SVID radio

četvrtak | 18.30

Dvijetisućeisedma!



Introdakšn (slobodno preskočiti)

Daklem, sestre i braćo, vi koji ste svračali na ove stranice dovoljno često da se smatrate čestim svračaocima, vi koji se niste živcirali oko rečenica objavljenih ovdje i svi vi koji ste ponekad možda i uživali čitajući ovo ili slušajući majku BeatNochu na određenom radiju, došlo je vrijeme za konačnu listu dobrota i gluposti.

Bila je ovo godina velika za Kraljevski Puding jer je on u njoj rođen. Ne toliko slavljenička za BeatNochu jer ona, in and out, postoji već dvije-tri godine. Bila je i ekstremno dobra i ekstremno loša (i sve stacije između) za vašeg relativno omiljenog recenzenta, godina u kojoj je taj kvabud doživio sve emocije poznate zapadnom čovjeku. Znam da vas to uopće ne zanima ali pamtit ću je, između još milion drugih stvari koje mi sad padaju na pamet, po svim vrstama bola i ushita, dnu i vrhu, otkrićem ko su pravi frendovi kad zagusti i ko su pravi frendovi kad, dapaće, uopće nije gusto, po jednom posh weddingu, nadrealnom sprovodu, zajebanom prekidu, ništa manje zajebanom oporavku, saznanjem da mogu pisati tjedno, završetku knjige stripova, pictionaryju, filmskim i Northern Exposure maratonima i vatri. Toliko mnogo ovog zadnjeg da bi bilo previše i nekolicini.

Bila je to i godina velikih audio i video radosti, prisjećanja na zaboravljene omiljene bendove, izvođače, filmove i what not, te otkrivanja mnogih lokalnih, nacionalnih i svjetskih nota novih datuma. Ma, divota jedna alternativna! O nekima od tih sam vam pisao ovdje a o nekima jednostavno nisam stigao. Tako vam cijelu godinu nisam prozborio ni jednu riječ o Klaxonsima, Battlesima, Panda Bearu, New Pornographersima, Two Gallants, Simian Mobile Discu, milion drugih i trećih, nekim odličnim reizdanjima, nekim hr-albumima, masi filmova, koncerata, ono, popis je dug. Što znači – liste nikad nisu konačne kao što nije ni ova koja slijedi (mada sam rekao na početku da je). Jer gdje je na ovom popisu krasan album PJ Harvey, gdje su odlične retro žestice White Stripesa, pop pjesmuljci Arctic Monkeysa ili, na kraju krajeva, gdje je Björk i njena „Volta“? O tome nisam rekao ni jednu čak ni kad je izašla! Shame on me.

Bez obzira na propuste i nestizanje, vaše omiljeno sralo jedno obično zavirilo je duboko u svoje srce i sastavilo je popis, ipak, kolikogod je on subjektivan, nepotpun, ide vam na živce ful i kolikogod su takve liste, per se, gubljenje vremena u blagadanskim izmaglicama. Zato vam neću nabrajati koji youtube trenutak je bio najluđi, na kojem koncertu smo se najviše iščašili, koja cura me najljepše pogledala na korzu, koji glazbeni novinar ili novinarka me najviše iživcirao-la, koliko točno je prodano albuma od The Clientele ili koja je najbolja istarska b-strana singla i slične minucioznosti. Just the facts, maam.

Ajde više, jebote!

Ok, there goes.

Albumi godine

10. The Good, The Bad And The Queen – The Good, The Bad And The Queen
(Virgin, 2007)

Kratki, slatki, potpuno zaokružen, sa najdosljednijom atmosferom na svijetu, spor, tih i fantastičan albumčić Damona Albarna koji je ovu solo ploču vješto zamaskirao u album prvijenac supergrupe. Tony Allen, Simon Tong i Paul Simonon nisu ovdje samo all stars paravan, već i pravi mali vrijedni graditelji atmosfera maglovitog, sjebanog ali vječno simpatičnog Londona. Razglednica s Temze. Zalutali kitovi. Produkcijske fore. Zagrijavanje za pisanje opere na kineskom. Pjesme. Ma sve živo.

Ključni trenutak – masni outro iz „Herculean“.

09. The Grinderman – The Grinderman
(Mute, 2007)

Veli Nick Cave jedan dan frendu Ellisu – ej, čupavi, ajmo imat novi bend, ono, samo nas par iz Bad Seedsa, malo ćemo rokat, ono, see what happens. I Ellis kaže da. I dobro da je rekao „da“ jer smo dobili odličan izlet iz Bad Seedsa u dobrog starog žestokog Cavea a da čovjek nije ni najmanje mijenjao svoju estetiku. Podmazan, kao i uvijek, stihovima od kojih bole pluća i distorzijama od kojih se lice smješka, Cave nam je ove godine poklonio dašak svježine, žestine i humora u inače neprekinutom nizu genijalnosti.

Ključni trenutak – stišavanje pa onda klak-po-pedali i eksplozija refren-supernove u „No Pussy Blues“.

08. The Field – From Here We Go Sublime
(Kompakt, 2007)

Ove godine saznali smo za Axela Wilnera i njegovu minimalističku verziju nečeg što se samo uvjetno može nazvati house glazbom. Sa jednim ili dva loopa ili sempla ovaj tip izgradio je katedralne konstrukcije od po pet-šest minuta a da one ni u jednom trenutku nisu zapale u krize ili dosadu. Mala škola aranžiranja. Mala škola strpljenja pa nagrađivanja. Nježne i suptilne progresije. Pitka i tekuća inačica plesnjaka, neodoljiva i prozračna na svojoj površini isto koliko zanatska i inteligentna u svojoj srži. Jednostavnost na djelu.

Ključni trenutak – kad se na kraju „A Paw In My Face“ otkrije sempl Lionela Richieja iz pjesme „Hello“, kao, do sad smo plesali a sad se možemo za kraj i nasmijat. Genijalno.

07. Caribou – Andorra
(City Slang, 2007)

„Kada se tog jutra kanadski doktor matematike Daniel Snaith probudio u svom krevetu, shvatio je da se pretvorio u Briana Wilsona. Odmah je sjeo za svoj kompjuter i snimio je album preciznih rekonstrukcija starinskih pop ozračja, prepun snenih i šećerastih refrena, prštavo visokih činela, kaleidoskopske produkcije, pretjerivanja u instrumentalističkoj kvantiteti i škrtosti u vokalnim kompliciranjima. Rezultat je album kakvog već dugo nismo čuli, album koji tako svježe, a u biti tako „normalno“ spaja elektroniku koja onda to više nije i pop glazbu koja onda to definitivno više nije!“

(Franz Kafka, Preobražaj)

Ključni trenutak – kad se „Melody Day“ minutu prije pravog kraja, odmah nakon lažnog kraja, vrati bubnjarskim prolomom oblaka natrag u refren po posljednji put.

