje pokazuju da ispušni plinovi rafinerija izazivaju karcinom, sterilitet, kardiovakularne bolesti, takvo istraživanje na pdoručju Rijeke nije sprovedeno, iako se Nastavni zavod za javno zdravstvo sprovodi takvo istraživanje za Kostrenu, koje će biti gotovo 2009. godine.
Međutim, naglasio je da nije upitno da je zbog rafinerije ugrožena kvaliteta života i to je ugrožena zbog trke za profitom uprave INA-e i njezinog predsjednika Tomislava Dragičevića. Smatra da je neodazivanje predstavnika INA-e sjednici najbolji dokaz da su oni najodgovorniji za zagađenje, te da ih treba obvezati da prisustvuju jesenskoj sjednci vijeća.
Na to je vijećnik Željko Glavan replicirao da su najodgovorniji državna i lokalna vlada, dok je INA najveći krivac, a da je besmisleno raditi posebnu studiju o utjecaju zagađenja na zdravlje samo za Rijeku, već da se postojeća znanstvena istraživanja samo trebaju primijeniti na riječku situaciju.
Vladimir Bebić je u svom emotivnom izlaganju s često povišenim tonom glasa rekao da se INA tjera s Mlake već 20 godina, ali da se ništa ne događa, već se samo donose glupi zaključci s «trajno trpnim glagolima». Stoga je zaključio da INA-i treba reći neka idu kući i to odmah, te da je dosta njihovih brilijanata i diskretnog šarma buržoazije. Zbrinjava ga i čnjenica što narod šuti, a to po njegovom mišljenju znaći da je narod spreman na nasilje, budući su vlasti u državi u ime Hrvatske sve živo prodale.
Zatim se vijećnicima obratio gradonačelnik Obersnel. On je Bebiću odgovorio da je politika ozbiljan posao, te da su takvi i zaključci. Rekao je da poglavarstvo može donjeti zaključke poput smjene Busha ili farbanja mjeseca, ali da onda ne bi bili ozbiljni. Naglasio je da su zaključci programa sanacije u okvirima zakona, te kao takvi su dovoljno rezolutni i konkretni kako bi mogli utjecati na vladu da zatvori pogon na Mlaci i to na temelju zakona o očuvanju okoliša.
Istaknuo je da je evidentno da rafinerija iz nekog razloga ne može osigurati trajnu kvalitetu zraka 3. kategorije, ili ne zna ili neće ili ne može, ali u svakom slučaju to je dovoljan razlog da se od vlade zatraži njezino zatvaranje.
Dodao je daj je prije nego što je gradska koalicija na vlasti 2000. godine donjela program mjera koncentracija plinova bila tri do četiri puta veća nego danas, stoga je upravo ovaj program i sve akcije koje je poglavarstvo poduzelo preventivna akcija.
Na Glavanovu tezu o 30 milijuna kuna koje INA sponzorski dodjeluje gradu odgovorio je da ih nije vidio, ali da zna kako INA donira nekim strankama, misleći na HDZ, čiji članovi sjede u nadzornom odboru INA-e.
Također je rekao da se protivi tužbi protiv INA- e i ekološkoj renti, jer za to nema zakonskih elemenata, stoga takvo što smatra gubljenjem vremena, a Glavanu je poručio da s ne sječa jeli za vrijeme njegovog boravka u saboru ikada postavio pitanje o ekološkoj renti , pa smatra da se sada kada je svima u interesu zatvoriti INA-u Glavan priključio glavnoj struji.
Svoj govor je završio tvrdnjom da poglavarstvo zahtjeva od INA-e da zbrine eventualni tehnološki višak radnika nakon zatvaranja pogona.
Zatim je usljedilo glasanje. Za usvajanje informacije o provedbi mjera glasalo je 23 vijećnika, protiv je bio Vladimir Bebić, s suzdržan Željko Glavan. Za izradu sanacijskog plana omjer glasova je bio isti, a za prijedlog zaključaka glasalo je 22 viječnika, dva suzdržana, te samo je Vladimir Bebić bio protiv.
Sada na vladi preostaje odluka hoće li zatvoriti pogon na Mlaci.

