SVID radio

utorak, 18.30


The White Stripes
Icky Thump
XL Recordings 2007



Razgovaraju Jack i Meg i sine im kako bi se mogli malo i, ono.
Nakon što je Jack svršio, kaže mu Meg: “Isti si ko i tata!”
A odgovara Jack: “Znam, rekla mi je mama!”

Koliko god bio passe (mada su nekad stare šale bolje od novih jer imaju blast from the past efekt), ovaj vic možda najbolje diskriminira cijelu medijsku tričariju oko familijske ili matrimonijalne ili kakve-god povezanosti između jednog od najhiperproduktivnijeg genijalca u roku danas i, po mom skromnom poimanju glazbenog svijeta, najboljeg gitariste današnjice i definitivno najlošije bubnjarice te iste današnjice.

Jack i Meg su se, dakle, vratili.

Za razliku od prošlog, pretprošlogodišnjeg, skoro pa pop albuma «Get Behind Me, Satan», ovaj novi, «Icky Thump» svakako označava povratak ovog dua svojim korijenima. Bilo je jasno, pogotovo nakon «Elephanta» (koji i danas stoji ponosno u njihovoj diskografiji) da Jack i Meg smekšavaju priču s njihovog početka, priču koja se najviše od svega naslanja na tradicionalističke američke glazbene forme, prije svega – blues. Bilo da je producirao Lorettu Lynn, glumio u Minghellinoj Studengori ili svirao sa frendovima iz supergrupe-koja-to-nije The Raconteurs, Jack White je posljednjih nekoliko godina bio poštovatelj, reciklator i trubadur dobre stare Amerike, naravno, uvijek na njemu svojstven način. No, da mu je glazba počela zvučati mekše – to je bilo vrlo lako za zapaziti.

«Icky Thump» je povratak na zvuk i slavu «De Stijl» i «White Blood Cells» albuma, što znači da su gitare opet drsko glasne, drsko visoke a iz zvučnika provaljuju salve buke (jadni vam susjedi!) kao da ih više jednostavno nije briga za pjesmice tipa «My Doorbell» ili «Seven Nation Army». Da se krivo ne skužimo – ove dvije su odlične stvari, pogotovo ova druga!

Snimljen u samo tri tjedna (samo – jer Stripesi albumi su se snimali i u puno kraće), «Icky Thump» je povratak Jackovog potpisnog overdrivea i šuta u glavu, bezobraznog i agresivnog, kao übernabrijana kombinacija garažnog bluza, Led Zeppelina, njihovih rifova i misticizma, srednji-zapad baladerije i opuštenosti koju su Whiteovi ovdje, očito, izbrusili do kraja.

Ima tu i jedna skoro pa mariachi-obrada stare Patti Smith («Conquest»), pa uskrsli Page, Plant, Bonham i Jones («Little Cream Soda», «Bone Broke» i još mac drugih), pa gajde, folk i «la-i-ja-jo-ho» singlalong refren koji kao da se kotrlja sa William Wallace bregi («Prickly Thorn, But Sweetly Worn»), pa onda «nešto» što se čini da ste već sto puta čuli, iako to slušate tek prvi put, a malo «smrdi» i na stari splitski festival («You Don’t Know What Love Is»), pa onda jedna od najfinijih balada ikad istisnutih iz Jackove glave («A Martyr For My Love For You»), te, za kraj ovog mini-inventara, meni najsimpatičnija situacija kad Jack i Meg, šatro, ulete u neku veliku kuću i kroz stvar staju sa glazbom da bi između sebe iskomentirali čega sve tu ima («Rag And Bone»). Ova zadnja i simbolizira pristup White Stripesa stvaranju. Ponosno, oni grade svoju glazbu od «odbačenih božičnih drvca» i «stranih wc školjki», odnosno, od starih i potrošenih stvari koje drugi bacaju u smeće.

Naslov albuma namjerno je krivo napisana lancashireovska fraza ecky thump što bi, u slobodnom prijevodu, došlo nešto kao - vidi vraga. I stvarno – vidi vraga! – The White Stripes opet buče i rokaju! Sve u svemu, uvjerljiv i snažan povratak najsimpatičnijeg dua na svijetu. Well –oh –well.

Najbolje stvari: Little Cream Soda, Bone Broke, Rag And Bone, Prickly Thorn (But Sweetly Worn), A Martyr For My Love For You, You Don’t Know What Love Is (You Just Do As You’re Told)

Webovlje: www.whitestripes.com, www.whitestripes.net

ek

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv zlouporabe droga, Socijaldemokratski forum žena SDP-a Primorsko – goranske županije je održao tiskovnu konferenicju.
Dragica Marač je izrazila žaljenje zbog smrti troje mladih ljudi od overdosea u posljednja dva tjedna, a razlog za to je navela slabost sustava borbe protiv ovisnosti.
Istaknula da se momentalno u Hrvatskoj ne sprovodi prevencija zlouporabe droge, budući se strategija poziva na suzbijanje droge, što je po njenom mišljenju autoritaran pristup borbe protiv ovisnosti čime se dugoročno ne rješava problem. Ovisnost je dugoročno rješiva jedino edukacijom i prevencijom, tako što bi se djecu još od vrtića konstantno upozoravalo na opsanosti što donose droga, alkohol i cigarete, dok autoritarni sustav ne donosi rezultate već samo stvara privid da se nešto radi na problemu, dok praksa pokazuje suprotno. Primjerce, uvođenjem 0,0 promila nije smanjilo broj prometnih nesreća, niti je smanjilo broj alkoholiziranih vozaća.
Stoga je zatražila što jaču suradnju između politike, struke i civilnog sektora oko programa za prevenciju, te je apelirala na roditelje neka se jave institucijama zaduženim za problem ovisnosti čim primjete razliku u ponašanju kod svog djeteta, kako bi se potencijalna ovinost sprječila još u eksperimentatorskoj fazi.
Iz istog razloga se založila za sprovođenje nenajavljenih tzv. blitz testova na drogu u srednjim školama što bi se, uz roditeljsku dozvolu, odvijali nakon vikenda i čiji rezultati ne bi bili javni, već bi bili dostupni isključivo roditeljima kako bi mogli znati ima li njihovo dijete problema s drogom.
Mauro Lackovich, podpredsjednik glavnog odbora Foruma mladih SDP Hrvatske se osvrnuo na izmjene Kaznenog zakona, koje smatra lošima, jer se njima krivično izjednačava konzument i diler. Naime, navedenim izmjenama se za posjedovanje jointa može dobiti kazna zatvora u trajanju od čak tri godine! Time se sudcima ne ostavlja prostor za blaže kažnjavanje konzumenata, tako da policija prividno vrši svoj posao, jer samo hvata konzumente koje je lakše uhititi nego dilere.
Naglasio je da je to patetičan pokušaj ove vlade i ministrice Ane Lovrin, u čiju kompetentnost sumnja zbog njezine poznate izjave da je posjedovanje jointa gore od otmice državnog službenika, da se samo na papiru stvori iluzija uspješnosti borbe protiv zlouporabe droga, dok u praksi dolazi dok tragičnih smrtnih slučajeva, a mlada osoba koja je samo eksperimentirala sa, primjerice, marihuanom, će do kraja života biti stigmatizirana kao kriminalac i završit će u zatvoru, dok će dileri slobodno hodati ulicama i prodavati drogu.
Iz navedenog razloga će SDP, u koliko dobije izbore i formira vladu, predložiti zakon u kojem se dekriminalizira posjedovanje marihuane.

utorak | 18.30

Manic Street Preachers
Send Away The Tigers
Sony 2007



Kad su 1968. pored mrtvog radijskog i televizijskog komičara i sveopće britanske broadcast legende Tonya Hancocka pronašli njegovo oproštajno pisamce, na njemu je, između ostalog, pisalo:

things just went wrong too many times.