06. M.I.A. – Kala
(Interscope, 2007)

Maya Arulpragasam i njezin album nazvan po majci Kali! Što reći? Melodije posemplane sa kojekakvih opskurnih bollywoodskih soundtrackova, puhači i gudači, didžeridu koji dinsta ljutu australsku kapulu, djeca koja pjevaju i repaju, kokoši, pos kase, sintevi koji bole i tako u ultrazabavni nedogled. Ponekad teško ali uvijek inspirativno. I da, da se ne zaboravi, deset tisuća bolja obrada „Where Is My Mind?“ od one šta su je Placebo nekad snimili. World music koji je u doticaju s vremenom u kojem živimo. R'n'b za ekipu. Culture clash miš-maš!

Ključni trenutak – zar treba reći, refren u „Paper Planes“ – all i wanna do is BANG! BANG! BANG! and a REPETIR! ČING! and take your money! Uf!

05. Thomas Fehlmann – Honigpumpe
(Kompakt, 2007)

Drugi Fehlmannov album za Kompakt i direktna posveta umjetničkoj instalaciji Josepha Beuysa iz 1977. kada je ovaj pionir i jedan od najvećih manipulatora u modernoj umjetnosti pomoću male crpke doslovno razljevao med po galeriji. I stvarno, od „medenog“ omota pa, što je najbitnije, same glazbe, „Honigpumpe“ je audio slika meda, slatkog i ljepljivog proizvoda pčelinjih „mednih trbuha“. Kao i agregatno stanje meda, ova glazba ni sama nije sigurna šta je, kruta ili tekuća. Gugutanje, pulsiranje, cvrčanje, plovljenje, putovanje, tijek, preljevanje, klizanje i umiranje u savršenoj kombinaciji!

Ključni trenutak – kad u „Little Big Horn (Liegend)“ pred kraj stvari onaj tihi jamming postane glavna melodija a mi djeca kažemo – aaaa, vidi pa ovo je u biti cijelo vrijeme sviralo ispod!

04. Robert Plant & Alison Krauss – Raising The Sand
(Rounder, 2007)

Kemija između ove mlade žene i ovog starog simpatičnog jarca je sirova energija koja ovaj album obrada pretvara u mračnu i jednostavno prekrasnu kolekciju svojevrsnih standarda koju vam, čak i ako ste inače udaljeni od ovakve glazbe, nije bed slušati. Naravno da je Plantova karizma velika kao planina i kao takva je neizbježna činjenica koja drži ovaj album, no nije samo Plant isključivo ovdje bitan. U tandemu, u promjenama uloga (sad ja tebi pjevam bekove, sad ti meni, a sad pjevamo skupa), u interakciji a pogotovo u savršeno odabranom tracklistingu, kao i odličnoj, na trenutke čistoj a na trenutke Waitsovskoj glazbenoj pozadini leži tajna neodoljive privlačnosti ovog bisera koji čas sjaji suncem ruralne idile a čas isijava mrak gradske žgadije. Najslušljiviji a i najbolji post-Zepp Plant do sad.

Ključni trenutak – Please Read The Letter, od početka do kraja.

03. Justice - †
(Ed Banger, 2007)

Kakav je to ugodni šok bio! Prije nego je album došao prvi put do polovice bilo je jasno da je "Križ" jebeno remek djelo, instant ljubav se rodila i svaki neugodni režeći sint, ritam koji više podsjeća na grubo žbukanje nego na elektro i svaka (daftpankovska ili ne) kombinacija ružnoće i ljepote, plesa ili bježanja u sklonište, akordacije a la Handel i disko kugle bila je pobjedonosna! Redefiniranje „french toucha“. Svježe ideje. Neosporiva energija. Ajmo svi ruke u zrak! Violine i kragne iz sedamdesetih. Whitesnake, pa Iron Maiden i Judas Priest ubačeni u francuski kučni mikser koji se pokvario pa sad bljuje krv po kuhinji. Mock christianity. Napisao sam onda, u originalnoj recenziji – „skinuti, kupiti, nabaviti, slušati, plesati, darovati frendu... obavezno!“ i to mislim i dalje.

Ključni trenutak – prvi beat-šamar nakon pompoznog intra u uvodnoj „Genesis“ i odmah znate na čemu ste. Ili možda onaj kad se „Let There Be Light“ prelije, minutu i 22 sekunde prije kraja, iz baroknog bombardiranja Pariza u temu iz najljubavnijeg filma o ljubavi. Ili „D.A.N.C.E.“ cijela, možda? Ili centrifugirani funk u „New Jack“? Jasno vam je sve.

02. Radiohead – In Rainbows
(W.a.s.t.e. Products, 2007)

Ne samo da su punili novine, rušili internet stranice, dizali male (ili velike) revolucije u diskografskoj industriji, napravili spot (!) u kojem im se svima vide face (!!), već su i snimili ako ne najbolji onda najkoncizniji album u posljednjih deset godina. Na „In Rainbows“ albumu srhomat je stalno na deset i cijelo vrijeme tu je dobar stari Rh-filing kad ruke idu u zrak na ključnim spojevima Thomovog superfalsetta i određenih nadprirodnih akorada i želja za kemijskom reakcijom prilikom koje rastu krila za bježanje iz grada problema je neopisivo jaka i svi osjećaji koji vas gnjave su odjednom u očima ali smiješak titra ispod i drago vam je da ste, unatoč svim okružujućim govnima, živi! Ni kad je izašao nisam imao dovoljno riječi za opisati koliko je ustvari zaista dobar (mada je recenzija bila poduža) pa nemam ni sad.

Ključni trenutak – klavir i činele pred kraj „All I Need“.

01. LCD Soundsystem – Sound Of Silver
(DFA, 2007)

sound of silver talk to me
makes you want to feel like a teenager
until you remember the feelings of
a real life emotion of teenager
then you think again

James Murphy, James Murphy, na mom srcu spava, neka spava, neka spava, otpala mu glava, ili u prijevodu s mog internog pjesničkog debilizma – ovaj bucmasti bubnjar, dj, pjevač i producent, u biti jedan obični genijalac u „Can-Future Days“ t-shirtu, ovim je, prvim „pravim“, „albumskim“ albumom LCD Soundsystema uspio, kao, šlampavo, a ustvari vrlo perfidno uloviti duh vremena. A ulovio ga je u disko kuglu, svjetlucavi mirrorball, i to spajajući punk stav, krautrock vožnju, bowiejevske melodije, mrdanje guzice na podiju kakvog šminka-tutti disko kluba i mrdanje guzice u nekoj mračnoj rupi gdje djeca pogaju. I kakav je taj duh vremena? Pa da stvar bude najironičnija – vrlo pop. Kad sam pisao prvi put o ovom albumu naznačio sam da služi isključivo zabavi. Sad kad je stvar malo odležala, a imala je kad, potpuno mi je jasno da je „Sound Of Silver“ remek djelo, od prve do zadnje pjesme (jer to i jesu pjesme), jedna od rijetkih ploča ove godine koja nije samo uhvatila duh vremena već se s njim namazala po kosi i pa faci i po cijelom tijelu. Da, ona je i dalje savršena „party ploča“, ali kopanje po mnogim njenim slojevima donosi mnogo toga nagrađujućeg, omamljujućeg i jednostavno – dobrog. Ne dobrog. Savršenog.

