SVID radio

četvrtak | 18.30

Rufus Wainwright
Rufus Does Judy At Carnegie Hall (2cd)
Geffen, 2007



&

Rufus Wainwright
Rufus! Rufus! Rufus! Does Judy! Judy! Judy!
Live at the London Palladium (dvd)
Geffen, 2007



Judy Garland! Pa ko ne zna za Dorothy Gale i njen simpatično-preplašeni technicolor san (ili on to nije?) o Ozu? Ne, nisam mislio na "onaj zatvor". Ko ne zna za Frances Ethel Gumm, rođenu davne 1922., zvijezdu na desetke mjuzikala i filmova, isporučiteljicu nekih od najvječnijih melodija ikad (uključujući, naravno, himnu romantičarskog eskapizma i odu nepraktičnom ali tako neophodnom sanjarenju, Arlen-Harburgov klasik o "zemlji preko duge"), Lizinu mater, Miss Showbusiness (u poslu od kad je ovolika bila), navučenu na šarene pilule-za-lilule već kao dijete? Ne samo da je Garlandova jedna od najpoznatijih američkih ikona već nećete pogriješiti ako je proglasite jednom od onih osoba koje su se za svog života potpisale na svijet.

Do 1950-tih Judy je već bila hodajuća legenda odavno načeta najraznovrsnijim ovisnostima koje su počele tabletama za lakše podnošenje frenetičnog ritma rada u hollywoodskim studijima kad je bila klinka a nastavile su se alkoholizmom kad je dobila osobnu. Nesretnoj tragičarki je 1959. dijagnosticiran akutni hepatitis zbog kojeg joj je doktor rekao da više nikad neće pjevati, no Judy se uspješno oporavila i vratila se ne samo pjevanju već i glumi u filmovima i na televiziji. Vrhunac povratka otpisane Judy bio je njen legendarni nastup u Carnegie Hallu, 23. travnja 1961. Datum je to koji u povijesti američke zabave stoji upisan zlatnim slovima.

Mnogi kritičari i kroničari moderne zabavne glazbe nazvali su taj nastup «najveća noć u povijesti show-biznisa». Bio je to povratak s velikim P, trijumfalni i raskošni «fuck you, i'm still here» koncert u jednoj od najpoznatijih svjetskih dvorana i dupli album koji je uslijedio bio je prodavan ko blesav, doslovno, ostajući na Billboardovoj ljestvici albuma 73 tjedna, uključujući 13 tjedana na samom vrhu. Ne treba ni reći da je dosegao zlatnu nakladu a te je godine pobrao četiri Grammyja, za album godine, najbolju žensku izvedbu, naravno, najbolju snimku i najbolji omot (danas prepoznatljiv narančasti dizajn sa crnim outlajnom Judyne face). Do današnjeg dana ovaj album nije bio nenabavljiv, odnosno, kako se to na lijepom engleskom kaže – out of print.

Možda je nama (pogotovo nama, djeci ironije i sarkazma, pravim malim modernim bezobraznim ikonoklastima) u 2007. teško doživjeti veličinu Judynog newyorkškog koncerta iz 1961. i cijelu njegovu slavu o kojoj se i danas priča sa respektom i iz ekonomskog ali i umjetničkog aspekta, no, bez obzira na prevelik odmak i vrijeme koje je prošlo, neke brojke i neka svjedočanstva su neporeciva.

Nakon nekoliko godina, i nakon vrlo neuspješnog pokušaja instaliranja The Judy Garland Showa na CBS-u, koji je nakon nepune godine dana propao gore nego "Večeras s Joškom Lokasom" (ili kako se već zvao taj tv-njok), i nakon još nekoliko filmskih pojavljivanja, te katastrofalnih gigova (efekti dugogodišnje špice od tableta i cuge počeli su se vidjeti na australskim nastupima 1964. kada je Judy, evidentno razbijena, pozaboravljala skoro sve riječi pjesmama, pa je, npr., nastup u Melbournu završio nakon 20 minuta), Judy Garland smirila se konačno 22. srpnja 1969. kad ju je njen posljednji muž Mickey Deans pronašao mrtvu u kupaonici. Mrtvozornik je ustanovio da je uzrok smrti overdoziranje barbituratima.

Kad je umrla, Judy Garland imala je samo 47 godina.

Ok, a sad na ono što čini ovo božićno izdanje BeatNoche/Pudinga božićnim, a to je Wainwrightova suluda ali zabavna posveta tom specifičnom događaju iz glazbene povijesti.