Mnogo godina kasnije Richey Edwards, najpoetičniji eyeliner boy i najtragičnija anoreksično-alkoholičarska-i-općenito-supernesretna rock zvijezda u jednoj osobi, rekao je svojim frendovima u bendu da je to nešto najljepše što je ikad pročitao.

Mnogo godina nakon toga Manic Street Preachers, velške rock komunjare, svoj osmi album počinju stihovima…

there's no hope in the colonies
so catch yourself a lifeline
things have gone wrong too many times
so catch yourself a slow boat to china

...i duh pokojnog (da, davno sam se pomirio da Edwards ne pije cuba libre na nekom udaljenom otoku zajedno s Elvisom) Richeyja opet kruži Europom.

Lako je biti sentimentalan na ovakve citate, poveznice, sjećanja, pogotovo ako ste odrastali u devedesetima, kad je ovaj bend bio nešto najzanimljivije na sceni. Mješajući max factor, Clash, Gunse i književnost sa političkim pamfletaštvom i programatskim šokiranjima, te snimajući odlične, danas legendarne, albume, Manic Street Preachers svojim su priznanjem da je «samoubojstvo bezbolno» natjerali mnoge mlade i zbunjene da dožive svijet onakvim kakav zaista jest – sjeban do bola.

No, devedesete su odavno pasale.

Problem sa Manicsima je što su u posljednjih desetak godina postali mlaka voda. Njihova nemogućnost da se maknu od tih nekoliko samoreferirajućih točaka bila je, kroz godine, i njihova največa prednost ali i mana. Čini se da je sva svježina potrošena još davno, i kao da su im trud i muka kojom su se uspjeli othrvati mogućoj propasti nakon Edwardsovog «nestanka» (ovdje mislim na «Everything Must Go» iz 1996. koji i danas suvereno stoji kao spomenik mogućnosti da se skupi snaga nakon osobne katastrofe) isisali posljednja zrnca autentične kreativnosti zbog koje su nekad Manicsi i bili velik i bitan bend. Put nizbrdo, u biti, počeo je već negdje tamo na sredini tracklistinga «This Is My Truth Tell Me Yours» albuma. Nakon toga uslijedilo je konstantno blijeđenje davne snage koja je definitivno bila na vrhuncu sa nikad dostignutim «Holy Bible», albumom koji će ostati njihova definitivna Biblija i, kako bi rekao Winston Churchill u jednom slavnom govoru – their finest hour.

Gurnuvši sa strane «staračku» ili barem «srednje-godine» estetiku posljednjeg premekanog, prepop i preslabokrvnog albuma iz 2004., koji se tako nenamjerno ironično zvao «Lifeblood», MSP su ove 2007., čini se, našli način da se trgnu. Čini se da su prošlogodišnja dva solo albuma Jamesa Deana Bradfielda i Nickyja Wirea («The Great Western» i «I Killed The Zeitgeist»), dvojice glavnih autora u bendu, napravila dobar posao ili, ako hoćete, čiščenje. Čini se da su na iskustvu dva loša albuma, dvije dobre solo ploče, kubanskog iskustva i male pauze, Manicsi se odlučili vratiti onome što ih je proslavilo – politički osvještenom – relativno žestokom – melodioznom rocku za radio stanice na tragu «Everything Must Go» zvuka.

Iako «Send Away The Tigers» ima i dalje malo veze sa slavnom prošlošću (kolikogod to žele sugerirati fontom na naslovnici koji ruskim obrnutim slovom R evocira «Holy Bible» vremena) jer, ruku na srce, nije to ona sirova pank garaža pomiješana sa gustim stihovima koji vas mogu naučiti više o povijesti nego školski predmet koji se tako zove, dakle, bez obzira na sve to i takvo, ovaj album je najbolja stvar koju je ovaj bend mogao napraviti 2007.

Koncizan i fokusiran, pun političkih natuknica i hiperteksta, kako stihovnog tako i glazbenog, «Send Away The Tigers» zvuči zdravije nego što smo očekivali. Napisati takvu rečenicu, čak i meni, kao svojedobnom velikom fanu, čudno je, jer mislio sam da nešto tako afirmativno o ovim ljudima više nikad neću reći. Ali, eto, stalna samo mjena jest, izgleda.

Tema «Send Away The Tigers» albuma može se slobodno svesti na razračunavanje sa mladim buntovnim danima. Hidden track pravi je dokaz toga. Naime, uključivanje obrade Lennonovog post-Beatles klasika «Working Class Hero» na album, pa makar i kroz potrošenu instituciju tzv. «skrivene stvari» direktno je razračunavanje Manicsa sa svojim debi-singlom iz 1991., živahnom «Motown Junk» u kojoj je Bradfield tako punokrvno pjevao Richeyjev stih «I laughed when Lennon got shot». Odličan je to primjer za uočiti sazrijevanje jer, iako su pri svojim počecima doživljavali sebe kao poslanike koji će jednom za svagda uništiti taj prokleti rock'n'roll, normalan tijek evolucije pojedinca napravi svoje i čovjek se kad-tad mora smiriti i trezveno pogledati na svoju mladost.

Uostalom, citat (a oni su oduvijek bili slabi na citate) Wyndama Lewisa, britanskog slikara, na omotu kazuje «Kad je čovjek mlad obično je revolucionaran. Poslušajte sad o mojoj revoluciji.»

I dalje daleko od stare slave i force, no, pošteno gledajući daleko i od svih AOR pražnjenja tijekom zadnjih par albuma, «Send Away The Tigers» je definitivno najsuvisliji i najbolji MSP album u posljednjih deset godina. Sa samo deset pjesama i tridesetosam minuta trajanja, osmi album sinova velških rudara je povratnički na dovoljno uvjerljiv način. Sve u svemu, ništa spektakularno, jer kako rekoh pri početku – nisu više, nažalost, devedesete, ali lijepo je znati da još uvijek mogu zarokati.