Offtopic. Glavan io Obersnel su u jednom trenutku poveli raspravu kamo gdje provodi svoje slobodno virjeme. Tako je Glavan Obersnelu zamjerio što posjećuje koncerte avangardnih grupa, a Obersnel mu je odgovorio da bi raije bio na koncertu Let 3-a nego na Thompsonovom. To je ražestilo glavana koji je onda spočitnuo Obersnelu njegovo neustajanje za vrijeme pjesme «Rajska djevo, kraljice Hrvata» čime je po njegovom mišljenju uvrijedio katoličku večinu.
Pitanje je treba li se onda u državi uvesti neka vrsta katoličkog šerijatskog zakona?

Književna nagrada Drago Gervais utemeljena u počast književniku Dragu Geravaisu koji je postao dio primorskoga identiteta dodjeljuje se ove godine u dvije kategorije: za neobjavljeno književno djelo na hrvatskom standardnom jeziku i objavljeno književno djelo na nekom od čakavskoga idioma- rečeno je danas na tiskovnoj konferenciji povodom objavljivanja Natječaja za dodjeljivanje književnih u svim relevantnim hrvatskim novinama i na portalima od Novoga lista, Slobodne Dalmacije, Glasa Slavonije, Vjesnika do Vijenca i Zareza.
Ova je nagrada jedna od najstarijih nagrada u Hrvatskoj, a nalazi se i u Statutu Grada Rijeke.
Suština nagrade jest da na natječaj pristigne što više kvalitetnih rukopisa- rekla je ravnateljica Gradske knjižnice Nataša Šegota Novak.
Prosudbeno povjerenstvo sačinjavaju: Boris Biletić, Daša Drndić, Milorad Stojević, Ljubomir Stefanović te Gianna Mazzieri-Sanković.
Šifrirani rukopisi i radovi mogu se poslati u pet primjeraka (dvostruki prored) do 18. kolovoza, a rezultati natječaja bit će objavljeni na internet stranici Grada Rijeke 31. listopada 2007. godine.
Nadamo se da će se što više mladih, neafirmiranih autora i autorica prijaviti na natječaj jer smatramo da mogu konkurirati svojim stavralaštvom onim “velikim barbama i tetama” stoga ih pozivamo da sjednu za kompjutere i “ušminkaju” svoje rukopise.

Na današnjoj 82. sjednici Gradskoga poglavarstva raspravljalo se o uključenju Rijeke u europski projekt “Gradovi za djecu”. Rijeka je bila jedini grad iz Hrvatske koji je sudjelovao na osnivačkom forumu Gradova za djecu koji obuhvaća 66 europska grada- rečeno je na Poglavarstvu.
Ciljevi i zadaci projekta jesu: svako dijete treba biti podržano sukladno njegovim talentima te mu treba omogućiti obrazovanje koje će mu osigurati povoljne prilike u budućnosti. Obiteljima s djecom treba osigurati financijsku podršku, mjesto za stanovanje, mjesta za
igru i ostale aktivnosti. Socijalnu skrb, prevenciju zdravlja, zdravu prehranu i medicinske usluge za roditelje i djecu kao i sigurnost djece u prometu i zaštitu od nasilja, treba organizirati na najvišem mogućem nivou.
Ravnoteža između obitelji i profesije, brige za djecu i karijere treba biti unaprijeđena, kroz
prilagođavanje radnih uvjeta članova obitelji kao i omogućavanjem visokokvalitetnih oblika
skrbi za djecu, u skladu s potrebama obitelji. Zahvaljujući “Robert Bosch fondaciji” nema troškova učlanjenja u mrežu.
Prije početka sjednice protiv te točke Dnevnoga reda prosvjedovao je Riječki Ekološki Pokret, te je njihov aktivist novinarima podjelio letke. U njima između ostalog piše:“ ...urbanistička politika koje provodi ovo Poglavarstvo je nasilje nad djecom, a može se nazvatiti i “naselje nad djecom”. Uzalud isprazni nazivi “Grad prijatelj djece” ili sad pak novotarija “Grad za djecu” koji su samo dobra prilika za putovanja i besplatnu žderačinu gradskim čelnicima, kada ste svi vi iz Gradske uprave koji danas ovdje pričete o gradu primjerenom djeci sudjelovali ste (jer niste se ni suprostavili) u oduzimanju djeci onog jedinoga igrališta i parkića u centru grada ispred škole Nikola Tesla, zbog planirane gradnje poslovnog-komercijalnog centra Feniksve.”
Članovi REP-a također se ne slažu s planom gradnje na Delti gdje će samo manji dio biti ostavljen za park dok će ostatak biti namijenjen komercijalnim sadržajima što je po njihovom mišljenju pogrešno, budući bi Delta bila idealan prostor za riječku verziju parkova poput bečkoga Pratera ili ljubljanskoga Tivolija.