Ključni trenutak – vidi singl godine.

Ostale idiotarije (isto tako slobodno preskočiti)

Singl godine

LCD Soundsystem – Someone Great
(DFA; 2007)

Hrvatski album godine

PipsChips&Videoclips – Pjesme Za Gladijatore
(Menart, 2007)

Riječki album godine

Quasarr – Quasarr
(Menart, 2007)

Najveće razočaranje godine (a da sadrži dvije stvari koje su, ruku na srce, apsolutno genijalne)

The Chemical Brothers – We Are The Night
(Astralwerks, 2007)

Te dvije stvari su "Saturate" i "Pills Won't Help You This Time", btw.

Najveći „Pa koji vam je kurac!? Šta niko osim mene ne kuži da je ovo totalno bezveze?!" godine

Arcade Fire – Neon Bible
(Merge, 2007)

Najveći hrvatski „Pa koji vam je kurac!? Šta niko osim mene ne kuži da je ovo totalno bezveze?!" godine

The Chweger – The Chweger
(baš me briga ko je ovo izdo, 2007)

Najbolji filmovi godine

05. Casino Royale
(r: Martin Campbell, 2006)

Kao neko ko je vrlo slab na Bond franšizu, u ovome sam potpuno uživao! Daniel Craig, vi ste naš novi heroj! Ko su oni drugi glumci koji su igrali Bonda? Ne sjećam se.

04. Half Nelson
(r: Ryan Fleck, 2006)

Ryan Gosling kao profesor u srednjoj školi koji ne zna jel bi bio genijalni učitelj i mentor ili bi zapalio još jednu lulicu cracka na velikom odmoru. Drama jedan kroz jedan!

03. Little Miss Sunshine
(r: Jonathan Dayton & Valerie Faris, 2006)

Feel good hit of the summer! Prosječna američka obitelj i jedan stari volkswagenov kombi s pokvarenom trubom. Mmm...

02. Ratatouille
(r: Brad Bird, 2007)

Remy bi htio biti kuhar. Ali on je štakor!!! Pa šta onda? Gdje je želja jaka... Ge-ni-jal-no!

01. Das Leben Der Anderen
(r: Florian Henckel von Donnersmarck, 2006)

Pravi pravcati film. Baš onakav kakve su ih nekad radili.

Prodavač: Želite da vam zamotam poklon?
Wiesler: Ne. To je za mene.

Močno.

Film godine koji me je natjerao da skočim s kauča od smijeha i grlim televizor

Tenacious D In The Pick Of Destiny
(r: Liam Lynch, 2006)

"I did not mean to blow your mind but that shit happens to me all the time!"

Filmski Razočar! Razočar! godine

Sunshine
(r: Danny Boyle, 2007)

A dan je tako lijepo počeo...

Filmsko jedvačekanje za 2008

Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull, Star Trek 11, James Bond 22 i, naravno, Dark Knight.

"Evenin', commisioner..."

Jel i vama bilo dobro ko i meni?

Novogodišnje čestitke i pozdrav,
ek.

Djelatnici radija su se odlučili za sljedeće:

Marin:
Orange Goblin - Healing through fire


Voljen (Voglio Sroglio): High On Fire "Death Is This Communion" i Down: "Down III: Over The Under"

Lena:
misli da berba nije bila, unatoč najavama, tako dobra, a u nedostatku zrelijeg grožđa, odlučila se za sljedeće: TBF - Galerija Tutnplok (domaćice).

Ema:
VA/ Tribute to Neil Young

ek:
LCD Soundsystem: Sound Of Silver
(pojašnjenja - coming soon @ yr fav blog)

Petar:
White stripes - Icky thump

Matej:
Kings of Leon - Because of the times

četvrtak | 18.30

Rufus Wainwright
Rufus Does Judy At Carnegie Hall (2cd)
Geffen, 2007



&

Rufus Wainwright
Rufus! Rufus! Rufus! Does Judy! Judy! Judy!
Live at the London Palladium (dvd)
Geffen, 2007



Judy Garland! Pa ko ne zna za Dorothy Gale i njen simpatično-preplašeni technicolor san (ili on to nije?) o Ozu? Ne, nisam mislio na "onaj zatvor". Ko ne zna za Frances Ethel Gumm, rođenu davne 1922., zvijezdu na desetke mjuzikala i filmova, isporučiteljicu nekih od najvječnijih melodija ikad (uključujući, naravno, himnu romantičarskog eskapizma i odu nepraktičnom ali tako neophodnom sanjarenju, Arlen-Harburgov klasik o "zemlji preko duge"), Lizinu mater, Miss Showbusiness (u poslu od kad je ovolika bila), navučenu na šarene pilule-za-lilule već kao dijete? Ne samo da je Garlandova jedna od najpoznatijih američkih ikona već nećete pogriješiti ako je proglasite jednom od onih osoba koje su se za svog života potpisale na svijet.

Do 1950-tih Judy je već bila hodajuća legenda odavno načeta najraznovrsnijim ovisnostima koje su počele tabletama za lakše podnošenje frenetičnog ritma rada u hollywoodskim studijima kad je bila klinka a nastavile su se alkoholizmom kad je dobila osobnu. Nesretnoj tragičarki je 1959. dijagnosticiran akutni hepatitis zbog kojeg joj je doktor rekao da više nikad neće pjevati, no Judy se uspješno oporavila i vratila se ne samo pjevanju već i glumi u filmovima i na televiziji. Vrhunac povratka otpisane Judy bio je njen legendarni nastup u Carnegie Hallu, 23. travnja 1961. Datum je to koji u povijesti američke zabave stoji upisan zlatnim slovima.

Mnogi kritičari i kroničari moderne zabavne glazbe nazvali su taj nastup «najveća noć u povijesti show-biznisa». Bio je to povratak s velikim P, trijumfalni i raskošni «fuck you, i'm still here» koncert u jednoj od najpoznatijih svjetskih dvorana i dupli album koji je uslijedio bio je prodavan ko blesav, doslovno, ostajući na Billboardovoj ljestvici albuma 73 tjedna, uključujući 13 tjedana na samom vrhu. Ne treba ni reći da je dosegao zlatnu nakladu a te je godine pobrao četiri Grammyja, za album godine, najbolju žensku izvedbu, naravno, najbolju snimku i najbolji omot (danas prepoznatljiv narančasti dizajn sa crnim outlajnom Judyne face). Do današnjeg dana ovaj album nije bio nenabavljiv, odnosno, kako se to na lijepom engleskom kaže – out of print.

Možda je nama (pogotovo nama, djeci ironije i sarkazma, pravim malim modernim bezobraznim ikonoklastima) u 2007. teško doživjeti veličinu Judynog newyorkškog koncerta iz 1961. i cijelu njegovu slavu o kojoj se i danas priča sa respektom i iz ekonomskog ali i umjetničkog aspekta, no, bez obzira na prevelik odmak i vrijeme koje je prošlo, neke brojke i neka svjedočanstva su neporeciva.