Najbolje stvari: Sve su dobre, šta, osim singla/dueta sa Ninom Person iz Cardigansa «Your Love Alone» (na cijelom tracklistingu ponaša se kao dječji pop uljez) i glupave «I'm Just A Patsy» (u kojoj stih «Ja sam Oswald u Lee Harveyju» samo tužno podsjeća na bolju prošlost), a pogotovo od svih njih su dobre Rendition, Indian Summer, Second Great Depression, Winterlovers i Send Away The Tigers.

Uvijek ažurni što se weba tiče: www.manicstreetpreachers.com i www.manics.co.uk

Najduže ime nekog mjesta u Walesu: Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch

Pozdrav,
ek.

Prijepis razgovora koji je danas u programu Svid radija telefonski vođen s odgovornim urednikom Feral Tribunea Viktorom Ivančićem.

SVID: Glasnogovornik Vlade Ratko Maček izjavio je kako Vlada traži način da pomogne Feralu. Mislite li da je to istinska želja Vlada ili se radi o pritisku za slobodu medija?

Viktor Ivančić: Što se mene tiće, to je sve jedno. Ja ne mogu ulazit u istinske želje vlade ili ne, ali ako ima namjeru da pomogne razrješenju ove situacije neka pomogne. Ja joj dajem punu potporu u tome. Treba najprije vidjeti jesu li to prazne riječi ili iza toga stoji nešto ozbiljno i konkretno, tako da onda naknadno o tome možemo pričat.

SVID: Kako komentirate prijedlog Vlade i premijera Sanadera da se upravo sada smanji PDV sa 22 na 10 posto za tiskovine?

Viktor Ivančić: Pa to jest pozitivna mjera, ali što se tiće Feralove pozicije, dakle našeg trenutnog stanja, ona je malčice licemjerna. Zato što će opet ispast da je Feral sa svojom agonijom napravio nešto za opću stvar, ali po cijenu vlastite štete. Pošto se ta mjera neće primjenjivati retroaktivno, mi od nje nemamo nikakve koristi. Naravno, da je to pozitivno, mi već godinama upozoravamo na taj PDV koji je zaista drakonski i to prije svega je poguban prema malim izdavačima ne toliko prema medijskim korporacijama kojima samo smanjuje profit, ali malim izdavačima on jamći sigurnu smrt. Mi smo dugo na to upozoravali, očito je da se trebalo desiti nešto tako kardinalno kao što je neizlaženje Ferala da vlada tako ubrza postupak i stavi ga u hitnu proceduru. Što se trenutačne situacije Ferala tiće, na naš eventualni opstanak ili neopstanak to nema nikakva utjecaja.

SVID: Feral Tribune je odigrao vrlo važnu ulogu u demokratizaciji Hrvatske. Smatrate li da ga je baš ta «demokratska usmjerenost» koštala izlaženja? (Pritom mislimo na brojne sudske tužbe za duševne boli.)

Viktor Ivančić: Pa Feralova usmjerenost je razlog praktički svih tegoba Ferala. I tužbe za duševne boli koje se uredno presuđuju. Ja nikome ne branim da tuži, ali da baš svaka tužba bude presuđena u korist onoga koji tuži, onda to govori puno o hrvatskom pravosuđu. I ne samo to, nego i činjenica da Feral nikada u ovih 14 godina nije imao oglase, da je bio na nekoj prešućenoj crnoj listi svih kompanija. To sve je rezultat uređivačke politike ovog lista koja, ja priznajem, nema puno smisla za kompromise, ali mi ne možemo raditi drugačiju novinu. Novine su uvijek na ovaj ili onaj način odraz karaktera ljudi koji ih rade. Prema tome, pošto ne možemo mijenjati sebe, ne možemo mijenjat ni uređivačku koncepciju u smislu njene kritičnosti ili istinoljubivosti.
To je točna konstatacija da je Feralova uređivačka orjentacija razlog praktički svih tegoba Ferala, međutim u isto vrijeme ta orjentacija je razlog što je Feral preživio kroz ovo vrijeme, jer mi smo preživjeli isključivo zahvaljujući našim čitateljima koji su, ja moram reći, vrlo lojalni.
Mi svo vrijeme preživljavamo isključivo od broja novina koje prodamo, to je jedna dobra stvar u cijeloj prići. Nije nama žao što smo takvu uređivačku politiku izabrali.

SVID: Ako nije poslovna tajna, koliki je tiraž Ferala, cca?

Viktor Ivančić: Pa cca je to negdje oko 13 do 14 tisuća prodanih primjeraka, s tim da je Feral jako skup, da je primjerak Ferala 15 kuna, svi ostali tjednici su 12 kuna. Mi smo bili prisiljeni izabrat tu visoku cijenu po cijenu pada naklade od nekoliko tisuća primjeraka, naprosto zbog toga što nismo mogli drugačije zbog tog manjka prihoda od oglasa. Dakle, vrlo je skup i znamo da je to grozno i mi se zbog toga osjećamo loše, ali ta tiraža je još uvijek respektabilna. Sve računice pokazuju da bi Feral sa ovakvom nakladom uz tri do četiri strane oglasa bio rentabilan projekt.

SVID: Postoji li nekakvo istraživanje u kojim županijama se Feral najviše prodaje?

Viktor Ivančić: Mi imamo neka svoja istraživanja prema kojima se Feral prodaje podjednako u županijama, ali se prodaje puno više u urbanim sredinama nego u ruralnom dijelu zemlje. Zatim se prodaje uglavnom među obrazovanijom strukturom stanovništva i među mladim ljudima.

SVID: Razlog je vjerojatno i distribucija?

Viktor Ivančić: Pa jeste. Mi imamo problema s distribucijom dosta. Ta stvar je monopolizirana. Vi znate da su dva velika novinska izdavaća praktički vlasnici distribucijske mreže. Dakle, uvijek će raditi distribuciju na svoju korist, na korist svojih medija, a ne nekih drugih, ali to je tako.

SVID: Kakva je budućnost medija kada jedino mogu preživjeti od velikih oglašivača koji im onda ograničavaju slobodu izražavanja?

Viktor Ivančić: Ta budučnost zaista nije dobra. Naime, mediji će opstajat, ali je pitanje kakvi će biti. Dakle, ja bi rađe govorio, o možda, budučnosti novinarstva, odnosno budučnosti struke. Meni je jako žao što se hrvatsko novinarstvo tako bez otpora prepušta toj novoj vrsti lojalnosti, ja bi rekao. Tako da poprima neke sluganske konture i to naprosto nije dobro, u tom smislu, sam Feral nije bitan osim kao jedan simptom, jedan signal nekakve budućnosti koja je takva da ćemo imati jedno šareno novinarstvo koje nikoga neće dirat, koje će paziti da svojim oglašivačima ne našteti i možemo samo onda konstatirat da se taj princip diktata premjestio iz sfere politike u sferu nekakvog gospodarstva koje je i dalje ovisno o politici, tako da mi se zapravo ne sviđaju sve te tendencije.
Najgore u svemu tome je da ne postoji, ne samo organizirani prosvjed struke, da li kroz cehovsko udruženje ili kroz neke druge forme, nego ja ne vidim ni neke pojedinačne glasove koji bi mimo Ferala, onako malo radikalnije, ukazivali na taj problem. Ako promatrate hrvatske novine, one se zadnjih godina ubrzano mijenjaju. One se ubrzano mijenjaju u jedno zabavište i to naprosto nije dobro da se na takav način medijska scena uniformira, jer imat ćete na kraju tu jednu ogromnu dosadu od tog šarenila, a nečete imati tekstove, dakle nešto što je ozbiljno, eventualno pametno, a da ne govorimo kritično. To je možda najvažnija poruka ove priče. Hoće li Feral preživjeti to je na koncu sporedno ili ne najvažnije.