Danas u 21 sat u emisiji «G G Generation» poslušajte razgovor kojeg je Voljen Korić vodio s Kerry Kingom iz grupe Slayer na festivalu «Nova rock» 17. lipnja ove godine.

utorak, 18.30

Thomas Fehlmann
Honigpumpe
Kompakt, 2007



Pčele rade med, ok? U slučaju hladnijih i oskudnijih vremena one koriste svoj uskladišteni honey kao hranu.

Med je mješavina šećera i ostalih sastojaka. Večinom, fruktoza (oko 38 %) i glukoza (oko 31 %), a onda je i maltoza, sukroza i tzv. složeni ugljikohidrati. U njemu ima još i vode ali i antioksidansa, vitamina C, aminokiselina i minerala.

Med se već 2700 godina koristi kao hrana i lijek.

Med je sinonim za zdravlje.

A od ovog mjeseca med je i direktna literarno-glazbena alegorija na novi album Thomasa Fehlmanna, albuma koji se tako nekarakteristično muzikalno, nekarakteristično barem što se tiče subjektivnog klišea večine o „grubom“ njemačkom jeziku, zove Honigpumpe. Što će reći – Crpka Za Med.

No, prije svega, tko je Thomas Fehlmann? On je, prije svega, pedesetogodišnjak, što cijelu priču o ovom savršeno svježem i modernom albumu čini dodatno zanimljivom. Zbog njegovih ga godina komotno možemo smjestiti u isti folder sa legendarnim „starcima“ njemačkog progijanja/elektronike, Ralphom Hutterom, Florianom Schneiderom, pa, ići ću čak toliko daleko (doduše, samo iz Düsseldorfa u Köln) i reći Irminom Schmidtom i ostalim dedicama iz grupe Can. Iako je nešto mlađi od spomenutih (i mnogo više u doticaju s vremenom, iskreno), Fehlmann je, danas, respektabilni i skroman igrač elektronske scene a karijera mu zanimljivo krivuda već tridesetak godina.

Korijeni njegovog rada leže u 1979. kada sa Holgerom Hillerom pokreće avangardnu grupu Palais Schaumburg, s kojom se, nakon tri albuma, pozdravlja zauvijek 1984. U kasnim osamdesetim, Fehlmann producira svoju glazbu zajedno sa dvije ključne figure cjelokupne povijesti elektronske mjuze, Moritzom Von Oswaldom (poznatiji kao Maurizio, osnivač Basic Channel Recordsa) i Juanom Atkinsom (jedan od trojice detroitskih „otaca osnivača“). 1988. pokreće legendarnu Teutonic Beats etiketu, a nekoliko godina kasnije postaje i punopravni član „evergrowing pulsating“ „benda“ The Orb, u kojem je ostao i do dan danas, kao producent i ko-autor uz jednog, jedinstvenog i neponovljivog doktora Alexa Patersona.

To je već mnogo. A radio je Fehlmann i još toga. Masu. No, da se ovo ne pretvori u biografski tekst, reći ću vam samo još da se posljednjih nekoliko godina skrasio na njemačkoj etiketi Kompakt, o kojoj sam već govorio/pisao ove godine kad sam govorio/pisao o Axelu Wilneru, odnosno The Field albumu „From Here We Go Sublime“.