Dobro je poznato da ovaj kanadski sin nema mnogo interesa za suvremenu glazbu. Njegovi albumi, od prvog pa do ovogodišnjeg (o kojem ste kraljevskopudingaški tekst mogli čitati 23. svibnja ove godine) uvijek su bili istraživanje songwriterske ili mjuziklovske strane glazbe. Stoga, ovaj odabir Judy Garland i njenog najpoznatijeg javnog nastupa za tribute uopće ne čudi, dapače, tako jako paše dosadašnjoj karijeri ovog velikog glasa.

Tamo gdje je Judy šarmirala nevinošću, unatoč poodmaklom alkoholizmu i znakovima trošenja, Rufus Wainwright radi to isto svojom vlastitom verzijom šarma, neobičnom ali moćnom kombinacijom homoseksualnih kerefeka (to mislim s najvećim mogućim odmakom od homofobije; Rufus neprestano ponašanjem, načinom govora i konkretnim izjavama potvrđuje već odavno izlizane klišeje o gay narodu, ali ja mu to ne mogu zamjeriti ni da hoću) i glasa, toliko snažnog, uvjerljivog i emotivnog da ga možete proglasiti samo ili iritantnim ili božanstvenim. Njegova posveta ovom općem mjestu američke kulture je javni istup, iskazivanje stava, afekcije, poštovanja, simpatičan fanovski čin obožavanja koji Rufusa, zajedno sa ekscesima, poznatim ljubavnicima i navlačenjem na crystal-meth, ionako stavlja u isti folder velikih interpreta sa turbulentnim privatnim životom.

Ovaj Rufusov koncert doslovna je, pjesma-po-pjesmu, kopija originalnog Judynog. I ne samo da ga možete slušati na ovom dvostrukom albumu, već ga možete i gledati na dvd izdanju koje ovom nastupu tek radi pravu uslugu. Od celebrityspotting uvoda gdje vidimo slavne goste Rufusove reprize u londonskom Palladiumu (gdje je dvd i snimljen), Iana «Gandalf» McKellena, Neil «Pet Shop Boy» Tennanta i Jeremyja «Übercool» Ironsa, preko izvanredne izvedbe prilično dugog tracklistinga do slavnih on stage gostiju, mame McGarrigle i sestre Wainwright, te jedne od Judynih kćeri, Lorne Luft, ovaj koncert je proslava ne samo Judy već definitivno Rufusa i njegovog showmanskog veleposlanstva.

Bila Judy Garland homoseksualna ikona ili ne, i bio Rufus samo jedan obični razmaženi genijalac ili ne, ovaj oldschool tribute je prekrasno producirana ekstravagancija i to joj je teško uskratiti, voljeli vi stare «hitove» Ire Gerschwina, Rodgersa i Harta, Irving Berlina, Georgea Gerschwina, Johnnyja Mercera i Noela Cowarda, da imenujem samo najpoznatije autore od ovih 26 pjesama. Ovdje je svaka nota na svom mjestu, sve je odrađeno kako treba i jedino je Rufusova iskrenost u pristupu ovom materijalu, uz, naravno neprikosnoveni orkestar pod vodstvom Stephena Oremusa, ključ uspješnosti ovih koncerata (uz originalnu izvedbu ovaj show repriziran je još 5 puta, od toga 4 puta izvan Carnegieja, u spomenutom londonskom Palladiumu, pariškoj Olympiji i Hollywood Bowlu u L.A.-ju) i funkcioniranja ove live ploče i pripadajućeg koncertnog filma.

Svi koji inače uživaju u, za ovaj današnji pop, a ako ne pop onda ironični svijet, neobičnoj pojavi Rufusa Wainwrighta koji sa velikom lakoćom starinske i arhaične glazbene forme ponovo pretvara u legitimni folklor današnjice, uživat će i u ovoj, ponavljam, suludoj ali vrlo nadahnutoj posveti Judy Garland. Svakako – fanovima (i nje i njega; ionako se ova dva skupa preklapaju) obavezno slušanje, a ostalima – ne baš dobar početak za doživljavanje ovog Kanađanina, ali vrlo zabavan, svejedno.

Ili, kao što sam htio negdje u ovom tekstu reći – prava božićna mjuza, barem po mom, crnobijelom-hollywoodskom-frank capra-let it snow, let it snow, let it snow-poimanju ovog blagdana.

Najbolji trenuci: Zing!Went The Strings Of My Heart, After You're Gone (sa Lornom Luft), Just You, Just Me, prekrasna verzija klasika Stormy Weather (koju pjeva Martha Wainwright), How Long Has This Been Going On?, Over The Rainbow (naravno) i Chicago

Please welcome my dear sister: Martha i Olujno Vrijeme

Negdje preko duge: ...nebesa su plava.

It doesn't get much queerer than that: Puttin' On The Ritz.

Slijedeći put na vegan-non-friendly štandu: Najbolji albumi 2007. i ostali rezimei. It's been a firey year, alright!

Sve najbolje želi vam:
ek.