SVID: Nadate li se da će Feral ipak uskoro izaći?

Viktor Ivančić: Pa mi ćemo naprosto dat sve od sebe da on izađe. Mi nismo baš ljudi koji su navikli na odustajanja. Mi ćemo sigurno iscrpiti sve mogućnosti koje nam eventualno stoje na raspolaganju da ponovno pokrenemo tjednik. Ukolko to ne uspijemo znači da smo pokušali sve prije toga.

U sutrašnjoj emisiji Aktualnih 45 (10:45 sati - 98,4 MHz) ugošćujemo Vladimira Bebića, podpredsjednika Hrvatske ljevice i Petra Ciganovića, predsjednika Zelene alternative - stranke potrošaća.
Naime, nakon nedavne konferencije za novinare na kojoj je predstavljena Ljeva regionalna lista za predstojeće izbore u osmoj izbornoj jedinici, Vladimir Bebić je kritizirao nezavisne liste, među kojima i onu Petra Ciganovića da djeluju samo za vrijeme izbora, te da su njihove kampanje dobro plačene. Stoga sumnja da je njihov cilj jedino raspršiti glasove pravoj ljevici.
To je izazvalo reagiranje Ciganovića u Novom Listu u kojemu je negirao optužbe, a Bebiću je rekao da nikada nema konkretne prijedloge u Gradskom vijeću, već se njegovi nastupi svode na puko kritizerstvo, te ga je okrivio za «zagađivanje političke scene svojim cirkusantskim nastupima».
Također ćemo razgovarati s gostima o raznim drugim gradskim i državnim aktualnostima.

Još je tjedan dana do open air festivala, popularne Priredbe koja će se održati na 22. i 23. lipnja na Preluci, a ugostit će zavidan broj izvođača poput NoMeansNo, Pendulum, Zion Train i Bad Company.
Umjesto Noisije koja je iznenada otkazala svoje gostovanje zbog nepostojanja prikladnoga leta, Priredbu će svojim dolaskom počastiti Bad Company, jedan od stupova drum ‘n’ bass scene. No dobra vijest je što će Noisia nastupati 12. listopada u Stereo dvorani te će posjetioci koji na ulazu predoče kartu od Priredbe moći ući po jeftinijoj cijeni.
U okviru festivale održale su se i brojne kulturne i edukativne radionice, primjerice iz fotografije Kristijana Vučkovića, tečaj tehnike žongliranja te medijska gerila u okviru koja je polaznicima ponudila informacije o kreativnom djelovanju kroz autorske, glazbene i audio sadržaja rekla je Ana Jurčić iz organizacijskoga odbora Festivala.
Cijena ulaznica u pretprodaji iznosi 75 kuna po danu, odnosno 130 kuna za festivalsku ulaznicu, a za vrijeme Priredbe dnevna ulaznica će koštati 85 kuna, a festivalska 150 kuna. Mjesta na kojima se ulaznice mogu kupiti su: sva Eventim-ova prodajna mjesta, Surfer Rosa Music Shop te klubovi Palach i Booka.
Organizatori su u prodaju pustili oko 3 000 ulaznice te se nadaju da će posjećenost biti velika s obzirom na najjača imena hrvatske i svjetske drum ‘n’ bass, ska i punk scene.

A što više da drvimo? Tko je bio zna kako je bilo, tko nije njemu dvije! Nečega!
A mi imamo fotke. Ima ih tona i pol i objaviti ih sve značilo bi visiti na netu dobru uru u uploadu. Ne da mi se. Mislim, tj. sigurna sam da će i ovoliko biti dovoljno za prijenos dijela atmosfere.

Carmela

Marin Miočić Stošić danas je na kamenu Vox populi održao prosved protiv gašenja tjednika Feral Tribunea. Rekao je da: «...ostajemo nijemi svjedoci još jednog apsurda: gašenja najsvijetlije novinarske luči – Ferala! Oni su hrabro kontaminirali ravnodušnu Hrvatsku energijom kreativne akcije. Često su jedini imali smjelosti ići do kraja u razobličavanju perevrznog «kategoričkog imperativa» naše vladajuće nomenklature, a koji bi se mogao svesti na svetu balkansku krilaticu «jami dok možeš»!».
Naglasio je da je Feral puno više od novine, već je hrabar način disanja u ovoj ustajaloj ropotarnici besmisla i predrasuda. Dodao je da je Feral nosiva grana demokracije, nova građanska uljuđenost skrojena po zakonima neupitne individualne savjesti i odgovornosti za dinamičan proces zvan stvaranje humanijeg svijeta.
«U ozračju lažnih pozlata naše DEMONKROACIJE feralovci su uvijek stavom pravovjernih iznalazili snagu kriknuti istinom....a kukurjekanje takvog pijevca lopovi nikad nisu voljeli.» rekao je Stošić.
Posebno ga je pogodio slab odaziv raznih gradskih udruga i pojedinaca, što je komentirao riječima da je tragično što će Feral pasti, a veliki intelektualci ovog grada, čuvari vlastitih guzica, kako ih je nazvao, će na svojim dobro plaćenim pozicijama naknadno samo regirati, dok ignoriraju bilo kakvu akciju.
«Žalosno je što će takvi intelektualci odgajati mladost i time će produljivati stanje apatije.» kazao je Stošić.
Nakon toga su okupljeni, među kojima i Petar Ciganović iz Stranke potrošaća, dali riješenja problema, poput, ukidanja nogometnih klubova Dinama i Hajduka zbog njihovih ogromnih dugova ili pitanja zašto se ne ukidaju listovi Fokus i Hrvatski List koji također imaju dugovanja. Stoga će se zatražiti od vlade otpis dugova prema Feralu, jer ako je spremna otpisati nekim drugim medijima dugovanja, onda bi trebala i Feralu, budući se vlast treba ponašati jednako prema svima.
Naime, povodom blokiranja računa od strane ministarstva financija zbog neplačenog duga za PDV u iznosu od 500 tisuća kuna postoji mogućnost da se Feral Tribune ugasi zauvjek. Problem koji se javlja u ovoj situaciji jest da država oprašta dugove za PDV politički podobnim medijima poput HRT-a, dok pod maskom pravnih razloga gasi politički nepodobne medije poput Ferala, koji je, između ostalog, financijski iscrpljen od raznih politički motiviranih tužbi za duševne boli.

utorak | 18.30

Stephan Bodzin
Liebe Ist...
Herzblut, 2007.