„Honigpumpe“ je drugi Fehlmannov LP za Kompakt i direktna posveta umjetničkoj instalaciji Josepha Beuysa iz 1977. kada je ovaj, već 21 godinu mrtav umjetnik, pionir i jedan od najvećih manipulatora u modernoj umjetnosti, pomoću male crpke doslovno razljevao med po galeriji. I stvarno, od „medenog“ omota (za kojeg je zaslužna Kompaktova stalna dizajnerica Bianca Strauch, koja mora da se fest namučila ispisati sve te riječi cijeđenjem meda po papiru), pa, što je najbitnije, same glazbe, „Honigpumpe“ je audio slika meda, slatkog i ljepljivog proizvoda pčelinjih „mednih trbuha“.

Kao i agregatno stanje meda, Fehlmannova glazba kao da ni sama nije sigurna šta je, kruta ili tekuća. U skoro pa psihodeličnom sljubljivanju, čvrsti 4/4 house-asti bas bubanj nosi prebogati ambijentalni melodiozni fluid. Plesni gruv ovdje je duboko umočen, ma šta umočen, nasaftan preko svih mjera u gust i viskozan ambijentalni svijet. I ta dva elementa guguću, pulsiraju, cvrče, plove, putuju, teku, preljevaju se, plešu, klize i umiru zajedno, od početka do kraja, u perfidnoj kombinaciji!

Najvažnije od svega je da „Honigpumpe“ djeluje kao koncept jer se ponaša doslovno – albumski, što će reći – treba mu tri skladbe da zaživi, da se razvije iz sporijeg, sramežljivijeg het trika (otvaračica „Strahlensatz“, prekrasna „Soziale Wärme“ i mračna „Atlas“) da bi tek na četvrtoj (rijeka zvuka koja se zove „Schaum“ - a zaista i je „pjena“, ko što joj naslov sugerira) procvao u nešto čvršće, gdje se za tzv. house-činelu (to je ona točno na pola između dva kika zbog koje se ova glazba obično posprdno naziva „tuc-tuc“) konačno možemo uloviti kao za slamku.

Od pete skladbe (izvrsna „Little Big Horn/Liegend“) nadalje kreću nezaustavljiva Fehlmannova majstorstva u građenju atmosfere sa toliko malo elemenata, koji, zahvaljujući studijskom zanatu kojeg je ovaj kroz godine ispekao kako treba, zvuče kao bogato orkestrirane ugodne fleke zvuka. Iako se ovdje radi o repeticiji, što nenaslušane može zbuniti, upravo u tom zalupiranom grmu leži zec, jer „Honigpumpe“ gradi i žbuka polako i sigurno kao bauštelac i tek je na kraju, kad se preko „Bienenkönigin“ i sličnih ljepota smiri u pretposljednjoj „Dusted With Powder“ i finalu „With Oil“, priča potpuna i, preko uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta, ispričana u potpunosti.

Fehlmannova glazba je prije svega ugodna, što ovaj album čini pravim laganim, ljetnim modernim chill-outom, ako hoćete.

„Ako Joseph Beuys koristi med kao simbol pozitivnog nutritivnog bitka života, ja želim to isto sa glazbom, koristiti svoj powerbook kao pumpu.“ – rekao je Fehlmann opisujući svoj najnoviji rad. Originalna Beuysova crpka sastojala se od električnog motora i nekoliko metara gumenog crijeva koji su služili za protok 150 kg meda i 100 kg margarina. Za razliku od Beuysove, Fehlmannova „pumpa za med“ ne ostavlja slatke i ljepljive mrlje koje je teško oprati i mnogo je praktičnija jer dolazi u obliku cd-a i može vam biti dobar frend ovo ljeto ako tražite savršenu glazbu koja će vam pomoći da prebrodite ljeto, ili da u njemu uživate, ovisi kakvi ste inače.

Jako dobro, a vrijeme će pokazati, nadam se, i esencijalno od čovjeka u „najboljim godinama“ koji bi i mnoge klince mogao naučiti mnogo čemu.