Nakon nekoliko godina, i nakon vrlo neuspješnog pokušaja instaliranja The Judy Garland Showa na CBS-u, koji je nakon nepune godine dana propao gore nego "Večeras s Joškom Lokasom" (ili kako se već zvao taj tv-njok), i nakon još nekoliko filmskih pojavljivanja, te katastrofalnih gigova (efekti dugogodišnje špice od tableta i cuge počeli su se vidjeti na australskim nastupima 1964. kada je Judy, evidentno razbijena, pozaboravljala skoro sve riječi pjesmama, pa je, npr., nastup u Melbournu završio nakon 20 minuta), Judy Garland smirila se konačno 22. srpnja 1969. kad ju je njen posljednji muž Mickey Deans pronašao mrtvu u kupaonici. Mrtvozornik je ustanovio da je uzrok smrti overdoziranje barbituratima.

Kad je umrla, Judy Garland imala je samo 47 godina.

Ok, a sad na ono što čini ovo božićno izdanje BeatNoche/Pudinga božićnim, a to je Wainwrightova suluda ali zabavna posveta tom specifičnom događaju iz glazbene povijesti.

Dobro je poznato da ovaj kanadski sin nema mnogo interesa za suvremenu glazbu. Njegovi albumi, od prvog pa do ovogodišnjeg (o kojem ste kraljevskopudingaški tekst mogli čitati 23. svibnja ove godine) uvijek su bili istraživanje songwriterske ili mjuziklovske strane glazbe. Stoga, ovaj odabir Judy Garland i njenog najpoznatijeg javnog nastupa za tribute uopće ne čudi, dapače, tako jako paše dosadašnjoj karijeri ovog velikog glasa.

Tamo gdje je Judy šarmirala nevinošću, unatoč poodmaklom alkoholizmu i znakovima trošenja, Rufus Wainwright radi to isto svojom vlastitom verzijom šarma, neobičnom ali moćnom kombinacijom homoseksualnih kerefeka (to mislim s najvećim mogućim odmakom od homofobije; Rufus neprestano ponašanjem, načinom govora i konkretnim izjavama potvrđuje već odavno izlizane klišeje o gay narodu, ali ja mu to ne mogu zamjeriti ni da hoću) i glasa, toliko snažnog, uvjerljivog i emotivnog da ga možete proglasiti samo ili iritantnim ili božanstvenim. Njegova posveta ovom općem mjestu američke kulture je javni istup, iskazivanje stava, afekcije, poštovanja, simpatičan fanovski čin obožavanja koji Rufusa, zajedno sa ekscesima, poznatim ljubavnicima i navlačenjem na crystal-meth, ionako stavlja u isti folder velikih interpreta sa turbulentnim privatnim životom.

Ovaj Rufusov koncert doslovna je, pjesma-po-pjesmu, kopija originalnog Judynog. I ne samo da ga možete slušati na ovom dvostrukom albumu, već ga možete i gledati na dvd izdanju koje ovom nastupu tek radi pravu uslugu. Od celebrityspotting uvoda gdje vidimo slavne goste Rufusove reprize u londonskom Palladiumu (gdje je dvd i snimljen), Iana «Gandalf» McKellena, Neil «Pet Shop Boy» Tennanta i Jeremyja «Übercool» Ironsa, preko izvanredne izvedbe prilično dugog tracklistinga do slavnih on stage gostiju, mame McGarrigle i sestre Wainwright, te jedne od Judynih kćeri, Lorne Luft, ovaj koncert je proslava ne samo Judy već definitivno Rufusa i njegovog showmanskog veleposlanstva.

Bila Judy Garland homoseksualna ikona ili ne, i bio Rufus samo jedan obični razmaženi genijalac ili ne, ovaj oldschool tribute je prekrasno producirana ekstravagancija i to joj je teško uskratiti, voljeli vi stare «hitove» Ire Gerschwina, Rodgersa i Harta, Irving Berlina, Georgea Gerschwina, Johnnyja Mercera i Noela Cowarda, da imenujem samo najpoznatije autore od ovih 26 pjesama. Ovdje je svaka nota na svom mjestu, sve je odrađeno kako treba i jedino je Rufusova iskrenost u pristupu ovom materijalu, uz, naravno neprikosnoveni orkestar pod vodstvom Stephena Oremusa, ključ uspješnosti ovih koncerata (uz originalnu izvedbu ovaj show repriziran je još 5 puta, od toga 4 puta izvan Carnegieja, u spomenutom londonskom Palladiumu, pariškoj Olympiji i Hollywood Bowlu u L.A.-ju) i funkcioniranja ove live ploče i pripadajućeg koncertnog filma.

Svi koji inače uživaju u, za ovaj današnji pop, a ako ne pop onda ironični svijet, neobičnoj pojavi Rufusa Wainwrighta koji sa velikom lakoćom starinske i arhaične glazbene forme ponovo pretvara u legitimni folklor današnjice, uživat će i u ovoj, ponavljam, suludoj ali vrlo nadahnutoj posveti Judy Garland. Svakako – fanovima (i nje i njega; ionako se ova dva skupa preklapaju) obavezno slušanje, a ostalima – ne baš dobar početak za doživljavanje ovog Kanađanina, ali vrlo zabavan, svejedno.

Ili, kao što sam htio negdje u ovom tekstu reći – prava božićna mjuza, barem po mom, crnobijelom-hollywoodskom-frank capra-let it snow, let it snow, let it snow-poimanju ovog blagdana.

Najbolji trenuci: Zing!Went The Strings Of My Heart, After You're Gone (sa Lornom Luft), Just You, Just Me, prekrasna verzija klasika Stormy Weather (koju pjeva Martha Wainwright), How Long Has This Been Going On?, Over The Rainbow (naravno) i Chicago

Please welcome my dear sister: Martha i Olujno Vrijeme

Negdje preko duge: ...nebesa su plava.

It doesn't get much queerer than that: Puttin' On The Ritz.

Slijedeći put na vegan-non-friendly štandu: Najbolji albumi 2007. i ostali rezimei. It's been a firey year, alright!

Sve najbolje želi vam:
ek.

Kako se i božić i nova godina preklapaju s terminom emisije, dolučeno je da treća epizoda pankerskih trideset sa Sex Pistolsima i The Clashom u glavnim ulogama bude emitirana u utorak 8. siječnja 2008. godine u 20 sati.