Dosta gitara, došlo je ljeto. Ili – jebeš ljeto – zovem se Polpetto. Ili tako nekako.

Namirisao sam, uz kleine hilfe svojih prijatelja, drugi tehno (sva elektronika je u neku ruku tehno, da riješimo problem operativnih pojmova odmah na početku) superalbum ove godine.

Tehno mjuza na životu je nekih trideset ili više godina i sa sadašnjom revolucijom glazbene produkcije, softverima, a pogotovo pričom o internetu, više nije potrebno imati skupi studio – to već znaju i vögeln und kindern. Zbog svega toga, zbog velikog, uvijek-rastućeg broja ljudi uključenih u priču, prava kvaliteta je ili sve rjeđa ili sve luđa, jer malo je onih koji imaju za reći nešto novo u velikom moru koje se zove scena. Tip koji se zove Stephan Bodzin je pravi primjer individualca koji se svježinom istaknuo daleko iznad i ispred ostalih, barem što se plesnjaka tiče.

Stephan Bodzin (šezdesdeveto godište) proveo je mnoge godine iza vidljive fasade scene, producirajući glazbu za druge ljude, sve dok nije uzeo stvari u svoje ruke i pokrenuo svoju izdavačku kućicu u cvijeću, Herzblut. Rođen je u glazbenu obitelj gdje je njegov stari imao studio koji je sadržavao sve drangulije onog vremena (a i danas su to drangulije!) – Arp2600, Memory Moog, Polysix i ostale sprave koje današnji sobni maheri mlađe generacije znaju samo kao plug-in varijante. Sa sedamnaest kupuje svoj prvi Atari a uskoro se auf der grünen Wiese preselio u Bremen gdje je počeo raditi, između ostalog, i kazališnu glazbu.

Kako mu je brat Oliver bio dj, tako su njegove prve elektronske stvari odmah testirane na Tanzfläche, čime je u startu preskočio demo fazu. Upoznavši glazbenog istomišljenika, još jednog Olivera, ne Dragojevića nego Huntenmanna, upoznaje dugogodišnjeg suradnika i frenda. U zadnjih deset godina Bodzin i Huntenmann producirali su zajedno mnoga imena tipa Marc Romboy i Thomas Schumacher (Elektrochemie), te su remiksirali imena tipa Binary Finary, ali čak i Frankie Goes To Hollywood i Sinead O'Connor.

No, tek krajem 2004. dogodila se mala revolucija, eksplozija Bodzinovog talenta. U dvanaestom mjesecu te iste godine malo prije spomenuti Schumacher pitao ga je da mu producira projekt Elektrochemie, inače suradnju sa Schumacherovom curom Caitlin Devlin, kao i neke njegove solo stvari. Ono što je nastalo od tog Verhältnisa izašlo je na Get Physical i Spiel Zeug Schallplatten etiketama i pogodilo je scenu, kako kaže jedan kritičar, «poput bombe», jer ono što se u biti dogodilo bio je jedan novi i vrlo zanimljivi stil odnosno zvuk.

A taj zvuk je, da skratim kronologiju, prije svega poseban zbog Bodzinovog nepogrešivog osječaja za melodiju. Kako je uz starog koji se bavio eksperimentalnom glazbom (Alo! Stari mu se bavio eksperimentalnom glazbom u Njemačkoj šezdesetih!! Nikad nije bilo bolje vremensko-prostorne kombinacije za bavljenje takvim nečim!) odrastao uz vrlo široke poglede prema glazbi – Bodzin nije u svom radu ograničen skoro pa ničim. Ono što se danas zove «Bremenskim zvukom» ili čak «Bodzinovim zvukom» karakteriziraju prljavština, melodioznost koja se ne libi neuštimanosti i minimalizam – vor allem.

Tipično za Bodzina, a to se tako lijepo čuje na ovom mjesec i pol dana starom dugosvircu «Liebe Ist..» (koji u vinilnoj verziji dolazi u obliku trostruke ploče), je i vrlo rasplesana bas linija koja neprestano raste i nerijetko kroz kompoziciju preuzima ulogu glavne melodije. Tu su i bijeli šum, metalni udarci i glitch špičoke koje su često u vrlo bezobraznim, čitaj - proizvoljnim sinkopama. Njegove skladbice cijelo vrijeme «rastu», radi li on to pomoću dub melodija, otvaranjem release-a na basu, trance-astim vozilicama, tipičnim rave stani-kreni rješenjima u aranžmanu koje onda netipično produžuje ili skraćuje itd.

Zadnjih nekoliko godina zvuk tehna kakvog je proslavio Carola i ostali Talijani, ali i drugi Europljani, polako zamjenjuje tzv. minimal, koji je, kao i Bodzinova varijanta, dosta sporiji od žestine dosadašnjih dj setova glazbopuštalačkih superstarova, a samim tim i pitkiji, odnosno više tanzlich. Bodzinov minimal je emotivan, organski, koliko to programirana glazba može biti, programiran je nelinearno i uvijek je iznenađujuće maštovit.

Stephan Bodzin stvorio je svoj jedinstveni i prepoznatljivi zvuk elektronske glazbe, koji kombinira funkcionalnost i znoj klubova sa glazbenom emocijom. Glazba je to koja može iznenaditi fana četiri kroz četiri elektronike svojim außergewöhnlich rješenjima i zaista ju je teško svesti na jedan žanr ili podžanr.

Kupiti, posuditi, skinuti, ukrasti, snaći se – verbindlich – jer «Liebe Ist...» stvarno je, poslije The Field i njegovog «From Here We Go Sublime» za Kompakt, drugi najbolji elektronski album godine. Ko ne vjeruje - der Obstkuchen.

Najbolje stvari: Mondfahrt, Liebe Ist..., Turbine, Leuchkraft, Vendetta

Link: www.stephanbodzin.de

Das Wörterbuch/Rječnik:

Liebe Ist... – Ljubav Je...
vögeln und kindern – ptice i djeca
auf der grünen Wiese – sa zelenih livada (selo)
Tanzfläche – plesni podij
Verhältnis - veza
vor allem – prije svega
tanzlich – plesan
außergewöhnlich – neobično
verbindlich – obavezno

Tschus!
ek.