Najbolje stvari: Soziale Wärme, Schaum, Little Big Horn (Liegend), Bienenkönigin, T.R.N.T.T.F., Atlas 2, Dusted With Powder, With Oil

Fehlmann na netu: www.flowing.de

Ako ja budem ovako plesao sa pedeset bit ću sretan: Fehlmann@decibel, Seattle, 2006

Ako ja budem ovako plesao sa pedeset bit ću sretan, part 2:
Fehlmann i Paterson udahnjuju novi život klasiku „Little Fluffy Clouds“ na Todaysart Festivalu, 2006

Hvala na čitanju,
ek.

Dakle evo nekih najava: Večeras s početkom u 20 sati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorit će se izložba «10 godina MMC-a ususret 40 godina PALACH-a».

Sutra, 5. srpnja, će se s početkom u 20 sati u klubu Teta Roža održati službena promocija novog broja časopisa RE, gdje će se održati aukcija oglasa, pa će se pobjednički oglas naljepnicom ubaciti u časopis.
Održat će se čitanje poezije i proze iz novog broja, a nakon čitanja slijedi nastup opatijske psihodelične grupe Pavijan grivasti.

Promocija sedme knjige i CDa iz edicije Katapult pod nazivom Zelene doline ludosti mlade zagrebačke autorice Dijane Merdanović održat će se u petak 6. 7. 2007. u 20:00 sati u sea pubu Arca Fiumana Adamićev gat, 51000 Rijeka.
Razgovor s autoricom i Enverom Krivcem, urednikom pratećeg CDa, vodit će Nikola Leskovar.
Prije i nakon književne večeri posjetitelje će puštanjem glazbe zabavljati D. J. dr. Heywood Floyd.

Pa navratite!

Najzanimljivija točka Dnevnoga reda današnje 81. sjednice Gradskoga poglavarstva bavila se rafinerijom na Mlaci, a izvjestitelj je bio Ivica Plišić.
Naime, nakon što je od 2000. godine došlo do poboljšanja kakvoće zraka na Mlaci te je potpao pod drugu kategoriju, 2006. godinu je ponovno došlo do nagloga pogoršenja kvalitete zraka na Mlaci i on se ponovno sveo na treću kategoriju, odnosno na kategoriju prekomjerno onečišćenog zraka. Naime, uočena je pojava učestaloga prekoraćenja prosječnih satnih i dnevnih vrijednosti onečišćenja zraka te velikih prekoraćenja graničnih vrijednosti za vodikov sulfid i sumporov dioksid što je popračeno i pritužbama građana na neugodne mirise iz rafinerije. Sa zagađenjem se nastavilo i u prvih pet mjeseci 2007. godine stoga je Poglavarstvo odlučilo reagirati.
Dakle, Poglavarstvo se odlučilo za kratkoročno i dugoročno rješenje problema zagađenja od strane rafinerije. Kratkoročno rješenje će biti izrada sanacijskoga programa da se zrak ponovno svede na drugu kategoriju tako što bi sirovine morale biti provjerene kvalitete, kao pogonsko gorivo rafinerija na Mlaci bi trebala koristiti isključivo prirodni plin, a vršit će se kontinuirani monitoring emisija štetnih plinova. U slučaju prekoračenja dozvoljenoga zagađenja rafinerija bi trebala obustaviti rad.
U sklopu dugoročnoga plana, ako prođe na Gradskom vijeću, zatražit će se od Vlade Republike Hrvatske stalna obustava rada rafinerije na Mlaci do 2010 godine.
Neće doći do sudske tužbe protiv INA-e, jer u Poglavarstvu smatraju da je sudskim postupkom nemoguće dokazati odgovornost rafinerije za zdravstvene probleme građana.
Dogradonačelnik Đani Poropat rekao je da do zagađenja najvjerojatnije dolazi zbog zastarjele tehnologije u preradi, ali da u postrojenju za proizvodnju gotovih proizvoda nema zagađenja. Dodao je da iako je rafinerija na Mlaci simbol grada i nosioc industrije, treba voditi računa o zdravlju građana te da su kratkoročni i dugoročni plan sprečavanja zagađenja dobro rješenje.
Šime Jagičić je kazao da je stanje u rafineriji sve gore i gore unatoč nizu prijedloga o sanaciji i svim investicijama u modernizaciju pogona. Smatra da je to vrlo zabrinjavajuće te da sva ulaganja i INA-ina obećanja ne daju rezultate. Istaknuo je da su najbolji izvještaji o zagađenju sami građani koje se truje svaki dan, te su njihove pritužbe puno bolje od izvještaja o zagađenju Zavoda za javno zdravstvo. A za zagađenja je okrivio INA-u, ali i Zavod za javno zdravstvo i Gradsko poglavarstvo jer smatra da nitko od njih nije obavio svoj posao.
Gospođa Alebić-Juretić iz Zavoda za javno zdravstvo napomenula je da do zagađenja dolazi samo ako emisije štetnih plinova traju dulje od 5 sati, no da sumporovodik iako je neugodnoga mirisa, ne djeluje štetno na ljudsko fizičko zdravlje. Na to joj je replicirao Šime Jagičić koji je rekao da je loše što se 5 sati testira izdržljivost građana, a kao negativnost istaknuo je što se ne zna tko je nadležan za prekid proizvodnje u slučaju prekoraćenja zagađenja zraka.
Gradonačelnik Obersnel zamolio je članove Poglavarstva da se ne bave populističkim izjavama te da postoje institucije koje utvrđuju kada je zrak zagađen i da postoje zakoni kojih se Poglavarstvo treba pridržavati. Stoga je odbacio Jagičićevu kritiku nedjelotvornosti Poglavarstva, budući je Poglavarstvo odradilo svoju ulogu u okvirima zakona.
Dodao je da se ne zna što uzrokuje zagađenje; jesu li to zastarjela postrojenja ili sirovine s enormnom količinom sumpora, ali očito je da nešto u proizvodnom procesu dovodi do pogoršanja kakvoće zraka stoga će se navedenim mjerama pokušati zagađenju stati na kraj.

