SVID radio

utorak, 18.30

Thomas Fehlmann
Honigpumpe
Kompakt, 2007



Pčele rade med, ok? U slučaju hladnijih i oskudnijih vremena one koriste svoj uskladišteni honey kao hranu.

Med je mješavina šećera i ostalih sastojaka. Večinom, fruktoza (oko 38 %) i glukoza (oko 31 %), a onda je i maltoza, sukroza i tzv. složeni ugljikohidrati. U njemu ima još i vode ali i antioksidansa, vitamina C, aminokiselina i minerala.

Med se već 2700 godina koristi kao hrana i lijek.

Med je sinonim za zdravlje.

A od ovog mjeseca med je i direktna literarno-glazbena alegorija na novi album Thomasa Fehlmanna, albuma koji se tako nekarakteristično muzikalno, nekarakteristično barem što se tiče subjektivnog klišea večine o „grubom“ njemačkom jeziku, zove Honigpumpe. Što će reći – Crpka Za Med.

No, prije svega, tko je Thomas Fehlmann? On je, prije svega, pedesetogodišnjak, što cijelu priču o ovom savršeno svježem i modernom albumu čini dodatno zanimljivom. Zbog njegovih ga godina komotno možemo smjestiti u isti folder sa legendarnim „starcima“ njemačkog progijanja/elektronike, Ralphom Hutterom, Florianom Schneiderom, pa, ići ću čak toliko daleko (doduše, samo iz Düsseldorfa u Köln) i reći Irminom Schmidtom i ostalim dedicama iz grupe Can. Iako je nešto mlađi od spomenutih (i mnogo više u doticaju s vremenom, iskreno), Fehlmann je, danas, respektabilni i skroman igrač elektronske scene a karijera mu zanimljivo krivuda već tridesetak godina.

Korijeni njegovog rada leže u 1979. kada sa Holgerom Hillerom pokreće avangardnu grupu Palais Schaumburg, s kojom se, nakon tri albuma, pozdravlja zauvijek 1984. U kasnim osamdesetim, Fehlmann producira svoju glazbu zajedno sa dvije ključne figure cjelokupne povijesti elektronske mjuze, Moritzom Von Oswaldom (poznatiji kao Maurizio, osnivač Basic Channel Recordsa) i Juanom Atkinsom (jedan od trojice detroitskih „otaca osnivača“). 1988. pokreće legendarnu Teutonic Beats etiketu, a nekoliko godina kasnije postaje i punopravni član „evergrowing pulsating“ „benda“ The Orb, u kojem je ostao i do dan danas, kao producent i ko-autor uz jednog, jedinstvenog i neponovljivog doktora Alexa Patersona.

To je već mnogo. A radio je Fehlmann i još toga. Masu. No, da se ovo ne pretvori u biografski tekst, reći ću vam samo još da se posljednjih nekoliko godina skrasio na njemačkoj etiketi Kompakt, o kojoj sam već govorio/pisao ove godine kad sam govorio/pisao o Axelu Wilneru, odnosno The Field albumu „From Here We Go Sublime“.

„Honigpumpe“ je drugi Fehlmannov LP za Kompakt i direktna posveta umjetničkoj instalaciji Josepha Beuysa iz 1977. kada je ovaj, već 21 godinu mrtav umjetnik, pionir i jedan od najvećih manipulatora u modernoj umjetnosti, pomoću male crpke doslovno razljevao med po galeriji. I stvarno, od „medenog“ omota (za kojeg je zaslužna Kompaktova stalna dizajnerica Bianca Strauch, koja mora da se fest namučila ispisati sve te riječi cijeđenjem meda po papiru), pa, što je najbitnije, same glazbe, „Honigpumpe“ je audio slika meda, slatkog i ljepljivog proizvoda pčelinjih „mednih trbuha“.

Kao i agregatno stanje meda, Fehlmannova glazba kao da ni sama nije sigurna šta je, kruta ili tekuća. U skoro pa psihodeličnom sljubljivanju, čvrsti 4/4 house-asti bas bubanj nosi prebogati ambijentalni melodiozni fluid. Plesni gruv ovdje je duboko umočen, ma šta umočen, nasaftan preko svih mjera u gust i viskozan ambijentalni svijet. I ta dva elementa guguću, pulsiraju, cvrče, plove, putuju, teku, preljevaju se, plešu, klize i umiru zajedno, od početka do kraja, u perfidnoj kombinaciji!

Najvažnije od svega je da „Honigpumpe“ djeluje kao koncept jer se ponaša doslovno – albumski, što će reći – treba mu tri skladbe da zaživi, da se razvije iz sporijeg, sramežljivijeg het trika (otvaračica „Strahlensatz“, prekrasna „Soziale Wärme“ i mračna „Atlas“) da bi tek na četvrtoj (rijeka zvuka koja se zove „Schaum“ - a zaista i je „pjena“, ko što joj naslov sugerira) procvao u nešto čvršće, gdje se za tzv. house-činelu (to je ona točno na pola između dva kika zbog koje se ova glazba obično posprdno naziva „tuc-tuc“) konačno možemo uloviti kao za slamku.

Od pete skladbe (izvrsna „Little Big Horn/Liegend“) nadalje kreću nezaustavljiva Fehlmannova majstorstva u građenju atmosfere sa toliko malo elemenata, koji, zahvaljujući studijskom zanatu kojeg je ovaj kroz godine ispekao kako treba, zvuče kao bogato orkestrirane ugodne fleke zvuka. Iako se ovdje radi o repeticiji, što nenaslušane može zbuniti, upravo u tom zalupiranom grmu leži zec, jer „Honigpumpe“ gradi i žbuka polako i sigurno kao bauštelac i tek je na kraju, kad se preko „Bienenkönigin“ i sličnih ljepota smiri u pretposljednjoj „Dusted With Powder“ i finalu „With Oil“, priča potpuna i, preko uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta, ispričana u potpunosti.

Fehlmannova glazba je prije svega ugodna, što ovaj album čini pravim laganim, ljetnim modernim chill-outom, ako hoćete.

„Ako Joseph Beuys koristi med kao simbol pozitivnog nutritivnog bitka života, ja želim to isto sa glazbom, koristiti svoj powerbook kao pumpu.“ – rekao je Fehlmann opisujući svoj najnoviji rad. Originalna Beuysova crpka sastojala se od električnog motora i nekoliko metara gumenog crijeva koji su služili za protok 150 kg meda i 100 kg margarina. Za razliku od Beuysove, Fehlmannova „pumpa za med“ ne ostavlja slatke i ljepljive mrlje koje je teško oprati i mnogo je praktičnija jer dolazi u obliku cd-a i može vam biti dobar frend ovo ljeto ako tražite savršenu glazbu koja će vam pomoći da prebrodite ljeto, ili da u njemu uživate, ovisi kakvi ste inače.

Jako dobro, a vrijeme će pokazati, nadam se, i esencijalno od čovjeka u „najboljim godinama“ koji bi i mnoge klince mogao naučiti mnogo čemu.

Najbolje stvari: Soziale Wärme, Schaum, Little Big Horn (Liegend), Bienenkönigin, T.R.N.T.T.F., Atlas 2, Dusted With Powder, With Oil

Fehlmann na netu: www.flowing.de

Ako ja budem ovako plesao sa pedeset bit ću sretan: Fehlmann@decibel, Seattle, 2006

Ako ja budem ovako plesao sa pedeset bit ću sretan, part 2:
Fehlmann i Paterson udahnjuju novi život klasiku „Little Fluffy Clouds“ na Todaysart Festivalu, 2006

Hvala na čitanju,
ek.