Danas je najavljena izložba «Očeva država – majčin sin» koja će se otvoriti sutra u 12 sati, a moći će se razgledati Muzeju Grada Rijeke sve do 17. kolovoza ove godine.
Radi se o tri zasebne izložbe autora Gerharda M. Dienesa, Ervina Dubrovića i Geront Kochera koje su vezane u zajedničku tematsku cjelinu, u ideološki sukob između oca tradicionaliste i sina anarhiste. Na taj način, se osim povijesnog konteksta prikazuju i psihološki uzroci koji su doveli do velikih sukoba u dvadesetom stoljeću.
Izložba Gerharda M. Dienesa «Očevi zakoni, Hans i Oto Gross, Sigmund Freud i Franz Kafka» se bave odnosom oca i sina Hansa i Ota Grossa. Prvi je bio začetnik kriminalistike, te je želio otvarati kaznionice za zločince i neprilagođene na jadranskim otocima, i time je (negativno) utjecao na pisnje Franza Kafke, dok je drugi bio učenik Sigmunda Freuda, te je psihoanalizom želio promijeniti društo, a jadranske otoke je vidio kao otoke ljubavi. Tamo je začeo nudizam, zato je okarakteriziran kao preteća hippy pokreta.
Upravo radi njihova pozivanje na jadranske otoke se cijela izložba uspjeva povezati s našim krajem.
Druga izložba autora Ervina Dubrovića «Patrijarsi i sinovi-Polić, Kamov, Grossich, Lenaz» se bavi odnosom Janka Polića Kamova s njegovim tradicionalističkim ocem Antom Polićem. Naime Kamov je bio gotovo opsjednut Cesareom Lombrosom i njegovom tezom o urođenom zločincu koji ubija zato jer ga na to naprosto tjera nagon, te je zaslužan za Kamovljevo izjednačavanje zločinca, luđaka i genija. Tako je Kamov u svojoj pripovjesti «Sloboda» iznio svoju misao kako je imao potrebu za oceubojstvom, što simbolizira sinovljev anarhizam i potrebu da se oslobodi ne samo vlastitog oca, već svih mogućih «očeva».
Treća izložba autora Geront Kochera «Hans Gross – Život za kriminologiju» će se baviti isključivo karijerom Grossa starijeg, koji je utemeljio modernu kriminologiju, a neki su ga uspoređivali sa književnim detektivom Sherlockom Holmesom, pa čak i govorili da je bolji od njega.

joker here!

kompletni back catalogue emisije BeatNocha (znači, sve glazbene (i druge) recenzije, osvrte, non-vegan recepte te ostale noćne epilepsije koje Enveru Krivcu ispadnu iz nesretne glave), barem što se 2007. godine tiče, možete čitati na jednom mjestu.

ovo je to mjesto.

što ne znači da se više ne čitamo ovdje, na oniričkom blogu.

just to let ya know.

pozdrav,
ek.

Ljevica Hrvatske i ISDF danas su predstavili Ljevu regionalnu listu. Naime, oni su 13. svibnja potpisali sporazum o zajedničkom izlasku na izbore u osmoj izbornoj jedinici. Prvo i treće mjesto će pripasti ljevici, a drugo i treće ISDF-u. Nositelj liste je Vladimir Bebić.
On je rekao da je to principijelna koalicija jer je ISDF ljevo orjentirana stranka.
Njihov savez će se baviti problemima radnika.
Također drže da su u prednosti ako dođe do personalizirane kampanje, jer imaju tri prepoznatljiva političara - Delbianca, Ninića i Bebića.
Smatraju da će u osmoj izbornoj jedinici proći samo 4 liste, SDP-ova, HDZ-ova, IDS-ova i Ljeva ragionalna lista Ljevice Hrvatske i ISDF-a.
Bebić je kritizirao pojavu mnogih, kako ih je nazvao, zagađivaća, odnosno nezavisnih lista koje se pojavljuju isključivo na izborima s dobro plačenom kampanjom, čiji je jedini cilj uzeti glasove pravoj ljevici.
Osvrnuo s i na izbor Milanovića za predsjednika SDP-a kojemu je poželio da se što prije oslobodi kontrole njegove sive eminencije Slavka Linića.
Žestoko je kritizirao i stranku HNS, koju on naziva Glembajevi s barunicom Pusić na čelu,. Naime, mišljenja je da je to jedna elitistička stranka, te da je centar, za što se HNS predstavlja, zapravo prevara.
Zatim je riječ preuzeo Luciano Delbianco koji je rekao da će Ljeva regionalna lista sigurno imati svog predstavnika u parlamentu.
Dodao je da će ISDF nastaviti suradnju s Ljevicom Hrvatske i na lokalnim izborima.
Kritizirao je istarski SDP koji je ponjegovom mišljenju zapravo ogranak IDS-a i koji zajedno po jeftinim cijenama prodaju milijune hektara zemljišta u Istri.
Stoga je naglasio da će do suradnje s istarskim SDP-om doći tek kada se oni otrgnu od IDS-a.

utorak | 18.30

Loney, Dear
Loney, Noir
Regal / Sub Pop 2007



Često se, kad se želi opisati ljudska izvrsnost ili posebnost povezana s određenim lokalitetom, upotrebljava izlizana frazopoštapalica «ima nešto u vodi». U slučaju Skandinavaca ta spika uvijek nekako mutira u «ima nešto u svom tom silnom alkoholu kojeg sišu» ili slično. Priznajem, i meni je to palo na pamet čim sam čuo «dječji» vokal Emila Svanangena, stanovnika švedskog gradića Jönköping, koji me je svojim «piskutanjem» podsjetio na još dvije slične sjevernjačke vokalne visine, Jonasa Bjerrea iz danske grupe Mew i, naravno, Jona Thora Birgissona iz islandskih Sigur Ros.

Emil Svanangen pjeva kao dijete i kad bi takvo natjecanje postojalo, sigurno bi osvojio pokal Zlatni Falsetto za 2007. Iako zvuči kao klinac (a često su mu i stihovi tako dječje neopterečeni) Svanangen je odrastao čovjek sa odraslom radnom etikom. Prvi album «The Year Of River Fontana» snimio je u podrumu jönköpinške kuće svojih staraca koristeći samo jeftini mikrofon i kompjuter, a distribuirao ga je sam, uz pomoć samo svoje net stranice i pržilice.

Usmena predaja po Krasnoj Zemlji Švedskoj napravila je svoje i Loney, Dear (ime iza kojeg se Emil krije i laže svima da je bend) uskoro su postali pravi mali skandi indie fenomen. Uslijedila su još tri samizdata, Citadel Band (2004), Sologne (2005) i Loney, Noir (2005). Ovog zadnjeg namirisali su ljudi iz legendarne Seattle izdavačke kuće Sub Pop, i evo, dvije godine kasnije četvrti album one-swede benda Loney, Dear je u svjetskoj distribuciji.

I neka je! Jer radi se o tré interesantnom autoru čije su akustične folk pop pjesme pravi biseri. Usudio bi se reći – slatki biseri – kolikogod je glazbu glupo tako opisivati jer ono što je nekom slatko drugom je ljigavo. One man's terrorist is another man's freedom fighter, i to. No, Loney, Dear nikad ne zapada u saharinozu nego autentično, s puno životnosti i energije isporučuje punokrvne pjesme koje zahvaljujući prvenstveno snazi akustičnih instrumenata (sa izuzetkom dominantnog ali vrlo razigranog sint-basa) stvaraju neopisivi, da, baš neopisivi ushit.