Do tada uživajte u sljedećem:

The Clash


Sex Pistols


The Damned

Na današnjem obilasku Slovenije od Rupe do Kozine prve impresije početka provođenja Schengenskog režima prelaska granice su sljedeće: s kartonima koje dobijete ako se odlučite za odlazak preko granice s osobnom kartom možete koristiti samo u Sloveniji, Italiji i Mađarskoj. ako, primjerice iz Slovenije završite u Austriji i nemate putovnicu karton vam neće pomoći i tretirat će vas kao ilegalnog imigranta. Gužve na granici nema, a prema riječima komandira Mejne postaje Jelšane, Zlatana Kovačeviča slovenska policija i carina ne očekuju povećanje prometa i ostat će ista kontrola kao do sada. Ipak, Vlado Haramija, pomočnik načelnika granične policije na prijelazu rupa nam je rekao da osobe koje rade u Italiji, Sloveniji ili Mađarskoj i čija je priroda posla takva da im je moguć odlazak u druge zemlje Europske Unije u kojima kartončići ne vrijede, neće biti pušteni preko granice s osobnom kartom.
Slično se dogodilo jednom mladiću iz Rijeke kojeg smo sreli na sada pustoj i zatvorenoj carini Kozina, odnosno Krvavi potok. On radi na jugu Italije i nije mu bio dozvoljen prelezak Hrvatske granice s osobnom kartom, već se morao vratiti u Rijeku po putovnicu.
Dakle, iako je s kartonima moguće putovati preko granice preporuča se putovnica.
Haramija je rekao da će se na granici zaposliti još ljudi koji će ispisivati na kartonima ime, prezime i broj osobne, sve kako bi se spriječile moguće gužve koje se očekuju u vrijeme godišnjih odmora.

Do 14 sati na graničnim prijelazima Rupa i Pasjak izdano je 500 kartončića.
Nakon što se vratite iz Slovenije kartončiće ne možete zadržati kao suvenir (jedino ako inzistirate).

Television

Priča o grupi Television počinje selidbom Richard Hella i Tom Verlainea, inače prijatelja iz tinejđerskih dana, iz Middletowna u New York 1970. godine. Prvo su formirali grupu Neon Boys, a 1973. godine nazivaju se Television. Uvjeravaju vlasnika novo otvorenog kluba CBGB da im da stalni angažman u klubu, tako da oni postaju prvi rock bend koji je svirao u tamo, a CBGB umjesto Country i bluegras odredišta postaje centar New Yorške punk scene.
Naime, CBGB je otvorio Hilly Kristal u prosincu 1973. godine, a zbog svoje punk scene klub je imao i dodatak u imenu – OMFUG, što je značilo other music for uplifting gormandizers.
Ipak teško se može reći da je Television tipičan punk bend. Naime, Hell napušta grupu nezadovoljan time što Verlaine odbija svirati njegove pjesme poput Blank Generation koje su bile pisane u jednostavnoj punk maniri, pa s nekim članovima New York Dollsa formira grupu Heartbreakers, a kasnije Richar Hell and the Voidoids koji se mogu nazvati pretečom novog vala. Za Hella se smatra da je u punk uveo modni detalj – zihericu.
Tada se Television se razvija u rock bend s pjesmama srednjeg tempa i s dvije gitare od kojih svaka svira svoju posebnu dionicu. Naveden virtuozan pristup glazbi nije karakterističan za punk, pa je kasnije Johnny Rotten iz Sex Pistolsa gajio prezir prema New Yorškim bendovima smatrajući da nisu pravi, izjavivši da su to djeca bogatih roditelja koji im gupuju sjajne gitare te da u sve pjesme uvaljuju Rimbaudovu poeziju.
No kako god, njihove gotovo savršene međuigre gitarama zabilježene su na pjesama poput See no Evil ili Marquee moon s njihovog istoimenog prvog albuma koji izlazi 1977. godine za kuču Elektra .
Drugi album Adventure izlazi iduće godine, no zbog različitih ideja kako bi se bend trebao razvijati razilaze se.

Pjesma – See no Evil



Ramonesi su svakako bili čudaci. Pjevač Joey Ramone je patio od opsesivno kompulzivnog poremečaja, gitarista Johnny Ramone je bio desničar sklon nasilju, dok je basista Dee Dee Ramone navodno neko vrijeme traćio prostitituirajući se.
Unatoč svim tim razlikama i karakternim osobinama prema kojim bi ih svaki moderni psiholog uspjeha otpisao, Ramones su postali jedan od najutjecajnijih sastava uopće.
Njihova svirka, ubrzani rock pop do maksimuma, je bila ogoljena gotovo do samog minimuma.
Bez solaža na gitarama ili bubnjevima, odnosno kako je Tommy Ramone ustvrdio: «Eliminirati nepotrebno i usredotočiti se na suštinu», Ramones su stvorili onaj zvuk i način svirke kojeg većina punk bendova danas kopira i pokazali su da za stvaranje dobre muzike osoba ne mora biti virtuoz.
Ramonesi su započeli su svoju karijeru svirajući po New Yorškim klubovima CBGB i Max Kansas cityu. Često se spominje anegdota kada je tada poznati punker transseksualac Wayne County prvi put vidjevši ih na djelu rekao kako zvuče kao New York Dollsi na spidu. Ipak vremenom odbacuju glam imidž i oblače se u crne kožne jakne koje će postati, uz Dee deejevo one, two, tree, njihov glavni zaštitni znak.
Prvi album izdaju 1976. godine, a do 1996. ukupno su izdali 21 album.
Već prva dva albuma, Ramones i Leave Home sadrže većinu njihovih antologijskih pjesama poput Beat on the Brat, Blitzkrieg Bop, Comando i Glad to See you go.
Bilo bi sad besmisleno nabrajati sve albume, stoga vrijedi još izdvojiti album End of the Century. Njega je producirao Phil Spector, osoba koja je radila s Beatlesima i koji je uperio pištolj u Dee Dee Ramonea kada oni nisu želili slušati opsesivne Spektorove zapovijedi o načinu snimanja. Nakon toga Dee Dee napušta snimanje i prema svom priznanju nije znao kako je uopće dovršen album
Dee Dee je posljednji put svirao s Ramonesima na albumu Brain Drain kojeg je obilježila pjesma Pet Semetery napisana za film istog imena rađenog prema knjizi Stevena Kinga, a posljednji album Adios Amigos snimaju 1996. godine.

Pjesma: Comando



The Heartbreakers

Za njih možemo reći da su prava supergrupa New Yorškog punka jer je sastavljena od dvojca iz New York Dollsa, Johnny Thundersa i Jerry Nolana, te Richard Hella iz Televisiona. No samo godinu dana nakon nastanka grupe, točnije 1976. godine iz nje odlazi Richard Hell.
Te godine odlaze u London te sa Sex Pistolsima, The Clashom, The Damnedima i Buzzcocksima promoviraju tzv. Anarchy turneju.
Nakon toga snimaju album LAMF koji izlazi 3. listopada 1977. godine. Iako su kritičari pohvalili pjesme i muziku, mana albuma je bio loš miks.
Imidž benda se najbolje može isčitati u pjesmi Chinesee rock, koju supotpisuju Dee Dee Ramone i Richard Hell, a svoju gubitničku stvarnost najbolje su prikazali u pjesmi Born to Lose.
Nakon povratka u New Yorku u snimaju «Live at Max's Kansas City» na kojem se nalazi pjesma London Boys kojom ismijavaju Sex Pistolse i osvećuju im se za njihovu pjesmu New York, kojom su Pistolsi, jeli....sprdali njih.
Bend se povremeno okupljao sve do smrti Johnny Thundersa 1991. godine.