Gradonačelnik Vojko Obersnel danas je održao redovitu mjesečnu konferenciju za medije. Prvo je izrazio zadovoljstvo brojem i kvalitetom događanja što su se odvijali tijekom mjeseca lipnja. Pohvalio je organizatore i naglasio da je tim manifestacijama, koje su sezale od sportskih do muzičkih, Rijeka postala poznata kao destinacija urbanoga turizma.
Zadovoljan je što se dio događanja u sklopu Dana svetoga Vida odvijao na Korzu i otvorenim gradskim prostorima što će biti praksa za iduću godinu kako bi se oživjeli riječki gradski trgovi.
Zatim se osvrnuo na kandidaturu Rijeke za Mediteranske igre te je najavio razne posjete nacionalnim Olimpijskim odborima kako bi promovirao riječku kandidaturu.
Na novinarsko pitanje ima li Rijeka šanse dobiti Mediteranske igre u odnosu na Grke koji su za dobivanje igara spremni platiti znatnu svotu, gradonačelnik je odgovorio da ne bi podržao kandidaturu da ne smatra da nema Rijeka nema šansu te je izrazio nadu da će se odluka o domaćinstvu igara temeljiti na idejama olimpizma, a ne na finacijskim sredstvima.
Prisjeti se i aktualnih građevinskih aktivnosti. Započeli su radovi na velikom rotoru na Škurinju čime će se poboljšati prometna situacija u tome dijelu grada, a u blizini će se otvoriti i novi Merkatorov trgovački centar. Dinamika radova na bazenima izuzetno je dobra, a započelo se s radovima na kupoli koja će nositi krov bazena.
Do jeseni će se završiti radovi na centralnom objektu groblja Drenova, a garaža Autotransa se seli iz Barčićeve ulice na drugu lokaciju čime se priprema teren za početak gradnje nove garaže i poslovnoga centra.
Pozdravio je otvaranje lukobrana koji postaje prepoznatljiv kao gradska šetnica. Apelirao je na lučku upravu i carinu da se uklone barijere koje ograničavaju pristup lukobranu, ne bi li se spriječilo da građani zbog šetnje budu kažnjeni za neovlašten prelazak državne granice.
Nakon toga krenuo je na političke teme. Opravdao je svoje česte kritike ministara zbog ignorantskoga odnosa prema Rijeci, budući smatra da će te medijski popraćene kritike nešto promijeniti. Stoga je poručio Vladi da umjesto akcije Hitrorez napravi rezove među ministrima koji se oglušuju na konkretne prijedloge i projekte ponuđene od strane Grada Rijeke.
Posebice se to odnosi na ministra Kalmetu koji još uvijek nije bio niti u jednom službenom posjetu gradu i na ministra Šukera koji ne odgovara na pisma koja mu šalje gradonačelnik iako je u jednoj televizijskoj emisiji izjavio da kada bi ga se lijepo zamolilo da bi primio riječku delegaciju. Međutim od mjeseca svibnja, kada mu je upućeno posljednje pismo, niti je primio delegaciju Grada Rijeke, niti je odgovorio na njihove molbe i zahtjeve. Požalio se i na ministra Vukelića i na INA-u koji još nisu dali odgovor o tarifnom sustavu na cijenu pilna iako je prirodni plin spreman za distribuciju već u mjesecu rujnu.