U kombinaciji sa Svanangenovim prepoznatljivim «predpubertetskim» vokalom i naivno-nevinim stihovima, album vrlo brzo postaje svijet za sebe – svijet u kojem ima mjesta za optimizam i zadovoljstvo, što je u današnjoj prevladavajuće tmurnoj indie-i-slično-glazbi vrlo rijetko. Čini se, kad se sluša Loney, Noir, da ne postoji problem koji je nerješiv.

Toj «uplifting» atmosferi doprinosi i glazba. Na ovom albumu sve je puno klarineta, flauta, pljeskanja dlanovima, akustičnih gitara i «ša-na-na-na» vokalizacija. Odličan primjer za to je singl I Am John, kojeg prati odličan video spot.

Loney, Dear su uživo bend. Tako Svanangena prate još i Samuel Starck, Malin Stahlberg, Ola Hultgen i David Lindvall koji u lajv varijanti još i više raspuhuju ono što u kućnom studiju Emil Svanangen ionako beskrajno zacifra i ukrasi.

Naime, Loney, Dear folk pjesmice zvuče kao da ih svira pedeset ljudi i toliko su zasićene sa brojnim slojevima pratećih vokala i svakojakih akustičnih instrumentacija da na trenutke postaju takve da baš više niti jedna nota ne bi stala. Kod nekih bi to rezultiralo kičom, no kod njega upravo taj barok čini pjesme tako srčanim, emotivnim i približava ih nečem što se slobodno može usporediti sa fiziološkom reakcijom kad pojedete previše slatkog.

Loney, Noir je pravi mali savršeni (ljetni) albumčić koji vam može bit frend za nekoliko tjedana jer se, zbog svog optimizma (ili barem lažnog osjećaja optimizma kojeg stvara) ponaša kao ona školjka priljepak. Naravno da postoji opasnost od brze potrošnje, ali to i je radost glazbe – svaki dan nešto novo.

Loney, Noir ima samo jednu falingu. Traje 34 minute. Al sve što je slatko je i kratko.

Najbolje stvari: I Am John, Saturday Waits, Hard Days 1.2.3.4., Carrying A Stone, And I Won't Cause Anything At All, I Will Call You Lover Again

Link: www.loneydear.com

Pozdrav,
ek.

U Ri info centru održana je konferencija za novinare na kojoj je predstvljena engleska verzija filma Bernardina Modrića Ritam rock plemena, za čiji prevod je zaslužan Nikola Petković. Naime, to je prvi riječki film koji je išao u redovitu hrvatsku kino distribuciju i bio je četvrti domaći film po gledanosti. «Film bi imao još veću gledanost da su sve kino dvoran imale DVD projektor.» rekao je Bernardin Modrić i pohvalio se osvojenom nagradom za najbolju kameru na festivalu u Dugom Selu koju je dobio snimatelj Robert Kalčić. Također izrazio zadovoljstvo reakcijom publike nakon što je film prikazan na festivalu rock dokumentarnog filma DORF u Vinkovcima. Ipak, najveće priznaje je stiglo se festivala U Cannesu gdje je dvije godine za redom film bio prikazivan preko plazma ekrana na hrvatskom štandu, te je strane distributere zanimalo «što tip sa WC školjkom na glavi ima za reći». To je bio povod za stvaranje engleske verzije filma, a ministarstvo kulture je to podržalo. Time se otvara mogućnost slanja dokumentarca na međunarodne filmske festivale. Prvi takav bit će TRNFEST u Ljubljani 2. kolovoza, što je posebno iz razloga što su ljubljanska i riječka rock scena bile usko povezane.
Jadranka Čubrić, tajnica riječkog HGU-a se založila za nastavak filma koji bi obradio novu Ri Rock scenu i dodala da bi trebalo napraviti monografiju posvećenu riječkom rocku.
Svi nazočni su posebno istakli podršku Grada, koji je prvi u Hrvatskoj rock umjetnike stavio u bok s kazališnim. Time je Grad, smatra Bernardin Modrić, priznao da je rock najveći kulturni proizvod Rijeke.
Ipak, Koraljko Pasarić se požalio što već niz godina razni projekti za rock knjige ne prolaze na gradskim natječajima.

Razgovor ugodni naroda nediljnoga
iliti De litteraria expeditione per ditione ad concertii Quasarri et corrigendam Arexxi, iussu et auspiciis Lena «Christina Ricci» Stojiljković et ek



Nedjelja, 9.45

ek: i?
Lena: Šta «i?», šta si ti Neno Pavinčić?
ek: svakaj... «i?», mislim – kako ti je bilo jučer u stereu?
Lena: Errrrr... bilo je... mislila sam da će bit puno više ljudi jer smo podijelili hiljadu karata, al sam se ugodno iznenadila jer sam uspjela doć do gornjeg kata.
ek: jel ti bilo vruće? jer meni je bilo vruće za krepat!
Lena: Je, al isto manje od očekivanog.
ek: ja sam u jednom trenutku mislio da ću se rastopit.
Lena: To je zato jer si ti debeli...
ek: jedva čekam da zatrudniš, nadam se ne sa mnom, pa da i ti budeš debela isto, znaš!
Lena: Blee... Ja ću ostat u gabaritima, nadam se...
ek: jako je bilo teplo, čo.
Lena: Okani se čakavskog, ne ide ti.
ek: sva sreča. ok, dobro, i?
Lena: Šta «i?», Neno?
ek: pa kakav ti je bio koncert?
Lena: Sviđalo mi se.
ek: zašto?
Lena: Dečki su ugodni oku i uhu... Naročito neki!
ek: a gospođe na početku?
Lena: Neke plesačice, jelda? Nisam ih vidjela jer sam maleeeenaaaa...
ek: ja sam išao u prvi red i kad su izašle čagerice malo su me iznenadile... ono, odjednom nauljene ženske noge i rit i cicice u facu i seks na pol metra od mene..
Lena: Ajde.
ek: ajde baš! to je bilo super! niko ne očekuje španjolsku inkviziciju, znaš.
Lena: Muško!
ek: žensko!
Lena: Komentirala sam sa Zimom da je Štok malo zelen.
ek: naduvan?
Lena: Budalo. Još malo neiskusan, al za prvi put mu je bilo super! Dobro pjeva uživo al ono, kontakt s publikom mu je bio la-la i stalno je bježo iza.
ek: to je zato jer je iza imao bocu s brinjevačom. ili komovačom.
Lena: Lažeš, to je bila voda. Al znaš šta? Zaintereasirali su me da uzmem album i da ga ful poslušam. I bend iza Štoleta je bio dobar.
ek: aha, nevio je razbio bubanj. poslije su ga ljepili sa dak tejpom do pol sedam ujutro.
Lena: I drugi su isto «razbili».
ek: meni klavijaturist liči na dalmatinca.
Lena: Opet se ponašaš. To ti je dečko od Elene iz Enica i tip je iz Rijeke.
ek: meni svi liče na dalmoše, valjda sam u prošlom životu bio dida od natali dizdar.
Lena: To bi ti htio.
ek: pa i ne baš. a šta ti je još bilo dobro?
Lena: Pjesme su im ful dobre. I druženje je bilo dobro. Druženje s dragim ljudima.
ek: aha, vibra i to.
Lena: Aha. Dobre su bile one fotke iza.
ek: a rejv?
Lena: To ti nije moja šalica čaja, znaš. Mi smo pjevali Balaševića i zahtjevali da Sorola počne opet puštat.
ek: uf! meni je arexx bio super... osim što mu je u jednom trenutku ploča počela grozno bježat, al je cijela atmosfera bila zabava – pa mu nitko nije zamjerio, osim vas jugonostalgičara. moraš bit u doticaju s modernom muzikom, muzikom koja je sad! i pustio je «french kiss».
Lena: Štagod, ne slušam te više.
ek: i?
Lena: (...)
ek: i, šta misliš, oće bit šta od tog kvazara?
Lena: Mislim da da.
ek: ja se nadam da oće.
Lena: Trebalo bi još reć da su ih ljudi volili i da su najviše volili pjesmu «Ti».
ek: šta ja?
Lena: Ne ti! Pje-smu «Ti» su volili!
ek: aha. jesu, da... meni je super bila i «laž».
Lena: Dosta sad o tome.. Ajmo radit vijesti.
ek: i?
Lena: Prestani!