Pjesma: Born to lose


Blondie

I Priča o Blondie započinje s New York Dollsima. Naime, Chris Stein se 1970. godine seli u New York s ciljem da se priključi bendu koji liči na New York Dollse. U bendu The Stilettos upoznaje bivšu Playboyevu zečicu Deorah Harry s kojom započinje ljubavnu vezu.
Stein i Harry formiraju svoj bend, a 1975. godine sastav su nazvali Blondie zbog povika koje bi kamijondžije dobacivali Deborhi.
Blondie redovito nastupaju u CBGB-u i 1976. godine izdaju svoj prvi album.
Drugi, Plastic letters izlazi iduće godine, a njihov najznačajniji album Parralel lines izlazi 1978. godine.
Singl s albuma «Heart of glass» je karakterističan po tome što se po prvi put disco pomješao s punkom. Razlozi za to su njihova inspiracija Kraftverkom, ali i ritmom iz disco pjesme Bee Gee'sa Staying alive. Drugi singl je bila više rock pjesma One way or another.
do 1982., kada se razilaze, izdaju još tri albuma, no Parralel lines ostaje onaj koji je obilježio bend zbog kombinacije punka, novog vala, disca i reaggea.
Ponovno se okupljaju 1997. godine, a album izdaju 1999. godine, u međuvremenu Harry je snimila nekoliko solo ploča i glumila u nekoliko filmova poput Videodroma Davida Cronenberga.

Pjesma: One way or another


Talking Heads se okupljaju 1974. godine u Školi dizajna Rhode Island. Odlaze u New York i u CBGB-ju sviraju kao predgrupa Ramonesima. Ubrzo skupljaju sljedbu i 1977. godine izdaju album. Poput grupe Blondie svoj početni punk zvuk obogaćuju s različitim utjecajima od funka, art rocka do world musica.
Na prvom albumu Talking Heads: 77 se nalazi pjesma Psycho killer kojom je David Byrne pokušao dočarati misli serijskog ubojice. Tu pjesmu je do sada obradilo mnoštvo bendova, što ukazuje na utjecaj koji je sastav imao.
Iduće godine započinju suradnju s Brian Enom. Suradnja je potrajala do 1982. godine i rezultirala albumima More songs about bilding and food, Fear of the music, Remain in light kojim počinju koristiti elemente worl musica pod utjecajem Fele Kutia.
Do raspada benda 1991. godine izdali su još četiri albuma.

Pjesma: Psycho Killer



Patti Smith spojila je beatničku poeziju s rockom i upoznala tadašnju američku mladež s francuskom simbolističkom poezijom.
Rođena u Chicagu u siromašnoj obitelj, pa je kao mlada radila u tvornici. U New York stiže 1967. godine i postaje čest gost u klubovima Max's Kansas city i CBGB. Tamo počinje nastupati s Wayne Countyem i Allen Lanierom iz grupe Blue Oyster Cult.
Radila je i kao rock novinarka za magazin Creem.
Prvi singl «Hey joe/Piss factory» snima 1974. godine, a iduće godine izlazi joj prvi album Horses.
Na njemu se nalazi obrada pjesme Van Morrisona «Gloria» koju otvaraju njezini stihovi «Jesus died for somebodies sins but not mine» koji su jedne od najpoznatijih u rocku. Idući album Radio Ethopia je još siroviji što odražava sve veću popularnost punk muzike. Album Easter snima 1978. godine. To joj je najkomercijalnija ploča jer se na njoj nalazi hit singl Becouse the night koju je napisala zajedno s Bruce Springsteenom.
Do kraja sedamdesetih snima još album Wave.
Započinje vezu s bivšim gitaristom MC 5-a Fred the sonic Smithom, s kojim osniva obitelj.
Povlači se sa scene do 1988. godine kada izdaje album Dream of life.
Do 2007. snima još šest albuma, a upravo je ona 15. listopada 2006. svojim tro i pol satnim nastupom zatvorila klub CBGB, a njezinom pjesmom Glorija završavamo emisiju posvećenu bendovima koji su djelovali u navedenom klubu.




Sljedeća emisija donosi grupe: Sex Pistols, The Clash, The Damned i Buzzcocks

četvrtkom u 18.30

Daft Punk
Alive 2007
Virgin, 2007.




Jučer sam radio intervju s Daft Punkom. Ako ga hoćete pročitati odite tu. Hvala.

ek

Večeras u 18:30 na 98,4MHz emisijom "Punkerskih trideset" započinjemo serijal kojim ćemo obilježiti tridesetu godišnjicu punka.
Punk je svojim minimalističkim i agresivnim pristupom muzici, kritikom vladajućega političkoga i društvenoga sustava preokrenuo svijet naglavačke, barem na dvije, tri godine. Iako se kao početak uzima djelovanje Sex Pistols-a ili The Clash-a, jedan od prvi bendova na kojeg se zbog pristupa muzici i društvu može naljepiti punk etiketa nastaje već početkom 60-ih.
To su The Sonics, a slijede MC 5, The Stooges i New York Dolls.


The Sonics

Bend započinje s djelovanje 1960. godine u gradu Tacoma država Washington, ali karijera im se počinje razvijati 1964. kada Gerry Roslie počinje pjevati glavne vokale. Tada izdaju svoj prvi singl The Witch, koji postaje popularan među lokalnom omladinom.
Često ih se nazivaprvim punk bendom zbog njihovih agresivnih pjesama i prljave produkcije.
Prvi album Here are the Sonics snimaju snimaju 1965. godine s minimalističkim pristupom produkciji tako da su sve pjesme snimljene na dva kanala, a bubanj je bio ozvučen samo jednim mikrofonom. Takva produkcija je doprinjela njihovom žestokom i sirovom zvuku za tadašnje doba, što će bitno utjecati na kasnije bendove poput MC 5, Stoogesa i New York Dollsa.
Drugi album Boom izlazi 1965. godine, čime započinje vrhunac njihove karijere. Nažalost to ih je razmazilo je pa su u Hollywoodu snimili ispolirani album Introducing the Sonics snimljenim u, za kojeg je bend kasnije utvrdio da se radi o najgorem smeću.
Između 1966. i 68.godine bend se raspada jer članovi ili odlaze na faks,ili u druge bendove, a saksofonist Rob Lind je bio pilot u Vijetnamskom ratu. Kratko se okupljaju 1972. godine i do 2007. su odbijali sve nagovore jer su smatrali kako nemogu opravdati očekivanja svojih ljubitelja.