Na novinarsko pitanje je li Grad dobio službeno očitovanje od uprave INA-e povodom izjava da preseljenje rafinerije s Mlake nije prioritet, gradonačelnik je odgovorio da nije, stoga će se sutra na Poglavarstvu predstaviti materijal u kojem će biti postavljeni striktni rokovi koji se tiču preseljenja rafinerije i kvalitete zraka. Naime, preseljenje bi se trebalo dogoditi do kraja 2010. godine.
Kritizirao je i državnoga tajnika Grgu Ivezića koji se ne javlja na telefonske i pisane pozive koji se tiču preuzimanja derutnih vojnih objekata u Dragi koji bi poslužili za gradnju novoga KBC-a.
Ipak pohvalio je ministricu Matulović Dropulić koja na sve zahtjeve šalje odgovor i ministra Čobankovića s kojim je Grad Rijeka imao dobra iskustva prilikom projekta Veletržnice ribom.
Osvrnuo se i na situaciju u Viktoru Lencu te je podsjetio da je još prilikom planiranja stečajnoga plana upozoravao da bi Vlada trebala pokazati razumijevanje prema kooperantima brodogradilišta koji su izrazili svoje neslaganje sa stečajnim planom. Vlada se nije osvrnula na te žalbe, a najviše štete snose upravo radnici brodogradilišta.
Na novinarsko pitanje prati li se broj turista koji posjećuju Rijeku, odgovorio je da Turistička zajednica Rijeke svake godine bilježi porast gostiju, ali da je teško utvrditi točan broj tursita, budući da mnogi gost ne noće u Rijeci. No godišnjom statističkom analizom prihoda i poreza može se utvrditi povećanje broja gostiju- kaže Obersnel.

Ministarstvo unutarnjih poslova pokrenulo je projekt koji se odnosi na suradnju hrvatske policije s mađarskom, austrijskom i francuskom u obliku rada njihovih policijskih službenika s hrvatskim, na turistički atraktivnim lokacijama i na lokacijama gdje ima najviše tih stranih turista. U Opatiji će stoga do 26. kolovoza ove godine dvojica austrijskih policajaca pomagati hrvatskim policajcima u patroli ne bi li se austrijski turisti sigurnije i komfornije osjećali na svome odmoru.
Treba napomenuti da će austrijski policajci u Opatiji patrolirati u svojim uniformama te da neće imati nikakve službe ovlasti, tj. bit će na usluzi austrijskim turistima i pomagati hrvatskim policajcima.
Pitamo se stoga čemu onda ti policajci jer se ne radi o opasnim turističkim mjestima, s visokom stopom kriminaliteta, a bogme nismo primjetili da su turisti nešto posebno preplašeni kada dođu u Opatiju da silom žele razgovarati sa "svojim policajcima kako bi se osjećali sigurnije". Možda se i varamo, no nije nam previše jasan cilj te suradnje!!!