Ovako je to nekako išlo. Svid je tijekom svojih emitiranja podijelio čitavu hrpicu ulaznica za Hladno pivo, no čini se da su teenageri ovoga puta imali najveći profit. Dok ste vi bili jedna od tisuću i kusur kapi u onom pivskom vrenju, dvoje teenagera koji su preko Svida imali čast družiti se s Hladnim pivom u backstageu, imali su pune ruke rukovanja s dečkima iz banda. Dečki su vedro i nasmiješeno u svoje odaje primili Doru, trinaestogodišnjakinju i Mateja četrnaestogodišnjaka. Bilo je smijeha, poklona pive...ups...vode itd.
Čak je i nama koji smo sve to promatrali došlo da se ogrebemo za koju majicu!

Poslije su se Dora i Matej pridružili uzavreloj masi na koncertu.

Tu su fotke. Klikajte i guštajte!

Carmela Žmirić


DORA & MATEJ & HLADNO PIVO



ONE PIECE PUZZLE



HLADNO PIVO

Na redovitoj konferenciji za novinare PU PGŽ izneseno je sljedeće: Nepoznati počinitelj je iz mesnice «Vendita» na riječkoj tržnici otuđio veću količinu suhomesnatih proizvoda pričinivši štetu od 9000 kuna.
Dakle ekipa se vratila.
Nakon što su izvježbali vuču kamionske prikolice do te mjere da su teže pili vodu nego što su vukli, Stina, Čavke, Njok, Jure, Pere i Buldožer su odlučili s prikolicom otići u život.
"Kažu da je najbolji provod u Rijeci. Idemo tamo?" predloži Čavke
"Ma šta ja znam?" ljeno će Njok češući se po škembi
"Ma daj njok tebi se nikada ništa ne da." ukori ga Stina i uzvikne "Nego što! Idemo!"
Tada su se opasali kožnim remenjem za prikolicu i krenuli prema Rijeci. Po putu su pili Pivu što ubija koju su kupili na obližnjem OMV-u.
Kada su ušli u Rijeku ljudi su ih u čudu gledali
"Pih i oni su mi neki alternativci kadatako ispod oka promatraju one što su drugačiji od njih. To što vučemo prikolicu nimalo nas manje ne čini ljudima." kaže Jere, a ostatak ekipe se složi s njim.
Međutim kako nisu mogli s prikolicom ući niti u jednu birtiju, kupili su si pivkane u drugstoru i parkirali se na Kontu. Tamo su se skompali s ekipom koja je nakon početne skepse ipak prihvatila njihovu privrženost kamijonskoj prikolici.
Nakon pijanke počelo se daniti pa je Njok počeo gnajviti da odu doma. Kako je bio dosadan i niti jedna nova piva ga nije mogla smiriti, ekipa je odlučila krenuti kući.
Ipak: "Gladan sam" požali se Buldožer
"I ja isto:" kaže Pere
"Bogami ne bih imao ništa protiv jednog suhomesnatog zalogaja." zaključi Čavke, te svi zajedno složno krenu u potragu za hranom.
Kada su došli do Hambija skužili su da nemaju više para, pa su odlučili provaliti u mesnicu.
Pol sata su tragali za idealnom mesnicom i onda su je našli, provalili, uzeli i smjestili se u prikolicu gdje su se najeli, prespavali, pa kako nitko nije pretražio prikolčicu i u kasno popodne punih trbuha sretni su počeli vući prikolicu kući. Povratkom su energiju obnavljali suhomesnatim proizvodima.

(osim same krađe cijela rekonstrukcija je potpuna izmišljotina i ispričavamo se svima koji se nađu uvrjeđenima)

Značajan dio današnje redovite konferencije za novinare Vojka Obersnela zauzela je priča o značaju alternativne scene u Rijeci. Pa pročitajte:
Gradonačelnik je rekao da će mjesec lipanj biti bogat najrazličitijim događanjima od Riječkih ljetnih noći, Priredbe, Hartere i Ljeta na gradini te se time na najbolji način dokazuje da se od Rijeke stvara grad u kojem će za svakoga biti mjesta. Posebna pažnja se pridaje alternativnoj i nezavisnoj sceni.
Naime «Rijeka je zbog svoje tradicionalne otvorenosti uvijek bila mjesto koje je obilovalo aktivnošću nezavisne scene. Međutim u godinama tranzicije trebalo je vremena da se svi elementi grada prilagode novom sustavu, stoga se više pažnje pridavalo institucionalnoj kulturi. No, kako su se institucije stabilizirale i kako je rastao proračun došlo je do većih ulaganja u nezavisnu scenu, tim više što se ona savršeno uklapa u viziju razvoja grada prema urbanom turizmu.» rekao je Obersnel.
Naglasio je da kao što je Rijeka prepoznatljiva po instuticionalnoj kulturi tako mora biti poznata i po nezavisnoj i alternativnoj sceni i to je razlog što je Grad u posljednjih mjesec - dva finacijski podržao niz alternativnih kulturnih događanja, od muzičkih i likovnih događanja do tjedna suvremenog plesa. Također je izrazio zadovoljstvo što Rijeka svojim godišnjim nagradama vrednuje pojedince koji su svoje uspjehe ostvarili u alternativnoj kulturi, poput Leta 3 ove godine i Damira Urbana prošle godine.

Danas oko 16:00 sati na našem radiju gostovat će pjevač grupe Hladno Pivo - Mile Kekin.
Pa ako ste fanovi i slično poslušajte što će Mile reći.