Pjesma: The Witch


MC 5

Nastaju 1965. godine u gradu Lincoln Park kraj Detroita. Prvo su se nazvali Motor City Five prema nadimku za grad Detroit, a kasinije ime skraćuju u MC 5.
John Sinclair, postaje im menađer 1967. godine. Bio je jazz kritičar i vođa političke organizacije White Panthers party čiji je program bio totalni napad na prevladavajuću kulturu putem seksa, droge, rock and rolla, kako bi se broili protiv kapitalizma. Sinclair upoznaje grupu s free jazzom, a tekstovi joj postaju sve više politički angažirani.
Prvi album Kick out the jams je snimljen uživo u Detroit theatru 30. i 31. listopada 1968. godine. Zbog pokliča «Kick out the jams motherfucker» mnoge prodavaonice ploča i radiostanice bojkotiraju grupu, što rezultira slabom prodajom albuma, pa im diskografska kuća otkazuje suradnju.
Tada potpisuju ugovor s Atlantic recordsom i snimaju album Back in the USA, koji je znatno utjecao na grupu The Clash.
Ostaju bez podrške svog menađera koji je dobio devet godina zatvora za psojedovanje dva jointa, pa za njegovo puštanje koncert organizira John Lenonn.
Treći album High Time je bio spoj prva dva albuma i može se reći njihov najbolji, no podbacuje u prodaji i Atlantic records otkazuje suradnju, a grupa se raspada 1972. godine.
Pjesma: Kick out the jams




The Stooges

Nastaju 1967. godine u gradu Ann Arbor. Sastav je osnovao James Osterberg poznatiji kao Iggy Pop. U početku su se zvali Psychedelic Stooges, no svoj utjecaj u razvoju punka ostavili su kao The Stooges.
Glavni utjecaji bili su im grupa The Doors i MC 5.
Ugovor za prvu ploču «The Stooges», koju je producirao Johna Cale iz Velvet undergrounda, potpisuju 1968. godine s Elektrom. Imali samo pet pjesama, što nije bilo dovoljno za cijeli album, pa su ostale tri pjesme napravili u jednu noć. Na albumu se nalazi pjesma No Fun koju su kao dio svog repertoara izvodili Sex Pistols, dok je Now I Wanna be your Dog postala jedna od najobrađivanijih rock pjesama.
Drugi album Funhouse izdaju 1970. godine. Iako se danas smatra jednim od najboljih rock i punk albuma, za tadašnje vrijeme bio je previše bučan i eksperimenatalan, dakle nije polučio komercijalni uspjeh pa ih diskografska kuća otpisuje. Iggy tada odlazi na odvikavanje od heroina, a Stoogesi se po prvi put raspadaju.
Međutim, kako je David Bowie bio njihov veliki fan, on nanovo okuplja Stoogese i pod njegovom produkcijom The Stooges 1973. godine snimaju ultimativnu rock ploču «Raw Power».
Ipak, opet se razilaze i novi album «The Weirdness» snimaju tek 2007. godine.

Pjesma: Search and destroy


New York Dolls

Prva postava New York Dollsa se formira 1971. godine. Vuku utjecaje iz ritam i bluesa, Rolling Stonesa, MC 5, The Stoogesa i glam rocka poput Marc Bolana. Najpoznatiji su postali po svom travestitskom imiđu. Njihov fan postaje David Bowie, a prvu veću priliku imaju kada ih je sastav Faces zvao da im otvore nastup u Londonu, koji tada bio Glam rock središte.
Prvi album New York Dolls izlazi 1973. godine, a pjesme poput Jet Boy i Personality Crissis postaju antologijske, a njihov provokativni stav i izgled postaje obrazac za imidž punkera.
Drugi album Too Much Too Soon izlazi 1974. godine. Na njemu se nalazi pjesma Human Beeing koju su kasnije obradili Guns and Roses.
Ipak, zbog problema s drogama određenog djela benda grupa stagnira. To pokušava promjeniti Malcolm McLaren koji im 1975. postaje menađer i svoj talent za provokacijom pokazuje tako što sastav oblači u crvene komunističke uniforme. McLaren će svoja iskustva s Dollsima primjeniti na Sex Pistolse, koji će postati glavni bend punk pokreta, a Steve Jones će svirati na solo albumu gitariste New York Dollsa Jhonny Thundersa.
Dollsi su još funkcionirali do 1977. godine, a zanimljivo je da je 76. i77. godine u Dollsima svirao Blackie Lawless kasnije frontman metal grupe WASP.
Preživjeli članovi ponovno se okupljaju 2004. godine.

Pjesma: Jet Boy



U idučoj emisiji pozabavit ćemo se sastavima koji su djelovali u New Yorškom klubu CBGB.
To su Ramones, Television, Blondie, Talking Heads i Patty Smith.

Tijekom sljedećih tjedan dana u eteru SVID radija ekskluzivno imate mogućnost slušat novi Urbanov singl,naziva "Limun".
Najava je to četvrtog albuma koji je predviđen za objavljivanje u veljači 2008.godine.Za najnestrpljivije sve što možemo poručiti je ostanete uz 98,4 megaherca.
Urban je osobno najavio i pustio Limun u ponedjeljak,10.prosinca o.g. u 13.35.
Uživajte...

Predstavljamo vam dokumentarni film benda Svadbas, pod nazivom "A/V" (dešifriranje - čitati kao "Audio/Video"). Radi se o audio i video zapisu nastalom tijekom ovogodišnja dva koncerta u Zagrebačkom Kazalištu Mladih u režiji Radislava Jovanova Gonza.
Idućih osam dana dijelimo vam karte za film koji će se održati 15. prosinca s početkom u 19.00h u kinu Teatro Fenice.
Premijeri će nazočiti članovi grupe SVADBAS te redatelj Gonzo,a neposredno prije prikazivanja družit će se s fanovima u Dallas Music Shopu od 17.30 do 18.00.Dođite i slikajte se s njima!
Karte možete dobiti pozivom u eter na broj 051/ 212 043 ili preko e-maila svid@net.hr ili dođite na šesti kat Riječkog nebodera u našu redakciju.
Ovaj film će se prikazati samo i isključivo jednom, stoga ne propustite priliku koju vam ekskluzivno nudi Svid radio!

Prijatelji životinja uputili zahtjev Upravi za zaštitu prirode:

ZA TRAJNO PROGLAŠENJE REZERVATA DUPINA

U sklopu kampanje 'Hrvatska – zemlja prijatelja dupina', koju je poduprla najveća svjetska organizacija za dobrobit životinja World Society for the Protection of Animals (WSPA) i brojni pojedinci i udruge u Hrvatskoj i inozemstvu, Prijatelji životinja uputili su zahtjev Ministarstvu kulture, Upravi za zaštitu prirode za trajnim proglašenjem rezervata kod Malog Lošinja.
Uprava za zaštitu prirode pri Ministarstvu kulture proglasila je 26. srpnja 2006. godine rezervat za dupine na vremenski rok od tri godine. Prijatelji životinja međutim smatraju da bi odluka o trajnom proglašenju rezervata za dupine bila od velikog dugoročnog interesa za Hrvatsku, lokalnu zajednicu, ali i za sve zemlje na području Mediterana, i kao takvo donašanje ovakve zakonske regulative od prioritetne važnosti za Republiku Hrvatsku.
Osim toga, rezervat dupina kod Malog Lošinja, gledajući dugoročno, mogao bi biti od značajnog ekonomskog interesa za Republiku Hrvatsku budući da bi nedvojbeno pridonio zaštiti područja pod rezervatom te razvitku turizma. 'Promatranje dupina' je sve popularnije među turistima koji u sve većem broju dolaze u Hrvatsku, privučeni upravo očuvanim prirodnim ljepotama i baštinom Hrvatske, ali i odnosom kojeg Hrvatska ima prema zaštiti mora i dupina te ostalih morskih sisavaca.
Ovakva odluka bila bi u skladu s jasnom međunarodnom potporom i voljom velike većine hrvatskih građana, koji je odlično prihvatio proglašenje ovog rezervata te daje bezrezervnu potporu zaštiti i očuvanju dupina u Jadranskom moru.
Osim zahtjeva za proglašenjem rezervata dupina kod Malog Lošinja, kao jedinstvenog takvog područja na cijelom Mediteranu, trajnim zaštićenim područjem, Prijatelji životinja uputili su Upravi za zaštitu prirode još jednu zamolbu za donošenjem, javnosti već najavljene, zabrane zatočavanja dupina u Republici Hrvatskoj.
Udruga Prijatelji životinja nastavit će kampanju 'Hrvatska - zemlja prijatelja dupina' dok se ne ostvari zabrana zatočavanja dupina i trajno proglasi rezervat za dupine kod Malog Lošinja u interesu zaštite morskih sisavaca i Republike Hrvatske.

Od 32 benda za prvi krug gitarijade izabrani su:


1."BEZ IDENTITETA" (PAZIN)
2."DISKURZ" (RIJEKA)
3."AORTA"(MALI LOŠINJ)
4."XPANIC" (CRIKVENICA)
5.."TERMINAL IMPACT" (LABIN)
6."SIDA" (PAZIN)
7."KEY STONE"(RIJEKA)
8."DUSKBURN"(ZAGREB)
9.."HYPOTHERMIA" (BUJE)
10."VOXOUL" (RIJEKA)
11."IZLAZ" (RIJEKA)
12.WINDFUCKERS (OPATIJA)
13.THE SFINKTERS (KRK)
14. PROPAST d.o.o.(RIJEKA)
15.FLIPER (RIJEKA)
16.ONE MORE KILL (RIJEKA)
17.DEMIND (RIJEKA)
18.LOS HABANOS (ZAPREŠIĆ)
19.ABROAD EXPERIMETS(ZAGREB)
20.RAT SINGERS (RIJEKA)

Gitarijada se održava 20.i 21.12 kada će od navedenih dvadeset bendova po odluci žirija nastupiti dvanaest bendova. Tri sastava idu u finale koje će se održati 29.12. u Palachu
Žiri čine: Brada (Art & Music festival), Ante Perković (rock kritičar), Zoran Štajdohar Zoff (Grč), Vava & Voljen (Svid radio).

A večeras u Stereu počinje Ri rock koji traje do nedjelje. Svira se od 20 sati do tri ujutro, pa navratite.

Raspored:
večeras sviraju: Expanic, Cetralni komitet Duško, PHC, Karta Žmarilja, IzaQlisa, File, Aorta, kao gosti grupa Grad, Key Stone, Contra Dekorum, Diamond Dust.

Lista za Rijeku protivi se odluci prema kojoj će grad Rijeka financirati obnovu broda Galeb iz sredstava spomeničke rente za 2008. godinu jer se, kako kaže član Predsjedništva Danko Švorinić, prejudicira odluka Gradskoga vijeća koje nije usvojilo plan raspodjele sredstava za 2008. godinu.
Lista za Rijeku se pita hoće li se zbog ulaganja u brod Galeb srozati standard zaštite i očuvanja kulturnih dobara u Rijeci i hoće li se zato stopirati program obnove pročelja unutar zaštićene cjeline grada Rijeke. Smatraju kako bi gardonačelnik Vojko Obersnel trebao građanima pojasniti kakve veze imaju Tito i brod Galeb s gradom Rijekom jer ukoliko je riječ o ideološkoj investiciji pout HSP-ova montiranja kipa Ante Starčevića na glavni osječki trg, onda bi bilo najpoštenije da adaptaciju broda Galeb preuzme riječki SDP, kaže Švorinić.
Na tiskovnoj konferenciji Švorinić se dotaknuo i zaštite svih zaštićenih objekata lučkih skladišta. Lista za Rijeku smatra kako bi se dio skladišta u vlasništvu lokalne samouprave po uzoru na New York trebalo iskoristiti za uredske prostorije zaposlenika gradske uprave, Luke Rijeka i Županije primorsko-goranske.

Održan je okrugli stol «Volontiranje je cool: Društveno odgovorno sveučilište – poticatelj kulture volontiranja». U pozdravnom govoru gradonačelnik Obersnel je rekao kako je u Hrvatskoj potrebno isticati značaj volontiranja jer je zemlja u tranziciji i podsjetio je da je u prošlom sustavu bio dobro razvijen sistem volontiranja, međutim to je uništeno tranzicijom.
Ravnateljica zaklade sveučilišta i moderatorica okruglog stola Snježana Prijić Samaržija je rekla kako se planira izdavanje brošure prezentacija s današnje diskusije koja će se dijeliti studentima čime bi ih se motiviralo na volontiranje. Naglasila je da se često zabaroavlja treća misija sveučilišta, a to je javna odgovornost. Dodala je kako bi se prema uzoru ne neka zapadna sveučilišta sudjelovanje u volontiranju moglo uvesti kao jedan od uvjeta za upis na fakultet.
Jasminka Ledić je u svom izlaganju rekla da sveučilišta moraju služiti društvu u cjelini, a ne samo osposobljavanju za struku.
Iako zakon obvezuje sveučilište na javnu djelatnost to nije tako u praksi jer su nasatavnici nedovoljno motivirani na poticanje studenata za volontiranje.
Sanja Baić, profesorica na Pravnom fakultetu je u predavanju istaknula važnost zakonskog reguliranja volontiranja kako se radnici ne bi eksploatirali, stoga je naglasila kako niti jedna profitabilna organizacija ne može nuditi volonterske poslove. Hrvatska je volonterstvo zakonski regulirala tek 14. lipnja ove godine.
Gordana Forčić, ko-direktorica udruge SMART, je rekla kako i dalje mlađi od trideset godina imaju negativan stav prema volontiranju. Smatra da je glavna prepreka ta što mladi neznaju gdje se javiti za volontiranje stoga je udruga SMART napravila Volonterski info kako bi ih mogli uputiti kamo se javiti. Prema njihovim istraživanjima većina volontera studenata dolazi sa Filozofskog fakulteta.
Bojana Čulum, znanstvena novakinja na odsjeku za pedagogiju, je iznjela pozitivne primjere volontiranja s hrvatskih sveučilišta, a Mario Turk, asistent ravnateljice Zaklade Sveučilišta u Rijeci je predstavio aktivnosti projekta «Studenti volontiraju – razvoj socijalne odgovornosti studenata Sveučilišta u Rijeci».